0

Dojenje je carobno

a8f628d8c70d5a6d6fe6fd0c5d1ebb91Jedina stvar oko koje se u trudnoci nisam previse brinula bilo je bas dojenje. Pomirila sam se sa cinjenicom da dojenje i nije bas jednostavno iako neznam iz kojeg razloga i odlucila sam da se necu ljutiti ni u kom slucaju ako dojenje nece ici. Ja sam odrasla na adaptiranom mlijeku kao i vecina ljudi oko mene tako da mi mlijeko u prahu uopce nije zvucalo kao nesto negativno. Jednostavno sam si utuvila u glavu - “Ako ne ide nikom’ nista, ako ide jos bolje “ i na tome su ostale moje misli o dojenju.

U jednom sam periodu , tamo oko sestog mjeseca trudnoce cak duboko razmisljala da ni ne dojim. Vjerojatno sam bila potisnuta tudjim iskustvima i nametanjima tako da me obuzeo neki strah i cak sam bila spremna odustati odmah u samom startu, jer kao sto su mi druge mame rekle – bezbolnije je tako… Bilo je to hrpa iskustava, previse…previse praznih prica, nametanja i osudjivanja dok sam ja sa trbuhom do zuba i knedlom u grlu samo gutala i gutala i vjerovala da ce moj zivot postati pravi pakao. Ako prezivim porod kojeg sam se bojala ko crnog vraga, ovo “traumaticno iskustvo” oko dojenja koje moram – sigurno necu. Vjerojatno cu krepat negdje na krevetu sa mastitisom u sisama , temperaturom 40 i bolovoma pa je zbog toga najbolje “da ti odmah kazes da neces dojiti pa nek on fino odmah njemu daju mlijeko u prahu” . Zivi bili – vidjeli – dozivjeli!

Rodjen je sisavac sam’ takav! Prikopcao se na ciku prve sekunde i vjerujem da je iz trbuha izasao otvorenih usta u nadi da mu cim prije uleti mlijeko. Sisao je toliko jako da je odzvanjalo po radjaoni dok smo se smijali zajedno sa babicama. Nije se skidao sat vremena nakon cega je zaspao i tog sam trena shvatila kako je dojenje  zapravo nesto carobno sto se ne moze opisati.  Rodila se neka povezanost iste sekunde, ljubav, sreca, nesto samo nase i ne mogu zamisliti kako bi bilo da sam sebicno mislila samo na sebe i zatrazila da mi ga ne stave na prsa.  Vjerojatno nikad nebi osjetili tu povezanost koju zivimo i dan danas.

Ne kazem da je sve islo sjajno ali vjerojatno je opet ona moja ideja o dojenju vodila. Svaki dan bio bi novi uspjeh , svaki gram na vagi nasa zajednicka pobjeda i tako smo prolazili kroz mjesece, rasli na vagi, a rasla je i nasa ljubav iz dana u dan.

“Skokovi u razvoju” bili su nam jedini dani gdje sam zaista na kraju veceri pozeljela otici po kutiju mlijeka u prahu jer sam se nalazila na rubu zivaca i snage. Sisao bi dan i noc, a kada bi ga pokusala skinuti u nadi da operem zube ili da se istusiram zaurlao bi toliko ludjacki da je bolje bilo da radim ono sto on zeli. Srecom ti bi skokovi trajali par dana, a pojavljivali su se onako skolski kao sto je napisano u  knjigama ili na internetu : prvi dolazi nakon 3-5 dana, nama je stigao u paketu sa odlaskom kuci iz bolnice. Tu noc sam provela sjedeci u krevetu i hraneci njega i plakala ko kisna godina. Vjerojatno od straha da ce mi svaki dan biti takav i pitajuci se “sto mi je ovo trebalo?” Drugi nam se pojavio nakon 3 tjedna, treci sa 6 tjedana pa su uslijedili oni sa 3 mjeseca i 6 mjeseci koje uopce nisam osjetila. Nije bilo previse nacicavanja ni cendranja, ali su me zato ova prva tri ubila. Svaki bi zavrsio sa potokom suza, krvavim bradavicama, nezadovoljnom i placljivom bebom iako je bila pristekana 12 sati u komadu. Ali prodje sve, zaboravi se uz hrpu ostalih lijepih stvari sto dolaze uz dojenje.

Tako je cika lijecila svaku bol, svaku temperaturu, svaki zubic, plac u snu, uspavljivala, mazila, tjesila i hranila. Cika je uvijek bila najbolja prijateljica kojoj leti i u sreci i u tuzi i za svaku mamu je to pravo zadovoljstvo. Naisla sam na dosta negativnih misljenja, pogotovo kada smo prosli onih 6 mjeseci famoznog dojenja. Tada su se zgrazanja i neukusni komentari koji nisu imali namjeru povrijediti redali ko vojnici ali nakon pocetne tuge pocela sam ih jednostavno ne dozivljavati i preokrenutu tudje komentare u zavidnost i jal. Jer vecinom su ti komentari dolazili od mama koje su imale ili lose iskustvo sa dojenjem ili nisu nikad ni odlucile dojiti tako da sam sa ponosom dodavala mjesece i dane  nasem dojenackom stazu bez obzira sto drugi mislili o tome.

Pa ima li ista ljepse i prirodnije od dojenja? Ne stidimo se razbacanih guzica i sisa na internetu, dostupnih cak i djeci, a stidimo se pogladati majku koja doji i okrecemo djetetovu glavu na drugu stranu u prolazu da ne gleda?

Svaku majku doja doji na klupi pogledam sa osmijehom jer znam sto to znaci kada djetetu dajes maksimalno od sebe jer najlakse je odustati, izvuci se na bolne bradavice, neprospavane noci, dijete koje stalno place jer je vjerojatno gladno.. neka se nitko ne ljuti ali odavno sam prestala tolerirati te fore jer sam ih i ja prosla. I ja sam hodala sam odvaljenim bradavicama, sa svakom novim podojem bi imala osjecaj da mlijeko izlazi iz mozga koliko je boljelo, a i moje dijete je plakalo ali nikad nisam pomislila da je gladno jer moje mlijeko mozda nije dovoljno za njega. Nisam nikad gledala na sat koliko je proslo od podoja i jeli vrijeme za jelo ili nije vec sam ga do cetvrtog mjeseca zivota drzala prikopcanog ko privjesak i davala mlijeko na njegov “kme” . Bilo je uspona i padova, neprospavanih noci, suza i boli ali danas imamo sretno, veselo i smireno dijete koje ne place nikada osim ako zaista nije lose. Naucen je na ljubav, razumjevanje i sigurnost koju je dobio svaki puta kada bi ga uzela u krilo , i ta dubina osjecaja rodila se bas zahvaljujuci dojenju. One koje su mi najvise pametovale oko dojenja nasle su se kako raspravljaju koje mlijeko ili bocicu odabrati dokj a i dalje sa zadovoljstvom dojim svoje dijete. Dojenje izgleda kao lak posao i zaista jeste –  kada se uhodas naravno, ali pocetak je najtezi i tko ga prodje zasluzeno okrece glavu na takva opravdanja i ne dojenje.

Dojimo i dan danas, 12 mjeseci dojenackog staza. Predivna godina i ponekad pomislim da je vrijeme da mozda pokusamo prestati, ali pitam se cemu? Volimo dojenje, to je nesto nase i ne zamijenjivo. Besplatna njeznost koja dodje kada je potrebno , gdje se sretne hrpa osjecaja, gdje se voli toliko jako da ostane u srcu.

I zato cijenim svaki dan i uzivam u ovome sto imamo. Nekad se dogodi da po cijeli dan ne trazi mlijeko, a mene stisne oko srca jer pomislim da je zaboravio, da je nase zadnje dojenje zaista bilo zadnje, a onda dotrci prije spavanja sa svojim zecom i dudom u ruci, gurne glavu u majicu i zatrazi svoju  dozu ljubavi za laku noc.

0

Mi papamo

foto-2Vec je dobro poznato da je majcino mlijeko najbolja hrana za bebe, tako da na stranicama za mame i bebe svako malo mozete naletjeti na natpis da je iskljucivo dojenje preporuceno do 6 mjeseci bebinog zivota, nakon cega se ubacuje dohrana, ali majcino mlijeko ostaje i dalje osnovna hrana sve do godinu bebina zivota. Preporucuje se dojenje do druge godine , pa cak i duze, ali o tome naravno odlucuju mama i beba.

Iskljucivo dojenje prakticirali smo do 5 mjeseci i 2 tjedna, nakon cega smo na preporuku pedijatra poceli sa uvodjenjem mlijecje kasice radi bljuckanja koje nam se javljalo nakon svakog obroka. Doslovno bi izbacivao potoke mlijeka od obroka do obroka, a kako je pedijatar iskljucio bilo kakvi oblik refluksa, preporucio nam je nekoliko zlicica neceg “gusceg”  sa zakljuckom da mu toliko”vodenastih” stavri u trbuhu smeta i ne moze to zadrzati u zelucu.

Tako sam se ja ko neka budala nasla u ljekarni ispred police na kojoj se nalazi iskljucivo hrana za bebe. Kutije plave, zelene, narancaste, sa /bez mlijeka, sa vodom, bez glutina, sa dodatkom vanilije, bez vanilije, od 4+,6+… Doslovno planina kutija,a ja totalno izgubljena praveci se da znam sto trazim dok me ljubazna prodavacica upitala trebam li pomoc. Nakon 10 min proucavanja, szurfanja po internetu kriomice u nadi da ce mi google pomoci da nadjem ono sto trazim, sramezljivo sam se obratila teti prodavacici nakon cega mi je ljubazno odgovorila “Pa trebali ste odmah reci”

“Koliko ima kila, mjeseci, koliko pojede…”resetala je jedno pitanje za drugim , a ja sam imala osjecaj da pricamo o susjedinom djetetu jer na neke stvari nisam znala dati odgovor.

“Koliko pojede?” Neznam. Pojede onoliko koliko mu je dovoljno.

“Manje -vise?” dodala je ponovo.

Zaista glupo pitanje. Ja nigdje na svojoj ciki nisam vidjela mjerilo niti se Smotuljku na celu nakon obroka pojavi koliko je pojeo.

Zbunjena, totalno zbunjena….

Kupila sam narancastu kutiju , Milupa – sto god znacilo.

Dotrckala sam kuci sa kutijom, malog posjela u lezaljku, pripremila tu ljigavu kasicu, pogrijala, uzela zlicicu i krenula prema smotuljku.

Reakcija je bilo totalno gadjenje, neka vrste tresavice/groznice dok je istovremeno plazio jezik van, spreman da povrati. Bio je totalan sok za mene, pa jel to normalno? Na kutiji nije pisalo da je moguca takva reakcija :D…ali prezivjeli smo.

Od tod dana nam je nestalo i bljuckanje i bio je to pravi uspjeh.

Nakon te kasice, vjerno se vracao dojenju i za njega je to bio i ostao najbolji obrok i sada nakon skoro 2 mjeseca dohrane.

Jednom me zaista zaboljelo srce kada sam ga ko i svaki pt gladnog posjela, i krenula sa zlicicom prema njemu. On je u tom trenutku gladi vjerojatno pozelio mlijeko dok sam mu ja na njegov prvi “kme” u usta uvalila hladnu zlicicu sa pahuljicama i kruskom. Tatalno razocaranje, sok i nevjerica u njegovim ocima :” Mama pa kako si mi to mogla uciniti ?” Suza u oku, ali je svejedno otvarao usta.

I tako smo polako smanjivali kolicinu pahuljica i povecavali kolicinu voca, povrca, povracali, bljuckali, bacali okolo, bacali tanjure, zlice, plakali. Ja sam ko prava mama koja drzi sve pod kontrolom mjerila koliko pojede po obroku i za sad mogu reci da je u samo tri navrata pojeo nesto vise od 70 ml. Inace nam se brojka vrti oko 30-40-60 ml , ovisno o tome sto se nudi.

Voce i nije bas omiljeno, on je vise do povrca, puno mrkvice i tikvica pomjesano sa kremom od rize i na sveopce veselje pojede zavidnu kolicinu.

Prije bi nakon kasice trazio i mlijeko, a sad smo potpuno izbacili mlijeko nakon obroka i to je nekako pravo olaksanje za mene. Radi toga ga mogu bez probema i ostaviti po nekoliko sati bez da se brinem jeli  mu obrok bio dovoljan.

Ovih cemo dana poceti i sa drugim obrokom, svaki dan govorim: Sutra cemo, sutra cemo…ali uvijek se nesto poremeti pa nikako. Vjerojatno jos ni ja nisam spremna, a mislim da isto tako nije ni on pa se necu ni forsirati.

O dohrani sam svasta procitala ali osobno mogu reci da je ovo za mene jedan lijep period. Volim kuhinju, povrce, voce i ovo pripremanje, kuhanje, dodavanje , oduzimanje je za mene pravo veselje. Malo manje sam vesela kad nakon svog ulozenog truda u kasicu okrene glavu na drugu stranu i vraca je sa gadjenjem, ali uvijek se nadam da ce biti bolje…jednog dana.