Ljubav na kvadrat

Smotuljak ce ovaj mjesec napuniti sedam mjeseci. Sedam prekrasnih i neopisivih…

Prosli smo puno toga, a tog 12. u mjesecu mi svaki put ponovo zatitra srce, dok je to slatko bice u nasem krilu, starije za jos mjesec dana.

U zadne vrijeme sam shvatila da se vise no ikad vracam stranicama o trudnoci, mamama , bebama i citam poglavlja koja sam vec odavno prosla, naucila, isporbala…pa se pitam sta sa mnom nije u redu?! 😀 Vjerojatno me muci nostalgija za onim slatkim, malim bicem koje je bilo ovisno o meni 24 sata na dan…a sada ta ista beba svakim danom postaje sve samostalnija. Ne ovisi vise o meni ko sto je to bilo do prije nekoliko mjeseci… Sada ga drzanje u narucju nervira, zagrljaje ne prihvaca vec grebe i najsretniji je u svom carstvu -na podu medju igrackama.

Savrseno je gledati kako svakim danom otkriva nove stvari svojim plavim okicama i istrazuje svaki kutak, svaki kabal postaje novi prijatelj, svaka mrvica na podu zavrsi u ustima, sve nepravilnosti u kuci uspije nanjustiti, otkinuti sto se otkinuti da, staviti nosic na mjesta gdje mu nije mjesto…dok ja totlano nenaucena na takav ritam samo vicem iz nekog djela kuhinje “Ne to! Nemoj dirati! Razbit ces se…!” i svakim danom shvacam sve vise kako postajem jedna od onih mama “Jel trebas kakati? Dodji pojedi bananu? A neces sad bananicu? Hoces keksic?”…jedna od onih mama koje sam mrzila iz dna duse dok bi u vrucim srpanjskim danima upijala zrake sunce i slusala mame oko sebe kako kvocaju bez prestanka i u sebi mislila kako ja NIKAD necu biti takva. :howyesno

Smotuljak je kao sto sam rekla sve veci, sve je nekako postalo lakse iako se situacija cini puno teza od kad se sam krece…ali vise volim ovako. Cupkanje na rukama je napokon iza nas , a i sirotom djetetu je vjerojatno i to dosadilo pa je odlucio propuzati sa sest mjeseci, a sa osam ce sigurno hodati ako nastavi ovako. :majkomila

Nekako sam jedno jutro dozivjela “klik” i isplanirala dan za ciscenje. Odvela sam ga baki sa 5 sati dok sam ja ko pomahnitala prala prozore, usisavala, prala…i nekako krajickom oka gledala oko sebe, vec po navici “da ga ne nagazim” . Koliko mi samo fali u tim trenucima…Ta praznina je neopisiva, toliko glupa..Ta tisina mi probija bubnjice, a moj nadzor koji vise ne stignem kontrolirati od kad sam mama me u tih par sati bez njega prati jos vise. Sama sebe uhvatim kako se trznem u jednom trenutku i okrenem glavu da vidim sta radi…a njega nema…Samo pobacane igracke, vlazne maramice na podu i tisina..

To jutro smo spremili najbolju kasicu i otisli do bake. Dobio je najsladju pusu dok sam ja nekako sa veseljm otisla i ostavila ga. Sa istim sam se veseljm i vratila po njega dok me on pozdravio najljepsim smjeskom, bacanjem oko vrata popraceno potokom slina na licu..nema veze. Mama je tu…

 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s