Nebo je granica

Skoro 10 punih mjeseci je iza nas od kada smo u tren oka postali roditelji i napokon upoznali to malo sicusno bice koje smo cekali punih 9 mjeseci. Toliko emocija, straha, ljubavi, suza i jedan topli osjecaj oko srca, topliji nego ikada do tad. Prosli smo kroz puno toga i ja uvijek kazem da je porod bio macji kasalj za razliku od onoga sto dolazi kasnije.

Ovih smo dana nekako ponovo bili okruzeni bebicama, trudnicama, cak je i jednom prinovom u obitelji i sve je tako nekako cudno gledati sa strane i pitati se “Pa kako smo mi to uspjeli proci?” Gledam na sve to ociju mame lavice koja je glavom kroz zid slijedila svoje instinkte i borila se da dokaze da je ono sto mislim tocno i da tog trena Smotuljak bas to treba. Kako bi inace naucila hrpu toga? I grijesili smo oboje, i ispravljali se, a vrijeme je napokon pokazalo da sve ono sto smo radili je bilo dobro jer sada kraj sebe imamo jedno prekrasno bice kojemu vise od nasih ruku, korice kruha i smijeska ne treba. 🙂 Toliko je poseban u toj svojoj jednostavnosti da se nekad pitam cime smo GA zasluzili?

dsc_0071

Proplakala sam puno noci u tisini sobe osluskujuci njegovo disanje i dan danas se pitam radi cega. Glupi hormoni, sreca, tuga, nostalgija? Neznam, ali znam da bi me pogled na njega usnulog smirio i vratio mi neku harmoniju koju bi u tim nocima izgubila. Nesto neopisivo i toliko tesko za opisati ali svaka mjaka ce znati o cemu pisem.

On raste, a sa njim i nasa ljubav i pitam se puno puta ima li granica roditeljskoj ljubavi? Za sve postoje limiti ali mislim da kad se voli vlastito dijete da je samo nebo granica. Negdje tamo daleko gdje nema niceg osim ciste srece, smijeha i ljubavi, gdje su tople rucice snaga za ici dalje i pogled je dovoljan da se zaboravi na sve.

Nedavno sam gledala emisiju posvecnu ostavljenim bebama. Bebama koje su rodjene ali su vjerojatno iz straha ili neceg treceg ostavljene na hladnim klupama, u kontejnerima, na cesti, ispod sjedala u autu… Toliko tuge u tih 40 minuta dok mi se srce paralo na dijelove. Zanima me kakav je osjecaj ostaviti nesto svoje, sto je raslo u tebi 9 mjeseci sto te grijalo ispod srca i disalo zajedno sa tobom. Ostaviti to jadno malo bice golo i na hladnom , a potrebno mu je tako malo , samo majcinska ljubav i topla ruka da ga stiti. Vjerojatno tog trena nisu ni svijesne sto rade i zasto su se dovele u tu situaciju da se ipak odluce iznijeti trudnocu do kraja , a onda se u nekom hladnom i mracnom wc-u poroditi i odbaciti dijete kao da nikad nije bilo njihovo. To je isto kao da si odsjeces ruku i nogu i krenes tako dalje. Samo sto ta bol nestane i sa vremenom se priviknes na to da si invalid, a odbaciti tek rodjeno dijete je nesto sto ce boljeti cijeli zivot, i fizicki i psihicki.  Podnijela bi hrpu neporspavane noci radi grceva, zubica, temperature , ali nikad nebi bila u kozi one majke koja godinama ne spava pitajuci se u sitne sate  gdje je i kako zavrsilo njeno dijete ostavljeno na klupi.  Tuzno, zaista tuzno….

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s