Kada sve krene krivo….

DSC_0785Plan je bio jednostavan, spakirati nesto majica, kratkih hlacica, krema za suncanje , par stvarcica najbitnijih i krenuti na ljetovanje, nase prvo zajednicko, u troje…

Put je prosao odlicno iako uz guzvu, ali maleni je bio pravo savrsenstvo pa umor zbog puta nismo toliko ni osjetili. Cijelim je putem nesto grickao, igrao se, zabavljao, uspavljivao bez muke i odradjivao spavance. No ipak nam je laknulo kada sam se nakon sedam sati nasli na odredistu, prijavili se, raspremili kofere i odjurili na plazu. Vecer je prosla savrseno uz zalazak sunca na prekrasnoj pjescanoj plazi dok je maleni veselo trckarao dolazeci do nas samo radi jela. I prvo uspavljivanje, a da nije kod kuce je proslo super, a noc bas onako skolski sa dva budjenja i spavanac do 9 kao i uvijek dok smo mm i ja ispijali nasu prvu jutarnju morsku kavicu na terasi.

I tu pocinje show… Samo sto smo spremili stvari na stol da doruckujemo, maleni je povratio…jednom, dva puta.. Nista alarmantno, skuham caj i odlucim da je mozda bolje da danas bude samo na mom mlijeku i na necem suhom, krekeri, stapici… Tako je i bilo, ali cim bi u usta stiglo nesto sto nije mlijeko, letjelo bi van u roku milisekunde dok je nas polako pocela hvatati panika. Cak vise nije bilo potrebno ni da jede vec bi povtario na sam prizor jela…

Ubrzo nakon toga trazio je spavanje pa smo umjesto da idemo na plazu odlucili njega ostaviti da odmara dok smo mi na terasi brojili sate. Puna cetiri sata su prosla i on se napoko  probudio – sa temperaturom. Nikakav, cendrav, u suzama i proljevu. Ok, bez panike, bez straha, bit ce bolje…Dajem paracetamol, homeopatske bobe za trbuscic i nadamo se bolje, a situacija postaje sve gora. Cijelu noc se budio, sa temperaturom i u suzama, koliko on toliko i mi. Ali kazes opet, bit ce bolje…

Ujutro se probudio vidno mrsaviji i iscrpljeniji, sa temperaturom opet…slijedi rafal i na usta i na guzu i tu odlucujemo da je vrijeme za pedijatra. Bilo kakvog , dovoljno samo da mi netko kaze da je ovo sve normalno jer se prvi puta susrecemo sa situacijom. U pola 10 idemo pedijatru koji nas ljubazno primi, pregleda malog i utvrdjuje “gastroenterite”, neka vrste jake crijevne viroze koja se prenosi kapljicnim putem . Nije da nam je lakse ali barem znamo da je ovo sve normalno. Tjesi nas pedijatar koji kaze da ce vec sutra biti ko’ nov. Ako je tako onda jedva cekamo sutra!!!

Odlazimo u apartman sa njim dok nam jos jednom povraca u autu i klone ponovo. Mucenje za svo troje… Trudimo se biti jaki, odlazimo pridvecer cak i na plazu u nadi da ce mu malo zraka pomoci ali nista, izgleda kao da se situacija sa svakim izlaskom pogorsava… Na terasi smo gledali druge roditelje kako secu sa djecom, odlaze i dolaze sa plaze dok smo mi ko dva fikusa uzdisali bez previse rijec i molili Boga da krene na bolje pa da i mi vidimo da se smije kao i sva ostala djeca, a i mi sa njim… Ali vise se nadas, gore postaje, a ona knedla u grlu toliko boli da ni hrpa paracetamola nebi pomogla.

Srijeda  – na izmaku snaga, nakon 4 puna dana provedena u ovakvom stanju, izmedju hrpe lijekova, ukakanih pelena, povracanih bodija  i more suza odlucujemo u pola 11 navecer da idemo kuci. Nije najpametnije znamo, i umor i bolesno dijete, ali tek kad smo dobili odobrenje da mozemo ici, osjecala sam da je i njemu lakse. Prespavao je put bez problema i jutro docekao u svom kreveticu. Sve je i dalje isto ali barem smo kod kuce gdje je sve lakse.

Prespavao je cijeli cetvrtak, i petak –  njegov prvi rodjendan. Prvi rodjendan u groznoj tuzi i praznini jer je falilo njegovih osmjeha, vristanja, trckaranja…Danima ga nismo vidjeli da radi ista drugo osim da spava ili place. Grozno… On ne place zaista nikada ako nema razloga, a drzati ga medju rukama dok neutjesno jeca bilo je pravo iskusenje za zivce. Pozeljla sam da se ta bol svali na mene u 10 puta jacoj mjeri samo da oslobodmo njegova mala ledja. Poceo je jesti tek jucer, smrsavio je previse, ali je bolje, pogotovo danas.

Tek sada vidimo koliko nam je nedostajo nas mali plavi krezubi djecaci koji nas je naucio na smijeh i da je uvijek dobro…Ne ponovilo se.

Nase ljetovanje je zaista proslo nezaboravno!! Stvari su to koje se dogadjaju nazalost i dogadjat ce se , ali se ne mogu pomiriti sa onom boli koji moras nositi u sebi dok ga gledas bespomocno i pitas se kako mu je…

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s