I tako to…

Evo me napokon.

Dok se maleni igrao uspjela sam opeglati nesto majica, bodija i kosulja – ukupno 3 dok sam 2 bacila ponovo na pranje nakon sto sam dosla do polovice jer mi ova luda pegla u jednom trenutku sa parom izbaci zuto smedje mrlje  pa sam odustala i poglasila sve prije nego sam je zviznula kroz prozor skupa sa daskom. Ma tko jos pegla na +40? Ja i to samo zato jer moram jer mi se opet nagomilala hrpa vesa, tih prokletih kosulja koja mrzim iz dna duse , a posto ona hrpa postaje sve veca, red je bio da se rijesim barem polovice.

I evo sjednm nakon sto je mali zaspao, u miru Bozjem rekla bi, a ono kat ispod nas muzika tresti i odjekuje, muzika doslovno slicna udaranju cekica – po glavi. U onaj neki dio mozga me bas bode i da su ljudi ispod normalni i razumni sad bi sisla i zamolila da smanje, ali posto zivimo iznad divljaka, zahvaljujem Bogu sto nisu oni iznad, pojacam malo tv i idem dalje.

Vruce je, pakleno vruce. Zelja za morem, morskim zrakom, par dana provedenih zajedno, a da se ne ponovi ono od prosli put, jaca je od svega ali sve nekako mislim da nece biti moguce. Pa tako vjerojatno ni sljedece ljeto radi male prinove. Tek tamo 2015? O Boze! Skoro cu imati 30 godina tad, vjerojatno sa hrpom bora, rascupanom kosom i izrastom do brade, debela, puna strija i celulita, sa dvoje djece sa strane koja ce mi piti krv na slamcicu? Kupace kostime koje sam upecala ove godine vjerojatno cu cuvati ko suvenire 😀

Mucnine su i dalje tu, da,da…. Nema sto nisam probala i za sad jedino rezultate daje dobro poznati caj od djumbira i necete vjerovati – komadic parmezana sa malo kruha!  Znam, i ja sam se smijala kada sam to procitala i vec se zamisljala kako utrpati u usta taj komadic kada ti zeludac stoji u grlu radi mucnine ali nekako sam uspjela i moram priznati da sam nakon 5 minuta osjecala olaksanje.

Tad mi je mm kupio komadinu parmezana koju drzim u frizideru i gdje god idemo nosim sa sobom komadic. Valjda cu izdrzati jos nekako ovih par tjedana. Tesko je, tesko…Bezvoljnost, umor, jad, iscrpljenost,  nakon cega na kraju dana u paketu dolazi i neka tuga radi svega navedenoga pa se takva zaputim u krevet i nekako sve bude lakse jutro poslije sa kojim opet pocinje borba, nekad je bolje, nekad losije….

Osjecam se vec tesko, kao da vucem 100 kila sa sobom, sve me brzo iscrpi, dal je do ljeta, dal je do mene, svega zajedno, neznam, ali se cvrsto nadam da ce nakon ovih prvih mjeseci sve biti lakse. Zivjeti ovako 9 mjeseci bilo bi zaista grozno.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s