Glupe misli

Konacno petak, i to oblacan petak.. Volim jako! Volim oblake, volim i kisu, tople jesenske dane kada sam radi svjezeg vjetrica prisiljena navuci jaknicu i sal. Prosla jesen mi je bila toliko lijepa, vjerojatno zato jer sam nekako na jesen tek pocela disati nakon poroda, novosti, svega sto se izdogadjalo i dane sam provodila sa uspavanim smotuljkom u setnji, gurajuci kolica sa toplinom u srcu. Ova jesen ce biti sasvim drugacija, smotuljak je veliki pa cu ga voditi za ruku, sa jos jednim srcem ispod svog srca, hodajuci nasom starom cestom.

Koliko se toga promijenilo u samo 12 mjeseci. Iako je sve jos blizu i svaki detalj je jos svjezi i cisti kao suza, vrijeme prolazi… Uskoro ce biti 14 mjeseci od kada smo troje, od kada smo u ruke dobili nase malo cudo, kao da je jucer bio beba koje se nestasno smije, udara rukicama, pa puzanje, prve izmisljene rijeci iz njegovovih usta, prvi pravi osmjesi, nase suze u oku radi odusevljenja… Koliko toga bi moglo stati na jedan list papira i opet nebi bilo dovoljno da se rijecim opise ono sto stoji u srcu.

Vrijeme se mijenja i nasa bebica se promijenila sa vremenom, postao je prekrasan plavi deckic koji obara osmijehom, uz kojeg dan odmah zapocinje drugim i ljepsim tonom. Svaki dan imam neki glupi osjecaj kao da propustam nesto, brinem se sto me ceka kada na svijet dodje i druga beba, sto ce se dogoditi… Znam, ljubav se ne dijeli vec sa svakim djetetom postaje sve veca, ali kao i uvjek kazem “On je tako mali”, tako bi mu drage volje objasnila sto ga ceka, sto nas ceka, poljubila i rekla mu da ce uvijek biti mamina velika i prva ljubav i da ga mama nikad nece manje voljeti. A onom drugom cudu u trbuhu bi takodjer htjela reci da cu ga voljeti istom mjerom kao i velikog brata i vjerojatno zahvaljivati cijeli zivot na tome sto ih imamo kraj sebe. Ali tako sam zbunjena,pomalo tupa od tog razmisljanja. Ne brinu me neke stvari koje su me brinule u prvoj trudnoci, sada su tu neke druge brige, misli, osjecaji… Zelim da vrijeme malo stane, da ne proleti prebrzo jer zelim jos uzivati u njemu i dati mu sve ono sto mozda necu moci kada na svijet dodje beba. Mozda su moje misli totalno glupe i na kraju ce sve biti dobro… Znam da nisam jedina mama koje se brine oko toga i znam da je strah svake mame da zapostavi jedno od dvoje,  iako se to gotovo nikada ne dogodi. Pa cemu onda te gluposti u mojoj glavi?

A evo i trbuscica, danas punimo 11 tjedana 🙂

1236742_10202020987185394_312640121_n

 

 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s