Ludovanja na kvadrat

364024462470f55226ba97638938946_extremeDa nam je dijete enrgicno, puno zivota i sa crvicima u guzici otkrili smo jos kad je bio u trbuhu. Natucen bubreg krajem sedmog mjeseca trudnoce koji mi je gospodin mali unistio udarajuci ga nogicama dobra 2 tjedna bez prestanka. Organi su mi zahvaljujuci njemu zadnjih nekoliko mjeseci doslovno u grlu bili, a i ono slomljeno rebero sa desne strane koje imam je takodjer njegova zasluga. Neznam kako ni kada, dal je bila guzica il glavica ali mama ima samo (kako mm kaze) – ono sto je nekad rebro bilo. Ostatak neki, komad necega sto viri…

No dobro, kako kazu stari – nek je samo ziv i zdrav, a ostalo ce biti nekako.

U zadnjih nekoliko tjedana je iskusao svaki nas limit roditeljske izdrzljivosti. Ja ga zovem – stetocina. Nasi dani se svode na to da ja spremam, dok on ponovo razvlaci za mnom. Imati malo reda u kuci bez autica, lego kocki i lopti pod nogama i nije neka fora,  pa onda jos to nije dovoljno pa izvuce cetku za cistiti pod pa prolazi time kao pravi ozbiljan covjek koji ima nesto za raditi dok mama svaa 3 koraka leti po necemu i oblijeva je znoj od boli.

Nase smireno cudo mi je neki dan skoro prouzrocilo infarkt kada  se naprtio na susjedov plasticni autic u roku od 2 sekunde i stajao na njemu dok se vrijeme koje sam imala da dotrcim do njega cinilo kao vjecnost. Vec sam ga vidjela kako leti sa njega i udara glavicom o beton -prizor kojeg se jezim. Imao je jos takvih scena u kuci na nase sveopce – zgrazanje ! Udaranje glavicom o stolicu, pod, stol, vitrinu, prozor, pokusaj bacanja sarenih loptica u wc skoljku, pad sa trosjeda na noge ko macka, stolica na glavi zajedno sa 2 objesene torbe dok je pokusao ukrasti sjajilo iz moje, davljenje jabukom, krastavcima, tanjur na glavi, zlica u oku, tragovi ugriza na nama, nasi poderani nosevi i oci, cupanje kose , stipanje i udaranje… Divan nam je 😀

Jucer je u trgovini bio prava meta smijeha, (drugima, nama nesto manje 😀 ) napravili smo dobrih 10 kilometara trceci za njim dok se on smijao i trazio paznju od drugih koji su ostali ocarani njime. Pa kako i nece, kad stisne one plave oci, nabaci kez sa 6 zubica dok mu obrazi postanu prava meta za cmakanje i stipkanje. Sladak je nema sta, al netko mi je davno rekao da je isti “Vragolasti Denis” i jest. Teglice sa Nutellom, zarulje, zlice, zdjelice, keksi…letjelo je jucer puno toga sa polica dok sam ja glumila kao da se nista nije dogodilo i stavljala na mjesto. Kako je postajao umorniji , postajao je sve gori i gori , ko kad dodje do pregrijavanja motora – nikako da ga vise ohladis. Smijanje, vriska i na kraju suze krokodilske bili su tocka na i. Cak sam mu rekla nek si ide traziti drugu mamu jer ga ja takvog necu i dala mu do znanja da ne idem za njim, no svejedno sam ga promatrala iza ugla, nakon cega se zaustavio ispred jednog para koji je sjedio na klupi, zatreptao okicama , nabacio smijesak i ovi su dvoje padali u nesvijest. “A jest’ pokvaren!” – pomislila sam u sebi 😀 Za mnom se nije ni okreno vec sam ja nakon 5 minuta krenula po njega.

Ne moze on proci , a da ga ne primjetis, gledat ce te u oci direkt toliko da ti bude neugodno, nismo se nas dvoje samo jednom crvenili u restoranu kad spijunira parove za drugim stolovima i daje im do znanja da je on tu i da njega moraju gledati, na svu srecu nikome nije tesko jer svi polude odmah, pa bi si ga vozili kuci, nosili, davali mu jesti dok ga istovremeno obasipaju komplmentima kako je lijep, sladak, “A vidi ociiiii, a vidi obrazeeeee, jaooooooo” , a nas dvoje samo okrecemo ocima i pitamo se kako samo moze biti tako zarazno to dijete jer svi isto reagiraju? 😀

Nas je , predivan i krasan i jos puno toga zato sto je nas, i naljuti nas, i rasplace i izderemo se na njega puno puta jer je zlocestoca na kvadrat, stetocina ali  ipak dobrica u dusi i prekrasno dijete. Zaboravimo sve, sve one lose trenutke, paniku i strah koji nam zada, zaboravimo…Ali tople rukice oko vrata, prvo “mama” i “tata”, njegova glavica na nasem ramenu…nikada. I istina je – samo neka je ziv i zdrav, ostalo cemo nekako….

Ovo je trebao biti jedan energican tekst o “cetrnajestomjesecnom” djetetu koji nas svojom energijom dovodi do ludila i iscrpi svaki atom snage, a na kraju bas kao svaki moj tekst zavrsi cmoljavo dok ja brisem nos i drzim sirom otvorene oci da one dvije suze koje su se sakupile u rubu ne kliznu. Roditeljstvo je zaista nesto prekrasno, zaboravis lose, pamtis samo najljepse…

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s