….

Thought BubbleBas sam neka kao i vrijeme. Ne osjecam se najbolje zadnjih dana pa nisam nesto ni pisala.

Osim sto ima previse posla oko pilica, kuce i ostaloga, pogotovo kada vikend dodje kada mi se cini da imam duplo za raditi, ne osjecam se ni ja da sam u top formi. Sva sam troma, lijena, sve mi je tesko, energija na nuli…Sta trudnoca uradi od zene :O

Opet su se vratile mucnine, onaj grozan osjecaj u zelucu , a ovog je puta sve to do antibiotika koji pijem od cetvrtka. Cvrsto se nadam da cu izgurati nekako jos ova cetiri dana i da sam tad bez brige. Kao sto sam napisala, prehlada nam se nakacila na ledja ovih dana – tjedana! Ja sam bolesna puna dva tjedna, dok je maleni nesto bolje zadnjih par dana. No ipak smo odgododili cjepivo. Ovo cjepivo je vec odgodjeno po treci puta. Radi se cjepivu od godine dana koje je trebao primiti negdje nakon rodjendana u sedmom mjesecu, pa je par dana prije toga pokupio rota virus od kojeg se oporavljao mjesec dana, pa nas je stresla opet neka prehladica pa sam odgodila, a zadnji termin od  proslog tjedna sam pomaknula za deseti mjesec jer ga nisam mogla voditi u stanju kakvom je bio. Neka napuni baterijice ovih dana pa cemo kasnije ako uspijemo. Ma bojim se tog cjepiva k’o vraga i svaki odgodjeni termin mi je olaksanje iako necu moci vuci jos daleko tako. Prije ili kasnije ce doci taj dan.

Ove srijede imam zakazan termin sa babicom u bolnici. Kod nas je to normalni proces i svaka trudnica se vidi sa babicom 2 puta tokom trudnoce u nadi da ce ta ista babica kojoj si istresla svoje strahove, paranoje i probleme biti i na porodu taj dan. Kod mene nazalost nije bila, ali mi je svejedno puno pomogla razgovorom za kojim sam tad imala potrebe. Prvo dijete, strahovi, porod…sve mi je to zujalo u glavi i zaista sam imala potrebe popricati sa strucnom osobom i termini sa njom su mi puno pomogli. Ovaj put u glavi su neki drugi strahovi, porod mi vise nitko ne moze zapakirati u paket , staviti rozu traku i reci da ce sve biti lijepo i prirodno kao sto je tad govorila jer nakon prvog iskustva vise nikom ne vjerujem 😀 Sad je moj najveci problem kako pripremiti velikog brata na dolazak malog brata i kako se snaci u svemu, dati i jednom i drugom istu mjeru ljubavi i paznje bez da na kraju dana legnem u krevet i razmisljam kako sam danas nekome nesto uskratila.

Ne pomaze puno ni situacija u kojoj se nalazimo mi kao obitelj.

MM je na pragu nekih novih vrata i ostavrenja zelja , a ja iako sam potpora i prva koja je rekla da ih otvori i krene, sad osjecam neki strah i nemir od onoga sto ce nam ta promjena donijeti. Nije sve tako crno, a nije ni bijelo. Bojim se odvojenosti, vjerojatno radi toga jer je on ovdje moj jedini oslonac, potpora, prijatelj, sve ono sto mi treba , a sad mi se cini da cu ostati bez svega jer ce nam posao oduzeti i ono malo vremena sto za sad imamo za sebe. Ne radi se samo o meni, radi se i o djeci , o ovome malu bicu sa nama i o drugome u meni. Hoci li uspjeti biti dobra majka i otac kada ga nema kod kuce? Hoce li im faliti? Hoce li znati bolje od mame prihvatiti da tate nema danas, sutra, prekosutra i da ce se vratiti, sa puno igracaka? Hoce li igracke i jedna nedjelja uspjeti nadomjestiti prazninu koja ostaje nakon cijelog tjedna? Neznam i brinem se, a mozda je sve uzalud.

Ja sam bila dijete koje je bilo najsretnije kada oca nije bilo kod kuce, ali svakome po zaslugama i da je moj tata na 2 mjeseca morao otici ja vjerojatno nikakvu prazninu nebi osjecala vec samo mir i srecu. Ali nije do mene, nije da sam ja bila pokvareno deriste vec je on tako zasluzio svojim postupcima.

Da nisam trudna vjerojatno bi ovo sve prihvatila u nekom drugom tonu, ali znate kakve su trudnice. Trenutno samo zelim mirnu trudnocu u kojoj nikako da pocnem uzivati jer su mi u glavi uvijek neki problemi, nesto sto me muci, zaokuplja mjesto sreci i zadovoljstvu i iako tuzna vjerujem da je sve to normalno.

Kada bi mi netko osigurao mirnu trudnocu, miran porod, porod po mogucnosti oko 12 popodne tako da se po noci ne moram micati iz kuce :D, MM na porodu, maloga sa osmijehom na licu kada vidi brata i da budemo kao obitelj nekih 10-15 dana sami kod kuce da se priviknemo, vjerojatno bi mojoj glavi bilo lakse. Puno lakse… A tko ce mi to osigurati? Djed Bozicnjak? Nije da ne vjerujem u njega, ali nije ni on jadan vidovit 😀

Eto, i sigurna sam da ni ova bolestina koja me pogodila i opce stanje nije pomoglo svemu ovome, a post je trebao biti pozitivniji…

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s