Da mi prodje utorak….

…4 komada pizze, 2 reda Milka cokolade od jagode, saka Haribo bombona da se smirim radi stana koja odjekuje od preglasnih zvukova koji dolaze sa kata ispod dok maleni spava napokon nakon sve one torture koju je prosao prije sat vremena. A i ja sa njim…Ali ne, moji susjedi kao i uvijek nemaju namjere stati vec ludovanja dvoje pubertetlija i krikovi koje proizvode diraju direkt u mozak dok na televizuru samo pojacavam ton za jednu crticu.

A onda BUM ko i uvijek, proradi neki zivac u peti koji se spoji sa jezikom iste sekunde i da ne progovorim vjerojatno bi na guzicu izaslo ko sto se kaze i letim na prozor nakon sto su se preglasni zvukovi preselili u dvoriste.

A onda drvlje i kamenje na njih, suzdrzavam se sto vise mogu ali se svejedno prijetim da cu sljedeci puta umjesto da se jadam onima koji se brinu oko zgrade nazvati policiju jer ovo sto oni rade nije normalno. Dok me njihova mater izbjegava ocima i stoji mi okrenuta ledjima sa korpom vesa u rukama i ponavlja njima rijeci koje sam ja rekla , to mi jos vise daje poticaj da im ocitam bukvicu.

Neznam koliko ce trajati mir, nece dugo jer ova scena se ponavlja precesto i radi toga sam vjerojatno najnepozeljnija osoba u susjedstvu jer nitko od njih oko nas nema malo dijete i svatko udara po svome, nitko ne postuje pravilnik o kucnom redu – osim nas. Vjerojatno smo nas dvije jedine budale koje nece pustiti vodu u skoljki ako je proslo 10 sati navecer, nece se tusirati ako je kasno, nikada nisu priredjivali feste i vrtne zabave na krovu, nisu drugima dosadjivali sa cjelodnevnom muzikom, a nisam ni ja nikad u stiklama hodala i razmjestala kuhinjske elemente u 2 sata u noci.  Nasi dragi susjedi to sve rade bez pardona, i to po mogucnosti oko pola noci pa na dalje, tad je najbolji period.

Tjesim se da izolacija nije neka….

1377124_10202358820391013_1680837499_n

Danas smo bili na onom odvratnom cijepljenju od kojeg me vec dva dana boli trbuh i radi kojeg nocas i nisam nekako spavala. Misic se probudio raspolozen i takve smo volje i krenuli prema pedijatru, a ja sam se bas osjecala ko zadnja izdajica , bas kao i svaki put kada ga vodim tamo. 😦

Zalijepio mi se za noge cim je cuo glas pedijatra i jasno mi dao do znanja da mu se ne svidja ni malo ovo mjesto. Pogotovo kada sam ga pocela svlaciti dok su pripremljenje igle vec bile u pozi kraj nas, da nebi slucajno zaboravili po sta smo dosli.

Stize i pedi, slusa srce, pipka, okrece, gleda oci, usi, maleni mu se smjeska i daje ciao rukicom i sav je sretan dok je u mom krilu. Prvi krik slijedi nakon vaganja i mjerenja, a to je tek pocetak.

Slazu mi ga u krilu , a iza mene stavljaju neku igracku koja bi mu trebala odvratiti pozornost u trenutku masakriranja mekanih bunceka. Svidja mu se igrica i sav sretna mase rukica, a onda tisina i vriska. Smirio se na 2 sekunde , a onda jos jedna i tu je bio prolom. Savijao mi se kao glista medju rukama dok su se nogice crvenile, a debele suze kotrljale niz obraze. Izbjegavala sam ga pogledati jer bi vjerojatno tog trena zaplakala i ja.

Smirio se napokon nekako, ali vjetojatno ni dalje nije mogao doci sebi pa je samo tiho jecao i drzao svog zeca u rukicama. Ulazi pedijatar i kaze mi da je maleni blijed…eh, “oprosti ali nakon ovog sam i ja zelena”, al njemu je sve cudno pa ipak inzistira da napravimo i vadjenje krvi. Odmah kazem “Ne dolazi u obzir danas”, ali se onda sjetim sebe trudne, trome i lijene koja nema volje hodati po ordinacijama i za dobrobit svog djeteta i njegovog zdravlja mijenjam ideju.

Kad je bal…

Ulazi sestra sa iglicama, epruvetama, pokazuje kako da mu drzim rukicu, dok sa drugom drzim neku igrackicu i glumim klauna pred djetetom koje me uopce ne gleda vec place od bolova i znoji se.

U jednom trenutku prestao je i plakati,vidio je da nema smisla te je samo  mirno gledao sto ona radi.

Kasnije smo se preselili u cekaonu gdje je stvar bila zaboravljena istog trena uz hrpu igracki i drvenog konja, dok sam ja krajickom oka, sa rukom na trbuhu gledala cetvrti kat bolnice , onaj kat koji mi je jos tu iza ledja, a uskoro cu opet biti na njemu i otisla predaleko sa mislima…., i tad je srecom dosao nalaz i krv je savrsena. Eto, pa rekla sam….

Izasli smo oboje blijedi, prave kraljevske puti , smjestili se u auto i krenuli kuci…

Dan za zaboraviti .

1374375_10202358819750997_133222255_n1386002_10202358819510991_35126306_n

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s