Rooming in

DSC_0073Moram priznati da sam o ovom sistemu pocela razmisljati puno tek nakon poroda jer tokom trudnoce nisam davala neku preveliku vaznost o tome kakvi ce biti nasi dani u bolnici.

Jako mi je cudno kad se citam postove mama koje pisu kako su bebice cijelo vrijeme bile odvojene od njih, dobivale bi ih samo kada bi bilo vrijeme za hranjenje, cak bi im i krisom sestre davale mlijeko u prahu i radile ostale gluposti koje mamama samo odmazu u vec ionako teskoj situaciji nakon poroda. Nacitala sam se svega, o mamama koje su omalovazavane jer neznaju smiriti bebu, da nemaju dovoljno mlijeka pa bebica zato place… Kako se moze osjecati jedna zena u toj situaciji dok ti uz sve to jos uzimaju bebu iz krila i lupaju vratima pred nosom ostavljajuci te samu na onom krevetu da razmisljas, places i cekas nabijajuci si griznju savjest….

Srecom, takvo nesto nisam dozivjela i jezim se kad citam takve postove.

O svom porodu sam pisala i kakav god da je bio , pozeljela bih ga opet.

Nakon sto je porod zavrsio i kada smo napokon o u rukama drzali nase malo blago preselili su me na kat u sobu. Sjecam se da je bilo oko deset sati navecer kada sam sa bebicom medju rukama i babicom koja je zavrsavala smjena raspravljala o tome sto cu jesti jer je vrijeme vecer proslo, a u meni je proradila vucja glad. Dok sam se ja borila za pizzu nagovarajuci mm da mi je donese , ona  me uopce nije zeljela slusati vec je uporno trubila da trebam secera i dovukla mi pladanj sa casom toplog mlijeka, nekoliko snita kruha i teglicu marmelade. MM-a sam poslala kuci nakon sto sam ga uvjerila da je sve ok, da sam dobro i da se vidimo sutra.

Odjednom sam ostala sam sama u sobi… Sa malenim i dalje medju rukama, sa bolnim savovima od kojih se nisam mogla pomaknuti, bolovima u cijelom tijelu i tom jadnom vecerom ispred sebe. Umorna, gladna, a sita istovremeno, izgubljena… I cekala sam jos jedno vrijeme da dodje neka od sestara da mi ga odnese da se najedem…ali nista. Uspjela sam nekako ubaciti u sebe nekoliko zalogaja, a onda sam ga onako u onoj polumracnoj sobi gledala i gledala. Hrpa emocija u meni, adrenalin na tisucu od kojeg oci nisam mogla zatvoriti, razmisljala o tome sto trebam raditi sad, kako se brinuti o ovome krhkom uspavanom savrsenstvu…Pomislila sam da su zaboravili na mene jer bio je zaista neki cudan trenutak, smjena se bila promijenila tik prije mog dolaska i mozda zaista nitko nije ni znao da su mene doveli. To je bio samo u mojoj glavi iako je ralnost bila drugacija, a to je da sam imala rooming in sistem bez da sam i znala i ocekivala ga. Znala sam da mama i bebica moraju biti zajedno, ali sam ocekivala nekog da mi pokaze kako da se ponasam sa djetetom, kako da ga okrenem, uhvatim, podojim… Kad kupis perilicu sudja, prvo joj se mali divis, pipkas tipke, gledas, poslikas da se pohvalis frendicama, a onda krenes citati uputstva o upotrebi. Ali eto, ja ih nisam dobila… One se nazalost ne dobiju sa bebom , a tako sam se nadala nekoj dobroj dusi da mi udje u onu mracnu sobu i pita me treba li mi pomoc. Nitko.Ja i moj maleni sami. Uspjela sam ga preseliti sebi sa desne strane i nekakoga namjestiti za podoj iako nisam ni znala cinim li dobro. Slusala sam zvukove koje su odjekivali po sebi dok je dojio i znala sam da ne cinim nesto dobro, ali ipak sam ga uspjela smiriti i proveli smo tako noc. Prvu noc zajedno premjestajuci se sa boka na bok , slusajuci zvukove “sisanja na prazno” i gledajuci njegovo smireno lice cijelu noc. Oci su me zaboljele od toliko gledanja, kliznula bi i po koja suza radnosnica i sjecam se da sam mu negdje u mrklo doba noci rekla da ga puno volim, opravdavajuci se valjda tom malenom bicu sto me nasao totalno nespremnu, a toliko sam ga zeljela upoznati , a sad neznam ni trebam li mu promijeniti pelenu i kako se to uopce radi…

Dobro jutro nam je pozeljela nasmijana medicinska sestra uz moju dozu tableta pitajuci me kako je prosla noc. Bojala sam se postaviti bilo kakvo pitanje, mislila sam da se od mene ocekuje da sve znam. Pitala me dali je sisao na sto sam odgovorila da jest . Gurnula mi je u ruku kremu za bradavice, objasnila kako da mazem , zazeljela ugodan dan i otisla. Jos jednom…

Tek me je cura koja je dosla u popodnevnu smjenu upitala je li mi netko pokazao kako se doji ispravno? Nisam mogla vjerovati! Odmah je primjetila da maleni na jednu dojku ne doji kako treba te mi je dala silikonski nastavak, objasnila mi kako se koristi, upitala me jesam li promijenila malog i bez imalo cudjenja i negodovanja ga promijenila ,pokazala mi gdje stoje pelene, kremice, sobicu u kojoj ga mogu promijeniti i dojiti u miru bez da to radim u sobi. Nas da ne je napokon dobio sasvim neku novu dimenziju i izgledalo je sve pozitivnije.

Da sam bila umorna jesam. Cetiri dana provedenih u bolnici bez spavanja bila su puno za moje ionako iscrpljeno tijelo ali toliko sam se veselila noci , bas kao da cu spavati cijelu noc jer to su bili trenuci gdje bi ga nesmetano promatrala, brojila svaku poricu, mjerkala taj mali nosic , savrsene crte lica i malene rukice. Provodila bi tako sate i sate, cekala da se probudi da mu cujem glas i da me pogleda svojim bistrim okicama. Sati bi prolazili tako i tako bi docekala jutro . Da mi se netko ponudio da mi ga uzme, vjerojatno bih odobrila jer je umor bio jak, ali babice su se ponasale kao da je to sasvim normalno i da je moj umor ono sto ce me pratiti od sad pa na dalje , gdje mi nitko nece moci uskakati. Imale su pravo, ali ti dani nakon poroda su bili tako teski i iscrpljujuci da bi bila spremna i platiti da mi ga uzmu samo na par sati u noci. On se doduse nije budio, spavao bi cijelu noc, dojio i nastavio. Problem je bio u meni sta ja uz njega nisam mogla zaspati. Stalno sam ga mjerila, skakala gore na svaki njegov pokret, hrpa adrenalina i hormnona u meni koji nisu dali da ga pustim bez nadzora.

Tako su se moji dnevni odlasci na wc , tusiranja ili bilo koja druga aktivnost u bolnici odvijali sa malim priljepljenim za mene dan i noc i to je dovelo do toga da me cetvrti dan “oprala” tolika depresija da nisam mogla podnijeti tudje poglede na njemu, kamo li dodire ili da ga odvoje od mene. Rutinski pregledi koji su slijedili, odvajanje na samo 5 min ili krivi pogledi usmjereni njemu meni su bili povod da “pokazem zube” i zastitim svoj teritorij. Nasla sam se u valu nekih novih emocija, totalno izgubljena i nespremna na sve ove promjene. Tada sam se radi toga svega osjecala lose radi toga, umisljala si da nisam normalna vec da sam postala ljubomorna i posesivna majka, bas onakva kakve mi se ne svidjaju, a sada vidim da je bas rooming in  bio “kriv za to” i da je njihov cilj sa ovim sistemom nauciti majku i bebu da postanu povezane i da se od prvog trena od rezanja pupcane vrpce otkrije neka nova povezanost, nevidljiva, a opet jaca od icega.

Da me netko “spasavao” nakon poroda uzimajuci mi ga radi umora  (a bila sam umorna stalno), vjerojatno bi do ovog svega doslo puno kasnije i vjerojatno bi se kod kuce nasla u teskoj situaciji kada mi nakon neprospavane noci nebi imao tko uskociti. U bolnici se me naucili da je to normalno i da se treba priviknuti na novonasatalu situaciju i kako god mi se to tad nije svidjalo sada sam im zahvalna jer sam sigurna da su bas one noci koje sam provela u gledanju nase male kreature pomogle da lakse prebrodim sve, postanemo ponovo jedno bez odvajanja i upletanja tudjih ruku izmedju nas.

Pupcana vrpca je odavno odrezana. Kada je otpala , gledala sam u nju u cudjenju razmisljajuci o tome sto da uradim sa njom. Nisam je sacuvala, gadljiva sam :D, ona je ionako postala samo trag jedne povezanosti od 9 mjeseci koja je zavrsila, a pocela je neka nova , drugacija i ljepsa koju vidim svaki puta kada mu pogledam u oci.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s