Kukuruzno brasno….

1458637_10202893183709762_18276450_nEvo mene uskoro i u 27-om tjednu. Ova nabacivanja u mom trbuhu su postala strasna , pogotovo ona nocna. Svaki put kad otovrim oci osjetim da me netko lupka  pa se pitam dali se budim radi njegovog lupkanja ili se on probudi kad i ja pa se odmah javlja.

Ovo je vec cetvrti dan kako mi doslovno razara utrobu dan i noc i stanje postaje i vise nego naporno jer su bolovi u ledjima zahvaljujuci tim istim udarcima u punom jeku. Osim bolva u ledjima tu je i kiselina koja se javlja i iako u prvoj trudnoci nisam imala pojma sto je to, sada sam i te kako upoznata sa time.  Dovoljno dugo mi traje da shvatim sto mi smeta – cokolada i slatko. Nakon toga se osjecam kao “kralj lavova” i mogla bit “rigati” vatru. Bitno je da sam fizicki i koliko toliko psihicki dobro 😀

Fizicki sam i dalje u periodu gdje mi je enegija na maximumu i sve se bojim onog dana kada cu dozivjeti kolaps i samo poceti puhati teturajuci se. Cvrsto se nadam da ce ovakvo stanje potrajati barem do 30-og tjedna , a onda cu nekako izgurati dalje te zadnje tjedne. Ja se sve veselim tom ulasku u 30-i tjedan kao da cu tad roditi, ali definitivno mi se ideja da sam pri kraju i tjedni mi zapocinju sa brojem 3  – jako svidja!

Trbuscic raste i svako jutro proviri za centimetar vise i s obzirom da mi fale jos tocno 3 mjeseca pitam se u kakvom cu se stanju zateci pred porod. Mozda prestane rasti na jedno vrijeme, tjesim se… Naravno da me pitanja i zakljucci ostalih dusebriznika ne vesele i ne pomazu svojim zacudjenim pogledima koji se zaustavljaju na mom trbuhu kada kazem koliko mi jos fali, ali nekako cu i to prezivjeti.

Moram se pohvaliti da su prve stvarcice za bebina prva dva mjeseca spremne i radi toga mi je puno lakse. Sve sam izvukla van iz vreca, poslozila sto mislim koristiti na jednu stranu, na drugu stranu stavila ono sto cu pokloniti nekome kome zaista treba, a nesto sam i bacila. Prije godinu dana nisam imala srca bacati, ali stvari sa mrljama koja ne idu dolje i oni isprani bodiji su zaista bili jadni pa su zavrsili gdje im je mjesto.

Oprala sam sve gledajuci u cudu te mini stvari i tek sam tada postala svjesna kolko ce zapravo to bice biti malo i krhko. Sve sam to lijepo ispeglala i poslozila u ladicu , stavila mirisni sapuncic koji upija mirise i sa osmijehom na licu zatvorila ladicu.1467333_10202893189989919_1153632967_n

Usput sa spremila i ormar od malenoga. Svakih mjesec-dva napravim “inventuru” da vidim dali ima nesto za baciti, za staviti na stranu jer je premalo, izvuci nesto novo sto smo jos dobili na pocetku… I tako sam napravila pravo malo ciscenje. U ormaru ima jedna ladica gdje drzim stvari koje smo dobili ali mi se ne svidjaju i nikada mu ih nebi mogla obuci. Tako sam naletjela na hlace TRAPEZ za curicu i prasnula u smijeh jer sam se pitala sa koliko je paznje posveceno tom poklonu. Cinilo mi se da su te iste hlacice izvucene iz neke ladice bas kao sto je moja, gdje stoje stvari koje nikada neces obuci djetetu ali ti ih je svejedno zao dati ili baciti. Pa tako su te necije hlacice zavrsile kod nas. Steta samo da se ne sjecam tko ih je poklonio.

Stavila sam to sve iz ladice na jednu hrpu i naslo se puno toga, robice za jednu vrecicu. Pokupila sam jos nekih pidzamica koje je maleni prerastao i iznosio i dodala ih hrpi, poslikala i umjesto da prodajem za kunu dvije, nesto simbolicno kao sto znam to raditi, odlucila sam to sve nekome pokloniti kome zaista treba.

Ubrzo mi se javila mi se jedna mama koja ima sincica od 8 mjeseci i u njenim sam rijecima vidjela da joj je zaista potrebno . Dogovorile smo se da ce danas doci po to i jos me jednom prije nego sto zavrsile razgovor preko chata zamolila da joj sacuvam bar nesto ako odlucim nekome drugome dati.  Gledala sam u te svarcice, u one pidzamice pogotovo i dekicu koje je moj maleni nosio i koje jos mirise na njega i zamisljala tog malenog u njima. Malo mi se srce stezalo , vjerojatno od srece jer sam znala da cu nekog usreciti. Jutros sam jos jednom proletjela brzinski po oramaru i nasla 2 para cipelica koje sam cuvala , valjda za uspomenu, neznam ni ja i odlucila da su nekome potrebniji i stavila u vrecicu. Pokupila sam nesto cokoladnih bombona, jednu igracku koja mom malenome vise nije zanimljiva i takodjer je dodala zamisljajuci sretno lice malenoga kada mu ih mama da.

Kada se pojavila jutros “mama” u njenim sam ocima vidjela da joj je neugodno, isto je i meni tako bilo, neznam radi cega. Sa osmijehom sam joj dala vrecu i rekla joj da mi je zadovoljstvo sto joj mogu dati te stvari , a ona mi je pruzila svoju vrecicu u kojoj je bila ni manje ni vise nego kila kukuruznog brasna kojeg je donijela sa posla gdje ona radi. Nasmijala sam se od srca i to kukuruzno brasno mi je bas zacaklilo oci. Pozdravile smo se , zazeljele si sretan Bozic i kako god nisam ucinila nista extra, osjecala sam se bas lijepo…radi kile kukuruznog brasna.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s