Muke po trudnoci

1654193_10203504194744656_1064219561_n

Pa eto, do proslog sam sam se tjedna hvalila kako se osjecam super, kako me nista ne boli, krecem se slobodno i bez imalo poteskoca. A onda se sjetila one dobre stare “bolje da si pregrizla jezik” jer od zadnje kontrole od prosloga tjedna puno se toga promijenilo . Umor mi se pojavi doslovno nakon spavanja dok ispijam svoju prvu jutarnju kavu. Cak sam u zadnje vrijeme bila sigurna da aparat za kavu ne radi vise kave kao prije jer moja je kava postala obojana mirisna vodica koja me nazalost vise na razbudjuje. I tako od devet ujutro pa do podne mantram i sanjam da maleni ode na svoj popodnevni spavanac nakon rucka pa da se i ja zavalim na trosjed i odspavam svoju turu, sto mi nekad uspije , nekada ne, ovisi o tome kako je moj stanar u trbuhu rapolozen – u zadnje vrijeme nikako pa se gura glavom, nogom , guzom, namjesta, stuca i kao da namjerno radi sve te pokrete samo da me drzi budno,. Pa onda lezim. Lezim sa rukom na trbuhu i razmisljam tako…O svemu. O tome kako me trudnoca ponovo promijenila, a tek sam nakon godinu dana od prvog poroda sebi pocela dolaziti, kako mi je tijelo iscrpljeno, kako sam ja iscrpljena i pitam se kako cu moci dalje sa dvoje. A onda ti bas ta ista guzica pod rukom koja ti neda spavati namami osmijeh na lice svojim guranjem, kao da potvrdjuje da ce sve biti OK i nekako sve bude lakse. Osim sto ne spavam po danu i hodam ko zombi za Ianom , moram reci da je i nocni odmor takodjer postao luksuz. Odavno ne spavam na trbuhu – mojoj omiljenoj poziciji, vec se premjestam sa boka na bok i ujutro se probudim sva pokocena. Barem svaku drugu noc zavrsim igrom slucaja na ledjima i to je doslovno moja nocna mora jer se iz te pozicije ne mogu dici pa onda izgledam ko kornjaca na ledjima, pokusavajuci izvesti nemoguce. Neku noc sam se i gusila jer u toj poziciji ostanem bez zraka. Probudila sam se sa osjecajem kao da netko lezi na meni , a onda u panici skocila gore dok me u bedru istovremeno uhvatio grc toliko jak da me savio u dvoje pa sam po prvi put nakon neznam koliko vremena licem dotaknula koljena….a onda se ujutro divila sama sebi kako sam i dalje sposobna raditi akrobacije pa i sa trbuhom od devet meseci.

Grcevi u nogama su ako neugodni i svaka trudnica koja ovo cita zna o cem pisem. Magnezij je po tom pitanju puno pomogao ali u zadnje vrijeme ne pomaze nista protiv onih koji se javljaju u bedrima i preponama. Ali sve je to normalno, pogotovo sad pred kraj…Pred kraj je uostalom normalno sve, normalno je plakati na reklame, plakati nakon budjenja radi krive rijeci ili pogleda, histerizirati radi sitnica pa se onda zastiditi same sebe pet minuta kasnije… Sve je to normalno i svega sam toga sve vise sita. Hormoni se zaista zanju nasaliti sa nama , nasim osjecajima i ponasanjem , ali jednostavno ne mozemo protiv njih, a malo je onih oko nas koji ce nas razumijeti ili barem pokusati. Situacija je duplo teza kada kraj sebe bas kao ja imate dvadesetomjesecnog djecacica.Neznam ga ni kako nazvati jer beba vise nije, a vjerojatno bas to doprinosi i situaciji u kojoj se on trenutno nalazi jer je postao mala tvrdoglava mazga koja zeli sve po svojem, histeriziranje je dio igre koju igramo, bacanje po podu, lupanje glavom u zid… Ne dozvoljava da ga se tretira kao bebu, vec ide svojim putem misleci da je bacanje sa trosjeda ok, a o ostalim akrobacijama od kojih me svaki put dolosvno ulove trudovi da i ne pricam. Sve je to normalno za ove njegove mjesece i kako god si ne pokusavam uzimati srcu , zaboli me svaki put kada ga vidim u tom stanju gdje je tesko pomoci mu , a istovremeno traziti vlastiti unutarnji mir bez da povisim ton. Desi se da ponovim jednu te istu stvar 5-6 puta na lijep i fini nacin, a onda planem bas poput bombe i izderem se , a kasnije mi bude zao kada vidim da na taj nacin jedino mogu funkcionirati neke stvari. Nakon pet minuta pa se spustim na njegov nivo u pravom smislu te rijeci, ili ti na koljena i pokusavam tim plavim okicama objasniti da to nije u redu sta radi , nakon cega slijedi pusa koju dobijem samo nagovaranjem i vjerojatno se ista ta scena njegovog histeriziranja ponovi za nekih sat vremena i tako u krug iz dana u dan. Ali tjesim se da ce proci…

Sve ta zbrka u zadnje je vrijeme popracena i laznim trudovima koji me svaki puta iznova podsjecaju na ono sto me ceka i svaki puta me ta mala doza boli podsjeti da nekako nisam spremna na sve ono sto me ceka iako uporno odbijam razmisljati o tome. Prva trudnoca je psihicki i fizicki bila teza. Psihicki jer sam se uz hormone i ostale neugodnosti borila i sama sa sobom – sa svojim strahovima. Bojala sam se onoga sto me ceka iako nisam ni sama znala cega se bojim .Slusala sam tudje price, iskustva lijepa i ruzna , a uvijek bi mi se u mozak usadila samo ona ruzna pa bi sitne nocne sate provodila blejeci u plafon razmisljajuci o tome, radeci si filmove u glavi, zamisljajuci najruznije scenarije da bi na kraju i prozivjela porod kakvog sam se bojala. Jesam li ga sama izazvala svojim mislima, strahovima i sama pridonijela da stvari idu tako, da se moje tijelo nadje u totalnom grcu koje se ne moze nikako opustiti, sigurna sam da jesam, ovoga puta sam sigurna da ne zelim isto. Sada je psihicki puno lakse iako to ne znaci da se ne bojim. Porod je za mene istovremeno bio jedan od najgorih i najboljih dana u zivotu. Ulazila sam na vrata iza kojih nisam znala sto me ceka, na koji cu nacin sve to izdrzati i u kakvom stanju cu izaci na njih. Izasla sam kao najsretnija zena na svijetu – kao mama usprkos svemu sto se iza njih dogodilo. Zaboravis sve kazu, ali nije istina…Pamtis svaki detalj, svaku rijec, dozu boli…Ja to ne mogu zaboraviti iako je tren kad sam nase zlato uzela u ruke izbrisao sve ono lose, ipak se uvijek sjetim koliko je patnje trebalo do tog carobnog trenutka.

Ovaj put sam spremna od prvog dana na ono sto me ceka i psihicki je lakse jer znam manje vise kroz sto cu proci i moji strahovi i sumnje ako se ponove i ovoga puta nece pomoci bas kao sto nisu ni prvi puta. Pokusavam na porod gledati na neki drugi nacin, u biti cak ni ne zelim razmisljati o njemu iako me svaki lazan trud svaka bol u tijelu podsjeti na nj. Ali kao sto sam napisala, pokusavam biti pozitivnija, barem sada kada jos nije vrijeme da se skupim u sebe. Kada dodje vrijeme i kada cu skupljati svoju trobu za bolnicu u trudovima sigurno cu razmisljati drugacije, ali za sad ne zelim provesti preostalo vrijeme placuci nad trbuhom i zamisljati najriznije scenarije . Fali do kraja nekih dvadeset dana i za razliku od prve trudnoce koja nikako nije prolazila, ova je doslovno proletjela. Uz sve ono sto radim dok je maleni kraj mene i zaboravim na mazenje trbuha, na slusanje opustajuce muzike, a sa bebom u trbuhu do sad nisam progovorila ni rijeci. Ne osjecam se losom majkom radi toga, jednostavno ovu trudnocu prozivljavam drugacije, uz neki ubrzani tempo. Iako sam ovu trudnocu prozivjela na sasvim drugaciji nacin, ne znaci da nisam uzivala u njoj. Jesam u punom smislu te rijeci i sretna sam radi toga.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s