Nase proljece

spring-10-640x400

Prije tocno dva tjedna u ovo sam vrijeme bezbrizno setala po trgovackom centru u potrazi za plasticnim kutijama za nas podrum dok se me neki sitni trudici stiskali , a ja sam ih pokusavala ne dozivljavati. Svakih 5 minuta bi dolazili, a ja sam ko prava hrabra trudnica u sebi govorila da “nije to to” i tjesila zabrinutog muza koji je jako brzo shvatio da se nesto sprema.

Tu sam vecer zaspala bez problema , trudovi su prestali nakon vecere i bila sam spremna za jos jedan novi dan, novi izazov, jedan dan manje do termina.

Budim se u utorak puna energija, spremam malog i izlazimo iz kuce. Bila sam u potrazi za zavjesama za dnevni i odlucila sam da necu roditi tako dugo dok ih necu imati objesene. Napokon sam ih nasla, bas onakve kakve sam trazila i na koje sam dan prije htjela potrositi duplo, a sad ih imam u pola cijene i bas sam zadovoljna. Trudovi opet pocinju stiskati, ovaj puta nekako opasno i zesce ali nedam se. Svejedno odlazim na blagaju i vracamo se kuci. Primjecujem da su nekako perfektno blizu vremenski i dovoljno regularni pa pocinjem zapisivati vrijeme. Javljaju se svkaih 5 min i traju kao mimumu 45 sekundi. Nakon puna 3 sata odlucujem javiti mm-u koji je od kuce puna 3 sata voznje autom, da se ovdje nesto dogadja ali neka bude miran jer kao “necu ja jos”. Bila sam uvjerena da cu izdrzati 2u1 do njegovog dolaska i da me slusao vjerojatno bi morao pod sirenema doletjeti direkt u radjaonu. On ipak odlucuje ostaviti posao i krenutu kuci, dok se ja osjecam kao totalna budala jer imam osjecaj da je sve to uzalud i da se radi o laznom alarmu. On dolazi kuci, trudovi su i dalje tu , sad mi vec oduzimaju dah i moram se zaustaviti da ih prodisem…On me nagovara da odemo u bolnicu, ja se nedam vec izlazimo u setnju sa malim. Nakon nekoliko metara vidim da vrag uzima salu i ostavljam ih te odlucujem nazvati rodiliste da pitam sta mi je raditi. Zamolile su me da dodjem na pregled, tek toliko da vidimo da je maleni dobro posto je drugi dan trudova.

Kimam mm-u glavom da dodje, ja letim pod tus, saljem svekrvi poruku da dodje da bude sa malim, torbu ne kontroliram jer sam jucer to obavila, kao da sam znala…

A onda tocno u 17:30 sa knedlom u grlu izlazimo iz kuce. Ljubim malenome kosicu i pamtim miris dok mi suze liju na oci koji pokusavam sakriti dok me on gleda onim svojim plavim okicama i izgovara  “Mama..” Toliko sam  se bojala tog trenutka, toliko sam suza isplakala zamisljajuci taj dan i evo me sad. Grozan osjecaj… Pokusavam misliti na nesto drugo u autu ali ne mogu. Cijela ta situacija izazvala mi je jos gore trudove iako me zapravo srce boljelo vise od svega. Prvi puta odvojeni, prvi puta da ga necu poljubiti za laku noc i zazeljeti mu dobro jutro… Ipak sam uvjerena da cu se ja vratiti jer jos nije vrijeme, ali cemu onda more suza i tolika bol, znala sam dobro tog trena da sam izasla sa trbuhom i ostavila jedno dijete  , a vratiti cu se sa novim clanom i biti mama jos jednom malom smotuljku.

I tako ulazimo u bolnicu, ja naotecena u licu od plakanja ko da su me tukli, jedva hodam, nosim svoje stare bijele Crocs , gegam i tresem se cim mi pod nos nos dodje onaj miris bolnice. Lift, cetvrti kat.. Slijedi rutinski pregled, tisucu pitanja, CTG koji i ne pokazuje neke velike trudove, a onda pregledom utvrdjuju da sam otvorene vise od  5 cm i da sam spremna za radjaonu.

Na prvi momenat osjecam strah i paniku, a onda olaksanje. Ostavljaju me u onoj polumracnoj sobi, tresem se vise od muke i svega vec od hladnoce, bojim se , a jednako tako sam sretna sto je dosao taj dan. A onda slijedi onaj “caroban trenutak” gdje ti stavljaju narukvicu sa imenom i datumom rodjenja koju skidas tek kad dodjes kuci i bacas u kantu za smece sa velikim olaksanjem. Gledam je i prisjecam se kako sam samo prije 20 mjeseci lezala na istom krevetu, gledala u tu istu narukvicu i pitala se sto me ceka. Tad nisam znala sto me ceka i svala minuta bila je izazov, a sada sam nekako smirena jer iako se bojim, znam da cu odraditi svoj dio onako kao treba.

Sljedeca dva sata provela sam hodajuci, grizla nokte na trudove ali sam uspjela zadrzati smirenost da ne gubim snagu. Znam vec sto zelim – zelim epiduralnu koju sam naglasila nekoliko puta. Slijedi jos jedan pregled kojim utvrdjuju da unatoc trudovima nisam otisla dalje sa centimetrima i da je za to kriv vodenjak koji ne zeli puknuti pa mi predlazu da mi ga probuse umjesto da cekamo i da se patim bezveze. Nemam nista protiv iako nisam bas  sigurna  da to zelim i opet osjecam kako me strah prema boli blokira  i panika mi ulazi u svaki dijelic tijela. Opet nesto novo, nesto na sto nisam racunala, a moram…

Silazimo u radjaonu, biram u koju cu, obje su slobodne i biram onu od proslog puta. Mozda donese srecu.. U 21:15 mi buse vodenjak i iako mi sestra obecava da nece biti bolno mene je ta bol slomila . Ili je ona bila premalo njezna ili sam ja super osjetljiva ali zaobolio me svaki dijelic tijela. U tom sam trenu obecala sama sebi da mi je ovo zadnje dijete!! 😀

I eto, tu pocinje najgori dio gdje bi snagom koju imam mogla slomiti one metalne rucke od kreveta, gdje se rodi divlja zvijer u zeni i ne prepoznaje samu sebe dok trudovi sibaju jedan za drugim. Pokusavala sam se koncentrirati maximalno ali nisam mogla. Nisam mogla drzati ni oci otvorene da gledam oko mene oni koji su mi pomagali ili barem htjeli pomoci, sjecam se samo da sam pozeljela mm-u otkinuti komad koze , a babici ruku dok me tjesila.  Naravno da mrzim sve oko sebe i da bi pobjegla iz svoje koze i doslovno prezivljavam tu jezivu bok. Svaki puta kada prodje osjecam se laksa za 50 kila, a onda opet nakon nekoliko sekundi osjecam da se vraca i u panici zatvaram oci i molim u sebi da ne boli kao onaj prosli iako boli svaki put sve jace. Anestezista se pojavljuje , ovaj put ga nisam zeljela ni gledati jer me previse iritirao. 😀 Na kraju cijele te procesije u jednom trenu osjecam da “Moram na wc…” Blllink!! 😀

Nekih pola sata kasnije uz puno snage i bola dosao je na svijet on. Veliki nas decko koji je zacudio i ginekologinju koja ga procijenila na 3 400/500 gr, a on se rodio sa ravnih 4130 gr.

“Crn je..” kaze meni muz dok me drzi za ruku i toga se jedino sjecam. Jos sam se dugo tome smijala. Daju mi ga u ruke i tu….tu se zaboravi sve. Drzim ga u rukama, toplog i mekanog bas kao sto sam drzala njegovog brata i osjecam kako mi srce zeli eksplodirati od srece. Ne placem ni ovaj put iako sam htjela, da isplacem svu bol i sve sto me mucilo, da izadje iz mene sve ono sto sam potiskivala negdje u dusi, ali ne ide. Ljubim mu malene rukice i drzim cvrsto na grudima upijajuci svaku sekundu…Jer ovo je mozda bila zadnja trudnoca, zadnji puta da osjetim nesto tako divno i neopisivo kao sto je tek rodjeno dijete, taj osjecaj da si majka.

Oglasi

2 thoughts on “Nase proljece

  1. Misha kaže:

    Ne znam šta bih napisala osim da ti se divim na hrabrosti 😀 I svemu što si prošla da ta dva anđela budu među nama. Čestitke na bebi #2 ❤ Nek' je zdrav i pametan 🙂

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s