Novi dan, nova nada…

Podne je… Dio dana koji mi je nekako najdrazi jer tada mogu naci pet minuta za sebe. Nekako se u to vrijeme i najmanji uspava, stariji vec po obicaju odlazi na spavanje u podne. Vecinom se tih pet minuta za sebe svede na punjenje perilice sudja, slaganje oprane robe, namjestanje kreveta… Zao mi je nekad same sebe sto ne mogu sjesti ko covjek uz casu soka pred TV, prigristi nesto i ne misliti na prljavi vec, sudje koje viri iz sudopera i mrvice po podu. Tako me zivcira sto mi nered smeta… Pokusavam cesto leci kad nadjem tih pet minuta za sebe i ne misliti na nista, ali onda osjecam griznju savjet i tako nikad na zelenu granu.  A ruku na srce, kako god cistim, uvijek je nered…

Kao sto sam napisala u prethodnom postu, prolazimo kroz tesku fazu. Svi kazu da je prvi mjesec sa bebom najgori i priznajem da je istina, ali nama je ovom krenulo sve tako dobro, za pozeljeti. Od same trudnoce, poroda, dolaska kuci, novi pocetak u cetvero…Sve je nekako glatko krenulo i isto tako krenulo nizbrdo jako brzo nakon pocetne srece. Bolestine su nas doslovno ubile , a ova od starijeg dotukla doslovno.

Jucer sam dozivjela i prozivjela pravu krizu, situaciju nad kojom covjek moze samo pogledati u nebo i zamoliti nekog gore da sto brze prodje. Gledati svoje dijete kako se mijenja, bori sa sobom i okolinom je uzasno, a sve to radi jedne obicne prehladice, upale grla koja je presla u anginu i sada smo na antibiotiku za kojeg bi ga sama trazila da mu ga nije dao jer situacija je bila bez izlazna. Po meni je to odavno trebao napraviti ali kao pravi pedijatar nije htio odmah krenuti za antibiotikom vec pricekati pa vidjeti. Pricekali jesmo i previse pa je doslo do toga da smo u rukama imali samo tijelo naseg djecaka dok je duh bio negdje duboko unutra, ugasen…  Smijesak danima nismo vidjeli. Srecom , zahvaljujuci bas tom antibiotiku pocela sam vidjeti svijetlo na kraju tunela. Ali jucer…

Situacija bila zaista tragicna, toliko tragicna da nisam imala volje ni snage ni pustiti suzu vec sam samo blejila u onaj plafon i slusala svoje dvoje djece kako disu kraj mene i pri tome pokusavala razbistriti misli i utjesiti se da novi dan donosi novu nadu. Stariji spava sam od treceg mjeseca, ne radi nase volje vec jer je on odlucio tako i najljepse bi spavao kad bi spavao sam ( na moje pocetno nezadovljstvo jer sam ga svim srcem zeljela kraj sebe onako malenog) , i jucer sam ga po prvi put primila u krevet na spavanje. Sasvim nova situacija u kojoj se nisam znala kako ponasati. U biti od kad uzima taj antibiotik se neznamo kako ponasati jer je sasvim drugo dijete. Da ga je bolest dotukla istina je, tako da smo se u ovih 10 dana temperature i njegovog stanja skuzili sta smijemo ili ne smijemo reci da ne dozivi slom i krene u suze, ali je i istina da ga je ovaj antib. slomio do kraja. Postao je jos ranjivij, njervozniji i osjetljiviji i ono najgore, boji se…boji se svoje sobe, svog krevetica, boji se spavanja. Ima li ista gore?  Prvi smo vecer slusali krikove i urlikanje iz sobe 15 minuta , a onda odlucili da je mozda bolje da ga uzmemo i pokusamo smiriti. Smirili smo ga nekako, poigrali se sa njim i krenuli prema sobi i scena se ponovila. Sigurni oboje da se radi o obicnom pretvaranju i skretanje pozornosti na sebe pustili smo ga da place vjerujuci da ce se smiriti… puna dva sata je trajao show . Iscrpljeni i jadni, oko pola noci smo se dogovorili da cemo ga pokusati smiriti opet. Zaspao je sa mm na trosjedu. Plakao je kad ga odnio, ali vjerojatno na izmaku snaga i umoran nije vise imao volje plakati nego je zaspao…Zaspali smo i mi , sokirani ali sa nadom da se scena sutra nece ponoviti.

MM je krenuo na put jucer navecer .Ostajem sama sa dvoje nervozne djece, uplasena i nervozna i ja jer se bojim scene od jucer ali pokusavam ostati smirena. Tu je i svekrva koja dozovljava da joj stariji skace po glavi i dalje od nje ne vidi, tako da sam ja potpuno nebitna u cijeloj situaciji i to uopce ne pomaze mom psihickom stanju. U 20 h baka odlucuje otici i cim se uhvatila za kvaku pocinju scene placa, bacanja po podu… Prakticki sam je istjerala iz kuce, njega gurnula unutra i tu pocinje prava kalvarija. Maleni place jer je gladan, on place jer je povrijedjen. Oboje sad zele pozornost, a ja sama. Osjecam vodu do grla, smirujem malog i dajem mu da sisa dok mi se stariji zeli popeti u krilo i nakon sto nije uspio od prve jer mu je zasmetao brat, maleni dobiva prvi pravu udarac izazvan ljubomorom i bijesom. Zatvaram oci i ne ragiram. Bijesna sam do bola, toliko da me srce tog trena zabolilo. Pokusavam ga smriti i uzeti sebi ali ne uspjeva. On jednostavno ne zeli brata u mojim rukama i zeli moje ruke za sebe bas kao sto je to bilo do nedavno. Po prvi put vidim tugu i ne shvacanje u njegovim ocima, vidim da je izgubljen i beskrajno tuzan, a o svojoj tuzi vam ne zelim pisati…

Nekako smo se svo troje smirili nakon svega, odnijela sam ga u krevetic i scena urlanja se ponovila. Nisam dugo slusala vec sam otisla tamo i donijela ga sebi u krevet bez previse premisljanja i griznje savjesti da cinim nesto lose. Plakao je u krevetu jos dugo i zelio izaci van iz sobe ali nisam dozvolila. Dala sam mu do znanja da je tu radi spavanja , a ne igranja i da me povlaci za nos. Od 22 h pa do 1 h je proveo spavajuci u sjedecm polozaju alla Budha. Vi se mozda smijete na ovo ali ja sam ostala sokirana. Kad bi ga pokusala spustiti samo bi mi odmaknuo ruke i nastavio. Po prvi put sam pomislila da sa ovim djetetom nesto ne stima. Na pamet mi je svasta palo, oni njegovi krikovi iz sobe NE, NE, NE i DAAAJ koje govori samo kad mu se radi nesto sto mu nije po volji, ovo sjedenje…. Ujutro sam nazvala pedijatra koji mi je potvrdio da je moguce da ima halucinacije i da su ceste sa ovim lijekom. 😦 Uzasnuta , ali smirenija zavrsila sam razgovor i cvrsto ga zagrlila.

Vecerasnja situacija je nesto drugacija…Proveli smo dana zajedno, poklonila sam mu mali znak paznje kad sam ga pokupila kod bake i ostatak dana smo proveli vani. Okupala sam ih zajedno nakon cega je manji zaspao sto mi je puno olaksalo vecernji ritual. Poigrali smo se u njegovoj sobi da vidi da nema nista lose tamo, spustili se i popili mlijeko prije spavanja i krenuli prema sobi. Uz puno pusa, zagrljaja i pozdrava, ostavila sam ga u kreveticu i zatvarajuci vrata zatvorila i oci cekajuci prve suze ali nista… Spava vise od sat vremena. Spavaju oboje…

Molite za nas da ovo sve brzo prodje. Molim sama za sebe da mi da snage da idem dalje.

Oglasi

2 thoughts on “Novi dan, nova nada…

  1. Misha kaže:

    Ajme meni :/
    Nisam mama, ali imam dosta iskustva s babysittingom i razumem kroz šta prolaziš.
    Stvarno se nadam da je u pitanju taj inicijalni bunt, odbrana nečega što je do sada bilo samo njegovo.
    A što se antibiotika tiče, nadam se da ga maleni više ne pije!
    Mislim ,halucinacije?
    Ne znam jel to samo meni deluje kao nešto nedopustivo?

    Nadam se da ćete noćas svo troje spavati kao na oblaku ❤

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s