“Da bi rijec rekla….”

cantieriPojela sam nokte ovih dana. Inace to ne radim ali od kada sam saznala da ce nase prekrasno zelenilo ispred zgrade postati jos jedna zgrada i ne samo jedna vec njih nekoliko, uporno se grizem i razmisljam o tome non stop. Ja sto mrzim buku, nemir i sto sam samo htjela malo mira nakon prijasnjih iskustva sto se tice stanovanja, sada ce svaki dan gledati bagere, kamione i helikoptere za kojima ce nicati kucice u nizu i nekoliko zgrada. Tako sam ljuta i tuzna i toliko se kajem sto nismo malo bolje “ispitali teren” jer to prekrasno zelenilo i krave koje pasu bile su san snova u jednom predgradju i samo se smo pitali kada ce osvanuti plakat sa najavom o gradnji. I eto ga danas…Ogroman plakat zasijenio mi je jutros sunce…

Pitam se kada cemo napokon naci mir, ono za cim uvijek tragamo. Nekako sam se htjela utjesiti jutros pa sam razmisljala da mozda i nece biti tako strasno iako nas cekaju dvije pune godine buke i haosa, a onda mi  je susjeda koja zivi kat ispod nas dobacila da bi ona na nasem mjestu podvila rep pod noge i otisla jer sa dvoje male djece ova situacija nikako nece biti ok. Izgubljena sam… Tek smo se doselili , jucer su bila dva mjeseca kako smo ovdje, a vec razmisljamo kako pokupiti prnje i otici odavde.

Zapravo, nisam htjela pisati o ovome ali zaista skroz razmisljam o tome, trazim nesto pozitivno u cijeloj situaciji ali nikako da nadjem nesto. Znaci li ovo da moramo nastaviti za traganjem savrsenog stana, znaci li to da smo oboje imali dobar osjecaj kada smo rekli da je ovaj nas stan pravo savrsentvo ali da se necemo dugo zadrzati ovdje, je li nas instinkt govorio puno toga, a mi mozda nismo htjeli vjerovati?

Zeljela sam zaista da ovo mjesto postane nas dom, ali od prvog dana neke su stvari krenule krivo , od prvog dana se osjecam zatoceno u ovoj zgradi iako je stan bez premca , ovaj dom nije nas dom…i tako me pogadja ova istina.

Djecaci su super, barem oni…Starijemu se guraju kutnjaci koje sam jucer slucajno otkrila i on jadan se za sada nista ne zali, sto ne znaci da ga ne boli, dok je mali nervozan za izluditi i vise neznam kako ga smiriti te svako jutro sa nestrpljenjem virkam nece li mozda niknuti toliko ocekivani zubic. Ajme pa sta ih ne rodimo sa zubima? Koliko patnje, zivaca i suza radi tih zubica, a najvise me boli sto mu ne mogu pomoci, objasniti da ce proci…

Cijela situacija je nekako zbrkana, ja sam umorna da umornija ne mogu biti. Neznam do cega je…Umorna sam psihicki radi svega ovoga…

Nadam se da ce sljedeci post biti nesto vedriji. Iako je post malo tuznjikav danas je zapravo  divan dan, danas nam je godisnjica braka. Peta, iako smo nesto vise zajedno. Zapravo, cini mi se malo, vjerojatno jer smo prosli puno toga u ovih pet godina. Pitao me mm jutros volim li ga jos ko i prije? Nisam se naljutila na njega jer nema razloga, on vam je inace malo lud 😛 Volim ga svim srcem i sretna sam radi nas i radi svega sto smo postigli nakon dana kada smo rekli “DA” jedno drugome. Svaka majka ce reci da je najljepsi dan bio onaj kada je rodila svoju djecu…za mene je najljepsi dan bio dan naseg vjencanja jer da nije bilo tog dana nebi bilo ni svega ovoga sto imamo, a ni nase djece…Nasih prekrasnih djecaka i naseg blaga….

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s