Zeko i potocic

Danas sam bas onako zenski po prvi puta zavidjela svom muzu sto odlazi na put, u Barcelonu, na tjedan dana. Znam da ide poslovno i da ce se vise umoriti nego odmoriti, ali tako sam istiski pozeljela biti na njegovom mjestu.  Da me umori i opterecuje nesto drugo , a ne samo puna perilica sudja, popisane pelene, ves za izvaditi iz susilice, mrvice po podu, upaljena guzica,prvi zubici… Tako bi htjela da se moj mozak bavi necim drugim. Pa ja ili sam trudna ili dojim i tako vec tri godine zaredom. Proslavila sam prosli tjedan “Tjedan dojenja” i ne prvu godinu, vec  trecu za redom. To govori  mnogo 😀

I dok sam tako sa nostalgijom gledala u njegov kofer prisjecajuci se dana kada smo kofere pakirali zajedno, vagali ih, sa nestrpljenem cekali nasa mala kratka ali toliko lijepa putovanja, pitala sam se koliko nam se puta zivot preokrenuo od kada imamo djecu. U jednom trenu dani postanu prekratki da bi se moglo napraviti ono sto zelis, noci uzasno naporne jer  spavajuci otvorenih ociju i usiju i nije neki  odmor, gdje za malo vise sna dajes ciku na raspolaganje iako je jeo prije pola sata, ali vise nije bitno…Bitno da se spava. Vikendi su postali privatni party-i gdje se vecer svodi na vristanje, deranje, grebanje, bacanje sa trosjeda, a after party zavrsava tako da u sobi oko 22 cupkam malo nemirno cedo i uz Zeko i potocic te neki can can ples i bez ijednog atoma snage molim Boga da zaspi sto prije dok on ima jednu jasnu ideju  – da zaspimo zajedno. I tako kao i svaku vecer, on , ja, nekoliko duda i njegova gaza zavrsimo u krevetu. Prije se plesalo na Rihannu, a u krevetu se zavrsilo od koje casice vise , pjevalo se na Maroon 5, a nedjelja se provodila u pidzami pred tv-om. Sada se plese na zeko i potocic i Letece medvjedice, izmisljaju se pjesmice te sviramo zveckama, u krevet se odlazi radi umora i iako puna puta ne zaspim dok on vec duboko dise, moje tijelo jednostavno nema snage dici se…a nedjelja se provodi bas kao danas radeci njoke uz djecju vrisku i gledajuci muzev kofer sa nostalgijom. Bila su to lijepa vremena…

Ma nisam ja radi niceg tuzna i ne zalim ni jednog dana od kad sam mama, ali se rado prisjecam dana kada smo bili “bezglavi” kako bi ja to rekla, ludi i mladi…

Ovaj post zapravo nema smisla, ali taj kofer mi je bas bio okidac. Sad si odo pojest red cokolade, skinuti sminku ako stignem prije nego sto je malo deriste zakmecalo i leci…

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s