Mama i tata na tjedan dana


10721248_10205226695286093_2020942154_nBio je ovo tjedan kojeg je trebalo junacki odraditi. Od nedjeljel kada je tata  otisao ostalo je na meni da budem i mama i tata. I iako je klizula suza kada sam zatvarala vrata imala sam tocno 5 sekundi da se smirim, onoliko koliko mi treba da od ulaznih vratiju dodjem do dnevnog boravka. Vremena za tugu i samo sazaljivanje nije bilo pa smo hrabro krenuli naprijed odbrojavajuci dane.

I eto nas napokon, petak, a meni se cini kao da su prosla samo dva dana i mislim da bi mogla izdrzati jos koji dan bez ikakvog problema. Od toliko koncentracije na njih dvoje tokom citavog dana vise ni ne primjecujem umor pa tako legnem mnogo kasnije nakon njih ako mi mladji to dozvoli i budim se puno prije njih, danas pogotovo…Budna sam od 7 ali to je sad druga prica. “Baustela” je otvorena i zvuk bagera, zabijanje klinova i muskih glasova koji si dovikuju je jedna od gorih “budilica” koje sam cula. Zamisliti zivot ovdje postalo mi je nezamislivo i bijeg je jedino rijesenje koje trenutno vidim .

Ovih sam dana mnogo preciznije planirala dane nego dana kada znam da ce tata biti kod kuce navecer i dan kao i svaki drugi pocinjao bi sa jos pospanim glasicem koji pita “Tata?” kada ja vadim iz toplog krevetica. Objasnjavam mu bas kao i svako jutro da tata radi i srecom tu je uvijek kraj ispitivanju . Cak imam osjecaj da je ovih dana i ljut na njega jer je na zadnjem telfonskom razgovoru ljuto protestirao i pokrivao glavu dekom.  No sve su to sitne djecje musice koje ce se ga sigurno proci kada veceras ponovo ugleda tatu na vratima. A tatu ocekujemo sa ogromnim poklonom, naravno… 🙂

Dani su proletjeli , a ja sam bas kao robot obavljala svoje duznosti, mijenjaj pelene, stavljaj pidzame, oblaci hlacice, brise nosise, spremaj papice, kuhaj rucak, veceru, spremaj marendu, izlazi, rasklapaj kolica, nosi, kupuj sokice, doji, uspavljuj, obavljaj spisu, vjesaj vec, ljubi, mazi, grli, kori, odnesi na spavanje, izvadi iz krevetica….Svaki dan isti, jednako naporan i tezak, ali nema veze, prezvivjeli smo i to i dokazali si da mozemo. Puno je tezi onaj psihicki dio jer znas da nemas nikog svog ovdje pa samo molis Boga da ti ne zatreba pomoc ili nesto, da sve bude ok. Lakse je kada znam da je MM ovdje negdje pa iako mozda udaljen i 3 sata sa autom, znam da je tu. Ali ovako kada nas prakticki “dijeli more” – cijela situacija zapravo i nije ugodna. Bilo je smijeha i suza, jucer i let sa trosjeda na glavu, ali prezivi se . Bitno je da ima ljubavi i djecjeg smijeha, tada je svaki problem u pola laksi 😉

Ugodan vikend ❤

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s