Trazi se djecak…

il_340x270.636796408_qmz5Neznam da li ste ikada imali priliku cuti slicnu recenicu u prepunom trgocackom centru , “Trazi se djecak, dvije i pol godine, na sebi ima plavu jaknu i vozi narancasti bicklic…”

Ja osobno na slicne oglase zakolutam ocima kao prava savrsena mama i vecinom ispustim onaj “Joooj, pa gdje je tom djetetu mama ili tata?” i jasno sama sebi dam do znanja da se meni to nikada nebi mogo dogoditi. Sve do prekjucer kada sam potraga za “baby stramplicama” pretvorila u nocu moru.

Jos jedan tmuran i kisan dan, djeca na rubu zivaca, ja skupa sa njima, trebalo bi kruha i nekih sitnica pa ajmo izaci napraviti brzinski djir i pronjuskati snizenja tek toliko da prodje vrijeme. Kao i inace, starijemu dajem u ruke njegov biciklic i upozoravam da ne leti prebrzo i da ne ide sam nigdje.  Ulazimo u trgovinu, znam sto mi treba i samo sto sam se sagnula da nadjem velicinu i digla se nakon 10 sekundi njega vise nije bilo kraj mene. NO PANIC ! ionako zna gdje me ostavio i sigurno je otisao napraviti krug pa ce se vratiti kao puno puta. Stojim tamo kao Kip Slobode i micem samo glavu propinjuci se na prste nebi li ga ugledala negdje. Dozovem ga par puta, napravim par metara gledajuci iza sebe, ali njega nema. Ok, pokusavam stvari drzati pod kontrolom  i tjesim sama sebe da je tu negdje i da ce svaki cas dojuriti Iako mi onaj krestavi unutarnji glasic govori da i bas nece biti tako.

Nakon 10 minuta hibernacija i stajanja na mjestu odlucila sam napraviti prvi krug po trgovini dajuci vise pozornosti mjestima sa igrackama,  kucanskim aparatima, koferima jer tu se uvijek zaigra i zaboravi na sve ostalo. Nista -nema ga ! Sad se vec polako znoje ruke, nervozno gledam na mobitel, gledam ljude oko sebe, glasom punim ljutnje i brige ga dozivam dok ostali oko mene mogu shvatiti o cemu se radi te i njih ispitujem dali su ga vidjeli. Nitko! Ok, vrijeme je za alarm te se javljam na glavnu kasu, molim dali mi mogu pomoci tako da pogledaju kamere i da mi kazu ako ga vide. Nakon nekoliko minuta koje se cine kao cijela vjecnost stize obvijest da ga ne vide i da im kazem kako je obucen, kako izgleda, ostavim sliku… To onaj trenutak gdje sam sebi moras priznati da si  izgubio vlastito dijete. Uzas!  Panika, strah , zujanje u usima i glavi, ruke koje se tresu dok te oblijeva hladan znoj. Nakon nekoliko minuta krece razglas po cijelom trgovackom centru te se moli da ako ga itko vidi da ga “donesu” na glavnu kasu. Vecinom se donesu izgubljeni kljucevi, mobite, jakna i rukavice, ovoga puta ce netko donijeti moje izgubljeno dijete – ako ga netko uspije primjetiti . Ne mogu vam opisati kako sam se osjecala, od najgore majke na svijetu, preko glupace koja na radi stramplica izgubila dijete , u glavi tisuce misli, tko zna gdje je i one najgore crne misli “valjda ga nije netko uzeo…” Sto drugo mozes i misliti nakon sto pola sata bezuspjesno hodas lijevo desno, trazeci, dozivajuci, ispitujes cistacice, klince koji jedu sendvic, cure koje se sminkaju na klupi… Bezglavo zaustavljam svakoga i ispitujem za dijete na narancastom biciklicu,neki su ga vidjeli te mi pokazuju mjesto i smjer gdje je krenuo, neki samo odmahuju glavom dajuci mi tako do znanja da nisam normalna . Sreca u nesreci je ta da sam ga izgubila na jednom katu , vjerojatno jedan od onih koji i nije toliko pun tako da sam zujala okolo i gurala nos u svaku trgovinu i nadala da cu ga bas u toj naci. Kako god bilo, pokusavala sam biti pozitivna jer znam da u lift nebi usao sam, znaci tu je negdje…

I tako je agonija trajala punih sat vremena, vise nisam ja bila ona koje je ispitivala dali su ga vidjeli, nego su se meni ljudi priblizavali i ispitivali me dali sam ja majka djeteta da me smire i kazu da ce ga naci sigurno. Ocito sam svojom “smirenoscu” davala do znanja da sam i ja samo u sopingiranju kao i svi ostali. Da…

Osjecala sam se tako jadno i izgubljeno, mrzila sam ostale koji su se ponasali kao da se nista nije dogodilo iako se i ja bas tako ponasam kada se necije dijete izgubi jer “moja su sa mnom” , svako djecje “mama” me trgnulo iz tog grca jer sam uvijek mislila da je on, a njemu ni traga… Nisam prestajala misliti na “Sto ako mu ne nesto dogodi?” Samo da se mogu vratiti unazad ili da se sad pojavi, dala bi mu i mobitel i novcanik da vadi kartice, kupila bocicu Coca cole pa nek se nalijeva, kupila mu najveci autic i cvrsto zagrlila.

Cure koje su sjedile na klupi i glupirale su bile su zadnja nada u onom dugom hodniku. Pitala sam ih dali su ga vidjele, jer ruku na srce, jedan takav djecacic na biciklicu je prava atrakcija, to mi svakodnevno dokazuju kinezi u gradu koji su me doveli do ludila slikajuci ga dok ih ja kao mocvarno cudoviste ganjam i molim da izbrisu slike . Cure mi pokazuju smjer u kojem je krenuo prije 5 minuta. Ulazim u trgovinu sa gospodjom koja je svoju pauzu za rucak odlucila potrositi pomazuci meni te ga je bas ona ugledala kada je proletio izmedju polica. Ja sam na njeno “Eva ga!” pomislila , “Sto ako nije on?” ,ali na svu srecu, bio je on, glavom i bradom, njegovih 90 centimetara na svom biciklicu. Kada me ugledao briznuo je u plac i ja skupa s njim. Nije bilo potrebe za deranjem iako sam pozeljela pregristi gume na biciklu od jada. Neznam zasto je plakao, inace mi se cini da nije svijestan kada napravi glupost i vecinom na nesto takvo reagira hladno i smireno , ne reagira jednostavno i zato me ta njegova reakcija iznenadila  i dala mi do znanja da je i te kako shvatio sto se dogodilo. On ne prica puno i nebi znao reci gdje je ostavio mamu , vjerojatno nebi ni rekao kako se zove da ga pitaju , oglas je sigurno cuo ali nije razumio , uostalom kako djetetu od dvije i pol godine objasniti gdje je recepcija i da se javi tamo? “Jesi li se bojao?” “Da…” odgovorio mi je blijed i tuzan.

A mama tek….

Oglasi

3 thoughts on “Trazi se djecak…

  1. kriminalkoka kaže:

    Jos ga nisam izgubila – JOS! S panikom i uzasom ocekujem taj momenat.
    Svaka ti cast na prisebnosti, ja bih zdrav razum i 30 godina zivota ostavila tamo iako znam da od toga nikakve koristi ne bi bilo.

  2. Shpeksyy kaže:

    Zasuzile su mi oci na zadnju recenicu! Meni se maleni nekidan zakljucao u kucu, trajalo je “samo” desetak minuta, ali ga je jako uhvatila panika iako me mogao vidjeti na prozoru. Ne mogu zamisliti kako je biti sat vremena bez da znas gdje ti je dijete, jeli dobro i to u tako velikom prostoru.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s