Rujan, rujan…

640x426_2859_Autumn_2d_landscape_fall_nature_autumn_kids_kite_picture_image_digital_artOvaj rujan je bas nekako sasav i sav nepredvidljiv. Ustanes sa suncem, legnes sa kisom, na izlasku ujutro za vrtic djecu spremam kao polarne medvjede,  a par sati kasnije se kuhamo od vrucine.

Sav je nekako ludi i totalno neozbiljan ovaj rujan. Ove godine nam je donio brdo nosvosti, emocija, pitanja, dilema… A dani prolaze i prolaze i nekako pokusavam usporiti vrijeme.

Sada kada je stariji poceo vrtic svakodnevno imam stalan osjecaj da mi nesto fali, pa cak i kad je kod kuce, kada se mirno igra u svom kutku ili kada spava snom pravednika.

Kao da mi fali tih par sati sto ne provedemo zajedno, a on ruku na srce nije dijete od rijeci pa mi odgovara sve nekako skraceno, namrgodjeno ili kao da je bolje da ga ne pitam nista iako u njegovim vragolastim ocima i pogledu vidim da mu je bilo lijepo i nekako me to smiri. Sa tim umorom koji ga pretvori u totalno neprepoznatljivo dijete cemo se nekako izboriti.

Zapravo, nama je sve jos nekako frisko i novo i svaki novi dan kada je vrijeme za vrtic izlazim i dalje sa grcem u zelucu i tesko mi pada kada mi mahne sa prozora i kaze da ce me cekati tu.

Vjerojatno je to problem svih nas mama. Prvo molimo svaki dan da jesen sto prije dodju da ih se “rijesimo”, a onda sa nostalgijom gledamo na sat pitajuci se sto radi i sa osmijehom se prisjecamo kada smo jutra kratili zajedno uz igru, viku i urlikanje, a sada je sve nekako tiho iako je i maleni dalje tu. On koji lukavo sve promatra, zacudjujuce odgovara na sve moje “komande” bez da moram ponavljati vise puta, nekako je vise postao maza pa bi stalno bio u rukama i da ga nosim i mazim. A ima i pravo, sa njim je nekako sve bilo brzinski i dok smo se napokon rijesili grceva, zubiju, neprospavanih noci on je postao pravi deckic od skoro dvije godine i njemu se zapravo svaki dan iznova divim. Ponasam se nekad kao da mi je prvo dijete pa mi se i dalje zasuze oci kada napravi nesto sto do jucer nije znao, kada se samo nasloni na moje rame i zatvori oci ili kada se u krevetu stisne uz mene bas kao sto je radio kada je bio beba. A on je toliko ogroman da je krevet postao tijesan, muz se uporno buni da mu samo uvaljuje noge i guzicu pod nos…

Pitam se na kraju, hoce li nam sve to ikada nedostajati?

Jer meni, meni zapravo vec jako fali puno stvari. Pogotovo od kada nam je dosao taj vrtic jer tu kao da se nesto prelomilo i sva ona moja tezina koju sam do sad vecinom nosila sama se prepolovila.

Brinuti se oko jednog djeteta mi je postalo kao da i nemam ni jedno dijete od kad je stariji u vrticu. Dan mi je nekako laksi za izgurati i iako se radi o samo par sati dnevno ja jako osjecam razliku. Ne kazem da mi je vlastito dijete teret, ne radi se o tome, ali sa njim sam dosla u fazu gdje mu mama vise nije centar svijeta, lego kocke su postale dosadne, bageri i traktori su poceli skupljati prasinu ili bi bili zanimljivi pola sata. Njemu je pocela faliti sloboda da se izrazava na svoj nacin, da imitira druge, da bude sa drugom djecom , da ga nauce igrati na drugaciji nacin…  I sada vidim sjaj u njegovim ocima kada je sa djecom i kako god sam ponosna na njega,ponosna sam i na sebe sto sam odlucila napraviti taj korak i gurnula ga da slijedi svoje srce i svoje snove.

A ja sam se nasla tu nekako izgubljena, sa puno slobodnijeg vremena nego prije, sa nekim mirom u sebi kada se brinem oko mladjeg i ne moram gledati dali je stariji odlucio gurnuti odvijac u uticnicu ili je potopio kupaonu. Nekako je ta nova situacija donijela puno slobodnog mjesta i zadovoljstva u svima nama. U njemu pogotovo…

A dani lete i lete i sada se nekako tjesim da jos imam mladjeg sa kojim se mogu zabavljati i imat cu ga jos sljedece godine kada ce stariji ostajati od 8:30- 15:30 , a onda ce krenuti i on…. I opet ce biti tezak pocetak  i bit ce i suza i neprospavanih noci i grceva u zelucu , knedli u grlu, gutanje suza i sakrivanja lica da sakrijem tugu.

Ali opet ce to rujan srediti jer proleti u treptaj oka i opet cemo se naci smireniji i opusteniji, zadovoljniji…Nadam se.

I tako rujan po rujan i godine ce proletjeti. Mi postajemo sve stariji iako smo mladi kako se znamo tjesiti, a oni rastu kao gljive. Ja cu se vjetojatno cijeli zivot sjecati nasih prvih dana, prvih zubica, prvog mama i tata, prvog putovanja i ljetovanja, prve prospavane noci i prvog zagrljaja, prvog “i ja tebe volim” prije poljubca za laku noc… Dok ce to njima sa godinama postati nebitno i totalno bezveze.

Oni ce s vremenom zaboraviti tko ih je dojio nocima, mjesecima, tko ih je drzao u narucju nocima, grlio i ljubio nakon pada, ciji je poljubac lijecio svaku ranu… Zaboravit ce zvati mamu i tatu  za svaku sitnicu, sve vise i vise, sa vremenom ce bas ta mama i bas ta tata postati dosadno kvocalo koje samo opominje i prijeti, koje oduzima mobitele i zabranjuje izlaske, koje trazi od njih da pospreme sobu i usisaju cijeli stan…

I tako se iskreno bojim tog perioda. Jer sjecam se sebe u tim godinama i koliko sam zapravo mrzila svoje roditelje. Sto god sam uradila nije bilo dovoljno dobro, uvijek je moglo bolje, drugacije, ljepse..Uvijek se moglo bolje u skoli, bolje od Vlatke ili Valentine, a ja nikad nisam mogla bolje.Toliko sam mrzila usporedbe, toliko sam mrzila sebe, njih. Osjecala sam se tako zatoceno u svom tijelu, bespomocno i tuzno. I to je trajalo godinama, do kad nisam izasla iz kuce.  Tek sam tad pocela disati i kretati se kako sam uvijek htjela.

Vjerujem da ce mi moja djeca sa godinama oprostiti sve moje “Ne” i “Nemoj”, da ce oprostiti za svaku suzu koju je prouzrokovala svaka moja gruba rijec.

Moj cilj nije da im za 20 godina nabrajm koliko sam masina vesa oprala radi njih, koliko sam noci provela noseci ih dok ledja vise nisam osjecala , ali sam ih svejedno drzala cvrsto uz sebe kao da nije nista, ne zelim im birati djevojke ni zene, ne zelim im organizirati rodjendane i vjencanja, ne zelim im kucati na vrata u nedjelju ujutro i dizati ih iz kreveta, ne zelim da me mrze i okrecu ocima kada me vide. Ne moraju raditi kolut naprijed od veselja kada me vide samo da mi ugode, zelim samo da kad se sjete svoje mame i svog tate , da ih se sjete sa mirom u srcu i smijeskom u dusi.

To sam uvijek zeljela sebi, da kad se sjetim svog djetinjstva, svog odrastanje, “malih” godina, da ih se sjetim sa osmijehom kao sto to vecina ljudi radi, da sjecanje na mamu i tatu budu prekrasna, nevina, mirisna poput latica ruza… Godine prolaze, gorcina je i dalje tu. Rekla bi da sjecanje na moje djetinjstvo i odrastanje ima okus grejpa. Kiselo, gorko, gorko toliko da ti se okrece zeludac…

Tudje greske ne zelim ponavljati, zelim uciti na njima i dati ono sto nisam dobila, pruziti ono za cime sa ceznula.

…poljubac za laku noc, topla ruka u mekoj kosici i obecanje da se sutra ujutro vidimo ponovo, jedno “volim te do zvijezda i natrag” i vrata koja se zatvaraju sa ljubavi, ne sa ljutnjom…cine cuda…

Vrtic

infanzia1Obecala sam povratak blogu od rujna, pa evo me…

Rujan je meni najdrazi mjesec. Volim jesen, lisce, vjetric, sunce sto grije njezno… U rujnu 2008 godine sam okrenula stranicu u svom zivotu i dosla u inozemstvo, u rujnu 2009 godine smo se vjencali…Vjerojatno  mi je jos sve svijeze i mirisi mi na uspomene iako je proslo puno godina.

Ovogodisnji rujan ce takodjer ostati urezan u sjecanje. Danas je nas maleni veliki djecak krenuo u vrtic. 3 godine i 2 mjeseca, 99 centimetara i nesto vise od 14 kila , plava kosica i plave oci koji se me bojazljivo gledale dok sam mu u autu objasnjavala gdje ga vozim iako vec danima pricamo o vrticu, novim prijateljima, novim igrackama… Koliko sam se veselila, toliko sam se i bojala koliko njegove toliko i svoje reakcije.

Parkirali smo auto i rukom u ruci krenuli prema vrticu, u tisini… Nije puno ispitivao, nisam ni ja , samo sam gutala knedle koje su se gomilale u grlu i fokusirala se na to da zadrizim suze.

Znam, znam, nije vrtic nista strasno i dobro im dodje, dobro ce doci i meni da se malo odvojimo, da barem 2 sata na dan mogu posvetiti samo malenome… Pokusavala sam drzati sve pod kontrolom i vodila ga uz smijesak ohrabrujuci ga i pokazivajuci mu ogromne prozore kroz koje su virile radoznale djecje glavice. Pozvonili smo na vrata iza kojih se cuo djecji smijeh, a onda su svi nahrlili da vide novog prijatelja koji je sa strahom provirivao iza mojih nogu. A onda je u jednom trenu digao rukicu i nasmijao se i cim su se otvorila vrata krenuo zajedno sa njima prema sobi sa igrackama, dok sam ja ostala paralizirana u mjestu i kiselo se smijala. Bas sam se osjecala visak na onim stepenica, tako da sam odlozila njegove stvari, neprimjetno mu ukrala poljubac i dala do znanja da se brzo vracam.

Bila sam spremna za plac naravno ali nisam se dala. Hrabro sam udahnula nekoliko puta i otisla po auto.

Da je odvajanje tesko, tesko je… Cijelo vrijeme sam razmisljala sto radi, dali je gladan, zedan, jel se pita gdje smo, gdje mu je brat, gdje je on sad, hoce li se mama vratiti? Sigurna sam da on ni na sekunde nije pomislio na nas i ako jest, sigurno mu je neki novia utic ili neki novi prijatelj skrenuo pozornost.

Ta tri sata cinila su se duga. Tek sam sad nakon skoro 2 godine shvatila koliko se zapravo lako brinuti o samo jednom djetetu. 😀  To je ono , “kao da ga nemas”.  🙂 Nije bilo dreke, suza, natezanja oki igracki, guranja, zatvaranja vrata… Mir i tisina.  Maleni je imao sve igracke za sebe, mirno je sjedio na tepihu sa svojim komadom peciva i zabavljao se. Imao je i mamu cijelu za sebe i mislim da je to jako dobro shvatio.

Cijelo vrijeme me pogledavao prema vratima od sobe i zbunjeno me gledao kada bi usao , a u njoj nije bilo brata . Sigurno je i on shvatio da se nesto dogadja.

Maleni i ja smo bili medju prvima koji se dosli pokupiti naseg “skolarca”. On se bezbrizno igrao sa loptom sa ostalom djecom i smijao. Primjetila sam da ima hlacice koje sam jutros donijela u slucaju “nezgode” . I da, bila sam u pravu…Uz svu igru zaboravio je da mora ici na wc tako da se nas heroj prvi dan popisao u hlacice, ali Boze moj… Ima i gorih stvari 🙂

Cim nas je ugledao, odmah je doletio sa jos vecim smijehom i krenuo sa nama. Vidno umoram i iscrpljen jedva je docekao da dodjemo kuci, da prigli svog “zeca i psa” i da legne u svoj kreveti.

Nije puno pricao, on je inace tip djeteta iz kojeg moras rijeci izvlaciti tako da se sve svelo na to da je pojeo jabuku, popisao se i trazio vodu za piti, a onda je otisao na spavanje….i probudio se totalno razocaran . Kada sam ga pitala u cemu je problem, odgovorio mi je da on zeli sad u vrtic… 🙂

Drugi dan

Danas smo ga probudili nesto ranije da u miru moze popiti svoje mlijeko i da ga obucem bez stresiranja…Na kraju smo opet dosli na isto jer smo se u roku od 20 minuta nakon budjenja vec nasli u autu jer je gospodin mali zelio krenuti u vrtic jos u pidzami. 🙂

Tako smo i jutros krenuli sami nas dvoje, ovoga puta sa smijeskom i nesto opustenijim izrazima lica…

On vec zna put do vrtica tako da je on pokazivao kuda moram ici, a kada sam se u jednom trenutku okrenula sa autom jer nisam mogla naci parking , on je zabrinjavucaje zajaukao “oooo mammmaaa , ne idemo valjda kuci sad?!” 😛

Kao i jucer, cim su se vrata otvorila, odjurio je brzinom munje. Sustigla sam ga samo da mu papucice stavim na brzinu i pitam dali mora u wc 😛 i to je to. Nije me ni pogledao vec se bacio u istrazivanje sa svojim novim prijateljima.

Maleni i ja smo si priustili jedno relax jutro , kavica i fina peciva, mali shopping i topli rucak koji smo ponijeli kuci za sve nas kada pokupimo brata.

Sretan je bio i danas…ali umooooran. Toliko umoran da nije vise mogao stajati.

I danas sam izvlacila rijeci iz njega. Kaze da je opet jeo jabuku, da je drugi djecak jeo kekse, na moje pitanje zasto i on nije jeo keks, odgovrio je da nije htio. Sam je priznao da je napravio malo haosa i da ga je odgojiteljica zamolila da pospremi , sto je on slusao i pospremio. Kao prava mama, morala sam pitati dali se derala na njega ili je bila ljuta. Odlucno je odgovorio da nije , nego da mu je samo rekla da sredi malo 😛

Sretno nam bilo u ovoj novoj avanturi ❤