Rujan, rujan…

640x426_2859_Autumn_2d_landscape_fall_nature_autumn_kids_kite_picture_image_digital_artOvaj rujan je bas nekako sasav i sav nepredvidljiv. Ustanes sa suncem, legnes sa kisom, na izlasku ujutro za vrtic djecu spremam kao polarne medvjede,  a par sati kasnije se kuhamo od vrucine.

Sav je nekako ludi i totalno neozbiljan ovaj rujan. Ove godine nam je donio brdo nosvosti, emocija, pitanja, dilema… A dani prolaze i prolaze i nekako pokusavam usporiti vrijeme.

Sada kada je stariji poceo vrtic svakodnevno imam stalan osjecaj da mi nesto fali, pa cak i kad je kod kuce, kada se mirno igra u svom kutku ili kada spava snom pravednika.

Kao da mi fali tih par sati sto ne provedemo zajedno, a on ruku na srce nije dijete od rijeci pa mi odgovara sve nekako skraceno, namrgodjeno ili kao da je bolje da ga ne pitam nista iako u njegovim vragolastim ocima i pogledu vidim da mu je bilo lijepo i nekako me to smiri. Sa tim umorom koji ga pretvori u totalno neprepoznatljivo dijete cemo se nekako izboriti.

Zapravo, nama je sve jos nekako frisko i novo i svaki novi dan kada je vrijeme za vrtic izlazim i dalje sa grcem u zelucu i tesko mi pada kada mi mahne sa prozora i kaze da ce me cekati tu.

Vjerojatno je to problem svih nas mama. Prvo molimo svaki dan da jesen sto prije dodju da ih se “rijesimo”, a onda sa nostalgijom gledamo na sat pitajuci se sto radi i sa osmijehom se prisjecamo kada smo jutra kratili zajedno uz igru, viku i urlikanje, a sada je sve nekako tiho iako je i maleni dalje tu. On koji lukavo sve promatra, zacudjujuce odgovara na sve moje “komande” bez da moram ponavljati vise puta, nekako je vise postao maza pa bi stalno bio u rukama i da ga nosim i mazim. A ima i pravo, sa njim je nekako sve bilo brzinski i dok smo se napokon rijesili grceva, zubiju, neprospavanih noci on je postao pravi deckic od skoro dvije godine i njemu se zapravo svaki dan iznova divim. Ponasam se nekad kao da mi je prvo dijete pa mi se i dalje zasuze oci kada napravi nesto sto do jucer nije znao, kada se samo nasloni na moje rame i zatvori oci ili kada se u krevetu stisne uz mene bas kao sto je radio kada je bio beba. A on je toliko ogroman da je krevet postao tijesan, muz se uporno buni da mu samo uvaljuje noge i guzicu pod nos…

Pitam se na kraju, hoce li nam sve to ikada nedostajati?

Jer meni, meni zapravo vec jako fali puno stvari. Pogotovo od kada nam je dosao taj vrtic jer tu kao da se nesto prelomilo i sva ona moja tezina koju sam do sad vecinom nosila sama se prepolovila.

Brinuti se oko jednog djeteta mi je postalo kao da i nemam ni jedno dijete od kad je stariji u vrticu. Dan mi je nekako laksi za izgurati i iako se radi o samo par sati dnevno ja jako osjecam razliku. Ne kazem da mi je vlastito dijete teret, ne radi se o tome, ali sa njim sam dosla u fazu gdje mu mama vise nije centar svijeta, lego kocke su postale dosadne, bageri i traktori su poceli skupljati prasinu ili bi bili zanimljivi pola sata. Njemu je pocela faliti sloboda da se izrazava na svoj nacin, da imitira druge, da bude sa drugom djecom , da ga nauce igrati na drugaciji nacin…  I sada vidim sjaj u njegovim ocima kada je sa djecom i kako god sam ponosna na njega,ponosna sam i na sebe sto sam odlucila napraviti taj korak i gurnula ga da slijedi svoje srce i svoje snove.

A ja sam se nasla tu nekako izgubljena, sa puno slobodnijeg vremena nego prije, sa nekim mirom u sebi kada se brinem oko mladjeg i ne moram gledati dali je stariji odlucio gurnuti odvijac u uticnicu ili je potopio kupaonu. Nekako je ta nova situacija donijela puno slobodnog mjesta i zadovoljstva u svima nama. U njemu pogotovo…

A dani lete i lete i sada se nekako tjesim da jos imam mladjeg sa kojim se mogu zabavljati i imat cu ga jos sljedece godine kada ce stariji ostajati od 8:30- 15:30 , a onda ce krenuti i on…. I opet ce biti tezak pocetak  i bit ce i suza i neprospavanih noci i grceva u zelucu , knedli u grlu, gutanje suza i sakrivanja lica da sakrijem tugu.

Ali opet ce to rujan srediti jer proleti u treptaj oka i opet cemo se naci smireniji i opusteniji, zadovoljniji…Nadam se.

I tako rujan po rujan i godine ce proletjeti. Mi postajemo sve stariji iako smo mladi kako se znamo tjesiti, a oni rastu kao gljive. Ja cu se vjetojatno cijeli zivot sjecati nasih prvih dana, prvih zubica, prvog mama i tata, prvog putovanja i ljetovanja, prve prospavane noci i prvog zagrljaja, prvog “i ja tebe volim” prije poljubca za laku noc… Dok ce to njima sa godinama postati nebitno i totalno bezveze.

Oni ce s vremenom zaboraviti tko ih je dojio nocima, mjesecima, tko ih je drzao u narucju nocima, grlio i ljubio nakon pada, ciji je poljubac lijecio svaku ranu… Zaboravit ce zvati mamu i tatu  za svaku sitnicu, sve vise i vise, sa vremenom ce bas ta mama i bas ta tata postati dosadno kvocalo koje samo opominje i prijeti, koje oduzima mobitele i zabranjuje izlaske, koje trazi od njih da pospreme sobu i usisaju cijeli stan…

I tako se iskreno bojim tog perioda. Jer sjecam se sebe u tim godinama i koliko sam zapravo mrzila svoje roditelje. Sto god sam uradila nije bilo dovoljno dobro, uvijek je moglo bolje, drugacije, ljepse..Uvijek se moglo bolje u skoli, bolje od Vlatke ili Valentine, a ja nikad nisam mogla bolje.Toliko sam mrzila usporedbe, toliko sam mrzila sebe, njih. Osjecala sam se tako zatoceno u svom tijelu, bespomocno i tuzno. I to je trajalo godinama, do kad nisam izasla iz kuce.  Tek sam tad pocela disati i kretati se kako sam uvijek htjela.

Vjerujem da ce mi moja djeca sa godinama oprostiti sve moje “Ne” i “Nemoj”, da ce oprostiti za svaku suzu koju je prouzrokovala svaka moja gruba rijec.

Moj cilj nije da im za 20 godina nabrajm koliko sam masina vesa oprala radi njih, koliko sam noci provela noseci ih dok ledja vise nisam osjecala , ali sam ih svejedno drzala cvrsto uz sebe kao da nije nista, ne zelim im birati djevojke ni zene, ne zelim im organizirati rodjendane i vjencanja, ne zelim im kucati na vrata u nedjelju ujutro i dizati ih iz kreveta, ne zelim da me mrze i okrecu ocima kada me vide. Ne moraju raditi kolut naprijed od veselja kada me vide samo da mi ugode, zelim samo da kad se sjete svoje mame i svog tate , da ih se sjete sa mirom u srcu i smijeskom u dusi.

To sam uvijek zeljela sebi, da kad se sjetim svog djetinjstva, svog odrastanje, “malih” godina, da ih se sjetim sa osmijehom kao sto to vecina ljudi radi, da sjecanje na mamu i tatu budu prekrasna, nevina, mirisna poput latica ruza… Godine prolaze, gorcina je i dalje tu. Rekla bi da sjecanje na moje djetinjstvo i odrastanje ima okus grejpa. Kiselo, gorko, gorko toliko da ti se okrece zeludac…

Tudje greske ne zelim ponavljati, zelim uciti na njima i dati ono sto nisam dobila, pruziti ono za cime sa ceznula.

…poljubac za laku noc, topla ruka u mekoj kosici i obecanje da se sutra ujutro vidimo ponovo, jedno “volim te do zvijezda i natrag” i vrata koja se zatvaraju sa ljubavi, ne sa ljutnjom…cine cuda…

Oglasi

2 Replies to “Rujan, rujan…”

  1. Draga Mama (vidis veliko M? To je zato jer ga zasluzujes.),
    Ne znam te osobno, ne znam ti ni ime, ali obozavam tvoj blog. 🙂 Vec sam ti davno na fejsu napisala da je tvoj blog moj madeleine kolacic koji mi uvijek probudi sjecanja na trudnocu i onu slucajnost kad sam te pronasla i procitala sve postove od prvog do zadnjeg. Moj sin ima godinu dana i skroz te pratim po osjecajima. Od grceva, zubica, neprospavanih noci, do ovog rastanka za vrtic. Moj nece jos u vrtic, ali doci ce jednom i taj dan. I vec ga se sad bojim. A znam da cu ga morat pustit od sebe i to mi tesko pada jer smo sami u drugom gradu i ne ostavljam ga nikad nikom na cuvanje pa smo jos vise vezani jedno za drugo. Okej, tata je tu ali puno radi i putuje, pa nije uvijek 100% s nama.
    Ti si tako divna osoba i jos bolja mama, ocito si naucila na greskama svojih roditelja (a i ja sam) kakva ne trebas biti. Vjerujem, iz dubine duse, da nema sanse da ce tvoji sinovi jednom kad odrastu na djetinjstvo imat osjecaj grejpa u ustima. Vjerujem da ce njima osjecaj na djetinjstvo bit poput najljepseg kolacica – sladak. 🙂
    Drzi se Mama i zivila ti meni jos 100 godina (i pisala blog da znam sta me ceka)! :* ❤

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s