Jos jedna tocka na “i”…

12107827_10208262072768633_728306559988329690_nUz svoju sam djecicu naucila sto je bezgranicna ljubav, da je davati za djecu , a pritom oduzimati sebi prekrasan osjecaj, da je imati djecu, zdravu, prava privilegija.

Naucila sam da je uzvracanje ljubavi upakirano u dva samara koja ti dolete onako bezveze dok se ti topis poput maslaca pred njegovim plavim okicama, da je upravo iscupan pramen kose neizreceno “volim te puno”, da je jutarnja prolivena kava po trosjedu znak da vise nikad neces biti sam/a.

Sa djecom naucis gledati stvari sa druge perspektive , sa one perspektive sa koje nismo znali prije gledati. I poludis naravno na razlijanu kavu i tisucu smokija po tepihu i dok ti to skupljas on je vec cetkom za WC ocistio ves masinu i plocice usput. I zaurlas kada ti otvori lak za nokte, po mogucnosti onaj najdrazi se prelakira vrata ili udari cekicem u kuhinjski element i napravi rupu. I places ponekad u noci radi nespavanja, radi ustajanja, radi redovnog kmecanja cim sklopis oci i pitas se do kada… A onda svane jos jedno jutro i onako ga tolpog donese u krevet dok se on gura da ti bude sto blize, dok namjesta svoje nogice na tvoje jer voli spavati sa uzdignutim nogama, pomilujes ga po kosici i zahvalis nekome gore sto je tu i primjetis da raste jer mu u onom nasem krevetu treba sve vise mjesta, a mi se po rubovima madraca povjesali bas poput afingera samo da ne remetimo njegovu “komociju”.

Tu se do prije tjedan dana nasla i necija rukica koja bi svako jutro rastezala maminu majicu i trazila nesto svoje direkt iz ambalaze –  mamino mlijeko, uvijek savresn napitak, uvijek savrsene temperature , koje se nikad ne odbija.

To nam je mlijeko sluzilo kao utjeha, kao najbolji napitak za veselje, kao lijek za svaku bol… Prolazili smo bas ono sto sam prolazila sam starijim i jednako sam se veselila svakom mjesecu vise i nasem dojenackom stazu. Dogurali smo do brojkice 19. Tocno pola godine vise nego sto je to bilo sa starijim.

Prekid je uvijek tezak i ne sjeda nikako ni mami ni djetetu , ali nekako smo se bez previse rijeci, bez previse rastezanja odlucili na to….jer, nase su noci postale koma . 19 mjeseci ustajala svaku noc jer bi on uvijek nesto trazio i htio od mene, san nam je svima postao nedostizan luksuz. On se nikada nije uspavao sam, bez mene i bez dojenja i to je bio kljuc naseg problema kojeg ja nisam zeljela vidjeti jer nisam znala na koji nacin napraviti rez.

Nakon sto smo proveli mjesec iz pakla, nakon sto sam dala maximalno od sebe kao i svaki put, da mu ugodim, da se uspava na najljepsi moguci nacin i da trcim za svaki njegov “kme” u noci , odlucila sam napraviti rez jer smo poceli spavati jedva 7 sati sa 745268 budjenje,  donosenje u nas krevet vise nije bilo dovoljno i on bi jednostavno u 4 sata  ujutro odlucio ustati. Osim sto bi bio umoran, nervozan, dosadan sam sebi, ustao bi vidno umoran i kao da ga to mucilo. A mucilo je i nas…

I onda sam negdje proslog tjedna odlucila da je gotovo, onako egoisticno , sebicno, bas kao sto sam napravila to i sa prvim sinom kada sam shvatila da nam to dojenje remeti san svima i da je red da podvucemo crtu sad ili ce postati jos teze. Kap koja je prelila casu je bio i pregled kd pedijatra koji jako zagovara dojenje , ali mi je jasno dao do znanja da ako hocu spavati jer spavanje treba svima, prvenstveno nama, a onda njemu, da moram biti jasna i dosljedna u svojim ciljevima.

Pravila su bila jasna, nema vise uspavljivanja dojenjem, nema dojenje u noci i apravo je bilo lakse nego sto sam mislila.

Poceli smo tocno u petak , poceli smo sa dnevnim spavancem, a zavrsili sa vecernjim uspavljivanjem bez dojenja. Gledao me zbunjeno, tuzno i kao da mi je htio reci “Nemoj mi to raditi “, kada bi ga nakon 10 min sto mi je lezao u krilu poluuspavanog stavila u krevetic i izasla. Da je plakao pola sata sigurna sam da bi usla i vise nikada nebi ponovila to sto sam napravila, ali plac je trajao jedva 5 minuta, nakon cega je zaspao. Plakala sam i ja u dnevnoj sobi slusajuci njega jer sam znala koliko mu je to uspavljivanje drago i koliko mu znaci taj nas mali ritual, koji zaravo pokvari cijelu noc. Znala sam da je tosao “taj” trenutak i da kako god se osjecam lose, cinim dobru stvar za sve nas.

Danas je srijeda, znaci proslo je pet dana. Sa 5 minuta plakanja dosli smo na uspavljivanje bez plakanje. Vise bi ga nazvala protestiranjem kada ga stavim u krevetic. Spavanje se poboljsalo i vise nego sto sam ocekivala.

Prije bi legao oko 21- 21:30 i budjenje bi pocelo oko 23 i ja bi uvijek morala ulaziti u sobu, uzeti ga k nama i onda se tamo boriti s njim da se uspava. Spavanje do 5 ujutro bio bi pravi luksuz. Sada se na spavanje ide oko 20:30 i spava se cijelu noc. Trenutno je 7 sati, a on jos spava, a ja sam neznam nakon koliko mjeseci ustala prije njega, odmorena…. Probudi se nekoliko puta tokom noci, javi se ali se opet ponovo uspava bez da moram intervenirati.

Ono sto mi je najsmijesnije do sad je to da kad ga pitam hoce li mlijeko, okrene glavu na drugu stranu i sa namrgodjenom facom kaze “Neeee” Onako uvrijedjeno i ponosno. Nekad je jace od njega pa uzme, ali eto ima 2 dana kako nije sisao, vecinom uzme nakon budjenja ujutro. Uglavnom, odlucila sam dati mu ako zeli, ali samo po danu i samo kad je budan.

I tako mi zajednicki okrecemo jos jednu stranicu. Tko god je prestao dojiti, zna koliko je to tesko , mozda ne toliko za dijete koliko za mamu. I iako sam zapravo sretna jer napokon spavamo, negdje u dubini se osjeca lose radi svoje odluke, a onda se opet sjetim da sam bila 19 mjeseci na raspolaganju, da sam zrtvovala svoj san dok su druge mame iz parka nesmetano spavale i gledale me kao cudaka jer mi jos ne spavamo.

Nikada nisam rekla da je to radi dojenja, nekad bi slagala neku glupost, nisam zeljela da se drugi petljaju u nase stvari i da osudjuju jer ovdje jako malo mama doji, a jako puno ih na porodu odluci da ne zele dojiti bas zato da bi mogle spavati i jer je lakse gurnuti flasicu sa adaptiranim mlijekom.

Istina je da nas dojenje ne cini boljnim majkama, ali je takodjer istina da bas dojenje stvara jedan poseban odnos koji se sigurna sam pamti do kraja zivota. Moj plavi djecacic je sigurno vec zabravio za cim je plakao do prije par dana, ja cu tesko i polako… Moj plavi djecacic raste… Jos jedan…

Oglasi

2 Replies to “Jos jedna tocka na “i”…”

  1. Moj malac je dojio tocno godinu dana i ja sam odlucila da je dosta. Iz istih razloga kao i ti. Clanak citam i imam osjecaj kao sa sam ga ja pisala… mislim da je dojenje najbolje za bebe ali i velika zrtva od mame. Ako opet rodim sve cu isto napraviti… pozzz blog ti je super, samo nastavi!

  2. Odličan staž ste imali! Smatram da je podjednako kao i za početak dojenja, mamama važna podrška i kada dođe kraj, jer samo mi znamo koliko teško to razdvajanje pada svima nama. A onda dolaze novi, bogati momenti, i na to se treba koncentrisati.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s