U zadnje mi vrijeme sve cesce pisete privatne poruke i to me jako veseli. Dajete mi komplimente , kritizirate me jer slabo pisem , a vama je drago citati blog, ali pokusajte razumijeti da nije bas lako naci vremena za blog izmedju dvoje djece i ostalih obaveza koje dolaze u drugi plan . Ja sam negdje na zadnjem mjestu i moje dragocjeno slobodno vrijeme ako nemama potrebe za odmor i ako sam sve napravila sto sam mislila iskoristim na pisanje i na hobby koji me veseli i uz koji zaradim neki novcic, tako da se zaista ne radi o tome da mi se neda pisati. A pisala bih ja vama o svemu i svacemu…U mojoj glavi se nalaze deseci postova koje mislim “natipkati”, samo da imam mrvu vremena.
Pa eto, danas bih vam htjela napisati o tome kako je zavrsilo nase pred vrticko iskustvo. Totalni kolaps!
Znaci, vec prosle godine u petom/sestom mjesecu pocelo se dogadjeti do da je maleni sve cesce plakao za bratom i sve vise pokazivao interes za vrticem, za djecom, za necim novim i prava bi tragedija bila kad bi doslo vrijeme odlaska nakon sto bi se stariji prikljucio grupi. Tako da sam kroz ljeto malo razmisljala i zakljucola da bi najbolje bilo da ga upisemo u pred vrtic. Kontaktirala sam jednu tetu koja ima svoj privatni vrtic i ona mi je ponudila dva jutra za naseg malisana, utorak i petk. Idealno… To bi znacilo da ostavim maloga , zatim velikoga i da imam 3 sata samo za sebe. Za manjeg smo odlucili da dolazi u 9 i ostaje do 12 i ide kuci na rucak.
Bilo je vise nego idealno, krenuo je u punom sjaju, presretan, zadovoljan, ja smirena i sretna jer sam znala da dva jutra na tjedan imam za sebe i za svoje stvari i da on radi nesto sto ga veseli i ispunjava. U vrticu je imao malu grupu prijatelja, tek troje i teta se mogla svakome posebno posvetiti, nije bilo hrpe djece , dreke, galame, nije bilo pasticnih igracka nego vise stil Montessori, bio je tu i pas kojeg je obozavao, i kornjace i dvoriste i prekrasne setnje u koje su odlazili.
A onda se nesto pocelo dogadjati. Neznam kada je sve krenulo ali iako je i dalje bio presretan radi odlaska i iako je stalno pricao o teti i Zenu i prijateljima, dogodilo bi se da bi nakon sat vremena poceo plakati i traziti mamu sto nikada do sada nije, cak ni prvih dana kada jos nije nikoga poznavao.
Moje slobodno vrijeme pocelo se pretvarati u stres i vrijeme bih provodila gledajuci u telefon i kada bi se na ekranu pojavilo tetino ime u 20 milisekundi bi bila pred vratima. Nikada ga nije uspjela smiriti iako se trudila jer za njega nema nijansa sive bolje, ili je crno ili bijelo, izmedju ne postoji.
Sto se zapravo dogodilo, neznam i vjerojatno nikada necu znati. Ono sto ja mislim da je razlog je to da se on poceo dosadjivati jer on je previse stimuliran drugim nacinom igre da bi ga taj stil Montessori zanimao na duze vrijeme. Jer tamo nije bilo autica, vlakica, lego kockica, kuhinje i ostalih prekrasnih igracki kao u vrticu kod brata.To je samo moje misljenje.
Da je zavrsilo na tome, nebi mi bilo zao, ioanko sam krenula sa idejom da cemo probati pa vidjeti kako ce ici, bez forsiranja. Dogodilo se to da je poceo imati problema sa kakanjem i trenutno smo u fazi gdje ne zeli ici na wc, ni na koji nacin, cak ni u pelenu iako je vec ne koristi vise od mjesec dana za kakanje.
On koji je isao na wc svaki dan jer je dijete koje zaista jede puno i fino , sada ide na wc jedva 3 puta tjedno uz urlanje i suze i po sat vremena.
Jucer sam kontaktirala pedijatra jer mislim da je situacija otisla van kontrole i njegovo “Ne zelim kakati” me pocelo brinuti jer neznam odakle dolazi problem ali definitivno je u glavici i vjerojatno ima neku blokadu.
Istina je da je zadnja 3 puta isao u vrtic bas kada je trebao kakati, a nije htio naravno i vjerojatno ga tamo to mucilo i najlakse je bilo baciti se u plac i zvati mamu.
Uglavno, ova situacija ni malo nije ugodna. Pogotovo jer je i teta zabrinuta i njegovo urlanje dovodi do toga da i druga djeca placu i nastane zivi kolaps.
Nasa vrticka prica je zatvorena bas iz tog razloga. Trajala je gotovo dva mjeseca i bilo je i vise nego savrseno do prije par tjedana kada je pocela cijela prica.
Da li je samo faza koja pgoodi svakog dvogodisnjaka, da li je zaista nesto bilo u njegovoj glavici, da li je vrtic polako pridonio tome i odvajanje od mene da se to dogodi, neznam. Znam samo da nije bio nikada sretniji kao u danima kada bi isao u vrtici i do zadnjega se veselio , a onda bi nakon sat vremena trazio da ide kuci.
Mozda sam pogrijesila sto nisam nastavila i sto ga nisam imala dovoljno hrabrosti da ga ostavim plakti satima tamo, ali nisam taj tip osobe bas zato jer nije obavezan biti tamo, jer smo htjeli probati i udovoljiti mu zelju da ima svoj krug prijatelja i da ide u vrtic. Vjerojatno smo ga upisali u krivi tip vrtica. To cemo otkriti tek na jesen sljedece godine, a za to vrijeme se druziti po parkovima sa djecicom kao i do prije par mjeseci i pokusati zalijeciti nasu traumu.
Ako imate bilo kakav savjet, dobro dosao je! ❤
Mama Blogerica 