Vrtic, vrtic…

21740646_10214818502795286_8542871985551997434_n

Jos jedno ljeto je iza nas. Bilo je ovo zaista intenzivno i posebno ljeto koje ce mi jos dugo ostati u sjecanju , najvise radi ove nase kucice.

Ono o cemu tad nisam previse razmisljala jer sam zeljela zaista uzivati u svakom danu bez da se previse mucim sa onim sto tek treba doci, odnosno spoznaja da nam na jesen jos jedan klinac krece u vrtic i nekako to nisam mogla sazvakti. Vjerojatno je je mladji, vjerojatno jer je prekrasno imati ga kod kuce i na neki nacin bas njegova prisutnost me je tjesila u danima kada bi mi falio stariji ,koji je vec sa cetiri godine morao ostajati u vrticu od pola devet do pola cetiri.

Dane bi provodili gledajuci na sat , a on ispitivajuci me kada ce brat doci kuci. Ali bilo je nekako lakse jer je on bio tu i vrijeme bi proslo u trenu i tako je doslo i ljeto i nasi prekrasni dani prepuni izleta, uzivanja, spavanja, smijeha izgledali su kao da nemaju kraja. No sve je prebrzo zavrsilo, kao i uvijek…

Od ove jeseni stvari su se promijenile i prvi dan njegovog odlaska u vrtic bio je zaista hladan tus na koji nisam znala reagirati.

Te noci nisam bas nesto spavala ali sam se do jutra nekako smirila i obecala sama sebi da necu cendrati . Ipak se radi o samo 3 sata .Pokusala sam se tjesiti na tisucu nacina. Srecom nakon sto smo se preselili i upisali ih u novi vrtic, odlucli smo da ih bas zbog te promjene stavimo zajedno u grupu tako da barem mladji ima starijega tu jednu godinu sto ce ici zajedno, a i stariji imam nekog svog nakon sto je kompletno promijenio vrtic i nije poznavao nikoga. Njemu je ovo zadnja godina, odnosno pred skola, a posto se kod nas koristi sistem mjesovite vrticke skupime, pa zajendo stavljaju djecu od 3-6 godina, imali su priliku ici jednu godinu zajedno i bilo mi je zao odvojiti ih.

Da se razumijemo, mladji ove godine nije bio obavezan ici ali smo ga mogli upisati kao sto smo starijega takodjer sa tri godine . Oni imaju drugaciji program od vece djece gdje dolaze samo na tri sata dnevno, a kasnije mogu ostati jednom – dva puta tjedno na rucku do 13:15 i to je maksimalno za prvu ne obaveznu godinu. Djeca su obavezna pohadjati vrtic sa cetiri godine gdje ostaju svaki dan do pola cetiri i sa sest godina krecu u skolu.

Tako da mi se tu osim jednog velikog olaksanja sto idu zajedno , nasao tu i jos jedan problem, a to je kako uzeti mladjeg prije rucka , a starijega ostaviti . Na koji nacin objasniti djetetu da tako mora biti i da je takav sistem.

I kao sto sam i ocekivala, bilo je zaista tesko i jos je iako su prosla vise od dva tjedna nikako se ne mozemo priviknuti na to odvajanje i recenicu “Mama ce brzo doci po tebe…”

Tog sam jutra spakirala sve potrebno za moje male predskolarce i odvela ih u vrtic. Sama. Muz je kao i uvijek u tim “osjetljivim” situacijama  negdje na putu tako da se cesto nadjem da moram sama odradjivati tako neke bitne stvari za koje bi vise voljela da smo zajedno, jer nekako je lakse kada ti netko stavi ruku na rame i kaze da ce sve biti ok iako znas da laze.

Bez ikakvog sam ih problema ostavila, nisu ni trepnuli. Mladji je odmah odlutao medju nove prijatelje , stariji je pozdravio sa prozora i ja sam se nasla kako izlazim sama.

Osjecala sam se toliko glupo, prazno i jadno , taj osjecaj do tog trena nisam nikada isprobala. Osjecala sam groznu bol u grlu koja me tjerala da vristim.

Gledala sam ih kako mi masu sa prozora, smijali smo se mahajuci do kad se vise nismo vidjeli, a onda , a onda su krenule suze, lokva suzi, potok… One ogromne suze kotraljale su se niz obraze , bilo ih je svugdje i nisam ih mogla zaustaviti. Gledala sam sretne mame sto su napokon ostavile djecu, a ja sam tulila ko zadnji slon u autu bez ikakvog pardona. Nastavila sam i kod kuce, i sve do pola 12 dok nisam isla po njega u vrtic.

Neopisiv je taj osjecaj sve dok ga ne isprobas. Nekako sam sa prvim bila hrabrija kada sam ga ostavila, jer sam imala mladjega koji je tad bio beba i nisam si mogla priustiti da placem ili tugujem.

Ali zato sam ovaj put iznenadila samu sebe.

Prosla su dva tjedna i moram proznati da se situacija puno promijenila. Njegovo sretno lice koje me doceka svaki dan kada dodjem po njega, dovoljan je razlog da ga ostavim sa osmijehom svakog jutra jer znam da radim nesto dobro za njega iako meni fali. Govorila sam cijelo ljeto da on nije spreman, ali cu ga ipak upisati , da bi se na kraju uvjerila da jedina koja nije bila spremna sam bila zapravo ja. Ja sam ta koja ga nije htjela pustiti, ja sam ta koja nije znala kako bez njega. On se bez mene odlicno snasao i vjerojatno mu ne padnem ni na pamet kada je tamo .

Njemu ta tri sata u novoj sredini puno znace… A necete vjerovati koliko ih cijenim i ja sama. Napokon imam koji sat dnevno samo za sebe i mogu vam reci da mi je ovo bas trebalo iako su mi moja djecica uvijek pred ocima i u mislima . ❤

 

 

 

 

Oglasi