Vec dugo razmisljam podijeliti pricu sa poroda ali nikako da nadjem dovoljno vremena da napisem sve to i nekako skratim u sto manje recenica one sve osjecaje, emocije, strah, ljubav… Tesko je bilo i stvari se zaborave, tako kazu…ali neznam zasto se ja onda sjecam svakog detalje i svake sekunde i pamtim taj dan ne samo kako rodjenje nase bebe, vec i ponovo rodjenje nas dvoje… Dan kad smo se ponovo rodili, netko po prvi puta, a nas dvoje po drugi puta 🙂
Pa eto pricice, kopirane, napisane tek tjedan dana od poroda, kada je sve bilo jos svjeze sa slikama pred ocima, suzom u oku…
Stize nam i sedmi mjesec i fali malo do poroda. Sada vise nisam spremna, bojim se, panika me hvata al znam da ja to mogu. Ne bojim se onoga kasnije kad se jednom rodi, bojim se poroda toliko da mi izaziva mucninu i zato ne razmisljam puno o tome ali i dalje uredno citam “price sa poroda” i cmoljim svaki put kada jedna zavrsi i pitam se kakva ce biti moja…
Termin se opasno priblizavao i svaka nova bol u tijelu bila bi signal da je dosao taj dan… A onda je zaista dosao, tri dana prije termina. Cudni bolovi, nervoza, plac…neki novi signali koje do sad nisam primjecivala. Uredno sam prekontrolirala jos jednom torbu, duboko udahnula, okinula zadnju sliku trbuha i uvjerila sama sebe da ja to mogu.
Nakon 2 dana uzastopnih trudova javljam se ginkologinji dan prije termina. Dolazim sa trudovima na pet minuta koji me motaju u dva dijela i svaki je sve bolniji.
Sjecam se jos uvijek lica prolaznika kada sam izasla iz auta ispred bolnice dok je mm parkirao auto i tog trena sam se nasla u trudu. Bez oslonca, sa torbom u ruci, pred hrpom ljudi koji su me gledali jer je bilo ocigledno sto prozivljavam… Muko moja prijedi na drugoga!!
Ginekologinja me doceukuje sa osmijehom koji bi joj jednim samarom skinula sa lica, ali nije zena kriva, ali zasto se smije, a zna kako mi je? Docekuje me “predivna” vijest : Otvorena samo centimentar-dva i sigurna sam da je taj “dva” rekla tek toliko da se bolje osjecam. Jedino sto se piitam tog trena je – koliko boli kada dodje do 10 i sad sam sigurna da ja to necu moci.
I prva suza je pala . Shrvana bolom , nervozna, nespremna i totalno iscrpljena radi prethodna dva dana urlicem u liftu na putu do bolnice i mrzim cijeli svijet.
Salju me na CTG , opet sa podsmijehom i ostavljaju tako u sobi sat vremena nakon cega u jednom trenutku slijedi panika. Jedna od babica primjecuje da sam doslovno “pozelenila” i da se gubim ! Ajd hvala Bogu da je netko primjetio da cu riknuti uskoro prikopcana na te sprave. Trudovi me sibaju svaku minutu i ja vise niceg nisam svijesna, pregledavaju me i odjednom ctg stane , pisti, crveno svijetlo gori, hrpa ljudi oko mene, osjecam bol u ruci i hladnu tekucinu kako prolazi, trazim muzeve oci i vidim ih….uplasene. Nesto ne stima, bebino srce je palo na 60 otkucaja, mjenjaju mi poziciju, stavljaju narukvicu na ruku i daju do znanja da ja ovdje ostajem. Aleluja!!
Daju mi nesto protiv bolova, al vise nista ne funkcionira..cak vise nije ni bitno, zelim samo cuti da je ON dobro.
Slijedi jos jedan pegled- sada smo na 4 cm. Sitno al bitno! Dovoze krevet i cujem da me salju u radjaonu.
Osjecam se ko u onim filmovima gdje medicinske sestre sibaju sa krevetom po hodnicima. Te scene mi se nikad nisu svidjale ,a sada ih dozivljavam na svojoj kozi. Dere me jos jedan trud te se pokrivam po glavi da ne zaurlicem pred ljudima koji cekaju pred liftom.Zamisli ti to…Ja u trudovima, mislim da cu umrijeti, a bojim se raditi scene pred svijetom koji ceka pred liftom. 
I eto nas..radjaona.Tu smo u toj famoznoj sobi na tom krevetu koji mi se nikad nije svidjao. Prikljucuju mi svakakve cijevcice, osjecam samo bockanje po rukama, pucanje vena, cujem rijec drip i epiduralna, anesteziolog koji ce doci za pola sata. Ok , mogu ja to, mogu ja to… Muz prodisava trudove zajedno sa mnom i da nema njega neznam kako bi. Koliko god je tesko i boli on je tu i izmedju svih ljudi sto su oko mene vidim i trazim samo njegove oci, uplasene ali hrabre i tog trena sam i ja hrabrija i jaca iako sam potrosila zadnji atom energije.
Zove se Orlando i kaze da je on taj koji ce mi dati epiduralnu…Orlando ne prica previse , ne objasnjava sto ce raditi,, kaze mi samo neka se ne bojim i neka se probam opustiti. Opustiti? Hm….Definitivno sam skuzila da je Orlando jako spor te nikako da docekam da ta bol prestane. Radi covjek svoj posao sa mirom..pa sta!
I napokon gle cuda, bol prestaje, osjecam nesto sitno, neko stezanje, pritisak dok su trudovi na maximumu. Ja sad volim Orlanda 
Slijedi pregled, totalno bezbolan i kazu da sam na 6 cm i da cekaju da pukne vodenjak…Nije stigla zavrsiti ni rijec “vodenjak ” kad ono “pljas” . Pukao je!
Lezim tako jos sat vremena, ne pricam puno al uporno svaku sestru ispitujem hoce li ovaj divan osjecaj prestati uskoro dok me oni uvjeravaju da mi epi nece skinuti do kraja pa me to tjesi. Pokusavam skupiti malo snage, daju mi neke secere u usta od kojih mi se okrece zeludac, ali kazu da mi treba jer inace necu izdrzati. Mogu ja to, mogu…Jos jedan pregled dok jedem kinder buono i pricam sestri kako mislim da bi ja mogla tisakti nakon cega slijedi sok : Otvorena 9 cm i uskoro ce i deseti. MM je na hodniku negdje, trazi mneralnu vodu po koju sam ga poslala i sve se bojim da cu se poroditi do ce on ubacivati kovanice u automat, ali evo ga na vratima. U isti glas mu vicemo da “cemo roditi sad” . Sad je zeleni on, ja poprimam bolju boju 😀 Sestra nam kaze da se pripremimo na divan susret jer nam nasa srecica stize.
Zovu moju gin i cujem kako joj kaze da smo spremni i da ide obuci zeleno 
Sada sam potpuno sigurna da ja to mogu. Trudove sad osjecam ali ne kao nagon i postaju totalno bezbolni dok trazim da ih otjeram disanjem.
Sad vec polako urlicem da zbilja vise ne mogu jer sam 100 posto sigurna da ce “tamo dolje” nesto ispasti nakon cega mi kazu neka probam . Jednom, dva put, trazim poziciju i tiskam kada se meni da, a ne kada mi babice kazu.
MM mi se vjesa oko vrata i tiska glavu prema naprijed dok mi jedna od njih gura masku sa kisikom . Pitam se kako izgledam tog trena i sto ce mm misliti ako me sad gleda
Osjecam uzasan nagon i kazem im ” Evo sad cu” Bacaju se oko mene ko oko Brad Pitta, a ja tiskam ko ludjakinja dok me oni svi ohrabruju. Bole me zubi od tog tiskanja, drzim i cvrsto zatvorene oci da mi kapilarice ne ispucaju sto ti znaci citati forume i skupljati savjete 
Cetvrti trud i eto ga, svi se vesele jer su vidjeli kosicu. O Boze tek kosa, a gdje je jos sve ostalo , mislim u sebi. Peti trud i evo ga…tu je..ON!
Muz place, one se smiju, ja se smijem , bojim se gledati kakav je, muz reze pupcanu, ja i dalje ne gledam , a onda cujem najljepsi plac dok mi ga onako toplog stavljaju u ruke i pokrivaju nas. Predivan je, gleda me, ljubav na prvi pogled. Pa ja sam mama, a ovaj divan covjek kraj mene je njegov tata…mi smo obitelj.
Dalje od ovoga se ne sjecam, znam samo da je gin dosla i cudila se kad sam vec uspjela roditi, a onda pocinju problemi. Otkucaji, tlak, nesto ne stima ali ne reagiram. Opet igle, uzbuna , panika…oduzimaju mi malog i dalju ga mm , gledam ih onako u polusnu totalno prazna tog trena jer se opet gubim, ali puna ljubavi i snage.
Al znam da ce biti dobro, mora biti dobro…nakon ovog svega uspjeli smo. SItuacija se smiruje tek nakon 2 sata .
Nasa prica je zavrsava sa mojim odlaskom iz radjaone – sobe u kojoj smo dobili najljepsi poklon ikad, rodili se ponovo, dokazala sama sebi koliko sam jaka, postala zena i najsretnija mamu na svijetu… A ovo sto dolazi sada je sasvim neka nova prica, ne prica o porodu vec prica o zivotu koju jos moramo prozivjeti da bi se pisalo o njoj.
Idemo dalje korak po korak..nas troje “
Mama Blogerica 