….tko god da je izmislio ovu, skidam mu kapu!
Nema ljepseg osjecaja nego otvoriti vrata stana i naci mir,tisinu, tracak sunca na parketu i miris doma. Ajme kako volim taj osjecaj. Poslije 9 dugih sati provedenih na autoputu napokon smo se nasli kod kuce sa hrpom stvari, umorni i iscrpljeni do zadnjeg atoma snage ali sa osmijehom na licima jer smo napokon kod kuce, zivi i zdravi i sve je lakse.
Ne volim putovanja, odlaske, napustanje gnijezda, uvijek sam panicar pa se bojim da se vise nikad necu vratiti. Znam , morbidno je ovo sto sam upravo napisala ali imam neke fobije uvijek kad trebam napustiti kucu makar to bio samo odlazak na posao, u trgovinu, a pogotovo na “drugu stranu svijeta”.
Kako god da se bojala naseg prvog putovanja , sve je proslo u odlicnom redu. Cijeli sam dan potrosila na pakiranje i organizaciju. Cilj je bio ponijeti sto manje nepotrebnih stvari, odvojiti stvari koje mogu u kofere od onih koje moraju biti sa mnom, tako da sam vecinu toga pakirala u posebne vrecice i tako spremala po torbama i koferima. Sa nama u autu je bila jedino torba sa lijekovima, pelenama, vlaznim maramicama, rezervnom odjecom, vodom i kasicama, igrackama za ubijanje vremena, dok je ostatak bio iza i kako god sam se bojala da cu se na nekom odmoristu naci kako kopam po svim onim stvarima u prtljazniku jer mi bas nesto nedostaje – na svu srecu to se nije ostvarilo.
Plan je bio krenuti oko 6 sati ujutro ali nas je nas maleni odlucio iznenaditi i po prvi puta u ovih 10 mjeseci smo ga nasli kako u pola 4 ujutro skace po kreveticu naspavan. Jedna muka manje – nisam ga morala buditi. Spremili smo se na brzinu, obukli njega, pokupili stvari, prekontrolirali sve jos jednom i uz Bozju pomoc kako kaze MM krenuli.
Smotuljak je zaspao vec nakon sat vremena i ture mlijeka te odspavao do pola 8 u komadu nakon cega smo stali , protegnuli noge , poigrali se malo i krenuli dalje. Sljedeci spavanac je uslijedio brzo nakon toga i mic po mic, jos nekoliko stajanja, drjemuckanja, papanja, stigli smo na cilj -prezadovoljni !
Jedan problem manje je iza nas.Sljedeci je bio spavanje – dnevno i nocno. Naime, on je naucen spavati sam. Spavanje sa nama u krevetu ne dolazi u obzir , uspavljivanje na rukama jednako tako ne, spavanje u nekom kreveticu , a da nije njegov – mission impossible ! Putni krevetic je bio namontiran istog trena u nadi da ce posluziti ali vam moram reci da je na kraju sluzio kao zastitna pregrada da ja ili on ne padnemo sa kreveta. Spavao je sa nama po noci uz namjestanje, jaukanja, cviljenje, nacicavanje, hrpu namjestanja, dobili smo i hrpu samara sto rukama sto nogama…. Dnevni spavanci bi se odradjivali takodjer na krevetu uz pomoc cike i tako bi samo nastavio dok bi se ja ko lopov suljala da ga ne probudim. Nakon takva tri dana definitivno sam shvatila da ja ovakav ritam nikako ne bi mogla podnijeti i sama sebi sam bila zahvalna sto sam ga od malena ucila na njegov krevetic, na njegovu sobu i da se uspavljuje sam. Ovo je zaista bilo mucenje sto za mene sto za njega i tako je odlazak natrag koji je bio programiran u subotu ujutro premjesten u 3 sata u noci nakon sto nas je oboje probudio svojim namjestanjem, opalio mi samar direkt po usta i doslovno me gurao iz kreveta…ja nenaspavana, umorna i jadna znajuci da ni mm ne spava progovorila sam u mrak “Hocemo sad krenuti?” i vec smo se oblacili i gurali stvari u auto. Prenijela sam ga onako snenog u auto , a da se nije ni probudio i zaputili se kuci znajuci koji put nas ceka, koliko kilometara i sati… MM je vozio, ja sam od toliko nespavanja i umora pokusavala zaspati ali nikako dok je maleni iza prospavao doslovno pola puta bez budjenja…I nakon sto se probudio, sve je bilo lakse jer nas je jos samo par sati dijelilo do kuce.
Da sam sretna sto smo napokon odlucili putovati u troje – jesam, ali sam sigurna 100% da takvo nesto necu ponoviti u skoroj buducnosti 😉