Pa krenimo sa kupnjom…

…napunili smo dvadeset i sesti tjedan sto znaci da fali nesto manje od 100 dana.

Sto dana je jos i bilo utjesno za vidjeti, ali 98 na danasnji dan nikako. Aplikacija na kojoj vjerno pratimo bebin napredak u virtualnom smislu je zaista prakticna ali mi jednako tako izaziva i stezanje grla svojim odbrojavanjem dana jer vrijeme je pocelo odmicati prebrzo pogotovo od kada smo pocele skupljati stvarcice za prinovu.

Prve stvari koje su nam trebale smo narucili preko interneta. Sjecam se da je MM dovukao ogormnu kutiju kuci, a ja sam ostala otvorenih ociju kada sam ugledala sve te stvari. Jednostavno nisam naucena da se i nasem stanu nalaze bocice, sterilizatori, termos, dude… Sve mi je nakako bilo cudno i mirisalo na to da smo upravo probili led sta bi znacilo da se sad mama baca u pravi shopping.

Kutija koja mi se do prije par tjedana cinila nemoguca za napuniti sada je puna skoro do vrha. Bodici, majcice, hlace, carapice…sve tako minijaturno i slatko da je tesko odoljeti i ne kupiti. I tako se moja plasticna kutija iz Ikee puni , a meni zadovoljstvo raste svaki put kada ubacim nesto unutra. Osjecaj je bas kao kad se puni kasica prasica, vjerojatno jer to isto radis za sebe. 🙂

…a raste i trbuh..toliko da se ovih dana osjecam ko tempirana bomba i iz jednog dana u drugi sam se nasla zaista ogromna i nespretna sa svojim trbuscicem. Stavljanje carapa je postalo mission impossible, namjestanje i sjedenje jednako tako, a danas sam sama sebe iznenadila kada sam se na jedan trenutak nasla zablokirana izmedju dva retrovizora. Do proslog tjedna sam se uspjesno provlacila izmedju dva auta da se sto prije dokopam svojeg, a danas mi bas i nije uspjelo. U nadi da me nitko ne vidi , digla sam se sto vise na prste i provukla… 🙂

A fale jos tri mjeseca, opseg trbuha ce biti  jos veci i ko zna koliko jos nakupljenih kila…stize i jos jedno ljeto, za mene sasvim drugacije i vec  mogu se zamisliti na plazi pod obliznjim drvetom, na licu krema SPF 100+ , sesir, trbuh do zuba i celulit  kao must have  za ovo ljeto, a ja izvaljena ko nasukani kit. Idilicno reklo bi se…

No na kraju krajeva, sve su to sitnice ili slatke muke reklo bi se za koje sam sigurna da ce mi faliti jednog dana, bas ko sto fale onim zenama koje me gledaju sa nekim nostalgicnim smjeskom na licu kada prolazim 🙂
Sutra je jedan od najljepsih dana u mjesecu. Svidja mi se sto u trudnoci svaki mjesec postoji najljepsi dan koji je zagarantiran i upisan u kalendar. I iako  sam danas mozda sva nikakva, za sutra sam sigurna da cu biti sretna i presretna!
Sutra imamo pregled i susret sa nasim malim stvorenjem koje je sigurno naraslo OHOHOH u ovih sest tjedana od zadnjeg puta….
Samo da sto prije prodje danas i dodje sutra…

Carobni stapic

Ponedjeljak je dan kada je najidealnije zapoceti dijetu, subota kada ju je najlakse upropastiti.. Prvog sijecnja se vecinom  donose nove odluke pa zasto i ja sa prvim danom proljece nebi pocela sa pisanjem bloga?

Ufff, ma ja blogam od uvijek..od kad znam za sebe uvijek sam jurcala okolo sa olovkama i dnevnicima, kasnije sam se prebacila virtualne dnevnike , pa blogove – pisane, brisane… Vecinom bi sa svakim novim poglavljem u zivotu otvorila po jedan blog i pisala, pisala i ko i uvijek, zatvorila ga, izbrisala iz nekih glupih razloga  i kasnije se pokajala.

Jedan od ljepsih je bio onaj kada smo se MM i ja upoznali. Pisala bi satima bez stajanja u neko gluho doba noci, a sljedeci dan se divila samoj  sebi. 🙂

Kasnije se tu nasao blog o vjencanjima, pa o kuhanju, pa o sminkanju…i eto me sada gdje opet tapkam po tipkovnici sa glavom punom ideja i rijeci koje zelim prenijeti bas ovdje jer se nalazim u najljepsem periodu svog zivota – postajem mama

Nisam se nikad mogla zamisliti kao roditelj jer sam uvijek bila previse djetinjasta, i sad sam ali se pokusavam kontrolitati. 😉 Nisam se nikad  mogla zamisliti u ulozi mame kojoj je zadaca mjenjanje pelena, guranje kolica, dojenje, budjenje u gluho doba noci u narucju sa tim malim smotuljkom koje je totalno ovisno bas o meni.  Zeljela sam da to sve priceka jos jedno vrijeme, bar jos par godina iako nisam imala pojma sto bi se promjenilo sa vremenom jer zapravo mislim da nikad nisi spreman postati roditelj i nikad nije pravo vrijeme za bebu. I da je palniras, svejedno se nadjes zatecen onog trena kad saznas da postajes bas mama…tata…

I tako sam se prosle godine nasla sa testom u ruci. Nije mi trebao test da mi otkrije da sam trudna, osjecala sam vec par dana to. Nekakav cudan osjecaj koji mi je izazovao stezanje stomaka , a u istom trenu donosio i osmijeh na lice. Budila bi se po noci sa rukama na trbuhu,  nekako su se cesto tamo znale naci i ruke od MM ali sam bila uvjerena da opet umisljam. Nocno budjnje sa punim mjehurom postao je glavni hit u zadnjih par dana…sanjala sam djecu, puno djece, bebe…slatke i mirisne…vodu… Voda me je zabrinjavala toliko da sam kupila sanjaricu koja je potvrdila moje sumnje. Voda je otkrivala novi pocetak, novi zivot, majcinstvo…

Mislim da sam nakon toga bila sigurna da u meni raste novi zivot.

I kao sto sam rekla, tog sam se kisnog dana nasla sa testom u ruci -zapravo na rubu kade iako ovo prvo zvuci ljepse. 🙂 Nisam ga gledala nekoliko sekundi vec sam oprala ruke, namjestila rucnik, kosu…pogledala test koji je bas tog trena pokazivao i drugu crticu, onako smireno se pogledala se jos jednom u ogledalo –  trudna sam.

Neznam dali sam se smijala ili plakala ali znam da je taj plasticni stapic izazvao previse emocija u meni. Plakala sam i smijala se istovremeno drzeci taj test u rukama ko zadnje blago i gledala ga svake sekunde uvjeravajuci se da ne sanjam.

I MM je plakao, bas kao i ja… Za sebe sam znala da placem od srece al sam tog trena mislila da on nije sretan vec da place iz nekog drugog razloga. Mozda jer ni on nije spreman, mozda jer zna da ce u narednih 9 mjeseci kraj sebe imati nervoznu zenu koja dane provodi gledajuci meksicke sapunice sa kutijom maramica i davi se u Nutelli .  Ma ne, ne, ne… Nije plakao radi toga  -znam jer mi je rekao…plakao je jer ce postati tata i sigurna sam da ce biti najbolji tata na svijetu nasem djetetu.

Tu noc nisam spavala jer me taj dan zaista promjenio..kako god bilo – tog sam dana shvatila koliko sam zapravo zeljela to malo bice i koliko sam zapravo sretna sto cemo postati roditelji. I nisam mogla vjerovati da se to dogodilo meni  koja se nikako nije mogla zamisliti u ulozi mame…

A evo me sad, na pragu 25-og tjedna u stadiju “stvaranja gnijezda” za mladunce, potpuno sprema za nove izazove cak malo i nostalgicna jer vrijeme prolazi prebrzo.

Od dana kada smo ludjacki plakali and “carobnim stapicem ” proslo je zaista dosta tjedana i svaki tjedan donio je nesto novo. Nekad lijepo, nekad ruzno…nekad bi se nasla opet u lokvi suza, sama i neshvacena, a nekad bi bio dovoljan samo jedan udarac bica u meni da sve bude savrseno.  Prosli smo fazu sutnje na pocetku i ne pricanja o trudnoci, pa prvi pregled, drugi, nanizalo ih se dosta…sad vec svi znaju da ocekujemo bebu – musku bebu, koja ima i ime…bebu koja radi piruete, koja udara nogicama , za koju sam sigurna da sam je jucer napipala preko koze trbuha i pronasla se opet u valu emocija… Bebu koja reagira kad  tata stavi dlan na trbuh i za koju sam sigurna da ce biti jedno divno stvorenje koje ce rasti uz nas korak po korak…