Trik sa naljepnicama ;)

Nas stariji sin je jako brzoplet i iako zna sve, cak i previse za svoje cetiri godine, neke banalne stvari mu zadaju pravi izazov, kao na primjer – pogoditi koja je cipela lijeva, a koja desna. Mucimo se sa tim oduvijek i svako jutro je glavno pitanje : “Jel’ ova?” , nakon cega ja samo okrenem ocima i on zna da je pogrijesio. :nemajka 😀
Manji mu se tu smijulji i ispravlja ga , dok mu ovaj veci ne vjeruje vec mora pitati mene. Mladji stavlja cipele bez problema, odmah pogodi koja je koja i tako vec skoro godinu dana.

Toliko o tome koliko su djeca razlicita i koliko je pogresno usporedjivati vlastitu dijete sa na primjer susjedovim djetetom itd. Znci moji su braca, iste su krvi , a totalno su razliciti, zasto bi onda morao imati iste vjestine kao i susjedov mali i zasto si mi mame nkead radimo probleme i paranoje jer mislimo da nam dijete nije dovljno sposobno, dobro, vjesto, brzo, napredno ? Svako dijete ima svoje vrijeme i svako ali bas svako prije ili poslije savlada prepreke na svome putu.

Kada sam ja tu da ga opomenem i pokazem da je pogrijesio cipelu, nije nikakav problem, problem je kada je u vrticu i mijenjaju cipele i papucice po tri puta na dan, e onda je “dar mar” jer mu nitko ne kaze da je pogrijesio, cak ni teta, i nisam ga jednom zatekla da ima krivo stavljene cipele i tako provede sate i sate na nogama, hodajuci i trceci i to me bas mucilo. Malo me rastuzilo sto ne moze sam skuziti da nije ok, malo to sto teta ne pogleda u kakvom su stanju djeca kada su vani. Znam da ima puno djece i kad bi svakog kontrolirala mislim da bi poludjela, ali ne vjerujem da kada sjedi i gleda kako se igraju ne primjeti da dijete ima krivo stavljene cipele. Ali dobro, mi smo nasli rijesenje i drage cu ga volje podijeliti sa vama, mozete probati, nece vam odmoci, naprotiv. Od kada koristimo ovaj sistem, nema vise ispitivanja i dilema i cipele su svako jutro bas onako kako trebaju biti na nogama.

Potreban vam je jedna veca naljepnica, skare i cipelice.
Naljepnicu prepolovite na pola (ja uvijek obratim paznju da jedno oko bude na lijevoj strani, jedno na desnoj) i zalijepite u cipele. Gotova prica 😀 Stavite cipelice pred dijete i vidjet cete da funkcionira.
Ja sam prvi eksperiment radila sa njim, dala sam mu da on sam izabere naljepnicu, pokazala mu kakva je prije rezanja itd. i jednom kad smo ih stavili u cipele nije vise bilo problema.

Nema dana…

Nema dana , a da mi ovaj moj blog ne padne na pamet. Ali sam jednostavno toliko zauzeta i zbrkana da mi je otvaranje kompjutora postao pravi luksuz i sama sebi svaki dan obecajem da cu napisati par redaka i svkai vas komentar i novi “lajk” me natjera da to i ispunim , a onda kao i uvijek prevlada gomila vesa za ispeglati, pod za oprati, oramri za srediti…I tako ono dragocijeno vrijeme koje bih mogla potrositi na nesto se me opusta i veseli, kao ovaj moj blog , potrosim na svakodnevicu i na stavri koje redovno ponavljam po nekoliko puta na dan. Jer vesa uvijek ima, pod je uvijek prljav, igracke su uvijek pod nogama i nikako i nikako se rijesiti toga. Imam osjecaj da nam je kuca uvijek u haosu, a da ja ne radim nista drugo osim spremam i cistim i to me izludjuje. Pa ove svoje najljepse godine zivota cu provesti cisteci i radeci uvijek jedno te iste. Zbrka mi je i u glavi jer kad odlucim “eh bas sad necu” osjecam se ko zadnja izdajica jer zapostavljam ves i kucu. Pa nikako na zelenu granu nit sa kucom nit sa glavom 😀

Maleni je poceo hodati u pred vrtic dva jutra u tjednu i za ta jutra sam zvijela. Zamisljala sam se kod frizerke, na manikuri, pedikuri, masazi… I gdje se zateknem? Doma, tamo u kupaoni kako “vekslam” izmedju susilice i perilice, pa trci brzo po mlijeko da ih kasnije ne moras obojicu vuci za sobom, pa pospremi balkon, igracke, poslazi ormare…Umorim se vise pshihicki nego fizicki jer pobogu izgledam ko rob u svojoj kuci kada nema nikoga i u ta dva i pol sata sto sam sama izgleda kao da me netko goni ili da cu biti placena ako sto vise toga uradim. Taman zavrsavam nesto sto sam pocela i vec razmisljam gdje cu dalje gurnuti nos. I kao sto sam vec napisala, radim uvijek jedno te isto, one glupe monotone stvari koje uzimaju vrijeme, zivce i potaknu te da razmislis na sto koristis svije vrijeme. Na ciscenje , eto na sta.

Stariji je poceo hodati u vrtic cijeli dan. Bilo je tesko zamisliti sebe , njega i nas bez njega toliko dugo vremena. Vjerovala sam da ce mu biti tesko, da ce se buniti… A dogodilo se to da me po neznam koji put taj moj mali iznenadio i nije bilo nikakvih problema. Spava u vrticu i iako se na pocetku malo mucio , sada to odradjuje bez pardona i nakon rucka odradi svoj beauty sleep i onda ga pokupim jos onako pospanoga i bas mi je mili i dragi taj moj mis.

A mi vrijeme uglavnom provodimo vani, po parkovima, druzimo se sa mamama i djecom, spavamo, kuhamo, cendramo…Zabavljamo se sve u svemu.
No ipak nam je najdraza srijeda kao danas, kada brata ostavimo u vrticu i vratimo se po njega vec u 11:30 jer srijedom ostaju kratko. Tada zajedno rucamo i nekako mi je ta srijeda postala posebna. Idu na spavanje jako rano , odmah nakon rucka tako da se bude oko dva i onda imamo cijelo popodne za provesti zajedno. Jucer smo kupili bundevu koju cemo danas izrezati i jedva cekaju, a i ja. Otisli smo nakon vrtica po neke ukrase za Halloween i uredili smo malo ulaz u kucu, pa su bili odusevljeni . Nezna se tko vise, oni ili ja.
Ja sam zapravo jos dijete iako imam 30 godina. Mene te stvari toliko privlace, toliko se uzivim u te neke stvari da se nekad i zastidim , ali Boze moj sta cu. Ludo pa zivi, kazu 😀

Nisam nasla nikakvu posebnu temu za ovaj post, zeljela sam kao i puno puta jednostavno napisati nekoliko recenica, jer tada se osjecam bolje. Ipak ima vas puno koji me slijedite i redovito komentirate , a ja nikako pa nikako da se javim.

Uglavnom i dalje smo tu, sretni , veseli i rastemo. Rastemo u visinu, nemojte me krivo shvatiti. 😉 Ovih sam tjedana imala priliku docekati puno novih rodjenih bebica cije sam mame ispratila sam osmijehom i utjehom da ce sve biti super i dobro , a u sebi sam naravno mrmljala da sam grozna lazljivica.
Nisu imale pojma koliko ce im se zivjet promijeniti, koliko ce zbrke napraviti taj mali smotuljak u njihovim zivotima u sljedecih 20 godina 😀 , koliko ce biti neprospavanih noci , kolko pitanja, nepotrenbih savjeta, koliko dvojbi i griznje savjesti, koliko ljubavi…ah koliko ljubavi.
Kao i uvijek, pricamo samo o lijepim stvarima, pitaju me o problemima, ne pricam o njima, one losije stvari i tmurne noci ostavljam u sebi jer sam ih vec davno spakirala u kutiju i stavila poklopac, jer taj period je iza nas i nemam volje nekoga zamarati svojim problemima i ono sto je mene mucilo. Nasmijem se i kazem da se ne brinu, mama se postaje i uci se cijelo vrijeme. Ti si najbolja mama svome djetetu, zapamti to Gotova prica.

Srecom rastu, problemi se mijenjaju i ako je do nedavno bio problem zubic koji izbija i zelena kakica, sada je problem zubic koji se klima i nova naucena ruzna rijec koja je usla u uho negdje u vrtickom drustvu i izasla na usta kod kuce.

Gledam ove modernije mame koje su rodile prije deset dana i ponosno pokazuju na fejsbuku kako rade lazanje “100% homemade” dok beba spava snom pravednika u kuhinj. Znaci kupljeno povrce, ocisceno, narezano, tjestenina iskljucivo radjena kod kuce, nista nije kupljno, cak je i krava pomuzena za vrhnje koje ce koristiti za besamel umak . Sve je to stavljeno na stol, sa malenim smotuljkom koji lezi u kolicima , objavljeno i servirano tu pred svima da dobije lajkove, komentare , pohvale...( Pa od svog jela , kud ces bas lazanje ? Koliko skuhavanja i spremanja, a imas malo dijete??!!!) A ja i dalje nakon cetiri godine i dvoje djece kupujem smrznute lazanje iz Lidla . Jer nemam vremena, eto zasto… I bas su fine da vam pravo kazem. I znate sta? Uopce se ne zamaram oko toga jer sam svoje vrijeme potrosila na nesto drugo. Mozda na bojanje tjestenine vodenim bojama i radeci balone od sapunice, mozda sam se i mogla potruditi da napravim te lazanje, ali nisam. A jedno sam sigurna, nakon sto se skupi dovoljno lajkova, nakon sto slika vise nije zanimljiva, lazanje su se pojele ili bacile jer mozda nisu valjale, ona je ista mama bas kao i vi, bas kao i ja. Sve smo mi u istom kosu, neke se znaju snaci, neke se znaju prodati preko lijepe slike, neke samo sute i promatraju… Ne vjeujte lijepim slikama, nije ona bolja mama od vas, filteri cine cuda 😉

…

Ljeto nam polako prolazi sto znaci da se polako brizi kraj bezbriznim i suncanim danima . Sve je to polako iza nas i ljeto je kao i uvijek proslo je prebrzo. Ni ne trepnes vec mu je kraj,  a zima cini se traje godinama jer pocne sa prvim kisama i tmurnim danima , a zavrsi cini se, svake godine sve kasnije.
Ovo je ljeto bilo nekako drugacije, ljepse i opustenije. Po prvi smo puta proveli ljetovanje opusteni , zabava je bila drugacija, dani ispunjeniji , totalno razliciti, igra je bila glavni zadatak, a smijeh glavni cilj. Ne kazem da sa devetim mjesecom i pocetkom skolske godine igra zavrsava, ali nazalost igra postaje ozbilnija jer vise nema spavanja do kasno i odlazaka na spavanje kada se vec trebalo spavati 3 sata ;), nema suncanja i brckanaj u bazenu, zujanja ko muhe bez glave, parkova u bilo koje doba dana.
Ove godine, igra postaj ozbiljnija jer nas malisan starta sa drugom godinom vrtica , drugom godinom koja je obavezna i “forsira” vrtic kao skolu, odnosno malisani su obavezni pohadjati vrtic svakodnevno od 9 – 15:30, a meni kao mami je to jako puno pogotovo jer on ima tek cetiri godine i forsirati ih i nabacivati im obaveze vec u tim godinama mi je previse. Imaju cijeli zivot ispred sebe da se brinu i da “moraju” raditi ono sto drugi zele, imaju cijeli zivot za skolovanje, posao i vjerujem da su ove njezne godine namjenjene igri i bezbriznosti .
Tako da se mi vec sad polako pripremamo sa time da se uskoro u vrticu ostaje cijeli dan, da tamo treba i spavati jer on jos i spava popodne svaki dan i sve se nekako nadam da ce proci sve laganini, bez suza .
A onda imam tu i manjeg koji ce mi sigurna sam biti u krizi non stop radi toga jer ne vidi brata. Vec smo ionako cijeli peti i sesti mjesec plakali i ronoli suze za njim svaki puta kada bi ga morali ostaviti. Ovo ljeto imali su “samo” jedno drugo i dijelili su sve medjusobno, voljeli se i tukli i mali je puno toga naucio od velikoga i jednako tako su puno toga naucili u zajednickoj igri i njihov odnos je poprimio jednu prekrasnu nijansu koju do nedavno nisam primjetila.

Ovo smo ljeto takodjer pokusali skinuti i pelenu, i jesmo na dva tjedna, a onda se gospodin mali predomislio i odlucio da je ipak bolje kada se za “pipi” ne mora moliti mami ili tatu da te odvedu, nego je ljepse samo rasiriti noge i obaviti to bilo gdje. Nikako ne mogu shvatiti zasto i zasto i ne mogu nista drugo napraviti osim hodati za njih i cistiti. Osjecaj je kao da imam malog psica u fazi odvikavanja od zapisavanja po stanu i moram vam reci da uopce nije ugodno pogotovo jer smo tu fazu davno prosli i jer sam je prekrizila vec , a sad se ponovo vracamo na isto i jos je gore. Strpljen – spasen ,kazu… Imamo jos mjesec dana kratkih hlacica pa se nadam da cemo to uspjeti rijesiti jer odvikavanje u hladnijim danima je puno teze nego u ljeti, ali naravno ne i nemoguce.

Znaci, klinci su narasli, stvari su jednostavnije, psihicki je teze jer se svakdonevno natjecu koji je jaci, bolji, koji jace gurne, pocupa za kosu i tako to, ali je ipak fizicki lakse i vjerojatno to i pokazujem pa me mozda zato uporno ispituju “Kad ce trece?” Moja faca nakon tog pitanja poprimi zelenu boju i mislim da je svima jasno ono sto mislim. Nisam rekla nikada “ne” za trece dijete ali odlucno kazem “Ne sada” jer dragi moji, imati dva hahara koji su totalno okrenuli tvoj zivot naglavacke, od kojeg jedan ni nakon skoro 3 godine ne spava , i misliti uz sve to na trece dijete, bilo bi zaista za medalju. Divim se mamama koje to mogu, ali je ne mogu, ne sada… Fizicki sam koliko toliko bolje jer nema nanasanja i nunanja i moja kicma koja je ionako “gdje je -tu je” zahvaljuje, spavam ako bude sve po planu 6-7 sati uz neka 2-3 budjenja i to je super za razliku od onoga sto smo prolazili. Psihicki je teze i u totalnom sam kolapsu jer znamo dobro koliko ljubavi, koliko strpljenja i stiskanja zubi je potrebno u zivotu jedne mame, pogotovo gdje su djeca toliko blizu sto se godina tice.

Jednostavno mi treba jedan period gdje cu se napokon moci posvetiti sebi, imati koji sat za sebe bez da se stavljam na zadnje mjesto jer su prioritet uvijek oni i mi kao obitelj. Jer ipak ja ipak sebi zelim jednako toliko dobro kao i njima, u teoriji je to jednostavno, u praksi puno teze.
Zanima me kakav ce mi zivot biti kada obojica krenu u vrtic/skolu, hoce li mi ovaj cijeli ritam faliti ili cu ga sa zadovoljstvom prekriziti sa spoznajom da sam u prve cetiri godine dala za njih najvise od sebe, trudila se iz dana u dan i svaki dan legla sa zadovoljstvom jer je dan bio ispunjen. Vjerujem da necu imati za nicim zaliti jer se trudim za njih vec od prve minute cim se dignem na noge i zavrsavam tek kad se navecer zatvore vrata njihovih soba. Razmisljam polako o poslu, o novim navikama, ljudima… Za koju godinu svatko od nas ce imati svoj novi put, put gdje vise necemo biti zajedno 24/24 i gdje ce mama nece vise biti najbolji prijatelj kada se ludira sa njima i ujedno i neprijatelj kada kori, odgojiteljica, kuharica, spremacica , ljubiti oguljena koljena i modrice na glavi… Oni ce biti veci, zreliji, ja i dalje njihova mama koja ih gleda kao male pilice, a oni puno veci, sa vecim krilima i zeljom za otkriti svijet..Pitam se jesam li spremna pustiti ih i kako cu se naviknuti na to. Pitajte me za koju godinu zelim li trece 😉

O ljetovanju…

Meni se od rijeci ljetovanje ili putovanje dize kosa na glavi. Koliko god nam je svima potreban odmor i koliko god je dobro s vremena na vrijeme promijeniti zrak, za mene je putovanje jedna od vecih nocnih mora jer ako ste prije kao par bez djece na odmor mogli krenuti sa dvije majice, dva para hlaca i kremom za suncanje, sada je sve to neka druga prica i svako putovanje je zapravo prava pravcata selidba i znam da cete se sloziti sa mnom 😀

I tako smo mi po preporuci pedijatra krenuli sa planiranjem naseg ljetovanja. Kazem po preporuci jer nas je bas on natjerao na more i uvjeravao me da ce sav silan kasalj koji vucemo od jeseni nestati, a i djeca ce si napuniti pluca dobrog morskog zraka pa cemo imati manje problema naredne zime. Zivi bili pa vidjeli, poslusali smo ga i krenuli.

Cilj je bio putovati sto manje radi manjeg pilica koji si je uz sve bolestine zaradio i mononukleozu pa mu put nebi bas sjeo iako je vec skoro ozdravio, ali svejedno…

Nekako sam se bojala i priznajem da se uopce nisam veselila tom nasem odmoru jer je svaki odmor do sada bio prava katastrofa. One alergijeske reakcije od prosle godine kada mi je u tortu slasticar uvalio sirova jaja, a lijepo sam mu rekla da ne smiju biti jaja jer je dijete alergicno, a on se tamo kleo da nisu jaja unutra i da budem mirna, a maleni je nakon samo jednog zalogaja cijeli pocrvenio i poceo se gusiti i vristati, a i mi skupa sa njim.  Bila je to prava nocna mora i to je trajalo danima i jedva smo cekali da se vratimo kuci. Godinu prije stariji je pokupio tako groznu crijevnu virozu da nas je pedijatar na ljetovanju zamolio doslovno da se vratimo kuci. Nakon samo 3 dana ljetovanja provedenih u cetiri zida i na dan njegovog rodjendana. Prava tragedija.. A one male izlete sto napravimo pa odemo negdje na par dana, mozemo biti sigurni da ako cemo biti svi zdravi, da ce vrijeme biti uzas zivi. Nikada necu zaboraviti kada smo isli na more sa 9 stupnjeva, a vani polovica sedmog mjeseca. Plac i tuga punih sedam dana.

I tako sam ja sa grcem u zelucu pakirala nase stvari i pomno birala sto uzeti, a sto ne. Imala sam jedan mali kofer extra u koji sam strpala cijelu kucnu apoteku, doslovno sam sa ladicom prebacila sve lijekove u kofer , pa nek se nadje 🙂 Nema veze sto se radi o samo sedam dana, nikad se nezna sto moze zatrebati.

Pa osim toga nemoj zaboraviti flasice za mlijeko, Nesquick, medvjede, zeceve, jastuke, omiljene im jastucnice, dekice… Doslo mi je da placem u jednom trenutku ali uspjela sam popakirati sve. Ove godine barem nisam babyphon vukla i to je vec nesto 😉

Isplanirali smo ostati sedam dana u Italiji i onda vidjeti sto cemo, da li produziti ili promijeniti mjesto. Sedam dana je proslo kao nista, decki su odlicno prihvatili novi ambijent, spavanje nije uopce bio nikakav problem i sve je bilo idealno.

Bilo je zaista savrseno i na sam spomen da idem kuci, decki bi odlucno protestirali da hoce ostati jos tako da smo mi do zanjeg smisljali i razmisljali sto dalje i odlucili , pa hajmo u lijepu nasu Hrvatsku.

Mi volimo Crikvenicu i godinama odlazimo tamo jer nam je najblize i nekako najljepse i odlucili smo otici tamo na par dana koji su na kraju postali tjedan dana.  Isto je proslo sve odlicno i decki se se nauzivali u bazenu kojeg smo imali u sklopu apartmana i moram priznati da smo more vidjeli jedva dva puta, no koga briga.

I tako se nas odmor ove godine pretvorio u jedno predivno iskustvo i nekako mi je nakon ovoga sad lakse jer sam se napokon uvjerila da ne mora biti uvijek sve tako crno ako je do sad bilo crno.

 

Prekrasno je razmisljati o nicemu drugome osim o tome kako staviti suncobran i dobro se namazati kremom i u koji restoran otici jesti nakon dana provedenog na lezaljci.Slika : Vila Dagmar, Crikvenica

Decki su ove godine neka druga prica i za mene je ovo ljetovanje bas bio odmor u punom smislu te rijeci. Nije bilo dojenja, nije bilo prvih nespretnih koraka, bijezanja od vode, cendranja jer puse vjetar, jer je sunce, jer mlijeko nije ono koje on voli, jer treba pogrijati kasicu… Spavalo se dugo i dobro, jelo se sve i svasta, nije se razmisljalo o nicemu i shvatila sam da ce od sada svaka godina biti sve laksa i svako ljetovanje vjerojatno sve bolje za nas roditelje. I iskreno da vam kazem, jako se veselim tome…

A kako je proslo vase ljetovanje? 😉

 

Mjesovita vrticka skupina

Ja sam bila sigurna da ce nasa djeca pohadjati one standardne vrtice, bas kao i mi nekada, no neugodno sam se iznenadila kada sam na upisu saznala da se radi o mjesovitoj grupi i da ce nas stariji sin biti najmladje dijete, dok ce najstarije dijete imati 6 godina.

Nikako to nisam mogla “probaviti” kako god sam se uvjeravala da ce sve to biti super i da nece biti nikakvih problema.

Vrtic zavrsava za tri tjedna i mogu vam reci da nekih velikih problema nije bilo, ali kada bi mogla birati da li da svoje dijete saljem u mjesovitu grupu ili u grupu gdje su djeca jednake dobi, sigurna sam da bi izabrala ovo drugo. Kako god to zvucalo pomalo sebicno, monotno i zaostalo jer znamo da je pravi hit ova mjesovita grupa i da se djeca puno bolje razvijaju uz pomoc odraslije djece. Sve to stoji ali…

Istina je da ima zasigurno puno vise pozitivnih stvari nego negativnih, to osobno mogu potvrditi, ali istina je i da su te neke negativne stvari kako god ih je bilo malo ostavile duboki trag na svima nama.

Radi se o tome da su se u grupi od dvadesetero djece nasli djecaci kojima je vrtic odavno postao dosadan, koji su tu jer moraju biti tu i zadnja im je godina i  jedina fora je bila zezati one manje od sebe. I medju tim manjima nasao se i nas sin i digla se tu velika buka jer se cini da se dugo vremena sve to kuhalo i vidjeli smo da nesto ne stima, a nismo znali u cemu je problem.

On se nikada nije bunio kada bi trebalo ici u vrtic, nikada nije plakao, protestirao i sve tu bili signali da stvari funkcioniraju vrlo dobro, sto mi je svakodnevno potvrdjivala i odgojiteljica, a vidjela sam i svojim ocima da zapravo ta grupa i nije toliko losa kako sam ja to sebi umisljala. Radi o timskom radu gdje svatko ima svoj zadatk , gdje se medjusobno pomaze i nema razlike izmedju malih i velikih osim u tome da veliki pomazu manjima oko oblacenja, cipela , igre itd.

Negdje prije 3 mjeseca poceli su neki sitni problemi koji su mi poceli ukazivati da nesto ne ide kako treba. Pocelo ja sa kidanjem noktica do krvi, odjednom bi njegov rucak slucajno zavrsio na njegovoj glavi jer je nekome slucajno pao tanjur njemu na glavu…hm…odjednom je poceo u noci mokriti u krevet sto se nikada nije dogodilo i od 7 noci jedva bi 3 prosle bez mokrenja, nakon cega bi uslijedio dolazak u nas krevet , ruzni snovi, nesanica ,strah, nervoza, a onda i prve prave suze prilikom odlaska u vrtic.

Nekoliko sam puta sudjelovala u konfliktu izmedju malih i velikih gdje bi veliki prijetili manjima da puste odredjenu igracku inace ce biti problema, gdje bi dolazilo do guranja i ruznih rijeci i kako god nemam nikakvo pravo da se mijesam u te stvari jer bi odgojiteljica trebala biti ta koja rijesava te probleme, odlucila sam reagirati i odgovoriti u ime ne samo svog sina nego i ostale manje djece.

Tjedni su prolazili , a situacija se nije mijenjala na bolje ali zato na gore i te kako. Kada bih ga upitala da li se sta dogadja, jasno bi mi dao do znanja da nema nikakvih problema i da ga ne tuce odredjeni djecak…hm..i to mi je bas bilo sumnjivo. Jer radi se o najgorem djecaku u grupi, ujedno i najstarijem i sa njim imaju groznih problema od kada pohadja vrtic.

Jednom sam se pred vrticem pojavila dobrih 20 minuta prije i gledala njihovu igru. Vidim svog sina kako se igra na klackalici, nakon cega odlazi u kucicu i za njim ulazi vec spomenuti djecak govoreci mu da mu je rekao vec sto puta da on tu ne smije uci , nakon cega slijedi udarac u ledja nogom i on je doslovno izletio iz kucice. Sok i nevjerica…

U tom sam trenutku postala divlja zvijer i malog bi kako god je necije dijete i kako god je samo dijete, doslovno katapultirala na mjesec tim istim udarcem i tom istom snagom kojom je on udario mog sina.

Pokusavala sam se pribrati i ostati na mjestu, nakon cega sam sve ispircala odgojiteljici koja naravno scenu nije vidjela, ali mi je potvrdila da se nazalost dogadja cesto. Kako reagirati u toj situaciji? Zadaviti nju? Jer njoj je to normalno, ona to radi i gleda godinama, a meni je ovo prvi puta i situacija nije bila ni malo ugodna.

Kasnije sam odlucila testirati svog sina i na pitanje da li ga netko , bilo tko danas udario odgovoarao bi : “Ne, nije me tukao …. (ime)”.

Tko zna cega sve ima tu i cega je sve bilo, ne zelim ni znati ali sam odlucila da je ovo zadnji put da se na moje dijete dize ruka. Pricekala sam da prodje vikend i u ponedjeljak sam ga ciste glave pozvala na stranu nakon sto sam dobila potvrdu da smijem to napraviti i odlucila popricati sa njime. On je samo dijete, vjerojatno dijete kojemu je dosadno, koje i kod kuce ima zasigurno problema jer situacija nije idilicna, to sam uspjela shvatiti i sama ali sam mu zeljela dati do znanja da se na mojem djetetu nema pravo izivljavati. Ja sam svjesna da necu moci cijeli zivot stititi svoju djecu, ali sada kada ima samo tri godine, imam potpuno pravo na to i tu mi nitko ne moze zamjeriti. Nisam se spustala na njegov nivo i ulazila mu u glavu uzimajuci u obzir da je on samo dijete, nisam jer on je otisao puno dalje i puno je napredniji za svoje godine i ako je sposoban korisititi neke rijeci i ima mozga za dijela koja radi , onda je sposoban razmijeti ono o cemu mu zelim pricati.  Bila sam jasna, glasna i odlucna. Kao sto se on prijetio njemu, prijetila sam se i ja , on mi se cerekao u facu , a ja se smirivala da ce vrijeme pokazati tko je pobijedio i bio bolji u prijetnjama.

Naravno da sam pobijedila ja i nisam nesto ponosna i sretna jer ljepse bi bilo da do toga nije moralo doci. Vjerojatno da nije bilo tog neugodnog perioda, nase bi iskustvo bilo sigurno puno ljepse i ugodnije iako kako god okrenete ta mala djecica se cijelo vrijeme osjecaju kao izgubljeni pilici u tim mjesovitim grupama sa vecom djecom. Neka se priviknu, kao sto se priviknuo moj i sretna sam , ali ima djece koja i dan danas placu i ne svidja im se sve to skupa jer nitko im ne posvecuje dovoljno paznje vec ih jednostavno sve strpaju u istu vrecu i mali iako nisu spremni za sve to -moraju, moraju raditi kao grupa, raditi sve sto rade veliki.

Moj sin je uvijek bio miran i smiren, nazalost sa djecom koja su 3 godine starija od njega naucio je toliko gluposti i bedastoca da nekad ne mogu vjerovati da je to moguce , pa se samo cudim i pitam se gdje je kraj. Ali sta je tu je, kao sto sam rekla , nije sve tako negativno, ima i lijepih stvari…

No da mi izvinete  ja sam ipak sretna sto je kraj svemu ovome za tri tjedna…

 

 

Domacica

…i ne mislim na kekse, vec mislim na zenu koja je bez posla i njeno zanimanje je DOMACICA.

Ja sam domacica – ona koja ne radi i ne zaradjue , a kad se zbroji dva i dva radi 10 puta vise od drugih i nije placena, nikada. Nasuprot, jos joj se nabaci nekad pod nos tek toliko da ne zaboravi da ona zapravo uziva u zivotu : “Pa ti si ionako kod kuce i mozes…”

Od kad znam za sebe kuham, perem i cistim. Spremala sam oduvijek rucak za sebe posto sam cesto bila sama , a onda sa godinama i za sve ostale. Dok bi se mahune kuhale, preletjela bi usisavacem, nalozila vatru, napravila zaprsku, stavila ves na susenje, pokupila onaj suhi i slozila i tako uvijek…Meni je to bilo normalno. Kada se rodio brat , uskakala sam i tu i nista me vise nije cudilo, osim moji frendica koje nisu imale tih obaveza i mene su smatrali cudakinjom. A hendala sam ja sve to polako, i skolu i kucu i dijete…

Uvijek mi je cista kuca bila i najljepsa kuca i tako je ostalo i dan danas. Samo sto su se tvari promijenile zadnjih godina i cista i uredna kuca je postala prava rijetkost, izglancani prozori tek 5 minutno veselje…  A trudimo se zaista.

Sjecam se kada sam se vratila kuci iz bolnice sa prvim djetetom i ocekivala sam da cu sve moci bas kao i prije. I pokusavala sam, a onda su me jedno jutro “oprali hormoni” i pukla sam doslovno k’o kokica jer imati bebu koja je ovisna o mami dan i noc i raditi jos sto ostalih stvari, nije bilo moguce i kako god je i muz uskakao koliko je mogao, stvari su izmicale kontroli.

Rublje se gomilalo, ruckovi su se opasno preskakli, sudje se trpalo u perilicu  samo da ga ne bude svugdje, a kad bi je trebalo isprazniti, bila su potrebna jos tri dana.

Lomila sam se izmedju bebe, kuce i svoje griznje savjesti jer nisam mogla vjerovati da je sve otislo mimo kontrole radi smotuljka koji ionako samo spava i jede.

Sto se dogodi kada se rodi drugo dijete,  znaju samo mame koje su to prosle. Prasina se podupla za dva prsta, dno kosare za prljavo rublje ne nazire se po sest mjeseci, prozori se jednostavno prestanu prati, rublje se vise ne pegla nego se samo dobro slaze i kraj price.

Sa drugim sa djetetom vec bila bolje organizirana i sve je nekako islo bolje jer naucila sam puno toga, gdje ustedjeti vrijeme tako da sam jednostavno prestala “cistiti kucu jednom tjedno po tri sata “, vec sam pocela cistiti svaki dan po pola sata i na kraju bi dosla na isto i barem bi koliko toliko kuca izgledala uredno svaki dan umjesto da smo “prezivljavali” u neredu od ponedjeljka do ponedjeljka.

Sada sam postala pravi maher i to sve ide nekako lakse, i ne , moja kuca nije cista i dalje. Nasuprot, nekad se stidim u kakvom nam je stanju kuca i moj unutarnji glasic i dalje pati za izglancanom i mirisnom kucom bez cipela gdje god bacis oko, odjece, igracki, mrvica od keksa….Ali sa vremenom pocnes to prihvacati ili se barem potrudis jer imaju dvije opcije, ili ces totlano skrenuti ili poceti tjesiti sebe da ce sve to proci.

Ja sam u fazi gdje mi sve to i dalje smeta ali pokupim brzinski, udahnem izdahnem i nastavim dalje. A kazem vam da skupljati za tri musketira i nije neka zabava i ne zna se tko je od njih trojice gori.

Kada bi cipele same usle u ormaric za cipele, kada bi se kosara za ves sama otvorila kada je pogledas , puno bi toga bilo lakse, barem meni, do tada, disem i uzdisem i skupljam, jer ja sam domacica, ne?

No kako god sam domacica ili zovite me kako hocete i kako god nemam najcistiju kucu iako se to od mene ocekuje jer ja ionako sjedim kod kuce i ne uspjevam sve drzati pod kontrolom , a  moja prabaka je rodila sedmero djece u devet godina i nije imala usisavac, ni robot koji pere pod sam i kitchen aid ni susilicu ni perilicu i jos je na polju radila , pitam se tko je tu lud?

Ne mislim si nabijati komplekse radi neopeglanih kosulja, ormarica za presloziti i neopranog poda i moje prabake, ali dragi moji, ja uz sav taj haos imam jednu jedninu savrsenu i izglancanu stvar –  zadovoljnu djecu koju vozikam svugdje sa sobom, koja vide svaki dan  parkove, vlakove, jezera, pijesak, jedu se sladoledi, vozi se biciklom, seta se , grli i smije. Oni ne cekaju, vec trce pred mojim ocima, dok neopeglani ves ceka i doceka me kad tad.

Jesam rekla da se sminkam svaki dan i fino obucem, opeglam i kosu i nalakiram nokte bar jednom tjedno ? Jer bolje se osjecam, jer ipak sam zena na prvom mjestu. 😉

 

MaMa

Mama je samo jedna, jedina, neponovljiva i nama kcerima najposebnija zenska figura u zivotu.  Zenska figura koja ja nas najveci idol, uzor, ona koju oponasamo i zelimo postati poput nje, na cijim greskama ucimo, na cijoj se hrabrosti divimo i zelimo da nikada ali bas nikada ne ostanemo bez nje.

Mozes imati hrpu prijatljica, kolegica, mozes imati najdrazu sestru ili tetu, ali prijateljstvo sam mamom je neka druga prica. Prica u kojoj rijeci nisu potrebne, koja se cita pogledima i koja nema kraja. Cista je poput prvih suza koje je brisala u svom narucju, njezna kao njene ruke koje pletu pletenice, dubinska bas kao sto su njene oci kada gledaju tvoje . Mama je ljubav, mama je beskraj… Sjecam se svojih prvih rijeci koje sam naucila pisati. Bila je to rijec mama i ❤ kraj nje. Jer meni je mama i samo mama bila uvijek sve. Voljela sam sve ali mamu sam obozavala. Njen sam posao mrzilan najvise na svijetu, pogotovo kada bi radila popodne , tada bi dani bili beskrajni. Sa nestrpljenjem bi cekala da je ugledam na vratima, sa srecom docekala poljubac.

Ja sam bila jedna od onih djevojcica koja je odrasla zapravo sama. Pohadjala sam vrtic od trece godine, mama bi me ostavljala vec ujutro u 4:30. Spavala bi na biciklu naslonjena na nju kroz one puste, mracne i tihe ulice grada i molila da dan zavrsi sto prije. Upijala bi njen miris jakne koji me smirivao i put od kuce do vrtica trajao je uvijek prekratko za mene. Dane i noci sam provodila kod bake ako bi baka radila u nekoj normalnoj smijeni, ako ne, kod susjede. Budila sam se sama , oblacila sama, pojela dorucak koji me cekao na stolu , vec hladan  , zakljucala vrata i otisla vec do onog koji bi me cuvao taj dan. Patila sam za obiteljskim ruckovima u 12 koje sam vidjala u drugim kucama jer toga kod nas nije bilo, nikada… Mama bi radila, a tata bi vrijeme providio tko zna gdje. On je bio razlog nasih suza , nasih neprospavanih noci, mog straha i tuge, mojih i njenih modrica, i zato ponavljam – mamu sam obozavala iako nikad nije ucinila ono sto je trebala – pokupila mene, moje djetinjstvo, svoj zivot i strpala pet stvari u plasticnu vrecicu i otisla zauvijek negdje daleko gdje tuga i patnja nebi imale mjesta. Ali nikada to nije ucinila i zato sam ja sto vise sam rasla, prestala obozavati svoju mamu, nazalost. Pocela sam je jednostavno postivati i cijeniti za sve ono sto radi i sto je radila za sve nas.

Mamu sam za sebe imala do 12-e godine zivota. Tada je dosao brat koji je bio i ostao njima beskrajna sreca. Mene su cuvali drugi, ja sam cuvala njega. Ja sam obozavala skolu i jednom tjednom sam morala ostati kod kuce cuvajuci njega. Ispricnice su bile uvijek iste, grlobolja, glavobolja…. I priznajem da sam ga mrzila, a bio je beba… Imao je godina kao moj mladji sada i trebao je mamu i samo mamu ili barem tatu , a dobio je zivcanu tinejdjericu koja se uporno ljutila na njega, koja ga nije znala utjesiti, koja je plakala kada bi i on plakao. Plakali smo puno priznajem…Ja nisam bila spremna biti mama nekome tko treba samo mamu, a trebala sam je i ja. Mrzila sam sve, sebe, nju , njega….No on je odrastao, srecom , odrasla sam i ja u djevojku, zenu, mamu… Sada neke stvari gledam drugacije, neke i dalje ne razumijem, neke bi voljela promijeniti, neke ostaviti netaknute i pohraniti duboku u srcu da izbrisu sve ruzno i lose. Ali tesko je.

Mamu sam obozavala, voljela i volim i je i dan danas usprkos svemu. Mama je mama, jedna i jednina. Naucila me puno toga, dala mi jednako tako i zahvalna sam joj na svemu ali uporno se trudim ne ponavljati njezine greske. Sigurna sam da bi i ona voljela vratiti vrijeme i promijeniti puno toga , no zivot ide dalje. Danas smo tu , sutra nismo i radi toga zelim da u mojoj glavi ostanu samo lijepe slike, da onome ruznome nema mjestu medju tim rijetkim i slatkim uspomenama.

Voljela bi da je poljubaca i zagrljaja bilo puno vise, voljela bi da je vise slusala sebe , a ne ono sto drugi misle govore, voljela bi da tudje rijeci nisu utjecale na njene odluke i na ostatak njezina zivota, voljela bi je da sam je vise puta vidjela sa osmijehom nego u suzama, voljela bi da nas neke stvari nisu dotakle i da su prepucavanja izmedju mame i kceri bile jedini problem, nazalost prosle smo puno gore, ona zena mojih godina , ja vrckavi curicak koji je to sve gledao, a zeljela sam samo da mi netko zatvori oci i odvede me za ruku negdje gdje nema losih stvari.

Voljela sam mamine ruke, za vrijeme rata sam ih cvrsto drzala uz sebe u onom hladnom podrumu i molila Boga da nikada ne ostanem bez nje ili ona bez mene. Tako pamtim svoju mamu i nas odnos – ona samo zena u krivo vrijeme i na krivom mjestu, ja samo dijete koje se boji i obozava i ima samo svoju mamu. Tocka.

Sretan Majcin dan svim mamama ovoga svijeta ❤

A sto kada bi najjeftinija krema za suncanje bila i najbolja?

Zanimljivo…

Proljece nam je tu, igranje u parku i provodjenje vremena na otvorenome je ono sto smo cekali cijelu zimu, a kako vise nema nikakvih granica kada je vrijeme u pitanju ,  dogodi se da iz zimksih kaputa uskacemo u kratke hlacice . I tako smo do prije dva tjedna nosili zimske jakne, a jucer sam vec po ljekarnama njuskala kreme za suncanje jer je boravak na prvom proljetnom suncu vec pokazao zube i zacrvenio bijele obrascice.

Musteli sam vjerna oduvijek, tako da sam za klince uvijek koristila iskljucivo nju iako sam primjetila da malenome suze oci od nje jer je miris jak i zaista jako osjecam alkohol pa sam za njega odlucila korsitit neku drugu. Uspjela sam potrositi cijelu bocicu i odlucila da se ove godine ne vracam Musteli.

Sjecam se da sam uvijek na plazama “spijunirala” sto mame koriste za djecu i tu su se vecinom nasle kreme iz Hofer ili Lidla pa sam se pitala zasto stede na kremama pogotovo za djecu, zasto ne kupe neku skuplju jer kremu za suncanje kupujes je jednom u sezoni i bez brige si cijelo ljeto.  Pa potositi malo vise na kremu nebi trebao biti nikakav grijeh pogotovo jer znamo koliko je bitna krema .

Nisam primjetila da bi te iste mame djecicu mazale nakon svakog kupanja kao ja, nisam primjetila da su njihova djeca bila puna pristica nakon kreme kao moja ili da su im suzile oci, no svejedno sam zagovarala svoju i okretala ocima radi njihove.

I tako sam neki dan gledala reklame i naisla na clanak poznate farmaceutske tvrtke koji govori o kremama za suncanje i od 12 krema  za suncanje najvecih i najpoznatijih  marki pobjedi bas ona iz Lidla. Kremica za djecu 50+ dobila je najveci broj glasova i pokazala sam najboljom kada su je usporedivalai sa markama popout La Roche Posay, Vichy, Mustela, L’erbolario…Razlika je cak u dva boda, tako da je najbolja nakon nje dobila tek 3 boda od 5. Ostala sam sokirana i jos jednom brze bolje citala clanak od pocetka jer sam mislila da sam krivo razumjela.

Zanimljivo je to da je test pokazao da sve kreme imaju iste zastitne filtere koji stite od sunca.  Zaci, sve su jedako dobre i nema nikakve razlike izmedju Lidlove kremice i kreme od Vichy ili Clinique koje kostaju i do 10 puta vise. Jedina razlika kod ovih 12 krema je to da svaka od njih sadrze hrpu konzervansa, kemijskih tvari i parabena koji su stetni za zdravlje i bilo bi ih najbolje izbjegavati.

Krema Cien pobijedila je u testu iz jednog jednostavnog razloga – od svega navedenoga , svih konzervansa i dodataka ona sadrzi jedino parfem.

I tako sam ja ostala bez teksta. O cijeni ne zelim uopce razmisljati jer je cijena Musteline kreme nekih 35 eura, dok je Cien krema oko 3 eura u Lidlu.

Nije mi preostalo drugo nego da je testiram. Tako da sam je jucer kupila i odlucila isprobati. Mogu vam reci da sam ostala malo iznenadjena jer kremica je  bas “tocne” gustoce, ni gusta , a ni rijetka, lijepo se razmazuje,  vodootporna je i ne ostavlja onaj grozan bijeli film na kozi i ima jako njezan miris, jedva da se i osjeti i brzo se upija . Zapravo, vidim da je ova verzija koju sam ja kupila bez mirisa 😉 Dolazi u tubi od 100 ml iako ima i spray verzija koju cu sigurno kupiti i za nas.

Pa eto, ja vam sigurno ne mogu nametnuti moje  misljenje i uvjeriti nekoga da je krema iz Lidla bolja od one iz apoteke jer do prije par dana nisam ni ja vjerovala da to moze biti istina, ali ruku na srce, nekad se previse vodimo za imenom i cijenom ne uzimajuci u obzir da i jeftini proizvodi mogu biti jednako dobri ako ne i bolji,  samo sto ne zaradjuju na nama dizuci cijenu radi skupih reklama i plakata koje netko na kraju mora i platiti, a placamo ih mi kupci.

❤

 

 

 

Dvogodisnjak na vidiku!!

Imati dvogodisnjaka u kuci je isto kao i miksati frape bez poklopca! Bas me lijepo nasmijala ova fraza  i definitivno je potpisujem od A-Z. Jos kad mu potpora bude i trogodisnjak koji hoda u vrtic pa tamo nauci sve moguce gluposti onda je to pun pogodak i spremanje, ciscenje i vileda u ruci od jutra do navecer je vasa sudbina, bas kao i moja 😉

Ali navikla sam se vec pa samo mrmljam sebi u bradu, proci ce…Proci ce i falit ce nam sve to.

Pa sam tako razmisljala kako se spasiti za party koji sam mislila prirediti kod kuce. Nista extra, u planu je bilo nekoliko prijatelja bake , tete, kumovi….i iiiii sestero djece. Najezila mi se kosa od same pomisli pa samo ipak rodjendan odlucili proslaviti van kuce, negdje gdje necu morati biti zandar i trcati za svima, izvlaciti ih iz skoljki ili vesmasine dok ostali nazdravljaju omeksivacem, gdje necu strepiti za svaki skok i dali ce nekome vaza sa granjem i povjesanim jajima pasti na glavu,  nego negdje gdje cu grickati cips sa Coca colom u casi kao i svi ostali dok se djeca zabavljaju.

I tako smo odlucili da nasa kuca ostane cista i netaknuta i da ce jedini nered biti kutije od poklona 😉

I iako zapravo zivimo i igrackama koje vrve na sve strane, opet se pitam i pitaju me , sto pokloniti dvogodisnjaku?

A tu je odgovor komplicirani jer imati dvogodisnjaka jedinca je sasvim razlicito od imati dvogodisnjaka koji ima starijeg brata. Jer dvogodisnjaci jedinci vole sve igracke, igraju se dan i noc, oni, igracka i samo oni. Dvogodisnjaci sa starijim bratom su sasvim drugacija “rasa” djeca jer oni jadni su nauceni da nista nije njihovo, cak ni igracke koje dobe nisu njihove i cesto se dogodi da oni moraju upitati starije da li se smiju igrati sa svojim igrackama. Ta se djeca zaigraju bas kao djeca prije 60 godina, sa jednim saraficem koji su nasli ispod trosjeda,sa komadicem tjestenine koji je pao na pod dok ste vecer prije pripremali veceru, sa slamcicom , komadicem kruha, naljepnicom koja je ostala na tepihu i vise se ne lijepi ali njima je zanimljiva i cesto im i to bude oduzeto iz ruke dok oni bez previse protestiranja nastavljaju svoju potragu za igrackama kojie su sve osim igracki. Kljucevi, odvijaci, stari lokot, kuhace, tave, zdjelice, torbice… I zapravo su te igracke one koje i ja najvise volim kad mu ih vidim u rukama. Jer svojim gestama imitira ono sto vidi oko sebe, imitira kako mama kuha, radi smoothie, pegla, imtira tatu kako prica na telefon, stavlja torbu i odlazi na posao… To su igracke koje jos vise poticu rad njihovih bistrih glavica.

I tako da mi je tesko odgovoriti sto da mu se donese za rodjendan , jer on je fazu beba- toodler sto se tice igracki preskocio jer se uvijek igrao sa igrackama od starijeg brat i uvijek je u koraku sa njim. Dok je stariji Ikeinu kuhinju dobio sa godinu i pol i tek tada poceo “kuhati”, mladji je to promatrao jos kad je puzao i cim se stavio na noge uhvatio se za nju i vise je nije pustao i dan danas je to najomiljenija igra.

Stvari koje svijetle , sviraju ga ne zanimaju previse. To je igra koja traje 5 minuta , a onda on krene po starome pa trazi olovke, listove, torbice za staviti na rame, baby phone koji koristi kao mobitel, tave da sprema tjesteninu kao sto to on kaze.

Moji zapravo imaju svega i kuca nam je puna igracki jer jedva smo se rijesili Bozica i bozicnih poklona i eto ti vec rodjendana, pa ce uskoro i drugi , tako da smo non stop u zacaranom krugu.

A ako i vi trazite nesto zanimljivo, a da nije tek plasticna igracka koja svijetli i koja ce nakon 2-3 dana zavrsiti u kutu, eto vam nekoliko ideja sto je kod nas trenutno u “modi” i sto je atrakcija svaki dan iako su igracke u kuci mjesecima.

Brio set , pruga i vlakovi

Ovo je meni jedan od najdrazih poklona, bozicni  poklon koji smo zapravo odlucili napraviti za obojicu.  Svatko od obitelji i prijatelja koji se ponudio da donese nesto djeci za Bozic je dobio sliku sa komadom koji nam fali da upotpunimo nasu prugu. Tako da su se kupovale rampe, kranovi, mostovi, lokomotive  i na Badnju smo noc nakon sto smo prikupili sve poklone, njih stavili na spavanje, a mi smo krenuli u izradu nase pruge. Na plocu od  1×1 metar smo zalijepili sve dijelove tako da ih ne mogu slomiti jer znamo dobro kolilko je njima zadovoljstvo unistiti nesto sto je trudom napravljeno 😀 Tako da smo na kraju sve to zapakirali i stavili pod bor i otvorili im na sam Bozic nakon sto su ustali. Bili su presretni i odusevljeni i ova pruga je i dan danas glavna atrakcija. Drzimo je na tepihu gdje je njihov kutak za igru, tako da je uvijek na vidljivom mjesti i uvijek spremna za igru…bas kao i kuhinja Ikea. 🙂

“Micro” romobil koji se moze koristiti vec od godinu dana u poziciji da dijete sijedi , a kasnije se pretvori u pravi romobil. Moji ih jednostavno obozavaju i to su pokloni koji zaista traju i mogu se korsiti godinama.Unatoc ovoj prekransoj ploci koji smo dobili za Bozic , mojima je i dalje zanimljivije crtati po zidovima iako bi ja rekla da je pun pogodak kao poklon za djecu od 2-3 godine pogotovo jer se na jednoj strani moze crtati kredama, a na drugoj flomasterima te lijepoti magneti.

Biciklic za ravnotezu marka “Puky” koji raste sa djetetom i koristi se do trece godine zivota. Imamo ga i ne koristimo 😀 Nas malisan ipak i dalje preferira kolica ili ruke , tako da ce biciklic pricekati ljeto kada ce napokon osvanuti nadamo se 😉

Pjescanik za koji ne trebate imati vrt nego ga komotno mozete smjestiti na balkon 😉

I jos nekoliko ideja 😉 Necete sigurno pogrijesiti sa auticima na guranje, pistama, satorima i lijepim sarenim knjigama 🙂

Treniraj me

Suradnja sa grupom “Treniraj me” pocela je prije nekoliko dana pa sam odlucila napisati nekoliko rijeci o ovoj super “zdravoj zajednici” koja ce vam pomoci da se rijesite viska kilograma i da transformirate svoje tijelo, a za to vam nece trebati nekoliko mjeseci vec su dovoljna 28 dana da bi svoje tijelo “dotjerali” u red. A osim izgubljenih kila i cvrstog tijela naucit cete jesti zdravo, biti disciplinirani i razmisliti barem 5 puta prije nego sto u usta strpate Kinder Bueno cokoladicu i glumite da se nista nije dogodilo. 😉

Program od 28 dana je ruku na srce dosta zahtjevan, sto psihicki sto fizicki. Mozda je to samo moj problem jer meni glavobolja i potreba za otvaranjem frizidera stigne cim vidim i cujem rijec dijeta jer mi odmah vuce na nesto zabranjeno i na gladovanje, a to nikako ne volim. No program se ne zove bezveze “Izazov”, tako da u tom izazovu mozete jasno vidjeti kakav ste karakter i da li mozete ostvariti to sto si zacrtate, jer to su ipak samo 28 dana, ne radi se o 6 mjeseci. 😉

Pa evo iako ja nisam neki fanatik dijeta jer ionako dosta ograniceno jedem jer sam vegetarijanka, dani prolaze, a ja bas i nebi rekla da gladujem. Naprotiv, preskacem obroke nekad jer ne mogu pojesti svih 5 obroka koje stoje u planu prehrane.

Ono sto mi je odlicno je ti sto plan prehrane dolazi u PDF-u  na vasu e- mail adresu tako da ga mozete imati na dohvat ruke u bilo kojem trenutku preko Smart phone ili preko kompjutora ili ga mozete jednostavno isprinati i drzati ga uvijek uz sebe u torbi ili na nekom vidljivom mjestu.

Iako je dosta prakticno imati ga na telefonu, ja sam se ipak odlucila isprinati ga i samo fali da si ga zalijepim negdje u kuhinji tako da mogu non stop virkati sto me ceka u sljedecem obroku ili danu.

Na stranici portala “Treniraj me” naci cete sve stvari koje vas zanimaju, a za informacije se mozete obratiti putem e- maila ili na Facebook grupi gdje ce vam netko od teama brzo odgovoriti i pomoci vam.

Za plan prehrane potrebno je cekati nekoliko dana . Team “Treniraj me” poslat ce vam upitnik gdje cete morati staviti svoje osobne podatke, visinu , tezinu, sve sto volite i ne volite jesti, jeste li alergicni ili intolerantni na neki tip hrane, uglavnom, vrlo detaljan upitnik o vasim prehrambenim navika na temelju cega ce vam team osmisliti osobni jelovnik za 7 dana koji cete morati ponavljati kroz 4 tjedna . Osim plana prehrane dobit cete i plan vjezbanja za koji nije nuzno ici u teretanu sto je super za osobe koje imaju malo vremena, bas poput nas mama, vec se vjezbe mogu izvoditi kod kuce .

I prica naravno ne zavrsava tu jer cete se u trenu kada u ruke dobijete plan prehrane , prikljuciti i gupi u kojoj se nalaze ljudi bas poput vas, koji jedni drugima daju podrsku u bilo kojem trenutku, sto rijecima , sto slikama tako da se mozete uvijek nekome izjadati ili pitati ako vas muci te ce vam osim ljudi koje se nalaze na istom ” zadatku” ko i vi, pomoci i team koji ce vas pratiti svo vrijeme koje ce biti potrebno da dostignete svoj cilj.

Ja sam za sada na pocetku, a  iza mene je nekoliko ( USPJESNIH) dana i vaga se pomaknula vise od ocekivanoga  te trenutno do mog prvog  cilja fali nesto manje od 3 kilograma. Trebala bi jednostavno “iskljuciti” vagu iz svog zivota 😀 ali to je gotovo nemoguce jer ne mogu zapoceti dan bez vaganja. Taj problem vucem za sobom od perioda kada sam bila natukla puno kilograma , a onda ih se rijesila uz puno muke, te sam odlucila da vise nikad necu zatvoriti oci kada vaga pokaze 500 grama vise, te  nastaviti jesti kao da nije nista, jer tako sam natukla kile. Zatvrala sam oci govoreci “ma to je samo jedna kila vise, dvije…” Odlucila sam da cu se vagati svaki dan i cim vidim promjene u tezini – “stati na vagu”  i smanjiti unos kalorija za taj dan i to je bila jako dobra odluka jer sam se usprkos dvije trudnoce i sveukupno 40 kila koje sam nabacila,  uspjela gotovo vratiti na svoju kilazu koju sam imala prije prvog djeteta.

Nije to nesto extra i mnoge mame se vrate na kilazu prije trudnoce bez problema , a mnoge nazalost ostanu negdje daleko od svoje zeljene kilaze, a boriti se sa viskom kilograma, zivjeti nezadovoljno, patiti i lijeciti probleme hranom nije mala stvar. Jer sama znam koliko je tesko i naporno zivjeti tako jer sam natukla vise od 10 kila radi lijenosti . Patiti non stop za necim sto izgleda nedostizno , za svojim starim tijelom, osudjivati sama sebe radi tih kila, gurati se u traperice broj 38 kada nosis 42 i sama sebi ne vjerujes da se to dogodilo. I to je zapravo zacarani krug iz kojeg je tesko izaci. I tad sam odlucila da si to vise nikad necu dozvoliti. I nisam, a proslo je 5 godina…

Pa eto, bas sam znatizeljna hocu li uz ovaj plan i savrsen team uspjeti dogurati do svog cilja. Javit cu vam se kroz nekih 15 dana sa prvim rezultatima, a do tad vam toplo preporucujem da zavirite na stranicu http://www.treniraj.me i pogledate o cemu se radi, a ako se odlucite za bilo koji program sigurno necete pozaliti.

 

❤