Mame lazu…

..il zaborave koliko je zapravo tezak period na pocetku, koliko su suza prolile na kucnom pragu kada su po prvi put u kucu usli u troje, koliko je prva noc bila losa, puna suza, koliko je smotuljak plakao dok su one bespomocno trazile nacin da ga smire , a i sebe.

Puno stvari mame ne kazu. Kazu da porod boli, kazu da dijete mijenja zivot, neke dodaju da je dojenje strasno, neke se sa jezom prisjecaju neprospavanih noci.Rijetko koja dobaci nesto lijepo i vecinom razgovor zavrsava sa recenicom: “Aaaaa..vidjet ces…”

Sto cu vidjeti?

Razmisljala sam o svemu zadnjih tjedana trudnoce,  isplakala more suza, plakala nad sladoledom koji se otopio, nad Ronaldom kad bi promijenio frizuru na poluvremenu, kad bi bilo prevruce, zima, kisa, prljav auto, vrhnje koje nece postati slag, prepecen biskvit, macka koji prede… Nisu zapravo suze izlazile radi toga, izlazile su radi onog svega sto se u  meni dogadjalo, i kako se dan D priblizavao suze su bile sve teze i uvijek bi mi se pojavila neka knedla u grlu kada bi zamislila sto me ceka.

Biti u troje promijenit ce mnogo toga, mislila sam u sebi, na bolje il na gore , neznam, al znam da ce nam se zivot promijeniti.

I kao sto to uvijek bude, zivot se promijenio.

Prvi mjesec

U jednom trenu nakon tjedan dana od poroda, nasla sam se sama sa smotuljkom kako gledam Dobro Jutro Hrvatska i smisljam plan kako obaviti tusiranje , kako popiti kavu, kako izaci. Izlazak iz kuce je bio vec teza kategorija na koju jos nisam bila spremna.

Ok, ajmo pod tus. Moje tusiranje bi u normalnom stanju trajalo 10 min , sa pranjem kose nesto vise, al uglavnom najbolji pocetak dana je topli tus -bio i ostao.

U ovom novom stanju, na  prvi ulazak u kadu cula bi “kmee” i izasla, provjerila sto radi, ubacila dudu i vratila se u kupaonu. Ista scena bi se ponovila oko 5 puta, a zatim bi cvrsto odlucila da sad idem “pa nek place” .Nasla sam se x puta kako bez rucnika trcim u sobu dok voda curi za mnom samo da ga smirim. Tusiranje + pranje kose je bila nezamislivo i moram priznati da sam danas ujutro po prvi puta to obavila,  a smotuljak ima 3 i pol mjeseca.

Plan je bio jednostavan. Viper, igracke , duda,smjestila sam ga tako da me gleda dok sam se ja tusirala i pjevala mu. Osusila sam i kosu dok me ona sa polusnenim ocima gledao i davao mi do znanja da ga je fen za kosu omamio i da bi on odspavao malo.

Isto tako, ni jedna mama mi nije rekla da se kod frizera ide 2 puta u mjesecu. Jednom ides na farbanje, drugi put na sisanje jer obaviti obje stvari od jednom je nemoguca misija pogotovo ako je dijete sisavac i ovisi o tebi, sto znaci da imas 2 sata na raspolaganju.

Nakon mjesec dana od poroda odlucila sam obnoviti pramenove. Sva sretna sto cu imati 2 sata za sebe  i sto ce tata biti sa malim, otisla sam do frizerke…Hvala Bogu preko puta kuce. U jednom trenutku dok mi je frizerka susila kosu, nazvao me M da mali urla nakon cega sam sa polumokrom kosom trcala kuci . Shvatila sam tad da bebe imaju senzore kada odlucis vrijeme posvetiti sebi. Iako je do tog trena sisao svaka 2 sata, dan kad odlucite da je vrijeme za vas – ono ce smisliti nesto i sjetiti se jesti nakon sat vremena kao sto je to ucinio moj.

Depilaciju sam po prvi puta obavila prosli mjesec…Plan jednostavan, dati ciku prije izlaska iz kuce, smjestiti malog u kolicima kraj tete kozmeticarke kojoj treba oko 20 min da mi sredi noge  i gotovo…Ostane mi jos oko sat vremena do sljedeceg hranjenja sto znaci da mogu jos uletiti u knjiznicu, popiti toplu cokoladu…

Plan je poceo dobro, a zavrsio tako da sam malog drzala u narucju i dojila dok je ona sa zadovoljstvom razmazivala vruci vosak i smjeskala se!  Horor film!

Nekako sam zivot zamisljala jednostavnijim u jednostavnim situacijam, a dogodilo se da su zapravo neke jednostavne stvari, sitnice postale nemoguce i neizvedive – lakiranje noktiju recimo. Pa lakiranje noktiju mi je jedan od vecih uspjeha. Jedan dan skidam preostali lak, drugi turpijam dok on spava onih 20 min, a treci dan lakiram. I nekad cak ne uspijek obaviti u roku od 3 dana za redom vec izmedju ta tri koraka prodje i po 3 dana, taman kad skratim nokte i spremni su za lakiranje, kad dodje taj dan vec su opet dugi 😀

U trudnoci smo puno setali, sto zajedno sto sama i na svakom uglu bi se pjavila neka mama sa kolicima, sredjena tip top, nalakirani nokti, torbica, sjajilo na mjestu, beba koja se smije  i zamisljala sam tako i sebe.

Nakon sto sam rodila , a tjedni prolazili, ja sam i dalje hodala rascupana, sa svezanom kosom u neki brzinski rep, sa otkopcanim grudnjakom za dojenje, sa bljucnutim mlijekom na ramenu, sa podocnjacima, groznim noktima i pitala se kada ce doci vrijeme da imam i ja malo vremena za sebe…Nisam imala vremena za nista, bas za nista, dan bi se svodio na cica-podrigivanje-spavanje 20 min-cica…Ajmo izacccccc -cica, ajmo u shoppin…-kmeeee…

Odlazak u H&m u kupnju nekih par stvarcica za sebe,  a da nisu premaman je isto tako veliki uspjeh. Napravimo krug po trgovini dok se on vecinom smjeska i zabavlja svijetlima na plafonu, ja u medjuvremenu pjevam, pricam, radim grimase – bas me briga sto misle drugi  i ko na maratonu skupljam stvarice za isprobavanje. “Parkiram” malog ispred vratiju od kabine-vecinom biram zadnju kabinu jer presvlacenje obavljam otvorenih vratiju da ga imam na oku, odnosno on me. Skidam hlace, navlacim nove koje su premale i prevelike, znojim se, njemu pada duda, kmeci, savija se jer zeli van iz kolica… Ok, navlacim natrag svoje hlace, guram dudu, smirujem ga sa onako poluotvorenim hlacama dok me cura iz suprotne kabine gleda rasirenih ociju dok za sobom vuce hrpu stvari broj 34 i majice velicine xxs o kojima mogu samo sanjati od kad su moje dvije sise postale “hranilice”.

Mali se smiruje, stavljam ga u kolica, smije se , smijem se i ja njemu, ajmo dalje. Svlacim majicu i tu cinim gresku dana. On vidi sise i veselo pocne mlatariti rukicama uz zvukove tipa”jejea” “uuu” “gggg” pljuje dudu opet, izvodi neko kvazi kasljanje koje radi samo kada hoce sisati i posto vidi da ja ne reagiram pocne urlikati.

Vecinim iz trgovine izlazim praznih ruku uz rijeci “Evo sad ce, evo sad cemo papati!”

Nastavlja se….

 

Oglasi

Evo nas

….citam stare postove i pitam se zasto sam u jednom djelu trudnoce prestala pisati. Sjecam se samo da me trudnoca pred kraj umarala previse i jedino sto sam voljela je bilo lezati i ne raditi jednostavno nista…

I evo me sada, nakon nekoliko mjeseci puna ideja za pisanje jer ima se o cemu…

Danas drzim svoj mirisni paketic medju rukama, dok mi bljucka po ramenu i pitam se kada je proletjelo ovo svo vrijeme.

Dogodilo se zasita mnogo toga, previse strahova, briga, suza, srece, hormona ludih :D…dogodio se stomak do zuba, plakanje jer vise dalje nisam mogla, dogodio se i prvi trud, i drugi, i dan kada smo postali troje…

Prekrasni su dani iza nas, ali isto tako i hrpa losih i teskih, ali nekako se uvijek ide dalje. Vjerojatno ti to malo bice radi kojeg se brines i koji je zapravo razlog svih tvojih strahova , briga, neprospavanih sati daje snagu da ides dalje i docekas jos jedan dan i nadas se da ce ovaj biti bolji od onog jucer. I zaista, uvijek bude tako…dan pocinje uz njegov osmijeh,a vecinom zavrsi suzama dok ga na izmaku snaga pokusavas uspavati i nadas se mirnoj noci.

Pa iako noc bude mirna, spavas samo na jedno uho, jer na drugo cujes svaki pokret, svaki pomak i shvatis da si majka i da je ovo sve sasvim normalno. Tko bi rekao da je normalno spavati 4 sata rascjepkanih u 235 budjenja i da ujutro krenes dalje bez prigovaranje uz prvu jutarnju kavu i kazes “Prosla je i ova…da budio se, ne , nisam spavala, al dobro je..”…usput bacis pogled na njegov smijesak, celulitasto tjelesce, te prekrasne oci i zubno meso 😀 i shvatis da bi ovako mogla cijeli zivot…

 

Od srca zahvaljujem svom M sto je bio uz mene kada sam bila povampirena, sto me tjesio kad je bilo najteze, sto je i dalje jedan i jedini oslonac u mom zivotu…

Hvala i curama sa Facebooka,mamama koje znaju tjesiti kada treba i koliko treba, koje znaju reci pravu rijec kad najvise ocekujes, utjesiti te i u pola noci jer uvijek je netko na strazi…Pitas se koliko ti mogu znaciti osobe koje nikada nisi upoznao i vjerojatno nikad neces…jako puno vjerujte mi!

Imati bebu znači biti mama. Imati bebu znači mijenjati prioritete, mijenjati svijet, biti uvijek tu, biti čuvar

od tog dana kada ste saznali da u sebi nosite život, ili od dana kada ste primili svoju bebu u naručje.
Stanete li, mame, ikada, onako na tren, između svih tih obveza, i pomislite da ste čuvarice?
Da čuvate najveće blago koje postoji? Ne samo da ga čuvate, već ste mu i vodič, učitelj, majstor, sensei, hranitelj, mudrac u njihovim malim očima, prijatelj… Velika je odgovornosti biti čuvar.
Imati bebu, daleko je više od neprospavanih noći, od mijenjanja pelena, hranjenja…

“Stanete li i pomislite, zašto je baš vas to čisto, predivno i van ovog svijeta čudo odabralo za svog čuvara.
Jeste li uopće dostojne toga da ih učite? Jeste li spremne pustiti ih, jednog dana, u vjeri da ste ih dobro pripremili na ono što će im na putu dolaziti? Jeste li razmišljale o iskustvima koja će ih krojiti?
Jeste li, mame, stale i razmislile, barem na tren, kada će doći to vrijeme kada više nećete biti čuvari?
Imati bebu, daleko je više od neprospavanih noći, gdje se pravimo da ih nismo prospavale jer je beba bila nemirna, jer je muče grčići ili je stalno gladna.
Neprospavane su noći zato što čuvari ne spavaju.
Zato što, koliko god im tijelo govorilo da odmore, njihova duša ne spava jer čuva blago. Imati bebu više je od mijenjanja pelena, hranjenja, šetnja, biranja odjeće, najbolje hrane, promatranja kako napreduju, rasčupane kose i udobnog outfita.
Nitko ne vidi, niti zna, kad legnete i zatvorite oči, da su one i dalje širom otvorene i uperene u to divno, čisto biće, da ruke, i kada su slobodne, i dalje grle to isto biće, da kada ste i samo metrima daleko, cijeli duh vas vuče da ga protektirate.
Proći će godine, stoljeća čak, proći će životi, teške, lijepe i nezaboravne uspomene, istinite priče postati će mitovi, ljubavi će se presijavati preko iskustava, i svemir će se promijeniti, neke nove supernove stvoriti će nove galaksije, doći će neki novi ljudi, ali nikada, nikada neće biti ničega bez čuvara.
Imati bebu, znači biti čuvar.
Imati bebu, znači pripremati je za novog čuvara.
Imati bebu znači biti mama.
Volimo vas mame, i sve do jedne, predivni ste čuvari.
Najbolji čuvari u svemiru.”

Jos malo, jos malo…

Bas sam sretna sto se nasa lista stvari koje trebamo privodi kraju.  Ono sto sam definitivno htjela ostaviti za kraj bile su kremice i sitnice koje ce nam trebati za kupanje itd., ali se dogodilo da smo i to jucer kupili tako da je nasa lista prakticki zavrsena.

Ono sto nam fali je komoda za presvlacenja koja ce nam stici ovaj tjedan, i ormar kojeg je dragi nanjusio u Ikei neki dan i vjerojatno se vise necemo predomisljati jer izgleda obecavajuce za narednih nekoliko godina.

Tako smo jucer MM i ja odlucili prijeci granicu i obaviti baby shopping u Italiji sto nam je i uspjelo. Nekad bi nam iz auta virile vrecice prepune stvari koje smo kupili nama, dok je ovaj put nas Smartic bio pun pelena i odjece za naseg Juniora.

Prije nego ubacim bilo koju stvar u kosaricu promislim dva puta da li nam zaista treba, a onda opet kazem sama sebi : “Ako ne probas neces ni znati” . Za sad se opasno opirem aparatu za grijanje bocica jer sam totalno sigurna da mi nece trebati. Nemam pojma zbog cega ali ne privlaci mi i izgleda mi beskorisno…bas kao i sterilizator za bocice. Naletjeli smo na jedan Avent koji se koristi u mikrovalnoj i nije mi zao jer je cijena bila prihvatljiva, ali bas se pitam koliko puta cu ga koristiti. Dva , tri puta….

Ipak, najdrzaa stvar od svega toga cime smo napunili sobu su – kolica. Kada smo ih prosle subote isli podici i kada sam ih sa ulaznih vratiju ugledala namontirane sa nasim prezimenom , nije sad da pretjerujem al stegnuo mi se zeludac. Prvo sto sam pomislila bilo je ” Fali jos samo ON!” Ista ta kolica uspjela su mi zacakliti oci kada sam ih prvi puta isprobala pod rukom u jednoj trgovini i kada je moj trbuscic kao i mrva u njemu bila jos mala. Sjecam se da sam se bas zaljubila u njih i od tad sam znala da zelim bas ta. MM bas i nije bio odusevljen jer musko srce uvijek pati na ona sa tri kotaca, ali nekako smo se uspjeli dogovoriti. Dan kada smo saznali da nosim pisulinca cak sam mu dala i zeleno svijetlo da odabere koja on zeli, pa makar i sa tri kotaca, ali na kraju nam nisu sjela i tako smo definitivno odlucili da je ABC design Condor 4s definiitvno nas izbor.  Lagana su za guranje, lako se sklapaju i rasklapaju za sto sam mislila da ce mi trebati 2 mjeseca da naucim ali sam uspjela od druge 😀 , imaju mogucnost skidanja svih kotaca kako bi ustedjeli na prostoru –  ukratko savrsena. I tako ih ja svakodnevno proguram po sobici bar 2-3 min i jedva cekam duge setnje i molim nekog gore da nam da lijepo vrijeme sve do Bozica 🙂

Oko djecje sobe smo se isto dvoumili. Cak je postalo i naporno razmisljati o tome. Nakon hrpe prelistanih kataloga, slika, savjeta itd. odlucili smo uzeti samo krevetic i komodu za presvlacenje. Ormari koji su u kompletu kostaju previse, a iskreno nije toliko ni do cijene koliko je do prostora. Ormar koji je bio u nasem kompletu djecje sobe je zaista prekrasan , ali isto tako i siromasan – ormar sa dva krila, bez polica, ladica, pregrada i kupnjom istog zaista bi bacili novac u vjetar. Tako da smo se odlucili na ormar iz Ikee kojeg cemo sami iskombinirati i kojeg sa vremenom mozemo nadogradjivati raznim djelovima ako cemo trebati vise mjesta.

Krevetic me bas poput kolica ocarao. Od kad sam ga vidjela, nisam se vise mogla odlijepiti od njega, a iskreno nosom ni nisam dalje provirila da se uvjerim ima li ista bolje ili ljepse. Vec sam ga zamisljala u sobici gdje se upravo i nalazi 🙂

Sto se duda varalica tice, tu smo pretjerali, a ja se sve nadam da ce ih mali cesto gubiti tako da ih iskoristimo 🙂 Ja nisam luda na dude, al je zato MM i tako jucer nije uspio odoliti pa smo se opet nasli sa 3 dude vise.

Sitnice 🙂

BabyPhone i toplomjer

Da Junior bude njegovan i cist 🙂

U trudnoci sam Cosmopolitan zamijenila casopisima o trudnoci sa tipicnim naslovima “Devet mjeseci” , “Slatko iscekivanje” , “Mama i beba”…

Na kraju krajeva svi se casopisi vode ne isti kalup i x puta se dogodi da u dva razlicita casopisa naletim na iste clanke, ali dobro, necemo previse zamjerati s obzirom da je tema trudnoca vec toliko izlizana da zaista treba imati bujnu mastu i svaki mjesec izbacivati nesto novo o periodu koji traje samo 9 mjeseci.

Nekako su mi najzanimljivi clanci o ocevima, odnosno nasim boljim polovicama. Vecinom nas dragi MM u takvim clancima ispada totalno nesposobna osoba koja se nasla u jednom bezizlaznoj situaciji . Nacin na koji su pisani definitivno podsjeca na djecju pocetnicu i na kraju sve skupa ispada malo smijesno i pitam se kako se jedan buduci tata osjeca citajuci te clanke.

Najzesci su mi oni sa naslovom tipa “Kako se nositi sa trudnom zenom?” ” Kako se ponasati kraj vase trudne zene?”, pa se na kraju pitam dali se zena zaista u trudnoci pretvori u nesto tipa  laptop ili fotoaparat pa da se u toj novoj situaciji za nju trebaju koristiti uputstva za upotrebu?

Otprilike ovako…

“Kada VASA zena zatrudni i objavi vam sretnu vijest , nemojte se previse brinuti ako ce to za vas biti nesto poput smaka svijeta i ako ce vam u glavi proci slike vas i vasih prijetelja na nogmetnoj utakmici sa pivom u desnoj ruci i cvarcima u lijevoj, a tu istu sliku ce pokvariti hrpa isprljanih pelena , bocice i mlijeko u gluho doba noci . 

Shvatite ozbiljno da ce vasa zena postati povampirena zenturaca koja ce se 9 mjeseci gegati po kuci u trenerci i prevelikoj majici sa masnom kosom i gladiti stomak dok bi joj vi tog trena trebali ponuditi masazu stopala i pokusati se zamisliti kako je njoj u njezinoj kozi.Ako vas u pola noci zamoli da joj kupite sladoled od cokolade i pistacije nemojte previse oklijevati. Obucite se i izadjite u gluho doba noci i kada se napokon vratite sa sladoledom u ruci sa osmjehom na licu jer cete joj pomoci da zadovolji svoje trudnicke secercice, nemojte se ljutiti ako na kraju odbije taj isti sladoled  i ode na spavanje.

Ipak trudnoca donosi drasticne promjene za nju i za njezino tijelo pa joj stoga vi trebate biti potpora. Izvedite je u setnju, u kino, na pizzu, sladoled i nemojte se uznemiravati previse kada na kraju vas optuzi za njezine nakupljene kile. Razmisljate pozitivno, razmisljajte da ce uskoro doci dan kada cete u rukama drzati vase dijete, zato uzivajte do tog dana, jer taj dan cete zaista pamtiti cijeli zivot.  ( Ako se usudite pogledajte slike poroda koje mozete naci na stranici 461. )  😀

Slike su realne kako bi vam sto bolje docarali na sto se trebate pripremiti. Pa ukratko, pripremite se na zenino urlikanje, kada vam kaze da pricate vi pricajte, kada vam kaze da sutite vi sutite ali se nikako nemojte udaljavati od nje. Ako vas ipak istjera iz sobe nemojte se uznemiravati i shvatite da ste time njoj pomogli….”

Iskreno, ja da sam buduci otac ja bi se zaista prepala i vjeroatno bi mi ti isti clanci vise odmogli nego pomogli. Zasto se trudnoca i porod za jednu buducu majku prikazuju u savrsenom svijetlu dok za oca to mora biti neko traumaticno iskustvo?

Naravno, nismo sve savrsene trudnice i priznajem i ja sama da nas trudnoca mjenja u nekom smislu, ali zasto nas se opisuje u tako losem svijetlu…

Za mene je osobno trudnoca jedan predivan period u kojem se osjecam bolje i ljepse nego ikad  iako imam osjecaj kao da mi lice prolazi drugi pubertet, iako sam natukla 8 kila i sve se vise blizim brojci 70 nego 50 , iako imam prosirene vene i naotecene noge – ja se zaista nikad nisam bolje osjecala jer pogled na trbuscic brise sve komplekse istog trena.

Sto se trudnickih zelja tice , to nikad necu shvatiti. Istina je da sam na pocetku izbacila hranu bez koje mozda do dan prije nisam mogla , sve zahvaljujuci mucninana. Isto tako su mi se trazile neke stvari koje bi tu istu mucninu ublazile, al MM nikad nije morao letjeti u gluho doba noci na benzinsku da mi kupi avokado ili cokoladne kokice.

Kraj sebe nemam nesposobnog covjeka koji se nece znati brinuti o nasem djetetu, da imam takvo misljenje o njemu vjerojatno se ovo dijete nikad nebi ni dogodilo. Dok sam se ja vjesto borila sa mucninama, laznim trudovima i bolovima on je obavljao drugi dio posla sto se tice novog clana. Paketi sa stvarima nisu prestali stizati , a vecinu toga je on nasao provodeci vrijeme na internetu i citajuci recenzije o kolicima, nosiljkama, toplomjerima i ostalim sitnicama.

Sobica je odavno spremna opet zahvaljujuci njemu.. Pa razmisljam onda, zivim li ja sa nekih hibridnim muskarcem koji se previse brine oko svega, koji zna kako se pali usisavac , koji zna spremiti veceru, oprati tanjure, postaviti stol, obrisati prasinu i sve to bez da cita glupe clanke o tome kako pomoci vlastitoj “zeni koja se zatekla trudna jednog dana”.

Citajuci forume, vise-manje naletim na postove o jednako tako briznim ocevima koji se vesele , brinu i o mami i njihovoj bebi, koji su zajedno sa njom prosli porod i izasli bez previse traumi . Zapravo, novopecene mame pisu kako ih njihov M jos vise cijeni nakon svega sto su prosli taj dan sa njom i kako im je usprkos svemu bilo jedno od najljepsih iskustava. Pa zasto onda pisati i napuhavati toliko temu o trudnoci i porodu u negativnom smislu.

Nalazimo se oboje u situaciji koju smo odabrali sami i ispred nas su vrata koja cemo definitivno morati otvoriti zajedno jer drugog izlaza nema. Zivimo zajedno ovu trudnocu , pratimo zajedno njegove pokrete dan za danom  isto tako zajedno cekamo taj dan kada se nase malo bice odluci izaci. Kako god oni opisivali taj dan, u pozitivnom ili negativnom smislu, taj dan ce nas jos vise povezati – jer  taj dan cemo biti u troje,uz svu bol i patnju koja slijedi prije toga i koja se vjerojatno isto tako lako i zaboravi uz mirisni smotuljak u nasim rukama.

 

Mama (ne)mora…

Jucerasnji pregled prosao je u najboljem redu. Maleni je tezak 800 grama i prema rijecima doktorice na dan poroda tezio bi tri i pol kile sto bi bilo zaista idealno. 😀

Na pocetku sam se previse bojala da nece napredovati kako treba zbog toga jer sam vegetarijanka. Bojala sam se vise jer sam slusala druge koji su me uvjeravali da cu morati na silu jesti meso za njegovo i moje dobro, da ce mi cak i faliti meso i kao secer na kraju da bi radi manjka zeljeza beba mogla zaostati u razvoju. A iskreno da kazem, ja do sad nisam upoznala ni jednu trudnicu , a da nema problema sa zeljezom – unatoc tome sta jede meso sto bi znacilo da unosi dovoljno vitamnina. Ne kazem da meso nije bitno u ishrani , ali sam sigurna da nije ni jedna od najbitnijih namirnica u trudnoci.

I iako mi jos nije dosla volja da se uputim u trgovinu po neku konjsku sniclu mesa  svejedno se osjecam super , a koliko smo vidjeli ni maleni ne zaostaje na nase sveopce veselje.

Naravno ko i uvijek, na monitoru su se svake sekunde izmjenjivale slike – glavica, guza, rukice, noge i tako u krug. Nikako ga nije uspjela uhvatiti da ga vidimo cijelog vec smo ga ovaj put vidjeli u komadicima :D, popraceno njegovim udarcima iznutra jer mu se vjerojatno tiskanje sondom na moj trbuh nije svidjelo.

Moja ginekologinja je jedna zaista duhovita zena. Kazem duhovita jer to uopce nije nakon sto su joj oci umalo ispale kada sam joj rekla da sam se od zadnjeg puta udebljala tri kile. Pitam se dal bi situacija bila drugacija da sam joj slagala da imam kilu manje jer me ionako nikada ne kontrolira. Naravno, izmedju svega ja sam izabrala da kazem istinu jer ko prizna pola mu se oprasta – sto jucer nije vrijedilo.

A zasto sam uopce ocekivala da ce i dati podrsku i reci mi da je super tako kako jest iako sam ja super osjecam? Naravno da mi je pokvarila cijeli dan ali sam na kraju skuzila da nema potrebe zamarati se onim sto ona prica. “Ma sve su to glupost i njezina teorija da se u cijeloj trudnoci smijem udebljati samo 12 kila “,  ponavljala sam si u sebi dok sam usprkos tome  za rucak jela zelenu salatu sa pola snitice kruha kroz koju sam mogla gledati…

To do list (prekrizi ono sto mislis da je netocno)

Mama mora – izbaciti rizu, kruh , tjesteninu i slatkise

Mama mora – izbjegavati restorane pogotovo ako se blizi dan vaganja

Mama mora – biti trudna jos 3 mjeseca i ne udebljati se

Mama mora  – nekad imati i trudnicke secercice ali ih ne smije okusiti

Mama mora – baciti Lind zeca kojeg je dobila od svoje musterije

Mama mora – i moze zaboraviti na otvaranje Kinder cokoladnog jajeta na Uskrs koji je dobila od  MM

Mama mora –  biti opsjednuta sa brojanjem kalorija i osjecajem griznje savjesti nakon svakog obroka  koji nije rajcica il tikvica

Mama mora- jednostavno zanemariti ovu “to do listu” i zivjeti sa mirom ova zadnja 3 mjeseca, a o kilogramimam cemo kasnije 😀

Pa krenimo sa kupnjom…

…napunili smo dvadeset i sesti tjedan sto znaci da fali nesto manje od 100 dana.

Sto dana je jos i bilo utjesno za vidjeti, ali 98 na danasnji dan nikako. Aplikacija na kojoj vjerno pratimo bebin napredak u virtualnom smislu je zaista prakticna ali mi jednako tako izaziva i stezanje grla svojim odbrojavanjem dana jer vrijeme je pocelo odmicati prebrzo pogotovo od kada smo pocele skupljati stvarcice za prinovu.

Prve stvari koje su nam trebale smo narucili preko interneta. Sjecam se da je MM dovukao ogormnu kutiju kuci, a ja sam ostala otvorenih ociju kada sam ugledala sve te stvari. Jednostavno nisam naucena da se i nasem stanu nalaze bocice, sterilizatori, termos, dude… Sve mi je nakako bilo cudno i mirisalo na to da smo upravo probili led sta bi znacilo da se sad mama baca u pravi shopping.

Kutija koja mi se do prije par tjedana cinila nemoguca za napuniti sada je puna skoro do vrha. Bodici, majcice, hlace, carapice…sve tako minijaturno i slatko da je tesko odoljeti i ne kupiti. I tako se moja plasticna kutija iz Ikee puni , a meni zadovoljstvo raste svaki put kada ubacim nesto unutra. Osjecaj je bas kao kad se puni kasica prasica, vjerojatno jer to isto radis za sebe. 🙂

…a raste i trbuh..toliko da se ovih dana osjecam ko tempirana bomba i iz jednog dana u drugi sam se nasla zaista ogromna i nespretna sa svojim trbuscicem. Stavljanje carapa je postalo mission impossible, namjestanje i sjedenje jednako tako, a danas sam sama sebe iznenadila kada sam se na jedan trenutak nasla zablokirana izmedju dva retrovizora. Do proslog tjedna sam se uspjesno provlacila izmedju dva auta da se sto prije dokopam svojeg, a danas mi bas i nije uspjelo. U nadi da me nitko ne vidi , digla sam se sto vise na prste i provukla… 🙂

A fale jos tri mjeseca, opseg trbuha ce biti  jos veci i ko zna koliko jos nakupljenih kila…stize i jos jedno ljeto, za mene sasvim drugacije i vec  mogu se zamisliti na plazi pod obliznjim drvetom, na licu krema SPF 100+ , sesir, trbuh do zuba i celulit  kao must have  za ovo ljeto, a ja izvaljena ko nasukani kit. Idilicno reklo bi se…

No na kraju krajeva, sve su to sitnice ili slatke muke reklo bi se za koje sam sigurna da ce mi faliti jednog dana, bas ko sto fale onim zenama koje me gledaju sa nekim nostalgicnim smjeskom na licu kada prolazim 🙂
Sutra je jedan od najljepsih dana u mjesecu. Svidja mi se sto u trudnoci svaki mjesec postoji najljepsi dan koji je zagarantiran i upisan u kalendar. I iako  sam danas mozda sva nikakva, za sutra sam sigurna da cu biti sretna i presretna!
Sutra imamo pregled i susret sa nasim malim stvorenjem koje je sigurno naraslo OHOHOH u ovih sest tjedana od zadnjeg puta….
Samo da sto prije prodje danas i dodje sutra…

Carobni stapic

Ponedjeljak je dan kada je najidealnije zapoceti dijetu, subota kada ju je najlakse upropastiti.. Prvog sijecnja se vecinom  donose nove odluke pa zasto i ja sa prvim danom proljece nebi pocela sa pisanjem bloga?

Ufff, ma ja blogam od uvijek..od kad znam za sebe uvijek sam jurcala okolo sa olovkama i dnevnicima, kasnije sam se prebacila virtualne dnevnike , pa blogove – pisane, brisane… Vecinom bi sa svakim novim poglavljem u zivotu otvorila po jedan blog i pisala, pisala i ko i uvijek, zatvorila ga, izbrisala iz nekih glupih razloga  i kasnije se pokajala.

Jedan od ljepsih je bio onaj kada smo se MM i ja upoznali. Pisala bi satima bez stajanja u neko gluho doba noci, a sljedeci dan se divila samoj  sebi. 🙂

Kasnije se tu nasao blog o vjencanjima, pa o kuhanju, pa o sminkanju…i eto me sada gdje opet tapkam po tipkovnici sa glavom punom ideja i rijeci koje zelim prenijeti bas ovdje jer se nalazim u najljepsem periodu svog zivota – postajem mama

Nisam se nikad mogla zamisliti kao roditelj jer sam uvijek bila previse djetinjasta, i sad sam ali se pokusavam kontrolitati. 😉 Nisam se nikad  mogla zamisliti u ulozi mame kojoj je zadaca mjenjanje pelena, guranje kolica, dojenje, budjenje u gluho doba noci u narucju sa tim malim smotuljkom koje je totalno ovisno bas o meni.  Zeljela sam da to sve priceka jos jedno vrijeme, bar jos par godina iako nisam imala pojma sto bi se promjenilo sa vremenom jer zapravo mislim da nikad nisi spreman postati roditelj i nikad nije pravo vrijeme za bebu. I da je palniras, svejedno se nadjes zatecen onog trena kad saznas da postajes bas mama…tata…

I tako sam se prosle godine nasla sa testom u ruci. Nije mi trebao test da mi otkrije da sam trudna, osjecala sam vec par dana to. Nekakav cudan osjecaj koji mi je izazovao stezanje stomaka , a u istom trenu donosio i osmijeh na lice. Budila bi se po noci sa rukama na trbuhu,  nekako su se cesto tamo znale naci i ruke od MM ali sam bila uvjerena da opet umisljam. Nocno budjnje sa punim mjehurom postao je glavni hit u zadnjih par dana…sanjala sam djecu, puno djece, bebe…slatke i mirisne…vodu… Voda me je zabrinjavala toliko da sam kupila sanjaricu koja je potvrdila moje sumnje. Voda je otkrivala novi pocetak, novi zivot, majcinstvo…

Mislim da sam nakon toga bila sigurna da u meni raste novi zivot.

I kao sto sam rekla, tog sam se kisnog dana nasla sa testom u ruci -zapravo na rubu kade iako ovo prvo zvuci ljepse. 🙂 Nisam ga gledala nekoliko sekundi vec sam oprala ruke, namjestila rucnik, kosu…pogledala test koji je bas tog trena pokazivao i drugu crticu, onako smireno se pogledala se jos jednom u ogledalo –  trudna sam.

Neznam dali sam se smijala ili plakala ali znam da je taj plasticni stapic izazvao previse emocija u meni. Plakala sam i smijala se istovremeno drzeci taj test u rukama ko zadnje blago i gledala ga svake sekunde uvjeravajuci se da ne sanjam.

I MM je plakao, bas kao i ja… Za sebe sam znala da placem od srece al sam tog trena mislila da on nije sretan vec da place iz nekog drugog razloga. Mozda jer ni on nije spreman, mozda jer zna da ce u narednih 9 mjeseci kraj sebe imati nervoznu zenu koja dane provodi gledajuci meksicke sapunice sa kutijom maramica i davi se u Nutelli .  Ma ne, ne, ne… Nije plakao radi toga  -znam jer mi je rekao…plakao je jer ce postati tata i sigurna sam da ce biti najbolji tata na svijetu nasem djetetu.

Tu noc nisam spavala jer me taj dan zaista promjenio..kako god bilo – tog sam dana shvatila koliko sam zapravo zeljela to malo bice i koliko sam zapravo sretna sto cemo postati roditelji. I nisam mogla vjerovati da se to dogodilo meni  koja se nikako nije mogla zamisliti u ulozi mame…

A evo me sad, na pragu 25-og tjedna u stadiju “stvaranja gnijezda” za mladunce, potpuno sprema za nove izazove cak malo i nostalgicna jer vrijeme prolazi prebrzo.

Od dana kada smo ludjacki plakali and “carobnim stapicem ” proslo je zaista dosta tjedana i svaki tjedan donio je nesto novo. Nekad lijepo, nekad ruzno…nekad bi se nasla opet u lokvi suza, sama i neshvacena, a nekad bi bio dovoljan samo jedan udarac bica u meni da sve bude savrseno.  Prosli smo fazu sutnje na pocetku i ne pricanja o trudnoci, pa prvi pregled, drugi, nanizalo ih se dosta…sad vec svi znaju da ocekujemo bebu – musku bebu, koja ima i ime…bebu koja radi piruete, koja udara nogicama , za koju sam sigurna da sam je jucer napipala preko koze trbuha i pronasla se opet u valu emocija… Bebu koja reagira kad  tata stavi dlan na trbuh i za koju sam sigurna da ce biti jedno divno stvorenje koje ce rasti uz nas korak po korak…