Mi papamo

foto-2Vec je dobro poznato da je majcino mlijeko najbolja hrana za bebe, tako da na stranicama za mame i bebe svako malo mozete naletjeti na natpis da je iskljucivo dojenje preporuceno do 6 mjeseci bebinog zivota, nakon cega se ubacuje dohrana, ali majcino mlijeko ostaje i dalje osnovna hrana sve do godinu bebina zivota. Preporucuje se dojenje do druge godine , pa cak i duze, ali o tome naravno odlucuju mama i beba.

Iskljucivo dojenje prakticirali smo do 5 mjeseci i 2 tjedna, nakon cega smo na preporuku pedijatra poceli sa uvodjenjem mlijecje kasice radi bljuckanja koje nam se javljalo nakon svakog obroka. Doslovno bi izbacivao potoke mlijeka od obroka do obroka, a kako je pedijatar iskljucio bilo kakvi oblik refluksa, preporucio nam je nekoliko zlicica neceg “gusceg”  sa zakljuckom da mu toliko”vodenastih” stavri u trbuhu smeta i ne moze to zadrzati u zelucu.

Tako sam se ja ko neka budala nasla u ljekarni ispred police na kojoj se nalazi iskljucivo hrana za bebe. Kutije plave, zelene, narancaste, sa /bez mlijeka, sa vodom, bez glutina, sa dodatkom vanilije, bez vanilije, od 4+,6+… Doslovno planina kutija,a ja totalno izgubljena praveci se da znam sto trazim dok me ljubazna prodavacica upitala trebam li pomoc. Nakon 10 min proucavanja, szurfanja po internetu kriomice u nadi da ce mi google pomoci da nadjem ono sto trazim, sramezljivo sam se obratila teti prodavacici nakon cega mi je ljubazno odgovorila “Pa trebali ste odmah reci”

“Koliko ima kila, mjeseci, koliko pojede…”resetala je jedno pitanje za drugim , a ja sam imala osjecaj da pricamo o susjedinom djetetu jer na neke stvari nisam znala dati odgovor.

“Koliko pojede?” Neznam. Pojede onoliko koliko mu je dovoljno.

“Manje -vise?” dodala je ponovo.

Zaista glupo pitanje. Ja nigdje na svojoj ciki nisam vidjela mjerilo niti se Smotuljku na celu nakon obroka pojavi koliko je pojeo.

Zbunjena, totalno zbunjena….

Kupila sam narancastu kutiju , Milupa – sto god znacilo.

Dotrckala sam kuci sa kutijom, malog posjela u lezaljku, pripremila tu ljigavu kasicu, pogrijala, uzela zlicicu i krenula prema smotuljku.

Reakcija je bilo totalno gadjenje, neka vrste tresavice/groznice dok je istovremeno plazio jezik van, spreman da povrati. Bio je totalan sok za mene, pa jel to normalno? Na kutiji nije pisalo da je moguca takva reakcija :D…ali prezivjeli smo.

Od tod dana nam je nestalo i bljuckanje i bio je to pravi uspjeh.

Nakon te kasice, vjerno se vracao dojenju i za njega je to bio i ostao najbolji obrok i sada nakon skoro 2 mjeseca dohrane.

Jednom me zaista zaboljelo srce kada sam ga ko i svaki pt gladnog posjela, i krenula sa zlicicom prema njemu. On je u tom trenutku gladi vjerojatno pozelio mlijeko dok sam mu ja na njegov prvi “kme” u usta uvalila hladnu zlicicu sa pahuljicama i kruskom. Tatalno razocaranje, sok i nevjerica u njegovim ocima :” Mama pa kako si mi to mogla uciniti ?” Suza u oku, ali je svejedno otvarao usta.

I tako smo polako smanjivali kolicinu pahuljica i povecavali kolicinu voca, povrca, povracali, bljuckali, bacali okolo, bacali tanjure, zlice, plakali. Ja sam ko prava mama koja drzi sve pod kontrolom mjerila koliko pojede po obroku i za sad mogu reci da je u samo tri navrata pojeo nesto vise od 70 ml. Inace nam se brojka vrti oko 30-40-60 ml , ovisno o tome sto se nudi.

Voce i nije bas omiljeno, on je vise do povrca, puno mrkvice i tikvica pomjesano sa kremom od rize i na sveopce veselje pojede zavidnu kolicinu.

Prije bi nakon kasice trazio i mlijeko, a sad smo potpuno izbacili mlijeko nakon obroka i to je nekako pravo olaksanje za mene. Radi toga ga mogu bez probema i ostaviti po nekoliko sati bez da se brinem jeli  mu obrok bio dovoljan.

Ovih cemo dana poceti i sa drugim obrokom, svaki dan govorim: Sutra cemo, sutra cemo…ali uvijek se nesto poremeti pa nikako. Vjerojatno jos ni ja nisam spremna, a mislim da isto tako nije ni on pa se necu ni forsirati.

O dohrani sam svasta procitala ali osobno mogu reci da je ovo za mene jedan lijep period. Volim kuhinju, povrce, voce i ovo pripremanje, kuhanje, dodavanje , oduzimanje je za mene pravo veselje. Malo manje sam vesela kad nakon svog ulozenog truda u kasicu okrene glavu na drugu stranu i vraca je sa gadjenjem, ali uvijek se nadam da ce biti bolje…jednog dana.

Mame lazu…

..il zaborave koliko je zapravo tezak period na pocetku, koliko su suza prolile na kucnom pragu kada su po prvi put u kucu usli u troje, koliko je prva noc bila losa, puna suza, koliko je smotuljak plakao dok su one bespomocno trazile nacin da ga smire , a i sebe.

Puno stvari mame ne kazu. Kazu da porod boli, kazu da dijete mijenja zivot, neke dodaju da je dojenje strasno, neke se sa jezom prisjecaju neprospavanih noci.Rijetko koja dobaci nesto lijepo i vecinom razgovor zavrsava sa recenicom: “Aaaaa..vidjet ces…”

Sto cu vidjeti?

Razmisljala sam o svemu zadnjih tjedana trudnoce,  isplakala more suza, plakala nad sladoledom koji se otopio, nad Ronaldom kad bi promijenio frizuru na poluvremenu, kad bi bilo prevruce, zima, kisa, prljav auto, vrhnje koje nece postati slag, prepecen biskvit, macka koji prede… Nisu zapravo suze izlazile radi toga, izlazile su radi onog svega sto se u  meni dogadjalo, i kako se dan D priblizavao suze su bile sve teze i uvijek bi mi se pojavila neka knedla u grlu kada bi zamislila sto me ceka.

Biti u troje promijenit ce mnogo toga, mislila sam u sebi, na bolje il na gore , neznam, al znam da ce nam se zivot promijeniti.

I kao sto to uvijek bude, zivot se promijenio.

Prvi mjesec

U jednom trenu nakon tjedan dana od poroda, nasla sam se sama sa smotuljkom kako gledam Dobro Jutro Hrvatska i smisljam plan kako obaviti tusiranje , kako popiti kavu, kako izaci. Izlazak iz kuce je bio vec teza kategorija na koju jos nisam bila spremna.

Ok, ajmo pod tus. Moje tusiranje bi u normalnom stanju trajalo 10 min , sa pranjem kose nesto vise, al uglavnom najbolji pocetak dana je topli tus -bio i ostao.

U ovom novom stanju, na  prvi ulazak u kadu cula bi “kmee” i izasla, provjerila sto radi, ubacila dudu i vratila se u kupaonu. Ista scena bi se ponovila oko 5 puta, a zatim bi cvrsto odlucila da sad idem “pa nek place” .Nasla sam se x puta kako bez rucnika trcim u sobu dok voda curi za mnom samo da ga smirim. Tusiranje + pranje kose je bila nezamislivo i moram priznati da sam danas ujutro po prvi puta to obavila,  a smotuljak ima 3 i pol mjeseca.

Plan je bio jednostavan. Viper, igracke , duda,smjestila sam ga tako da me gleda dok sam se ja tusirala i pjevala mu. Osusila sam i kosu dok me ona sa polusnenim ocima gledao i davao mi do znanja da ga je fen za kosu omamio i da bi on odspavao malo.

Isto tako, ni jedna mama mi nije rekla da se kod frizera ide 2 puta u mjesecu. Jednom ides na farbanje, drugi put na sisanje jer obaviti obje stvari od jednom je nemoguca misija pogotovo ako je dijete sisavac i ovisi o tebi, sto znaci da imas 2 sata na raspolaganju.

Nakon mjesec dana od poroda odlucila sam obnoviti pramenove. Sva sretna sto cu imati 2 sata za sebe  i sto ce tata biti sa malim, otisla sam do frizerke…Hvala Bogu preko puta kuce. U jednom trenutku dok mi je frizerka susila kosu, nazvao me M da mali urla nakon cega sam sa polumokrom kosom trcala kuci . Shvatila sam tad da bebe imaju senzore kada odlucis vrijeme posvetiti sebi. Iako je do tog trena sisao svaka 2 sata, dan kad odlucite da je vrijeme za vas – ono ce smisliti nesto i sjetiti se jesti nakon sat vremena kao sto je to ucinio moj.

Depilaciju sam po prvi puta obavila prosli mjesec…Plan jednostavan, dati ciku prije izlaska iz kuce, smjestiti malog u kolicima kraj tete kozmeticarke kojoj treba oko 20 min da mi sredi noge  i gotovo…Ostane mi jos oko sat vremena do sljedeceg hranjenja sto znaci da mogu jos uletiti u knjiznicu, popiti toplu cokoladu…

Plan je poceo dobro, a zavrsio tako da sam malog drzala u narucju i dojila dok je ona sa zadovoljstvom razmazivala vruci vosak i smjeskala se!  Horor film!

Nekako sam zivot zamisljala jednostavnijim u jednostavnim situacijam, a dogodilo se da su zapravo neke jednostavne stvari, sitnice postale nemoguce i neizvedive – lakiranje noktiju recimo. Pa lakiranje noktiju mi je jedan od vecih uspjeha. Jedan dan skidam preostali lak, drugi turpijam dok on spava onih 20 min, a treci dan lakiram. I nekad cak ne uspijek obaviti u roku od 3 dana za redom vec izmedju ta tri koraka prodje i po 3 dana, taman kad skratim nokte i spremni su za lakiranje, kad dodje taj dan vec su opet dugi 😀

U trudnoci smo puno setali, sto zajedno sto sama i na svakom uglu bi se pjavila neka mama sa kolicima, sredjena tip top, nalakirani nokti, torbica, sjajilo na mjestu, beba koja se smije  i zamisljala sam tako i sebe.

Nakon sto sam rodila , a tjedni prolazili, ja sam i dalje hodala rascupana, sa svezanom kosom u neki brzinski rep, sa otkopcanim grudnjakom za dojenje, sa bljucnutim mlijekom na ramenu, sa podocnjacima, groznim noktima i pitala se kada ce doci vrijeme da imam i ja malo vremena za sebe…Nisam imala vremena za nista, bas za nista, dan bi se svodio na cica-podrigivanje-spavanje 20 min-cica…Ajmo izacccccc -cica, ajmo u shoppin…-kmeeee…

Odlazak u H&m u kupnju nekih par stvarcica za sebe,  a da nisu premaman je isto tako veliki uspjeh. Napravimo krug po trgovini dok se on vecinom smjeska i zabavlja svijetlima na plafonu, ja u medjuvremenu pjevam, pricam, radim grimase – bas me briga sto misle drugi  i ko na maratonu skupljam stvarice za isprobavanje. “Parkiram” malog ispred vratiju od kabine-vecinom biram zadnju kabinu jer presvlacenje obavljam otvorenih vratiju da ga imam na oku, odnosno on me. Skidam hlace, navlacim nove koje su premale i prevelike, znojim se, njemu pada duda, kmeci, savija se jer zeli van iz kolica… Ok, navlacim natrag svoje hlace, guram dudu, smirujem ga sa onako poluotvorenim hlacama dok me cura iz suprotne kabine gleda rasirenih ociju dok za sobom vuce hrpu stvari broj 34 i majice velicine xxs o kojima mogu samo sanjati od kad su moje dvije sise postale “hranilice”.

Mali se smiruje, stavljam ga u kolica, smije se , smijem se i ja njemu, ajmo dalje. Svlacim majicu i tu cinim gresku dana. On vidi sise i veselo pocne mlatariti rukicama uz zvukove tipa”jejea” “uuu” “gggg” pljuje dudu opet, izvodi neko kvazi kasljanje koje radi samo kada hoce sisati i posto vidi da ja ne reagiram pocne urlikati.

Vecinim iz trgovine izlazim praznih ruku uz rijeci “Evo sad ce, evo sad cemo papati!”

Nastavlja se….

 

Evo nas

….citam stare postove i pitam se zasto sam u jednom djelu trudnoce prestala pisati. Sjecam se samo da me trudnoca pred kraj umarala previse i jedino sto sam voljela je bilo lezati i ne raditi jednostavno nista…

I evo me sada, nakon nekoliko mjeseci puna ideja za pisanje jer ima se o cemu…

Danas drzim svoj mirisni paketic medju rukama, dok mi bljucka po ramenu i pitam se kada je proletjelo ovo svo vrijeme.

Dogodilo se zasita mnogo toga, previse strahova, briga, suza, srece, hormona ludih :D…dogodio se stomak do zuba, plakanje jer vise dalje nisam mogla, dogodio se i prvi trud, i drugi, i dan kada smo postali troje…

Prekrasni su dani iza nas, ali isto tako i hrpa losih i teskih, ali nekako se uvijek ide dalje. Vjerojatno ti to malo bice radi kojeg se brines i koji je zapravo razlog svih tvojih strahova , briga, neprospavanih sati daje snagu da ides dalje i docekas jos jedan dan i nadas se da ce ovaj biti bolji od onog jucer. I zaista, uvijek bude tako…dan pocinje uz njegov osmijeh,a vecinom zavrsi suzama dok ga na izmaku snaga pokusavas uspavati i nadas se mirnoj noci.

Pa iako noc bude mirna, spavas samo na jedno uho, jer na drugo cujes svaki pokret, svaki pomak i shvatis da si majka i da je ovo sve sasvim normalno. Tko bi rekao da je normalno spavati 4 sata rascjepkanih u 235 budjenja i da ujutro krenes dalje bez prigovaranje uz prvu jutarnju kavu i kazes “Prosla je i ova…da budio se, ne , nisam spavala, al dobro je..”…usput bacis pogled na njegov smijesak, celulitasto tjelesce, te prekrasne oci i zubno meso 😀 i shvatis da bi ovako mogla cijeli zivot…

 

Od srca zahvaljujem svom M sto je bio uz mene kada sam bila povampirena, sto me tjesio kad je bilo najteze, sto je i dalje jedan i jedini oslonac u mom zivotu…

Hvala i curama sa Facebooka,mamama koje znaju tjesiti kada treba i koliko treba, koje znaju reci pravu rijec kad najvise ocekujes, utjesiti te i u pola noci jer uvijek je netko na strazi…Pitas se koliko ti mogu znaciti osobe koje nikada nisi upoznao i vjerojatno nikad neces…jako puno vjerujte mi!

Imati bebu znači biti mama. Imati bebu znači mijenjati prioritete, mijenjati svijet, biti uvijek tu, biti čuvar

od tog dana kada ste saznali da u sebi nosite život, ili od dana kada ste primili svoju bebu u naručje.
Stanete li, mame, ikada, onako na tren, između svih tih obveza, i pomislite da ste čuvarice?
Da čuvate najveće blago koje postoji? Ne samo da ga čuvate, već ste mu i vodič, učitelj, majstor, sensei, hranitelj, mudrac u njihovim malim očima, prijatelj… Velika je odgovornosti biti čuvar.
Imati bebu, daleko je više od neprospavanih noći, od mijenjanja pelena, hranjenja…

“Stanete li i pomislite, zašto je baš vas to čisto, predivno i van ovog svijeta čudo odabralo za svog čuvara.
Jeste li uopće dostojne toga da ih učite? Jeste li spremne pustiti ih, jednog dana, u vjeri da ste ih dobro pripremili na ono što će im na putu dolaziti? Jeste li razmišljale o iskustvima koja će ih krojiti?
Jeste li, mame, stale i razmislile, barem na tren, kada će doći to vrijeme kada više nećete biti čuvari?
Imati bebu, daleko je više od neprospavanih noći, gdje se pravimo da ih nismo prospavale jer je beba bila nemirna, jer je muče grčići ili je stalno gladna.
Neprospavane su noći zato što čuvari ne spavaju.
Zato što, koliko god im tijelo govorilo da odmore, njihova duša ne spava jer čuva blago. Imati bebu više je od mijenjanja pelena, hranjenja, šetnja, biranja odjeće, najbolje hrane, promatranja kako napreduju, rasčupane kose i udobnog outfita.
Nitko ne vidi, niti zna, kad legnete i zatvorite oči, da su one i dalje širom otvorene i uperene u to divno, čisto biće, da ruke, i kada su slobodne, i dalje grle to isto biće, da kada ste i samo metrima daleko, cijeli duh vas vuče da ga protektirate.
Proći će godine, stoljeća čak, proći će životi, teške, lijepe i nezaboravne uspomene, istinite priče postati će mitovi, ljubavi će se presijavati preko iskustava, i svemir će se promijeniti, neke nove supernove stvoriti će nove galaksije, doći će neki novi ljudi, ali nikada, nikada neće biti ničega bez čuvara.
Imati bebu, znači biti čuvar.
Imati bebu, znači pripremati je za novog čuvara.
Imati bebu znači biti mama.
Volimo vas mame, i sve do jedne, predivni ste čuvari.
Najbolji čuvari u svemiru.”

Carobni stapic

Ponedjeljak je dan kada je najidealnije zapoceti dijetu, subota kada ju je najlakse upropastiti.. Prvog sijecnja se vecinom  donose nove odluke pa zasto i ja sa prvim danom proljece nebi pocela sa pisanjem bloga?

Ufff, ma ja blogam od uvijek..od kad znam za sebe uvijek sam jurcala okolo sa olovkama i dnevnicima, kasnije sam se prebacila virtualne dnevnike , pa blogove – pisane, brisane… Vecinom bi sa svakim novim poglavljem u zivotu otvorila po jedan blog i pisala, pisala i ko i uvijek, zatvorila ga, izbrisala iz nekih glupih razloga  i kasnije se pokajala.

Jedan od ljepsih je bio onaj kada smo se MM i ja upoznali. Pisala bi satima bez stajanja u neko gluho doba noci, a sljedeci dan se divila samoj  sebi. 🙂

Kasnije se tu nasao blog o vjencanjima, pa o kuhanju, pa o sminkanju…i eto me sada gdje opet tapkam po tipkovnici sa glavom punom ideja i rijeci koje zelim prenijeti bas ovdje jer se nalazim u najljepsem periodu svog zivota – postajem mama

Nisam se nikad mogla zamisliti kao roditelj jer sam uvijek bila previse djetinjasta, i sad sam ali se pokusavam kontrolitati. 😉 Nisam se nikad  mogla zamisliti u ulozi mame kojoj je zadaca mjenjanje pelena, guranje kolica, dojenje, budjenje u gluho doba noci u narucju sa tim malim smotuljkom koje je totalno ovisno bas o meni.  Zeljela sam da to sve priceka jos jedno vrijeme, bar jos par godina iako nisam imala pojma sto bi se promjenilo sa vremenom jer zapravo mislim da nikad nisi spreman postati roditelj i nikad nije pravo vrijeme za bebu. I da je palniras, svejedno se nadjes zatecen onog trena kad saznas da postajes bas mama…tata…

I tako sam se prosle godine nasla sa testom u ruci. Nije mi trebao test da mi otkrije da sam trudna, osjecala sam vec par dana to. Nekakav cudan osjecaj koji mi je izazovao stezanje stomaka , a u istom trenu donosio i osmijeh na lice. Budila bi se po noci sa rukama na trbuhu,  nekako su se cesto tamo znale naci i ruke od MM ali sam bila uvjerena da opet umisljam. Nocno budjnje sa punim mjehurom postao je glavni hit u zadnjih par dana…sanjala sam djecu, puno djece, bebe…slatke i mirisne…vodu… Voda me je zabrinjavala toliko da sam kupila sanjaricu koja je potvrdila moje sumnje. Voda je otkrivala novi pocetak, novi zivot, majcinstvo…

Mislim da sam nakon toga bila sigurna da u meni raste novi zivot.

I kao sto sam rekla, tog sam se kisnog dana nasla sa testom u ruci -zapravo na rubu kade iako ovo prvo zvuci ljepse. 🙂 Nisam ga gledala nekoliko sekundi vec sam oprala ruke, namjestila rucnik, kosu…pogledala test koji je bas tog trena pokazivao i drugu crticu, onako smireno se pogledala se jos jednom u ogledalo –  trudna sam.

Neznam dali sam se smijala ili plakala ali znam da je taj plasticni stapic izazvao previse emocija u meni. Plakala sam i smijala se istovremeno drzeci taj test u rukama ko zadnje blago i gledala ga svake sekunde uvjeravajuci se da ne sanjam.

I MM je plakao, bas kao i ja… Za sebe sam znala da placem od srece al sam tog trena mislila da on nije sretan vec da place iz nekog drugog razloga. Mozda jer ni on nije spreman, mozda jer zna da ce u narednih 9 mjeseci kraj sebe imati nervoznu zenu koja dane provodi gledajuci meksicke sapunice sa kutijom maramica i davi se u Nutelli .  Ma ne, ne, ne… Nije plakao radi toga  -znam jer mi je rekao…plakao je jer ce postati tata i sigurna sam da ce biti najbolji tata na svijetu nasem djetetu.

Tu noc nisam spavala jer me taj dan zaista promjenio..kako god bilo – tog sam dana shvatila koliko sam zapravo zeljela to malo bice i koliko sam zapravo sretna sto cemo postati roditelji. I nisam mogla vjerovati da se to dogodilo meni  koja se nikako nije mogla zamisliti u ulozi mame…

A evo me sad, na pragu 25-og tjedna u stadiju “stvaranja gnijezda” za mladunce, potpuno sprema za nove izazove cak malo i nostalgicna jer vrijeme prolazi prebrzo.

Od dana kada smo ludjacki plakali and “carobnim stapicem ” proslo je zaista dosta tjedana i svaki tjedan donio je nesto novo. Nekad lijepo, nekad ruzno…nekad bi se nasla opet u lokvi suza, sama i neshvacena, a nekad bi bio dovoljan samo jedan udarac bica u meni da sve bude savrseno.  Prosli smo fazu sutnje na pocetku i ne pricanja o trudnoci, pa prvi pregled, drugi, nanizalo ih se dosta…sad vec svi znaju da ocekujemo bebu – musku bebu, koja ima i ime…bebu koja radi piruete, koja udara nogicama , za koju sam sigurna da sam je jucer napipala preko koze trbuha i pronasla se opet u valu emocija… Bebu koja reagira kad  tata stavi dlan na trbuh i za koju sam sigurna da ce biti jedno divno stvorenje koje ce rasti uz nas korak po korak…