Stokke Sleepi krevetic

tz-088_1z

I napokon…Toliko zeljeni krevetic je pod nasim krovom, smjesten vec par dana u spavacoj sobi i kao sto ja kazem “Sad mogu i roditi”. Toliko sam sretna bila kada je stigao da sam mislila da ce se upravo to dogoditi 😀

Dugo smo smisljali sta cemo i kako cemo sa novom bebom, gdje je smjestiti, u cemu je drzati…Stariji brat je veliki ali i dalje premali da dobije krevet pa da mladjem proslijedimo njegov krevetic. Iako ce maleni na pocetku spavati vise na nama nego sam i taj krevetic nije bio toliko potreban prvih dana, ja ipak mislim da se bolje pripremiti unaprijed. Pa sam tako ovih dana zauzeta sa sivanjem ogradice , smisljam dekoracije, ovih dana mislim poceti sa izradom baldahina i sva sam vesela i ponosna.

Stokke proizvodi (osim kolica koja ne mogu nekako prozvakati) su mi pravo cudo. Dizajn, estetika, pa na kraju onaj dio gdje se “iz neceg pretvaraju u nesto” su mi pravo savrsentvo. Jos nisam pohvatala u sta se pretvori ovaj krevetic ali mislim da na kraju postaje radni stolic ako se ne varam.

O cijeni bi se dalo raspravljati i zaista je svaka stvar skupa. Samo baldahin i zastita za glavicu koja se stavi u kolijevku kostaju kao jedan Ikein krevetic i madrac , a uz to vjerojatno i neka posteljina,  ali eto, zato je Ikea Ikea , a Stokke ostaje Stokke pa tko voli nek izvoli.

Ovaj krevetic raste sa bebicom, odnosno , kolijevka pod nazivom “Mini” se koristi od 0-6 mjeseci, nakon cega dolazi set Bed 0-18 mj ili od 6-18 , a zatim dio od 18 mj – 4 god gdje postoji mogucnost skidanja jednog nastavka tako da dijete moze ulaziti i izlaziti. I na kraju , zadnji dio od 4 -10 godina set “Junior” gdje krevetic postaje veliki krevet i kao sto znam ja reci u sali “Ostaje mu do kad se ne ozeni “ 😀

Nazalost, svaki puta kada zelite napraviti korak naprijed i “rastegnuti” krevetic morate kupiti novi madrac i dijelove za prosirivanje pa to mnoge odbija jer nisu toliko povoljni.

Mi smo imali srece pa smo uz bazu, odnosno set Mini dobili i set Bed tako da smo bez brige jedno vrijeme i ne trebamo trositi tako brzo novce na mijenjanje .

Meni je najsladji dio bas ta kolijevka, toliko je savrsena i izgleda “toplo” da ne moze biti , a da vam se ne svidja. Ono sto je pozitivno je da je zaista malena i njen okrugli oblik ne zauzima puno mjesta tako da se moze “strpati” bilo gdje sto sa standardnim kreveticem u nasoj ionako natrpanoj sobi nebi bio moguce. Pogotovo od kada smo i prematalicu udomilu u nasu sobu.

Kotaci omogucavaju lakse premjestanje, a njene dimenzije omogucavaju da prodje kroz bilo koja vrata bez previse teskoca tako da je mozete gurnuti gdje zelite 😉 Vec je vidim i u kupaoni za vrijeme tusiranja!

Posto maleni prvih mjeseci nece imati svoju sobu,  niti je dijeliti sa bratom jer bolje jedna beba koja ne spava nego dvije 😀 , spavat ce u nasoj, a kolijevku sam smjestila sa svoje strane kreveta za laksi “transport” po noci.

Stokke Sleepi dolazi u nekoliko boja, bijeloj, standardnoj boji drveta i smedjoj. U Americi takodjer dolazi i u lila boji i boji masline.  Mi smo odabrali bijelu boju jer se najljepse uklapa sa svime.

Ovih dana cu smisliti i dekoracije za objesiti iznad glavice i ostale sitnice za koje sam jos u formi 😉

1546364_10203258976414351_726092252_n 1625568_10203258976854362_624266600_n 1653455_10203258975294323_256105744_n 1782033_10203258975574330_995821629_n

Oglasi

Imamo Manduca nosiljku!!!

I napokon, stigla je jucer. Cekala sam ko i uvijek doslovno na prozoru da ne propustim postarev dolazak i napokon je stigao, a sa njim i moj paketic. 😉

U eouforiji sam otvarala kutiju, doslovno kidala da se sto prije docepam nosiljke. Moram priznati da sam se zaista odusevila na prvi pogled. Ocekivala sam neki umjetni i sinteticki materijal iako sam znala da je radjena od 100 %-otnog pamuka. Mekoca i njeznost pod prstima su me zaista iznenadili. Jedan ogroman plus istog trena.

Navlacim je brze bolje na sebe, uzimam mjere, stezem naramenice , slikam, vrtim po rukama, otvaram sve te tajanstvene dzepice zahvaljujuci kojima se Manduca transformira bas po mjeri i potrebama djeteta od samog rodjenja. U samo jednom potezu otvaranje zip zatvaraca podize se naslon za glavicu koji sluzi kada je beba malena , otvaranjem jos jednog sakrivenog pretinaca na sunce izlazi komad tkanine koji sluzi za pokrivanje glavice ako beba zaspi i za diskretno dojenje.

U unutrasnjosti se nalazi umetak “gacice” koji sluzi za jako male bebice kako bi bile na mjestu tokom nosenja i kako bi zadrzale poziciju “zabice” sa prirodnim polozajem nogu tokom nosenja.1994_10202643376144729_169275888_n

Maleni se budi i odmah ga stavljam unutra, pljescemo rukama i veselimo se zajedno 😀 Svidja se i njemu , a osjecaj je prekrasan jer tezina se ne svaljuje na ramena, trbuh ili prednji dio tijela vec na kukove i donji dio tijela i zaista je pravo savrsenstvo ne osjetiti tezinu naprijed. Iako sam zakoracila u 23.tjedan trudnoce, trbuscic nije ni malo smetao iako ce nase nosenje kada zatreba biti la ledjima. Nisam od onih koju djecu drze zaljepljene za sebe u nosiljkama i maramama cijeli dan ali maleni nekad postane zaista nepodnosljiv kad nesto radim po kuhinji i gurao bi nos svugdje pa tako trazi da ga drzim u rukama jer mi u protivnom skida doslovno hlace vjesajuci se po meni. Jucer je tako u jednoj minuti zavrsio na mojim ledjima sav sretan dok sam ja bez brige kuhala rucak, a on imao sve na oku 😉 Sa nestrpljenjem cekam proljece da vidim kako ce to izledati sa bebicom. 🙂 Ova nosiljka je zaista pun pogodak i vrijedi svakog novcica!

1452476_10202643392905148_1590404816_n 1463772_10202643392745144_58785077_n 1471801_10202643392545139_240832003_n

 

 

 

Rooming in

DSC_0073Moram priznati da sam o ovom sistemu pocela razmisljati puno tek nakon poroda jer tokom trudnoce nisam davala neku preveliku vaznost o tome kakvi ce biti nasi dani u bolnici.

Jako mi je cudno kad se citam postove mama koje pisu kako su bebice cijelo vrijeme bile odvojene od njih, dobivale bi ih samo kada bi bilo vrijeme za hranjenje, cak bi im i krisom sestre davale mlijeko u prahu i radile ostale gluposti koje mamama samo odmazu u vec ionako teskoj situaciji nakon poroda. Nacitala sam se svega, o mamama koje su omalovazavane jer neznaju smiriti bebu, da nemaju dovoljno mlijeka pa bebica zato place… Kako se moze osjecati jedna zena u toj situaciji dok ti uz sve to jos uzimaju bebu iz krila i lupaju vratima pred nosom ostavljajuci te samu na onom krevetu da razmisljas, places i cekas nabijajuci si griznju savjest….

Srecom, takvo nesto nisam dozivjela i jezim se kad citam takve postove.

O svom porodu sam pisala i kakav god da je bio , pozeljela bih ga opet.

Nakon sto je porod zavrsio i kada smo napokon o u rukama drzali nase malo blago preselili su me na kat u sobu. Sjecam se da je bilo oko deset sati navecer kada sam sa bebicom medju rukama i babicom koja je zavrsavala smjena raspravljala o tome sto cu jesti jer je vrijeme vecer proslo, a u meni je proradila vucja glad. Dok sam se ja borila za pizzu nagovarajuci mm da mi je donese , ona  me uopce nije zeljela slusati vec je uporno trubila da trebam secera i dovukla mi pladanj sa casom toplog mlijeka, nekoliko snita kruha i teglicu marmelade. MM-a sam poslala kuci nakon sto sam ga uvjerila da je sve ok, da sam dobro i da se vidimo sutra.

Odjednom sam ostala sam sama u sobi… Sa malenim i dalje medju rukama, sa bolnim savovima od kojih se nisam mogla pomaknuti, bolovima u cijelom tijelu i tom jadnom vecerom ispred sebe. Umorna, gladna, a sita istovremeno, izgubljena… I cekala sam jos jedno vrijeme da dodje neka od sestara da mi ga odnese da se najedem…ali nista. Uspjela sam nekako ubaciti u sebe nekoliko zalogaja, a onda sam ga onako u onoj polumracnoj sobi gledala i gledala. Hrpa emocija u meni, adrenalin na tisucu od kojeg oci nisam mogla zatvoriti, razmisljala o tome sto trebam raditi sad, kako se brinuti o ovome krhkom uspavanom savrsenstvu…Pomislila sam da su zaboravili na mene jer bio je zaista neki cudan trenutak, smjena se bila promijenila tik prije mog dolaska i mozda zaista nitko nije ni znao da su mene doveli. To je bio samo u mojoj glavi iako je ralnost bila drugacija, a to je da sam imala rooming in sistem bez da sam i znala i ocekivala ga. Znala sam da mama i bebica moraju biti zajedno, ali sam ocekivala nekog da mi pokaze kako da se ponasam sa djetetom, kako da ga okrenem, uhvatim, podojim… Kad kupis perilicu sudja, prvo joj se mali divis, pipkas tipke, gledas, poslikas da se pohvalis frendicama, a onda krenes citati uputstva o upotrebi. Ali eto, ja ih nisam dobila… One se nazalost ne dobiju sa bebom , a tako sam se nadala nekoj dobroj dusi da mi udje u onu mracnu sobu i pita me treba li mi pomoc. Nitko.Ja i moj maleni sami. Uspjela sam ga preseliti sebi sa desne strane i nekakoga namjestiti za podoj iako nisam ni znala cinim li dobro. Slusala sam zvukove koje su odjekivali po sebi dok je dojio i znala sam da ne cinim nesto dobro, ali ipak sam ga uspjela smiriti i proveli smo tako noc. Prvu noc zajedno premjestajuci se sa boka na bok , slusajuci zvukove “sisanja na prazno” i gledajuci njegovo smireno lice cijelu noc. Oci su me zaboljele od toliko gledanja, kliznula bi i po koja suza radnosnica i sjecam se da sam mu negdje u mrklo doba noci rekla da ga puno volim, opravdavajuci se valjda tom malenom bicu sto me nasao totalno nespremnu, a toliko sam ga zeljela upoznati , a sad neznam ni trebam li mu promijeniti pelenu i kako se to uopce radi…

Dobro jutro nam je pozeljela nasmijana medicinska sestra uz moju dozu tableta pitajuci me kako je prosla noc. Bojala sam se postaviti bilo kakvo pitanje, mislila sam da se od mene ocekuje da sve znam. Pitala me dali je sisao na sto sam odgovorila da jest . Gurnula mi je u ruku kremu za bradavice, objasnila kako da mazem , zazeljela ugodan dan i otisla. Jos jednom…

Tek me je cura koja je dosla u popodnevnu smjenu upitala je li mi netko pokazao kako se doji ispravno? Nisam mogla vjerovati! Odmah je primjetila da maleni na jednu dojku ne doji kako treba te mi je dala silikonski nastavak, objasnila mi kako se koristi, upitala me jesam li promijenila malog i bez imalo cudjenja i negodovanja ga promijenila ,pokazala mi gdje stoje pelene, kremice, sobicu u kojoj ga mogu promijeniti i dojiti u miru bez da to radim u sobi. Nas da ne je napokon dobio sasvim neku novu dimenziju i izgledalo je sve pozitivnije.

Da sam bila umorna jesam. Cetiri dana provedenih u bolnici bez spavanja bila su puno za moje ionako iscrpljeno tijelo ali toliko sam se veselila noci , bas kao da cu spavati cijelu noc jer to su bili trenuci gdje bi ga nesmetano promatrala, brojila svaku poricu, mjerkala taj mali nosic , savrsene crte lica i malene rukice. Provodila bi tako sate i sate, cekala da se probudi da mu cujem glas i da me pogleda svojim bistrim okicama. Sati bi prolazili tako i tako bi docekala jutro . Da mi se netko ponudio da mi ga uzme, vjerojatno bih odobrila jer je umor bio jak, ali babice su se ponasale kao da je to sasvim normalno i da je moj umor ono sto ce me pratiti od sad pa na dalje , gdje mi nitko nece moci uskakati. Imale su pravo, ali ti dani nakon poroda su bili tako teski i iscrpljujuci da bi bila spremna i platiti da mi ga uzmu samo na par sati u noci. On se doduse nije budio, spavao bi cijelu noc, dojio i nastavio. Problem je bio u meni sta ja uz njega nisam mogla zaspati. Stalno sam ga mjerila, skakala gore na svaki njegov pokret, hrpa adrenalina i hormnona u meni koji nisu dali da ga pustim bez nadzora.

Tako su se moji dnevni odlasci na wc , tusiranja ili bilo koja druga aktivnost u bolnici odvijali sa malim priljepljenim za mene dan i noc i to je dovelo do toga da me cetvrti dan “oprala” tolika depresija da nisam mogla podnijeti tudje poglede na njemu, kamo li dodire ili da ga odvoje od mene. Rutinski pregledi koji su slijedili, odvajanje na samo 5 min ili krivi pogledi usmjereni njemu meni su bili povod da “pokazem zube” i zastitim svoj teritorij. Nasla sam se u valu nekih novih emocija, totalno izgubljena i nespremna na sve ove promjene. Tada sam se radi toga svega osjecala lose radi toga, umisljala si da nisam normalna vec da sam postala ljubomorna i posesivna majka, bas onakva kakve mi se ne svidjaju, a sada vidim da je bas rooming in  bio “kriv za to” i da je njihov cilj sa ovim sistemom nauciti majku i bebu da postanu povezane i da se od prvog trena od rezanja pupcane vrpce otkrije neka nova povezanost, nevidljiva, a opet jaca od icega.

Da me netko “spasavao” nakon poroda uzimajuci mi ga radi umora  (a bila sam umorna stalno), vjerojatno bi do ovog svega doslo puno kasnije i vjerojatno bi se kod kuce nasla u teskoj situaciji kada mi nakon neprospavane noci nebi imao tko uskociti. U bolnici se me naucili da je to normalno i da se treba priviknuti na novonasatalu situaciju i kako god mi se to tad nije svidjalo sada sam im zahvalna jer sam sigurna da su bas one noci koje sam provela u gledanju nase male kreature pomogle da lakse prebrodim sve, postanemo ponovo jedno bez odvajanja i upletanja tudjih ruku izmedju nas.

Pupcana vrpca je odavno odrezana. Kada je otpala , gledala sam u nju u cudjenju razmisljajuci o tome sto da uradim sa njom. Nisam je sacuvala, gadljiva sam :D, ona je ionako postala samo trag jedne povezanosti od 9 mjeseci koja je zavrsila, a pocela je neka nova , drugacija i ljepsa koju vidim svaki puta kada mu pogledam u oci.

17 weeks

Jucer sam imala dogovoreni termin sa babicom , redovni termin izmedju dva pregleda kod ginekologa tako da se pauza cini manja, a oni ipak prekontroliraju da je sve ok sa bebicom, tako da sam cula srce i po ko zna koji put dobila potvrdu da je maleni prava ribica koja nema nikad mira…sto je pokazao i danas u 5 kada me doslovno trgnuo iz sna i on je zasluzan sto od tad ne spavam. :lebdi

1378234_10202320564234633_233224171_nUglavnom, vec nakon samog zakazivanja termina meni je to bio jedan od nepotrebnih sastanaka jer uopce nema potrebe da pricam sa nekim tko ce mi ponovo bas kao prije nesto vise od godinu dana pokusavati docarati porod u najboljem svijetlu. Nemam nista protiv, ali moj porod je moje iskustvo, nesto na sto sam zaboravila jednim dijelom, ali je drugim dijelom je i dalje tu i gusi me sama pomisao na njega, ali obavit cu to isto bas kao i prvi puta. Da stvari nisu isle najbolje – znam, da nikada nisam dobila objasnjena za svoj porod koji je zavrsio “tako kako je zavrsio”- nisam i nikad nisam ni trazila da mi netko objasni , jer – dogadja se. :dunno

Ona je ipak uvjerena da zasluzujem objasnjenje i da na sljedeci porod  moram krenuti sigurna i odlucna bez da imam neke stare otvorene rane i dileme te da moram shvatiti da je ovo novi porod, novo iskustvo i ono prethodno me ne smije kociti u njemu. Znam i to, ali tesko je…

Osim i porodu , dotakle smo i onu meni bolnu temu – starije dijete ; iako je ono meni jos novo, mirisno i svjeze , sto po njenim rijecima zasigurno vise nece biti sa dolaskom mladjeg clana. Pripremila me na to da cu od tog trena svoje starije dijete vidjeti vecim, odraslijim i da ce se vjerojatno izgubiti onaj odnos koji imamo sada . To mi se nije svidjelo i sa suzom u rubu oka sam gutala recenice, bez previse pitanja sa nadom da prestane pricati o tome.

I dalje mi je maleni bolna tema jer neznam sto me ceka i sto nas ceka.  Nisam jednom o tome pisala i ona mi je jucer jos vise nabila griznje savjesti koje ionako imam dovoljno iz neznam kojeg razloga. Znam da cemo mu dati najljepsi poklon , nekog kog ce voljeti i od kog ce biti voljen, nekog kog ce imati uvijek i sa kim ce odrastati i nikada jedno uz drugo nece biti sami, ali premaleni je da to shvati.

Majcina ljubav se ne dijeli, ona se mnozi

Jako lijepa recenica, cula sam je vec x puta i jucer mi ju je i ona ponovila. Ne mogu to zamisliti ali sam znatizeljna. Puno puta kazem da se nadam da ce beba biti dobra kao stariji brat, a nikako da prihvatim da ce nova beba biti drugacija u svemu. Sve ce biti drugacije. Sama trudnoca je drugacija, nacin na koji sam je prihvatila, ja kao mama u trudnoci, porod je nova prica i beba ce biti nova. Ja cu biti njegova mama po prvi puta, a on moje dijete po prvi puta bez obzira na to sto ja sam vec necija mama. :luv

Za kraj , nakon sat vremena pricanja, objasnjavanja, znojenja dlanova i napokon pozdrava, u ruke mi je gurnula kofercic za mame koji vec dobro poznajem, ali moram priznati da sam ga kod kuce otvarala bas kao da ga prvi puta vidim. Ponovo u rukama drage sitnice, mini stvarcice , bocice, ulja i kremice, miris bebe u zraku sa malom stetocinom kraj sebe koja je sa nestrpljenjem izvlacila stvari iz kofera i divila se. :srca

528229_10202320562274584_99217463_n1376440_10202320562074579_823061959_n 1375295_10202320561714570_1410849227_n1376440_10202320561874574_1018598519_n

11 mjeseci

10570_10201502433861885_581431790_n…a kao da sam jucer otvorila onaj rozi test za trudnocu iako uopce nije bilo potrebe jer sam osjecala da se u meni radja novi zivot, kao da sam do jucer gledala kako mi trbuh raste i njegovi otkucaji u njemu, kao da sam do jucer milovala neciju guzicu koja se uporno gurala i bila nemirna pod rukama, kao da sam ga jucer rodila i primila to toplo i nevino bice u ruke, kao da sam jucer postala drugacija osoba – mama, roditelji…

Svaki dan je bio novi izazov, svaka slika je sjecanje na njega… 11 predivnih mjeseci ljubavi, srece, odrastanja, dojenja…i jos puno toga lijepoga.

Vrijeme leti, pisem to cesto, toliko cesto se toga sjetim, kao da ni sama ne mogu vjerovati koliko brzo zapravo leti. Pocela sam napokon, nakon skoru godinu dana slagati prvi fotoalbum. Da sam pocela ranije, sve bi bilo lakse, ovako sam se nasla sa hrpom slika, jednom ljepsom od druge ,izmedju kojih moram birati teska srca, jer ja bi bas svaku zalijepila. Jer svaka je posebna za sebe, drugacija, prica svoju pricu, oci govore nesto novo…

Odlucila sam da album mora biti, barem do prve godine,  vjerojatno radi toga jer ja nemam ni jedan album, cak ni jednu sliku. Sjecam se kao kroz maglu slika koje su stajale u bakinom ormaru, s vremena na vrijeme smo ih izvlacili van i gledali. Sjecam se sebe male sa bijelom kosom , okruglih obraza sa smjeskom na licu i to je sve.

Sretnih nam 11 mjeseci 🙂