Ljetovanje u Mirami Family Village

Prije tocno mjesec dana vratili smo se na naseg godisnjeg odmora koji smo ove godine odlucili provesti u Novigradu, odnosno Mirami Family Village koji je otvorio prosle godine.

Bili smo jako neodlucni zelimo li zaista takav tip odmora, no posto smo prije nekoliko godina vec boravili u jednom obiteljskom kampu u Italiji i svidjelo nam se, odlucili smo ove godine probati i u Hrvatskoj.

Ocekivanja su bila velika, mozda i prevelika , a bilo je i za ocekivati jer na kraju krajeva pricamo o kampu koji ima cetiri zvijezdice.

Nakon 10 sati putovanja nasli smo se u Novigradu i kamp je zaista bilo lako naci. Smjesten je zapravo “usred nicega” , na jednoj ogromnoj povrsini uz more no svi veci gradovi se nalaze blizu sto je bilo super za vecernje izlaske do grada.

Na recepciji su nam ljubazno objasnili pravila kampa, dali brosure i dali kljuceve uz napomenu da mozemo doci bilo kada ako zatrebamo.

Pravila su bila jasna, dnevni odmor pocinje u podne i zavrsava u 16 sati, nocni odmor pocinje u 23 i traje do 7 sati ujutro te da je zadnji ulazak u kamp sa auatom u 22 sata , nakon cega se vise ne moze uci sa osobnim automobilom, vec pjeske .

Kratko i jasno, u brosurama je pisala ista stvar. Brosure koje smo dobili bile su na slovenskom jeziku iako sa Slovenijom nemamo nikakve veze , a hrvatski pricamo oboje. No nije nam to zasmetalo previse, no vjerojatno je tu nasa avantura u krivom smjeru i pocela jer smo se nasli u zoni gdje su oko nas bili samo slovenci.

Kamp je zaista zgodan na prvi pogled i nadje se svga, bazena za odrasle i djecu, tobogani, lezaljke, suncobrani, sve je na raspolaganju gratis u samom kampu.

U kampu se nalazi i zona gdje se nalaze masine za pranje rublja no tu za jedno pranje treba odvojiti 30 kuna , sto na kraju krajeva i nije pretjerano s tim da ne treba ni prasak ni omeksivac. 

Kucice su zapravo jedna na drugoj. Nas balkon je gledao u kupaonu od kucice koja se nalazila ispred nas i to zaista nije ugodno . Osim pogleda , iz samih kucica dolazi i buka posto su jedna blizu druge tako da smo imali live verziju svih obitelji oko nas kada bi bili u kucici , a mi na balkonu, no nije nam ni to predstavljalo problem jer su sigurno drugi culi i nas.

Svaka kucica ima balkon sa lezaljkama koji takodjer ima zavjese koje puno pomazu kada je jako sunce, kucica takodjer ima i klimu i neograniceni pristup internetu te televizor.

 

Nasa kucica bila je smjestena tik uz djecje igraliste, odnosno Water Park. Radi se o jednoj velikoj zelenoj povrsini na kojoj se djeca mogu slobodno igrati vodom , a u jutarnjim satima se na istoj odrzavaju animacije za djecu sa animatorima iz kampa.

To nam je u jednu ruku bilo i ok , jer barem nismo imali na strani od soba zalijepljene 3 kucice kao svi ostali vec smo imali slobodnu povrsinu .

Za nas je ovaj godisnji odmor trebao biti zabavan tokom dana, a opustajuci u vecernjim /nocnim satima.

Problemi su se poceli javljati vec iste noci kada smo shvatili da unatoc tome sto nemamo nikakvu kucicu iza nas, zvukovi i buka od susjednih kucica dolaze do nas i cinilo se kao da su tik uz nas.

Nisam se previse alarmirala jer je bilo deset sati i mi jos nismo ni legli, no nazalost buka je trajala do 3 sata ujutro. Nije se radilo o obitelji koja je zeljela provesti zajednicko vrijeme na balkonu vec se radilo o nekoliko nekulturnih slovenaca koji su odlucili da je balkon idealno mjesto za opijanje, glasnu muziku, krestanje , pjevanje….

Zaspala sam tek u cetiri ujutro nervozna i iscrpljena. U pet sati ujutro probudilo se dijete iz susjedne kucice koje je jurkalo oko kucica sa romobilom uz zvukove sirene , bacajuci loptu cak i u nasu kucicu, kamencice itd.

Ok, keep calm mislila sam u sebi, sutra ce biti bolje.

Nas stariji sin  voli spavati i dijete koje spava do 9 sati ujutro na moru nije nista cudno, no tu pocinje show jer animacija u parku iza nas pocinje u 8:45 uz glasnu muziku i radio koji je stavljen tik uz nas prozor od soba. Muzika do daske , Despacito e Subeme la Radio su dva hita koja se vrte punih sat vremena naizmjenicno i nakon punoh osam dana od te muzike mi se vec doslovno okretao zeludac.

Sam problem vodenog parka bio je taj da su slavine bile prikljucene na cijevi od nase kucice, tako kada bi djeca spavala kucica bi se tresla od jutra do navecer od vibriranja kada bi netko pustao vodu, a voda se zaista pustala cijelo vrijeme.

Polako me sokira ova situacija i tokom dorucka dolaze cure iz kampa jer ih zanima kako je prosla noc. Na ljubazan sam nacin objasnila sto se dogadjalo tokom noci i one nas smiruju govoreci da ce srediti situaciju.

Ono sto smo vidjeli na slikama bila je prekrasna plaza, bazen sa morskom vodom na plazi i izgledalo je sve nekako idilicno , no tu je takodjer uslijedio sok je plaza je zapravo ogromna izbetonirana kocka bez imalo hladovine . Ljudi leze doslovno jedni na drugima na tom betonu, neki su se smjestili ispod palmi koje nicu iz betona i prizor je zaista jadan. No znamo da ima taj bazen i odlucili smo ga potraziti.

Bazen je prazan. U njemu stoji jedan decko sa lopatom, bijelim Nike Air tenisicima, sav usminkan i puzevim korakom cisti ono lisce i zemlju koju je donijelo nevrijeme. Mislili smo da ce do sutra bazen biti spreman no nazalost to se nije ostvarilo i bazen su otvorili tek 3 dana prije naseg odlaska.

Dani su se nizali, a sa njima i problemi, pogotovo oni oko kucnog reda i jednog smo dana dosli do limita.

Nakupilo se tu svega, slovenci su provodili svoje noci na balkonu bez imalo srama, ocekivala sam da ce proci security ali punih tjedan dana to se nije dogodilo. Danas bi dolazila buka sa lijeve kucice, sutra sa desne, pa mi dosla nova obitelj, i opet iznova, uvijek obitelji iz Slovenije.

Vrijeme za odmor nije se uopce postovalo, ni po danu, ni po noci. Po danu bi cak i ljudi koji rade u kampu kosili travu od podne do 15-16 popodne i to nas je zaista sokiralo. Mislim pa cemu onda sluzi taj sav kucni red ako sami ljudi koji rade u kampu ne postuju pravila?

Nasa djeca pricaju talijanski jezik, razumiju hrvatski iako ne odgovaraju no uporno im se za vrijeme animacija pricalo na slovesnki i to me je sve vise nerviralo jer sam negdje u sebi znala da su oni uvjereni da smo mi porijeklom iz Slovenije i zato su nas stavili medju sve te nekulturne slovence koji su se tamo nalazili i radi kojih je nas odmor bio unisten. Kako god sam se trudila ispravljati ih da mi nismo iz Slovenije, oni bi opet po svome danas kasnije pa se onda ispricavali…

Kucice su same po sebi lijepe i odlicno opremljene za tako mali prostor, no nadje se svega , nista nam nije falilo u kuhinji. Osim invazije mrava i onih odvratnih insekata “usara” koji su nam se zavlacili u krevet i odjecu u ormarima, drugo nista nije bilo negativno sto se same kucice tice, no kazem, sve ostalo je jedan veliki minus i kamp definitivno ne zasluzuje 4 zvijezdice.

Kucica je bila ociscena povrsinski, prasina ispod kreveta, na ormaricima, prasina po podu, kosa itd.

Citajuci ponovno recenzije na booking.com i tripadvisor.com nasli smo hrpu recenzija sa problemima poput nasih , i iako sam ih procitala vec prije same rezervacija mjesta, nisam puno marila jer neugodne se situacije mogu dogoditi uvijek.

Posto smo odlucili ostati 10 dana kao sto smo rezervirali, osmi dan ujutro sam trazila da izadjemo jer vise nismo mogli od ne spavanja. Nikada nisam bila toliko iscrpljena sto psihicki sto fizicki na nekom odmoru. Ne spavanje me dotuklo, a sa druge strane cijena koju smo na kraju morali platiti za ovaj odmor je bila pre visoka . Da je sve proslo super kao sto smo planirali, jer cijenu smo znali na dan rezervacije,  sigurno bi pozalili ni kune, no nazalost…

Imali smo priliku pricati sa zamjenikom direktora koji nam je ljubazno ponudio jedan drugi kamp za za zadnja dva dana , no mi smo odlucili odbiti ponudu i vratili se kuci.

Otvorili smo temu kucnog reda radi cega se on ljubazno ispricao i rekao da bi bilo suludo da on u svaku kucicu slao zastitara ako netko radi buku nakon ponoci, jer ipak ovo je mjesto za odmor i za razbibrigu i iako je naspisano i objasnjeno kada se radi check-in kucni red zapravo ne postoji .:O Nazlost tu se nismo slozili jer nepravedno je da 10 obitelji i vise sa malom djecom mora patiti cijelu noc radi necije nekulture i nije se paradiralo do ponoci vec do 4-5 sati ujutro i ne samo jednu noc vec 8 noci bez pauze.

Takodjer nije pomogla ni ziva muzika iz obliznjeg bara koja se odrzava svakog cetvrtka od 23-5 sati ujutro. Takodjer su puno neativnih recenzija dobili i radi toga iako bar nema nikakve veze sa kampom no sigurna sam da bi se mogao naci neki sporazum da ta muzika pocinje nekih sat dva prije i zavrsi oko 2-3 ujutro sto bi se dalo tolerirati.

Ah, zaboravih, pravilo da se nakon 22 ne moze u kamp sa autima ne postoji takodjer jer je rampa otvorena non stop i auti, kamionici i skuteri tutnje cijeli dan i cijelu noc.

Srecom, Novigrad je prekrasan grad u koji bise vratili istog trena, no nazalost ovaj kamp bi izbjegli u sirokom luku.

 

 

 

 

Pufies Art & Dry pelene

O pelenama sam vec pisala i moram priznati da ni dan danas nakon cetiri godine i dvoje djece  ne mogu reci da sam nasla one koje su nam odgovarale 100% i koje bih mogla preporuciti bez da izostavim neki negativan detalj koji je meni zasmetao.

Nikada ali nikada nisam nasla pelene koje bi bile “pun pogodak” pa da sam jednostvno odlucila koristiti samo njih. Smetao bi mi cicak, rub koji se zareze u nogicu, miris, pretvrd materijal, propustanje, pogotovo u noci… U jednom sam trenutku imala nekih 5 vrsta pelena u ormaricu i svaka je bila namjenjena odredjenoj situaciji. Tako su na primjer postojale pelene samo za izlazak, za popodnevno  spavanje, za nocno spavanje , za “po doma” 😀 …

Nazalost mladji je sin sklon iritacijama i od prvog dana je imao problema sa pelenskim osipom i  upaljenom guzicom . I dan danas iako ima dvije godine, muku mucimo sa kremama i pelenama i mijenjanjem nakon svakog mokrenja da se ne upali jer vecinom te iritacije traju i po tjedan dana i to bude pravo mucenje za sve nas.

A zaista na trzistu nema pelena koje nisam probala , cak smo i jedno vrijeme hodali u Itaiju iskljucivo po Pampers koje su bi bile pod istim imenom kao i ove nase koje smo kupovali kod nas, ali se ipak radilo o ogromnoj razlici. Bile su mekanije, njeznije, upijale su bolje i na neko smo vrijeme zaboravili na crvenu guzu.

A onda sam prije nekoliko tjedana dobila upit da li bih zeljela probati Pufies Art & Dry pelene za koje sam ruku na srce gledajuci reklama mislila da se radi samo o lijepom dizajnu i nicem vise. Pa zasto ne, ionako nemam sto izubiti, ako bas nece odgovarati uvijek ima netko kome trebaju pelene i mogu ih pokloniti kao sto sam to radila do sada kada nam neke nebi odgovarale.

Nakon sto se paket stigao na vrata , brze bolje sam se bacila na otvaranje i vec u prvom trenutku ostala ugodno iznenadjena jer pelene su bile sasvim drugacije – jednostavne , lijepe i mekane…

Dok su djecica spavala ja sam se bacila na citanje recenzija, foruma i ostala iznenadjena jer osim da se radi o prekrasnom dizajnu , radi se i o kvaliteti sto je ipak ono najbitnije jer sumnjam da ce netko koristiti pelene samo zato jer lijepo izledaju izvana. Naisla sam na postove koje su pisale zadovoljne mame i samo nadala se da ce Pufies odgovarati i nama. 

I tako smo mi dan za danom polako poceli testirati nas novi paket pelena i svaki novi dan bi zapravo donio niz novih pluseva i u moru pozitivnih iskustava naslo se i nase iskustvo.

Ono sto mi se najvise svidja je mekoca i sto izledaju jako udobne za nosenje. Ne klizu zahvaljujuci cicku koji se dovoljno rastezljiv, a mekoca materijala od koje su napravljene garantira samo najbolje za djecju guzu.

Nekako se prvih dana nisam usudila staviti ih za nocno spavanje nego sam ostala vjerna onima koje sam prije koristila za noc i odlucila da cu probati Pufies tek kad zavrsim paket “nocnih”. I tako smo nedavno  probali Pufies za nocno spavanje i kao sto sam vec i znala, nije bio propustanja i tako su prosla 2 puna tjedna od kada koristimo iskljucivo Pufies dan i noc i moje odusevljenje je veliko ko kuca 😀 Jedino sto me brine je to da ce se moje muke po pelenama uskoro nastaviti jer zavrsavamo zalihe , a ovdje kod nas nazalost Pufies nisu u prodaji sto me bas rastuzilo 😦 

Kao sto sam napisala, radi se o pelenama koje su udobne i mekane, koje savrseno upijaju i guza nikada nije vlazna kako god pelena bila puna i to je vjerojatno dovelo nasu crvenu i upaljenu guzicu do toga da se smiri i pozdravi sa iritacijama. Nema grubih rubova koji ostavljaju tragove.

Pufies pelene neutraliziraju miris mokrace, garantiraju suhocu i mekocu poput pamuka.

Ako i dalje niste zadovoljni pelenama koje koristite , trk u trgovinu po paket Pufies Art&Dry pelena i uvjerite se sami da se ne radi samo o prekrasnim sarenim pelenama vec i o kvalitetnom proizvodu o kojem vrijedi pricati i siriti glas tako da svaka mama moze odabrati samo najbolje za svoju bebu.

 

 

…kuc, kuc…

…kuc, kuc… Ja sam…

Ovo je vjerojatno bila naduza pauza bez pisanja do sada . Blog je i dalje bio uvijek u glavi no problem je kao i uvijek vrijeme i volja, ili bi imala jedno ili drugo, nikako zajedno.

Moram priznati da je svemu tome odmoglo i opce nezadovoljstvo sa vremenom i mjestom u kojem sam se nalazila. Dogodilo se puno stvari koje su negativno utjecale na mene i moje psihicko stanje i tek sada kada smo se rijesili svega vidim koliko sam zapravo bila nezadovljna u protekle dvije godine, a vrijeme od pocetka 2017. do sada je bilo zaista svakodnevni samar u facu i totalna depresija negdje duboko, duboko koja je pocela izlaziti van i vise je nisam mogla zataskati nikako.

Vrijeme je donijelo svoje i opce nezadovoljstvo koje nas je mucilo sto pojedinacno , sto kao cjelokupnu obitelj je postao pravi problem kojemu smo srecom nasli rijesenje iako je bilo dugo i iscrpno , no na kraju se sve se odigralo jako brzo , situacija se rijesila i kao sto sam napisala, tek sada zapravo vidim koliko sam bila nesretna.

Radi se o tome da smo napokon u kuci, u kuci u kojoj ne zivi nitko ispod ili iznad nas, nitko nas ne budi galamom ili koracima, nitko da nam budi djecu lupanjem u sitne nocne sate… Sve su to sitnice koje su se nakupile u starome stanu koji od staroga nije imao nista, naprotiv, ali se ocito stedjelo na materijalu pa bi svako susjedovo  da izvinete pisanje dolazilo do naseg stana iako smo zivjeli na zadnjem katu. I tako uz dana u dan, osjecaj kao da imas svog susjeda u stanu i osjecaj da ne zivis sam vec si bombardiran svakodnevno njeovim navikama, zaista jedna neuodna situacija za sve nas.

Koliko takve stvari mogu biti naporne i isrpljujuce zna samo onaj tko je probao i nama su dvije godine u takvoj sitaciji bile sasvim dovoljne.

San da napokon zivimo sami, san da imamo kucu je postajao sve jasniji i shvatili smo da je to nas sljedeci korak. Zapravo smo to trazili sve ove godine no nazalost nikada ga nismo mogli ostvariti iako je puno puta bilo jako blizu, a razocaranje nakon neuspjeha svaki puta sve vece.

Srecom, u najvecoj toj nekoj stisci, kada nismo vidjeli drugi izlaz osim cekati , pojavila se kucica koja je vec na samoj slici izgledala kao san ,no ja sam se bojala otici pogledati je jer sam tip osobe koja si napravi sto filmova u glavi i vec na pragu kuce vidi nas unutra i bojala sam se razocaranja da iskreno kazem i osjecaja koji sam prosla kada bi nam bas poput dima sva mastanja netko otpuhao u tren oka. Bojala sam se da ce za tu kucu izabrati neku drugu obitelj, a mi cemo i dalje, cekati, razocarani i u nezavidnoj situaciji.

A  dogodilo se zapravo sasvim suprotno na opce odusevljenje i ronila sam suze ionako kada su nam rekli da je nasa.

Znaci , jos jedna selidba sa dvoje djece, pakiraj, spremaj, koliko sam bila sretna toliko me je i izjedala nervoza i pitanja cinimo li dobru stvar. Pa glatko je nekako sve to proslo, mozda nesto ne valja, mozda cemo vidjeti tek kasnije, mozda nam skrivaju nesto…. Naravno da je sve to bilo u mojoj glavi i ovo je bio plod svih prethodnih negativnih iskustva. Sjecate se stana koji je nakon 2 mjeseca postao gradjevinska zona? 😦

Moj san da imamo kucicu, vrt i dvoriste se ostvario prije nesto od manje mjesec dana. Jos sam sva u euforiji no rotkvice rastu, mrkva izbija iz zemlje, salata je taman izasl! 😀

Isplanirala sam svaki metar ove kuce i polako je uredjujemo , sa puno ljubavi ovaj puta.

Prijasnje namjestanje stanova je bilo nekako povrsinski, bez emocija, radis to jer moras, ali ovaj puta je drugacije. Ovaj puta osjecam da je to to, ljubav na prvi pogled iako ova kuca nema nikakve veze sa prijasnjim super modernim stanom gdje je bilo sve novo, kuhinja opremljena kao da ce unutra snimati Master Chef… Ova kuca nema ni klimu, ni pec na paru, ni super frizider i zamrzivac, nema prostrane kuhinjske elemente i ladice ali ima ono nesto sto se meni svidja, ja osjecam da je ovo DOM. Osjecam toplinu, osjecam se sigurno i zasticeno, osjecam se kao da sam ovdje vec godinama. Doslovno smo se preporodili i osjecaj je neopisiv.

Tisucu sam puta zamisljala kako bi bilo lijepo da sa vama mogu podijeliti ove stvari, no vremena je uvijek bilo premalo, a volje za zivotom, kamo li pisanjem jos manje.

Priznajem da sam izbjegavala citati i kometare i poruke koje ste mi slali jer sam jednostavno zeljela otkaciti od svega, ionako sam znala da ce ovaj dan jednom doci, dan kada cu odluciti da je vrijeme za povratak i nastaviti gdje sam stala .

Jucer , nakon sto sam stavila klince na spavanje, osjetila da je to to, i da bi se moglo poceti sa pisanjem , no nisam otvorila laptop nego sam nastavila blejiti u televizor. A onda mi je zasvijetlio mobitel koji mi je davao notifikaciju da mama blogerica ima 20 osoba vise koje je slijede , unatoc ne pisanju i zapostavljanju bloga i hvala vam. 🙂

Mogla bih vam ispricati hrpu toga , o tome koliko sam novih stvari i proizvoda otkrila, o tome da je stigla hrpa hrvatskih proizvoda na testiranje tokom ovih mjeseci , no mozda je bolje da se zasutavim sada i da ovaj post bude samo objasnjenje zasto nisam pisala, a sa narednim cu postom krenuti kao da se nista nije dogodilo .

I zato vas molim komentare podrske u inbox i koju lijepu rijec za ovu mamu koja je napokon nasla mir 😉 ❤

 

 

Godina nova…

Jos jedna nova godina je tu i ovo je najbolje vrijeme za osvjezenje i za donosenje nekih novih odluka.
Nekako mi je drago da je 2016-a zavrsila i da je pred nama jos jedan pocetak, nove sanse za ostvarivanje planova, iako je zapravo godina kao i svaka druga, a i dan kao i svaki drug, ali svejedno nekako sa lakocom mijenjamo stvari na pocetku godine i lakse je donositi odluke koje naravno treba postivati i ispuniti u odredjenom roku. A imamo punih 12 mjeseci…
Meni je osobno najbolji period bas taj nakon Bozica i Nove godine, kada se okrene nova stranica, a najgori onaj od rujna do prosinca. Ljeto je iza nas, dani su kraci, umorniji smo, zeljni hrane, trosenja..Ajme kolaps zivi.:D

Mi smo ovu novu godinu bas kao i svaku drugu zapoceli sa “od sutra vjezba i zdrava hrana” i moram priznati da nam je ovo treca godina kako se drzimo toga. Krenemo u petoj brzini pa onda ruku na srce polako splasne ta zelja i volja, ali se nekako drzimo i griznja savjest nas gura da ne odustanemo i tako doguramo do ljeta.
Tesko se organizirati sa dvoje djece i tesko je vjezbati svaki dan 6 dana u tjednu ali definitivno se moze i ja sam sam primjer jer radi se o pola sata dnevno.
Tezi je onaj dio koji govori o prehrani , jer tu ima svega i dogodi se svasta 😀
Ali , kao sto sam rekla, nova godina je pred nama, pravo je vrijeme za odluke, za ustrajnost i cvrsto vjerujem da cemo dostici nas cilj.

Osim vjezbanja i bolje prehrane nisam znala koju si drugi cilj zadati. Ne zelim nista posebno i nista novo, nekako volim ovu nasu svakodnevicu. Ako bas moram birati izabrala bih da muz manje radi i zaradjuje vise i da vise vremena provodimo zajedno 😀 , a ne samo vikende koju prodju u tren oka i od toliko “slobodnog” vremena zavrsi tako da zelimo napraviti sto vise stvari, cesto se na kraju i posvadjamo u svoj toj zbrci i onda se grizemo jer nije fer da se natezemo u to malo vremena sto mozemo provesti zajedno.

Obecala sam sama sebi da cu biti jos strpljivija sa djecom nego do sad i sigurna sam da mogu bolje ovoga sto dajem trenutno. Zeljela bih manje deranja i izderavanje, manje “NE” i “NEMOJTE SE TUCI”, ali vidim da se ovo zadnje sa vremenom samo pogorsava tako da se polako psihicki pripremam. 😀
Na svemu ostalome sto zelim promijeniti na sebi i u sebi se mora raditi i kao i svi ostali ucim iz dana u dan i presretna sam sto imam priliku biti ovdje,uciti, mijenjati stvari, grijesiti, ispravljati, sto imam obitelj, zivot, sto sam supruga, majka i zena. Neka je samo zdravlja i srece, za ostalo cemo lako.

Sretno svima u ovoj novoj godini 🙂

…

Ljeto nam polako prolazi sto znaci da se polako brizi kraj bezbriznim i suncanim danima . Sve je to polako iza nas i ljeto je kao i uvijek proslo je prebrzo. Ni ne trepnes vec mu je kraj,  a zima cini se traje godinama jer pocne sa prvim kisama i tmurnim danima , a zavrsi cini se, svake godine sve kasnije.
Ovo je ljeto bilo nekako drugacije, ljepse i opustenije. Po prvi smo puta proveli ljetovanje opusteni , zabava je bila drugacija, dani ispunjeniji , totalno razliciti, igra je bila glavni zadatak, a smijeh glavni cilj. Ne kazem da sa devetim mjesecom i pocetkom skolske godine igra zavrsava, ali nazalost igra postaje ozbilnija jer vise nema spavanja do kasno i odlazaka na spavanje kada se vec trebalo spavati 3 sata ;), nema suncanja i brckanaj u bazenu, zujanja ko muhe bez glave, parkova u bilo koje doba dana.
Ove godine, igra postaj ozbiljnija jer nas malisan starta sa drugom godinom vrtica , drugom godinom koja je obavezna i “forsira” vrtic kao skolu, odnosno malisani su obavezni pohadjati vrtic svakodnevno od 9 – 15:30, a meni kao mami je to jako puno pogotovo jer on ima tek cetiri godine i forsirati ih i nabacivati im obaveze vec u tim godinama mi je previse. Imaju cijeli zivot ispred sebe da se brinu i da “moraju” raditi ono sto drugi zele, imaju cijeli zivot za skolovanje, posao i vjerujem da su ove njezne godine namjenjene igri i bezbriznosti .
Tako da se mi vec sad polako pripremamo sa time da se uskoro u vrticu ostaje cijeli dan, da tamo treba i spavati jer on jos i spava popodne svaki dan i sve se nekako nadam da ce proci sve laganini, bez suza .
A onda imam tu i manjeg koji ce mi sigurna sam biti u krizi non stop radi toga jer ne vidi brata. Vec smo ionako cijeli peti i sesti mjesec plakali i ronoli suze za njim svaki puta kada bi ga morali ostaviti. Ovo ljeto imali su “samo” jedno drugo i dijelili su sve medjusobno, voljeli se i tukli i mali je puno toga naucio od velikoga i jednako tako su puno toga naucili u zajednickoj igri i njihov odnos je poprimio jednu prekrasnu nijansu koju do nedavno nisam primjetila.

Ovo smo ljeto takodjer pokusali skinuti i pelenu, i jesmo na dva tjedna, a onda se gospodin mali predomislio i odlucio da je ipak bolje kada se za “pipi” ne mora moliti mami ili tatu da te odvedu, nego je ljepse samo rasiriti noge i obaviti to bilo gdje. Nikako ne mogu shvatiti zasto i zasto i ne mogu nista drugo napraviti osim hodati za njih i cistiti. Osjecaj je kao da imam malog psica u fazi odvikavanja od zapisavanja po stanu i moram vam reci da uopce nije ugodno pogotovo jer smo tu fazu davno prosli i jer sam je prekrizila vec , a sad se ponovo vracamo na isto i jos je gore. Strpljen – spasen ,kazu… Imamo jos mjesec dana kratkih hlacica pa se nadam da cemo to uspjeti rijesiti jer odvikavanje u hladnijim danima je puno teze nego u ljeti, ali naravno ne i nemoguce.

Znaci, klinci su narasli, stvari su jednostavnije, psihicki je teze jer se svakdonevno natjecu koji je jaci, bolji, koji jace gurne, pocupa za kosu i tako to, ali je ipak fizicki lakse i vjerojatno to i pokazujem pa me mozda zato uporno ispituju “Kad ce trece?” Moja faca nakon tog pitanja poprimi zelenu boju i mislim da je svima jasno ono sto mislim. Nisam rekla nikada “ne” za trece dijete ali odlucno kazem “Ne sada” jer dragi moji, imati dva hahara koji su totalno okrenuli tvoj zivot naglavacke, od kojeg jedan ni nakon skoro 3 godine ne spava , i misliti uz sve to na trece dijete, bilo bi zaista za medalju. Divim se mamama koje to mogu, ali je ne mogu, ne sada… Fizicki sam koliko toliko bolje jer nema nanasanja i nunanja i moja kicma koja je ionako “gdje je -tu je” zahvaljuje, spavam ako bude sve po planu 6-7 sati uz neka 2-3 budjenja i to je super za razliku od onoga sto smo prolazili. Psihicki je teze i u totalnom sam kolapsu jer znamo dobro koliko ljubavi, koliko strpljenja i stiskanja zubi je potrebno u zivotu jedne mame, pogotovo gdje su djeca toliko blizu sto se godina tice.

Jednostavno mi treba jedan period gdje cu se napokon moci posvetiti sebi, imati koji sat za sebe bez da se stavljam na zadnje mjesto jer su prioritet uvijek oni i mi kao obitelj. Jer ipak ja ipak sebi zelim jednako toliko dobro kao i njima, u teoriji je to jednostavno, u praksi puno teze.
Zanima me kakav ce mi zivot biti kada obojica krenu u vrtic/skolu, hoce li mi ovaj cijeli ritam faliti ili cu ga sa zadovoljstvom prekriziti sa spoznajom da sam u prve cetiri godine dala za njih najvise od sebe, trudila se iz dana u dan i svaki dan legla sa zadovoljstvom jer je dan bio ispunjen. Vjerujem da necu imati za nicim zaliti jer se trudim za njih vec od prve minute cim se dignem na noge i zavrsavam tek kad se navecer zatvore vrata njihovih soba. Razmisljam polako o poslu, o novim navikama, ljudima… Za koju godinu svatko od nas ce imati svoj novi put, put gdje vise necemo biti zajedno 24/24 i gdje ce mama nece vise biti najbolji prijatelj kada se ludira sa njima i ujedno i neprijatelj kada kori, odgojiteljica, kuharica, spremacica , ljubiti oguljena koljena i modrice na glavi… Oni ce biti veci, zreliji, ja i dalje njihova mama koja ih gleda kao male pilice, a oni puno veci, sa vecim krilima i zeljom za otkriti svijet..Pitam se jesam li spremna pustiti ih i kako cu se naviknuti na to. Pitajte me za koju godinu zelim li trece 😉

Vrtic

Obecala sam povratak blogu od rujna, pa evo me…

Rujan je meni najdrazi mjesec. Volim jesen, lisce, vjetric, sunce sto grije njezno… U rujnu 2008 godine sam okrenula stranicu u svom zivotu i dosla u inozemstvo, u rujnu 2009 godine smo se vjencali…Vjerojatno  mi je jos sve svijeze i mirisi mi na uspomene iako je proslo puno godina.

Ovogodisnji rujan ce takodjer ostati urezan u sjecanje. Danas je nas maleni veliki djecak krenuo u vrtic. 3 godine i 2 mjeseca, 99 centimetara i nesto vise od 14 kila , plava kosica i plave oci koji se me bojazljivo gledale dok sam mu u autu objasnjavala gdje ga vozim iako vec danima pricamo o vrticu, novim prijateljima, novim igrackama… Koliko sam se veselila, toliko sam se i bojala koliko njegove toliko i svoje reakcije.

Parkirali smo auto i rukom u ruci krenuli prema vrticu, u tisini… Nije puno ispitivao, nisam ni ja , samo sam gutala knedle koje su se gomilale u grlu i fokusirala se na to da zadrizim suze.

Znam, znam, nije vrtic nista strasno i dobro im dodje, dobro ce doci i meni da se malo odvojimo, da barem 2 sata na dan mogu posvetiti samo malenome… Pokusavala sam drzati sve pod kontrolom i vodila ga uz smijesak ohrabrujuci ga i pokazivajuci mu ogromne prozore kroz koje su virile radoznale djecje glavice. Pozvonili smo na vrata iza kojih se cuo djecji smijeh, a onda su svi nahrlili da vide novog prijatelja koji je sa strahom provirivao iza mojih nogu. A onda je u jednom trenu digao rukicu i nasmijao se i cim su se otvorila vrata krenuo zajedno sa njima prema sobi sa igrackama, dok sam ja ostala paralizirana u mjestu i kiselo se smijala. Bas sam se osjecala visak na onim stepenica, tako da sam odlozila njegove stvari, neprimjetno mu ukrala poljubac i dala do znanja da se brzo vracam.

Bila sam spremna za plac naravno ali nisam se dala. Hrabro sam udahnula nekoliko puta i otisla po auto.

Da je odvajanje tesko, tesko je… Cijelo vrijeme sam razmisljala sto radi, dali je gladan, zedan, jel se pita gdje smo, gdje mu je brat, gdje je on sad, hoce li se mama vratiti? Sigurna sam da on ni na sekunde nije pomislio na nas i ako jest, sigurno mu je neki novia utic ili neki novi prijatelj skrenuo pozornost.

Ta tri sata cinila su se duga. Tek sam sad nakon skoro 2 godine shvatila koliko se zapravo lako brinuti o samo jednom djetetu. 😀  To je ono , “kao da ga nemas”.  🙂 Nije bilo dreke, suza, natezanja oki igracki, guranja, zatvaranja vrata… Mir i tisina.  Maleni je imao sve igracke za sebe, mirno je sjedio na tepihu sa svojim komadom peciva i zabavljao se. Imao je i mamu cijelu za sebe i mislim da je to jako dobro shvatio.

Cijelo vrijeme me pogledavao prema vratima od sobe i zbunjeno me gledao kada bi usao , a u njoj nije bilo brata . Sigurno je i on shvatio da se nesto dogadja.

Maleni i ja smo bili medju prvima koji se dosli pokupiti naseg “skolarca”. On se bezbrizno igrao sa loptom sa ostalom djecom i smijao. Primjetila sam da ima hlacice koje sam jutros donijela u slucaju “nezgode” . I da, bila sam u pravu…Uz svu igru zaboravio je da mora ici na wc tako da se nas heroj prvi dan popisao u hlacice, ali Boze moj… Ima i gorih stvari 🙂

Cim nas je ugledao, odmah je doletio sa jos vecim smijehom i krenuo sa nama. Vidno umoram i iscrpljen jedva je docekao da dodjemo kuci, da prigli svog “zeca i psa” i da legne u svoj kreveti.

Nije puno pricao, on je inace tip djeteta iz kojeg moras rijeci izvlaciti tako da se sve svelo na to da je pojeo jabuku, popisao se i trazio vodu za piti, a onda je otisao na spavanje….i probudio se totalno razocaran . Kada sam ga pitala u cemu je problem, odgovorio mi je da on zeli sad u vrtic… 🙂

Drugi dan

Danas smo ga probudili nesto ranije da u miru moze popiti svoje mlijeko i da ga obucem bez stresiranja…Na kraju smo opet dosli na isto jer smo se u roku od 20 minuta nakon budjenja vec nasli u autu jer je gospodin mali zelio krenuti u vrtic jos u pidzami. 🙂

Tako smo i jutros krenuli sami nas dvoje, ovoga puta sa smijeskom i nesto opustenijim izrazima lica…

On vec zna put do vrtica tako da je on pokazivao kuda moram ici, a kada sam se u jednom trenutku okrenula sa autom jer nisam mogla naci parking , on je zabrinjavucaje zajaukao “oooo mammmaaa , ne idemo valjda kuci sad?!” 😛

Kao i jucer, cim su se vrata otvorila, odjurio je brzinom munje. Sustigla sam ga samo da mu papucice stavim na brzinu i pitam dali mora u wc 😛 i to je to. Nije me ni pogledao vec se bacio u istrazivanje sa svojim novim prijateljima.

Maleni i ja smo si priustili jedno relax jutro , kavica i fina peciva, mali shopping i topli rucak koji smo ponijeli kuci za sve nas kada pokupimo brata.

Sretan je bio i danas…ali umooooran. Toliko umoran da nije vise mogao stajati.

I danas sam izvlacila rijeci iz njega. Kaze da je opet jeo jabuku, da je drugi djecak jeo kekse, na moje pitanje zasto i on nije jeo keks, odgovrio je da nije htio. Sam je priznao da je napravio malo haosa i da ga je odgojiteljica zamolila da pospremi , sto je on slusao i pospremio. Kao prava mama, morala sam pitati dali se derala na njega ili je bila ljuta. Odlucno je odgovorio da nije , nego da mu je samo rekla da sredi malo 😛

Sretno nam bilo u ovoj novoj avanturi ❤

Terrible two

Neznam tocno jeli bila subota ili nedjelja, dan kada se nas mali plavooki djecacic pretvorio u vragolastog Denisa i tog smo dana duboko zakoracili u fazu “Terrible Two”. Pa eto , imamo i mi UZASNOG DVOGODISNJAKA! Nisam vjerovala da ce me vise psihicki i fizicki iscrpiti on vec beba od 5 mjeseci. Kad spojim to dvoje , zapocnem i zavrsim dan sa njih dvoje bez da sam se i 5 min odljepila od jednog ili od drugog, doslovno hodam na sve cetiri od umora. Vise onog psihickog umora vec fizickog.

Od faze dobrica koja bude gdje ga stavis pretovrio se u cendravo deriste koje voli svoje neke navike koje nikako ne treba “dirati”, kojemu vec dan zapocne lose ako vidi brata na “njegovom” djelu trosjeda gdje on pije mlijeko kad se probudi, tako da manjeg na prvi urlik iz sobe i znaka da je nas “napaceni” budan i da dolazi medju nas, brze bolje micem sa trosjeda…i do 2 metra dalje nebi li zaradio koji namjerno slucajni udarac u glavu . Popije se tako to famozno mlijeko uz crtice i to je nekih 5-7 minuta tisine , a ona zapocinje nas dan . Dan koji se sastoji od plakanja, vristanja, cendranja, lupanja glavom o zid, stol, glava o glavu moju ili tatinu, grebanje, udaranje,  bacanje igracki , bacanje sa trosjeda, stolice, famozne rijeci NE, nemoj mu se obracati, nemoj slucajno promijeniti pelenu pogotov ako je ukakan, nemoj slucajno da proba nesto novo… Jos uvijek se sjecam one scene sa njegovog rodjendana kada smo svi pjevali NJEMU i cekali da puhne svijecicu , a on je tati opalio samar , a onda je pokusao i meni sto se sve jasno vidi na videu.  Neznam kako smo se uspjeli nastaviti smijati nakon toga i kako mu glava nije zavrsila u onoj torti 😀 Moja samokontrola da se smirim i ne dozivljavam ga te mu pokusam skrenuti pozornost rijetko kada upali jer on svojim postupcima zna izvuci i onaj najdeblji zivac i tad slijedi moje urlikanje na koje se ne ponosim ali jednostavno bude jace od mene.

Neki dan je i uslijedila kazna po vrtickom sistemu. U “cosak” na onoliko minuta koliko imas godina. Tako da je brzinom munje nekon jedne od scena letio u krevetic i gle cuda, smirio se nakon 2 minute. Duze ga nebi ni ostavila ali barem je shvatio da je pretjerao…ili barem ja tako mislim. Vecinom nakon tih scena osjecam griznju savjest, nekad u ogromnim kolicinama i jako tesko se borim sa time. Najintenzivniji su vikendi. Tada prisutnost tate kojeg ostalim danima nema na “raspolaganju ” cijeli dan , pogorsa ionaku tesko situaciju. Tada je plac dupli, jadanje trostruko, zivci tanji da tanji ne mogu biti i moj jedini izlaz je ponedjeljak. Danas je ponedjeljak i vikend nema nikakve veze sa njime. Kada stavim na vagu, nas “Denis” je vise bolji nego los, vise dobrica nego zlocko i mozda sam samo ja odabrala krivi dan da krenem pisati post. Da sam pisala srijedom vjerujem da bi napisala puno ljepsih stvari i ovaj pocetni tekst uopce nebi bio u ovome postu, ali sta cu kad mi je vikend jos tako svjezi u memoriji 😛 No, nije sad da ga mislim hvaliti, ja sam odlucila da ga ne hvalim vise i ipak na kraju krajeva , kada smo sami nas troje uspijemo izaci na kraj nekako i kao sto bi moja mama rekla za mladjeg brata koji izvodi jednu za drugom ” Pa dobar je on…”

Kada smo sami zna da je mama uvijek u pravu, bas kao jutros kada je slomio nocnu lampicu, kada se zalijao sokom, srusio na sebe papire i napravio jos hrpu glupostu. Tada shvati da bi bilo bolje da je mamu slusao , ali shvati to prekasno… Nekada popustim i ja, moram jer inace igra nebi bila zanimljiva. Ne mogu uvijek biti “azdaja” i ona koja se dere, tjera u kut i daje po guzici prema zaslugama. Vise puta sam ona koja se pravi da ne vidi, koja sama sebe tjesi da ce proci i to, koja umjesto u njega kada pravi neku ludariju gleda u onaj mali petomjesecni smotuljak u svome krilu i pusta da stariji napravi nesto sto ce ga tog trena usreciti. Ja cu ionako pocistiti, pospremiti, bas kao i uvijek. Tome sluzi mama…

Iako je pravi pravcati nepodnosljivi dvogodisnjak , ja u ovome trenutku osjecam kako mi vrijeme leti pred ocima i kako on vise nije beba, vise ne mogu manipulirti njime kako ja zelim , poljubiti ga i stisnuti sebi kada mi se prohtje…a tako bi nekad htjela i ne mogu se pomiriti da on zapravo odrasta. Ali zato onog mladjeg medvjedica izgnjavim, izljubim i svasta nesto prije nego mi i on u potpunosti zabrani da mu se priblizavam osim ako mu necu pomoci da smislu jos jednu od ludarija koje je naumio.

Eh da…samo faza…kazu…

Upoznajte zirafu Sophie

Zirafu Sophi sam “upoznala” preko interneta  i odmah se zaljubila u njene osobine 😀

Ne radi se o plisanoj igracki vec o obicnoj gumenoj zirafici , bas onoj sa kojom sam se ja igrala prije 20 i nesto godina , a sigurno i mnogi od vas i nisam ni znala da ce mi na istu tu “ispasti” oci nakon toliko godina kada je ugledam na internetu.   Radi se zapravo o svjetsko poznatoj igrackici i bas mi je drago sto smo od danas i mi vlasnici jedne zirafice Sophie.

Sophie je rodjena 25.5.1961. (Dan Sv. Sofije) u Francuskoj , tocnije u Parizu gdje je gospodin Rompeau napravio je tako prvu zirafu od prirodne gume , odnosno kaucka i tako je Sophie postala prva igracka svakome djetetu jos od rodjenja. Njezin oblik i nacin izrade nije se nikada promijenio te je isti od prvog dana. 

Sophie svojim izgledom, mirisom i zvukom potice sva djetetova osjetila.

SLUH: Sophie zabavlja dijete i potice njegov sluh. Kada je dijete stisne zirafa proizvede smijesan i prepoznatljiv zvuk sto mu kasnije pomaze razumijeti vezu izmedju uzroka i ucinka.

VID: kontrastne mrlje sirom tijela zirafe Sophie pruzaju vizualnu stimulaciju prepoznatljivu bebu te ona samim time postaje poznat i ohrabrujuci objekat.

OKUS: Sophie je veoma fleksibilna i puna dijelova za zvakanje (usi, rogovi, noge, vrat) te je savrsena za bolne desni kod izbijanja zubica te je potpuno bezopasna. Napravljena je od 100% prirodnog kaucka i prehrambene boje.

DODIR: Oblik i velicina 18 cm. Savrseno je napravljena za male ruke djeteta , svojom lakocom, dugim nogama i vratom lako omogucava bebi da je drzi u saci bez ispadanja. Vrlo je mekana na dodir  te time oponasa kozu majke sto potice umirujuce fizioloske i emocinalne rekacije.

NJUH: Jedinstveni miris kaucuka cini da Sophie za vasu bebu bude posebna igracka prepoznatljivog mirisa

Zirafa dolazi u poklon pakiranju uz jos jednu “zgodnu” grickalicu za desni , takodjer napravljena od kaucuka.

Od danas smo i mi vlasnici male Sophie i bila je gnjecena i zvakana dobrih pola sata. 🙂 Tolp vam je preporucamo i upoznajte i druge mame i bebe ovom tako starom , a posebnom igrackom.

 

 

Duda varalica DA ili NE?

Ja sam definitivno ZA dudu varalicu!

Sjecam se nasih pocetaka i taj dan kada sam iz plasticne kutijice izvukla dudu , sterilizirala je i dala mu je. Osjecala sam se uzasno, kao da je to nesto lose , kao da ce od tog trena puno toga promijeniti i vise nikad nece biti beba od prije. Mali gospodin mi ju je izbacio iz usta brzinom munje i za mene je to u jednu ruku bilo olaksanje.

Odustala sam na neko vrijeme, a onda sam nakon iscrpljujucih dojenja svakih sat i pol, njegove nervoze, i grceva odlucila pokusati ponovo sa drugim modelom i prihvatio ju je istog trena. Od tog trena smo rijesili puno trenutaka nervoze, razmak izmedju 2 dojenja nategnuli na dva i pol sata i bilo je to pravo olaksanje za mene, a i za njega u kriznim trenucima. Problem je bio od samog pocetka sto se on jadan nikako sam nije znao smiriti. Znaci da bi za uspavljivanje, nakon budjenja, za svaku sitnicu koja bi ga uznemirila trazio dojku. Nema tu nista lose, ja sam ionako uvijek bila na raspolaganju, ali nakon mjesec dana to me pocelo dosta smetati jer ga drugacije nisam znala smiriti osim mlijekom. I tako je duda postala nas spas i zavoljeli smo je svi.

Puno ih kaze da duda utjece na dojenje sto i nije istina jer sam na vlastitom primjeru vidjela da jedan komad plastike nikad nece zamijeniti maminu ciku. Kad je glad bila u pitanju duda bi jos vise pogorsala stanje i znalo se sto trazi i da je vrijeme za “napitak”, ali kad bi ga mucila uznemirenost i nervoza tad bi duda puno pomogla.

Sa vremenom sam nasla puno pozitivnih stvari o koristenju dude sto na pocetku nisam jer vjerojatno nisam htjela . Mislila sam da je duda nesto lose, nuzno zlo koje ne treba koristiti jer ce se sve poremetiti ali zaista nije bilo tako .

O odvikavanju od dude jos ne razmisljam jer nema potrebe. Duda je i dalje tu za vrijeme spavanja, po danu je koristi ukupno manje od sat vremena i povezuje je samo sa spavanjem. Znaci da je obavezna za vrijeme uspavljivanja i spavanje bez dude ne dolazi u obzir.

Ono sto moram reci da je da definitivno nisam za guranje dude u usta od prvog dana rodjenja jer to mi nema smisla jer se zna da tad bebica treba mamu 24/24 , potrebno je stimuliranje mlijeka i zaista mi se ne svidja kada im je prvi dan tutnu u usta jer “Beba bi jela svakih pol sata” . 

Bebica tad i treba jesti svakih pol sata i treba je stavljati na dojku na svaki “kme” jer to je prvi korak prema uspjesnom dojenju. Vjerujem da duda samo u tim situacijama moze pokvariti dojenje i prije nego se ustabililo dojenje nebi je trebalo koristiti.

Subota kod frizera

Nas zene zaista nekad treba razumijeti, pogotovo one u trudnoci, one zasluzuju posebnu titulu. E tu se desi kolaps totalni da ni same ne mozemo vjerovati da smo pomisljale na neke stvari za koje treba puno hrabrosti. Ali trudnoca i hormoni izazivaju promjene, vuku nas na nesto novo, volja za “biti na miru” je ravna nuli. Barem sa ja takva, pa se onda iskaljujem na premjestanju stvari, bacanju istih, praznjenju ormara radeci “space clearing” i kad ostanem bez inspiracije – okrenem mlin na kosu  E sta je ta jadna kosa prozivjela sve u ove moje dvije trudnoce, svaki put kad zavrsim na frizerskoj stolici zapitam se jeli moguce da nakon svega i dalje imam toliko kose.

Najbolje sam se osjecala sa pramenovima. Dok nisam imala ni bebe ni trbuha, mogla sam si priustiti pramenove svakih 6-7 tjedana i provesti sate i sate na stolici uz neku dobru knjigu dok frizerer radi svoj posao, a onda sam sa rodjenjem malenoga odustala od svega. Ono malo vremena sto bi nasla nisam zeljela provesti kod frizera vec na neki bolji nacin tako da je frizer postao samo “nuzno zlo” ako bi trebalo malo srediti vrhove , a boju sam radila kod kuce i to direkt iz plave u smedju. Vukla sam se sad tako zadnjih godinu dana i usprkos komociji sto boju nasenem, isperem, osusim u vlastitom domu u roku od sat vremena dok maleni spava, meni je falilo nesto vise i falilo mi je svijetla i licu i kosi pogotvo sad kroz zimu kada postanem blijeda ko zid, a smedja kosa to jos vise naglasava.

I tako sam u petak nazvala frizera nakon sto sam se probudila i kako vec dugo razmisljam da svoj bob skratim na neku djecacku modernu frizuricu, objasnila sam curi koja radi sa njim sto zelim nakon cega mi je potvrdila sisanje i farbanje i neka racunam sve zajedno oko 3 sata. Sisanje na kratko i plavi platinasti pramenovi. 

Ideju sam promijenila vec nakon pola sata pa sam se jucer pred frizerom morala iscudjivati kako smo se sigurno krivo jucer razumjele njegova pomocnica i ja jer sam ja htjela samo malo poraviti svoj bob i napraviti “ombre”  sto mi uopce nije bilo na pameti do dan prije . Jednostavno nisam mogla biti iskrena i reci da sam se predomislila  A istina je da sam tek nakon sto sam spustila slusalicu shvatila da mi pramenovi znacili zacarni krug koji me opet vodi svaki mjesec kod frizera na nekoliko sati radi izrasta, a kratka kosa i nije napametnija odluka sad kad sam u fazi nakupljanja kila.  Ni jedno ni drugo nece biti idealno rijesenje sa dvoje male djece, tako da sam odlucila ne eksperimentirati previse vec napraviti pramenove “sa izrastom” koji su ove godine u modi, samo malo skratiti duzinu i nabaciti svoje omiljenje super kratke siskice koje oduvijek volim, a ne nosim ih vec dugo.

Sa slikama koje sam nasla na internetu stvar je bila jos brza i bez previse kompliciranja i obasnjavanja nasla sam se u rukama svog frizera.  Slikice koje sam nosila sa sobom , boja i efekt koji sam zeljela :

Siskice :

Poceli smo ovako: