Jos jedna tocka na “i”…

12107827_10208262072768633_728306559988329690_nUz svoju sam djecicu naucila sto je bezgranicna ljubav, da je davati za djecu , a pritom oduzimati sebi prekrasan osjecaj, da je imati djecu, zdravu, prava privilegija.

Naucila sam da je uzvracanje ljubavi upakirano u dva samara koja ti dolete onako bezveze dok se ti topis poput maslaca pred njegovim plavim okicama, da je upravo iscupan pramen kose neizreceno “volim te puno”, da je jutarnja prolivena kava po trosjedu znak da vise nikad neces biti sam/a.

Sa djecom naucis gledati stvari sa druge perspektive , sa one perspektive sa koje nismo znali prije gledati. I poludis naravno na razlijanu kavu i tisucu smokija po tepihu i dok ti to skupljas on je vec cetkom za WC ocistio ves masinu i plocice usput. I zaurlas kada ti otvori lak za nokte, po mogucnosti onaj najdrazi se prelakira vrata ili udari cekicem u kuhinjski element i napravi rupu. I places ponekad u noci radi nespavanja, radi ustajanja, radi redovnog kmecanja cim sklopis oci i pitas se do kada… A onda svane jos jedno jutro i onako ga tolpog donese u krevet dok se on gura da ti bude sto blize, dok namjesta svoje nogice na tvoje jer voli spavati sa uzdignutim nogama, pomilujes ga po kosici i zahvalis nekome gore sto je tu i primjetis da raste jer mu u onom nasem krevetu treba sve vise mjesta, a mi se po rubovima madraca povjesali bas poput afingera samo da ne remetimo njegovu “komociju”.

Tu se do prije tjedan dana nasla i necija rukica koja bi svako jutro rastezala maminu majicu i trazila nesto svoje direkt iz ambalaze –  mamino mlijeko, uvijek savresn napitak, uvijek savrsene temperature , koje se nikad ne odbija.

To nam je mlijeko sluzilo kao utjeha, kao najbolji napitak za veselje, kao lijek za svaku bol… Prolazili smo bas ono sto sam prolazila sam starijim i jednako sam se veselila svakom mjesecu vise i nasem dojenackom stazu. Dogurali smo do brojkice 19. Tocno pola godine vise nego sto je to bilo sa starijim.

Prekid je uvijek tezak i ne sjeda nikako ni mami ni djetetu , ali nekako smo se bez previse rijeci, bez previse rastezanja odlucili na to….jer, nase su noci postale koma . 19 mjeseci ustajala svaku noc jer bi on uvijek nesto trazio i htio od mene, san nam je svima postao nedostizan luksuz. On se nikada nije uspavao sam, bez mene i bez dojenja i to je bio kljuc naseg problema kojeg ja nisam zeljela vidjeti jer nisam znala na koji nacin napraviti rez.

Nakon sto smo proveli mjesec iz pakla, nakon sto sam dala maximalno od sebe kao i svaki put, da mu ugodim, da se uspava na najljepsi moguci nacin i da trcim za svaki njegov “kme” u noci , odlucila sam napraviti rez jer smo poceli spavati jedva 7 sati sa 745268 budjenje,  donosenje u nas krevet vise nije bilo dovoljno i on bi jednostavno u 4 sata  ujutro odlucio ustati. Osim sto bi bio umoran, nervozan, dosadan sam sebi, ustao bi vidno umoran i kao da ga to mucilo. A mucilo je i nas…

I onda sam negdje proslog tjedna odlucila da je gotovo, onako egoisticno , sebicno, bas kao sto sam napravila to i sa prvim sinom kada sam shvatila da nam to dojenje remeti san svima i da je red da podvucemo crtu sad ili ce postati jos teze. Kap koja je prelila casu je bio i pregled kd pedijatra koji jako zagovara dojenje , ali mi je jasno dao do znanja da ako hocu spavati jer spavanje treba svima, prvenstveno nama, a onda njemu, da moram biti jasna i dosljedna u svojim ciljevima.

Pravila su bila jasna, nema vise uspavljivanja dojenjem, nema dojenje u noci i apravo je bilo lakse nego sto sam mislila.

Poceli smo tocno u petak , poceli smo sa dnevnim spavancem, a zavrsili sa vecernjim uspavljivanjem bez dojenja. Gledao me zbunjeno, tuzno i kao da mi je htio reci “Nemoj mi to raditi “, kada bi ga nakon 10 min sto mi je lezao u krilu poluuspavanog stavila u krevetic i izasla. Da je plakao pola sata sigurna sam da bi usla i vise nikada nebi ponovila to sto sam napravila, ali plac je trajao jedva 5 minuta, nakon cega je zaspao. Plakala sam i ja u dnevnoj sobi slusajuci njega jer sam znala koliko mu je to uspavljivanje drago i koliko mu znaci taj nas mali ritual, koji zaravo pokvari cijelu noc. Znala sam da je tosao “taj” trenutak i da kako god se osjecam lose, cinim dobru stvar za sve nas.

Danas je srijeda, znaci proslo je pet dana. Sa 5 minuta plakanja dosli smo na uspavljivanje bez plakanje. Vise bi ga nazvala protestiranjem kada ga stavim u krevetic. Spavanje se poboljsalo i vise nego sto sam ocekivala.

Prije bi legao oko 21- 21:30 i budjenje bi pocelo oko 23 i ja bi uvijek morala ulaziti u sobu, uzeti ga k nama i onda se tamo boriti s njim da se uspava. Spavanje do 5 ujutro bio bi pravi luksuz. Sada se na spavanje ide oko 20:30 i spava se cijelu noc. Trenutno je 7 sati, a on jos spava, a ja sam neznam nakon koliko mjeseci ustala prije njega, odmorena…. Probudi se nekoliko puta tokom noci, javi se ali se opet ponovo uspava bez da moram intervenirati.

Ono sto mi je najsmijesnije do sad je to da kad ga pitam hoce li mlijeko, okrene glavu na drugu stranu i sa namrgodjenom facom kaze “Neeee” Onako uvrijedjeno i ponosno. Nekad je jace od njega pa uzme, ali eto ima 2 dana kako nije sisao, vecinom uzme nakon budjenja ujutro. Uglavnom, odlucila sam dati mu ako zeli, ali samo po danu i samo kad je budan.

I tako mi zajednicki okrecemo jos jednu stranicu. Tko god je prestao dojiti, zna koliko je to tesko , mozda ne toliko za dijete koliko za mamu. I iako sam zapravo sretna jer napokon spavamo, negdje u dubini se osjeca lose radi svoje odluke, a onda se opet sjetim da sam bila 19 mjeseci na raspolaganju, da sam zrtvovala svoj san dok su druge mame iz parka nesmetano spavale i gledale me kao cudaka jer mi jos ne spavamo.

Nikada nisam rekla da je to radi dojenja, nekad bi slagala neku glupost, nisam zeljela da se drugi petljaju u nase stvari i da osudjuju jer ovdje jako malo mama doji, a jako puno ih na porodu odluci da ne zele dojiti bas zato da bi mogle spavati i jer je lakse gurnuti flasicu sa adaptiranim mlijekom.

Istina je da nas dojenje ne cini boljnim majkama, ali je takodjer istina da bas dojenje stvara jedan poseban odnos koji se sigurna sam pamti do kraja zivota. Moj plavi djecacic je sigurno vec zabravio za cim je plakao do prije par dana, ja cu tesko i polako… Moj plavi djecacic raste… Jos jedan…

Oglasi

Duda varalica DA ili NE?

4489463-colorate-bambino-ciucci-appesa-fuori-in-linea

Ja sam definitivno ZA dudu varalicu!

Sjecam se nasih pocetaka i taj dan kada sam iz plasticne kutijice izvukla dudu , sterilizirala je i dala mu je. Osjecala sam se uzasno, kao da je to nesto lose , kao da ce od tog trena puno toga promijeniti i vise nikad nece biti beba od prije. Mali gospodin mi ju je izbacio iz usta brzinom munje i za mene je to u jednu ruku bilo olaksanje.

Odustala sam na neko vrijeme, a onda sam nakon iscrpljujucih dojenja svakih sat i pol, njegove nervoze, i grceva odlucila pokusati ponovo sa drugim modelom i prihvatio ju je istog trena. Od tog trena smo rijesili puno trenutaka nervoze, razmak izmedju 2 dojenja nategnuli na dva i pol sata i bilo je to pravo olaksanje za mene, a i za njega u kriznim trenucima. Problem je bio od samog pocetka sto se on jadan nikako sam nije znao smiriti. Znaci da bi za uspavljivanje, nakon budjenja, za svaku sitnicu koja bi ga uznemirila trazio dojku. Nema tu nista lose, ja sam ionako uvijek bila na raspolaganju, ali nakon mjesec dana to me pocelo dosta smetati jer ga drugacije nisam znala smiriti osim mlijekom. I tako je duda postala nas spas i zavoljeli smo je svi.

Puno ih kaze da duda utjece na dojenje sto i nije istina jer sam na vlastitom primjeru vidjela da jedan komad plastike nikad nece zamijeniti maminu ciku. Kad je glad bila u pitanju duda bi jos vise pogorsala stanje i znalo se sto trazi i da je vrijeme za “napitak”, ali kad bi ga mucila uznemirenost i nervoza tad bi duda puno pomogla.

Sa vremenom sam nasla puno pozitivnih stvari o koristenju dude sto na pocetku nisam jer vjerojatno nisam htjela . Mislila sam da je duda nesto lose, nuzno zlo koje ne treba koristiti jer ce se sve poremetiti ali zaista nije bilo tako .

O odvikavanju od dude jos ne razmisljam jer nema potrebe. Duda je i dalje tu za vrijeme spavanja, po danu je koristi ukupno manje od sat vremena i povezuje je samo sa spavanjem. Znaci da je obavezna za vrijeme uspavljivanja i spavanje bez dude ne dolazi u obzir.

Ono sto moram reci da je da definitivno nisam za guranje dude u usta od prvog dana rodjenja jer to mi nema smisla jer se zna da tad bebica treba mamu 24/24 , potrebno je stimuliranje mlijeka i zaista mi se ne svidja kada im je prvi dan tutnu u usta jer “Beba bi jela svakih pol sata” . 

Bebica tad i treba jesti svakih pol sata i treba je stavljati na dojku na svaki “kme” jer to je prvi korak prema uspjesnom dojenju. Vjerujem da duda samo u tim situacijama moze pokvariti dojenje i prije nego se ustabililo dojenje nebi je trebalo koristiti.

Dojenje je carobno

a8f628d8c70d5a6d6fe6fd0c5d1ebb91Jedina stvar oko koje se u trudnoci nisam previse brinula bilo je bas dojenje. Pomirila sam se sa cinjenicom da dojenje i nije bas jednostavno iako neznam iz kojeg razloga i odlucila sam da se necu ljutiti ni u kom slucaju ako dojenje nece ici. Ja sam odrasla na adaptiranom mlijeku kao i vecina ljudi oko mene tako da mi mlijeko u prahu uopce nije zvucalo kao nesto negativno. Jednostavno sam si utuvila u glavu – “Ako ne ide nikom’ nista, ako ide jos bolje “ i na tome su ostale moje misli o dojenju.

U jednom sam periodu , tamo oko sestog mjeseca trudnoce cak duboko razmisljala da ni ne dojim. Vjerojatno sam bila potisnuta tudjim iskustvima i nametanjima tako da me obuzeo neki strah i cak sam bila spremna odustati odmah u samom startu, jer kao sto su mi druge mame rekle – bezbolnije je tako… Bilo je to hrpa iskustava, previse…previse praznih prica, nametanja i osudjivanja dok sam ja sa trbuhom do zuba i knedlom u grlu samo gutala i gutala i vjerovala da ce moj zivot postati pravi pakao. Ako prezivim porod kojeg sam se bojala ko crnog vraga, ovo “traumaticno iskustvo” oko dojenja koje moram – sigurno necu. Vjerojatno cu krepat negdje na krevetu sa mastitisom u sisama , temperaturom 40 i bolovoma pa je zbog toga najbolje “da ti odmah kazes da neces dojiti pa nek on fino odmah njemu daju mlijeko u prahu” . Zivi bili – vidjeli – dozivjeli!

Rodjen je sisavac sam’ takav! Prikopcao se na ciku prve sekunde i vjerujem da je iz trbuha izasao otvorenih usta u nadi da mu cim prije uleti mlijeko. Sisao je toliko jako da je odzvanjalo po radjaoni dok smo se smijali zajedno sa babicama. Nije se skidao sat vremena nakon cega je zaspao i tog sam trena shvatila kako je dojenje  zapravo nesto carobno sto se ne moze opisati.  Rodila se neka povezanost iste sekunde, ljubav, sreca, nesto samo nase i ne mogu zamisliti kako bi bilo da sam sebicno mislila samo na sebe i zatrazila da mi ga ne stave na prsa.  Vjerojatno nikad nebi osjetili tu povezanost koju zivimo i dan danas.

Ne kazem da je sve islo sjajno ali vjerojatno je opet ona moja ideja o dojenju vodila. Svaki dan bio bi novi uspjeh , svaki gram na vagi nasa zajednicka pobjeda i tako smo prolazili kroz mjesece, rasli na vagi, a rasla je i nasa ljubav iz dana u dan.

“Skokovi u razvoju” bili su nam jedini dani gdje sam zaista na kraju veceri pozeljela otici po kutiju mlijeka u prahu jer sam se nalazila na rubu zivaca i snage. Sisao bi dan i noc, a kada bi ga pokusala skinuti u nadi da operem zube ili da se istusiram zaurlao bi toliko ludjacki da je bolje bilo da radim ono sto on zeli. Srecom ti bi skokovi trajali par dana, a pojavljivali su se onako skolski kao sto je napisano u  knjigama ili na internetu : prvi dolazi nakon 3-5 dana, nama je stigao u paketu sa odlaskom kuci iz bolnice. Tu noc sam provela sjedeci u krevetu i hraneci njega i plakala ko kisna godina. Vjerojatno od straha da ce mi svaki dan biti takav i pitajuci se “sto mi je ovo trebalo?” Drugi nam se pojavio nakon 3 tjedna, treci sa 6 tjedana pa su uslijedili oni sa 3 mjeseca i 6 mjeseci koje uopce nisam osjetila. Nije bilo previse nacicavanja ni cendranja, ali su me zato ova prva tri ubila. Svaki bi zavrsio sa potokom suza, krvavim bradavicama, nezadovoljnom i placljivom bebom iako je bila pristekana 12 sati u komadu. Ali prodje sve, zaboravi se uz hrpu ostalih lijepih stvari sto dolaze uz dojenje.

Tako je cika lijecila svaku bol, svaku temperaturu, svaki zubic, plac u snu, uspavljivala, mazila, tjesila i hranila. Cika je uvijek bila najbolja prijateljica kojoj leti i u sreci i u tuzi i za svaku mamu je to pravo zadovoljstvo. Naisla sam na dosta negativnih misljenja, pogotovo kada smo prosli onih 6 mjeseci famoznog dojenja. Tada su se zgrazanja i neukusni komentari koji nisu imali namjeru povrijediti redali ko vojnici ali nakon pocetne tuge pocela sam ih jednostavno ne dozivljavati i preokrenutu tudje komentare u zavidnost i jal. Jer vecinom su ti komentari dolazili od mama koje su imale ili lose iskustvo sa dojenjem ili nisu nikad ni odlucile dojiti tako da sam sa ponosom dodavala mjesece i dane  nasem dojenackom stazu bez obzira sto drugi mislili o tome.

Pa ima li ista ljepse i prirodnije od dojenja? Ne stidimo se razbacanih guzica i sisa na internetu, dostupnih cak i djeci, a stidimo se pogladati majku koja doji i okrecemo djetetovu glavu na drugu stranu u prolazu da ne gleda?

Svaku majku doja doji na klupi pogledam sa osmijehom jer znam sto to znaci kada djetetu dajes maksimalno od sebe jer najlakse je odustati, izvuci se na bolne bradavice, neprospavane noci, dijete koje stalno place jer je vjerojatno gladno.. neka se nitko ne ljuti ali odavno sam prestala tolerirati te fore jer sam ih i ja prosla. I ja sam hodala sam odvaljenim bradavicama, sa svakom novim podojem bi imala osjecaj da mlijeko izlazi iz mozga koliko je boljelo, a i moje dijete je plakalo ali nikad nisam pomislila da je gladno jer moje mlijeko mozda nije dovoljno za njega. Nisam nikad gledala na sat koliko je proslo od podoja i jeli vrijeme za jelo ili nije vec sam ga do cetvrtog mjeseca zivota drzala prikopcanog ko privjesak i davala mlijeko na njegov “kme” . Bilo je uspona i padova, neprospavanih noci, suza i boli ali danas imamo sretno, veselo i smireno dijete koje ne place nikada osim ako zaista nije lose. Naucen je na ljubav, razumjevanje i sigurnost koju je dobio svaki puta kada bi ga uzela u krilo , i ta dubina osjecaja rodila se bas zahvaljujuci dojenju. One koje su mi najvise pametovale oko dojenja nasle su se kako raspravljaju koje mlijeko ili bocicu odabrati dokj a i dalje sa zadovoljstvom dojim svoje dijete. Dojenje izgleda kao lak posao i zaista jeste –  kada se uhodas naravno, ali pocetak je najtezi i tko ga prodje zasluzeno okrece glavu na takva opravdanja i ne dojenje.

Dojimo i dan danas, 12 mjeseci dojenackog staza. Predivna godina i ponekad pomislim da je vrijeme da mozda pokusamo prestati, ali pitam se cemu? Volimo dojenje, to je nesto nase i ne zamijenjivo. Besplatna njeznost koja dodje kada je potrebno , gdje se sretne hrpa osjecaja, gdje se voli toliko jako da ostane u srcu.

I zato cijenim svaki dan i uzivam u ovome sto imamo. Nekad se dogodi da po cijeli dan ne trazi mlijeko, a mene stisne oko srca jer pomislim da je zaboravio, da je nase zadnje dojenje zaista bilo zadnje, a onda dotrci prije spavanja sa svojim zecom i dudom u ruci, gurne glavu u majicu i zatrazi svoju  dozu ljubavi za laku noc.

Receptici za najmanje

Za sada mi jos ne fali ideja za kuhanje i miksanje kasica ali uvijek volim zaviriti na internet i posluziti se ponudjenim recepticima i isprobati. Iako kod mene nikad ne ispadne kao u receptu jer uvijek nesto oduzmem, dodam… 🙂

Ono sto bi zaista htjela, a nikako da probam je skuhati puno povrca, mesa, spremiti kasice u posebne posudice i zamrznuti tako da ne moram svaki dan smisljati nesto novo i kuhati svaki dan posebno barem dva puta, racunajuci da mu dajem 2 zitno-vocna obroka i jedan povrtni.

Pa evo nekoliko kasica koje Smotuljak obozava i koje su kod nas bila pun pogodak. Mozda i vama posluzi. Nekako se baziram uvijek na njima, pa onda ovisno o danu dodajem neke nove namirnice.

Kasica od mrkvice, tikvica i rizinih pahuljica

1 mrkva

1 tikvica

2-3 zlice rizinh pahuljica

cajna zlicica maslinovog ulja

Povrce ogulimo, operemo i narezemo na manje komade te kuhamo na pari dok ne omeksa. Kada je kuhano izgnjecimo vilicom ili ispasiramo stapnim mikserom. Dodamo nekoliko zlica vodice od kuhanja te umjesamo rizine pahuljice i na kraju maslinovo ulje.

Rizoto sa bundevom, tikvicom ,mrkvom i krem sirom 

Saka rize

1 mrkva

1 tikvica

pola kriske bundeve

jedna kockica sirnog namaza ili zlicica Philadephije

cajna zlicica maslinovog ulja

Rizu i povrce kuhamo u odvojenim posudama (jer je rizi potrebno manje vremena nego povrcu), te kada je kuhano povrce izmiksamo ,dodamo rizi te jos u vruce dodamo sirni namaz da se otopi. Na kraju dodamo maslinovo ulje.

Palenta sa tikvicama i sirnim namazom

saka palente

1 tikvica

1 sirni namaz

cajna zlicica maslinovog ulja

Palentu kuhamo prema uputama. Tikvicu ogulimo i kuhamo dok ne omeksa te izmiksamo stapnim mikserom. Pomjesamo palentu i tikvicu i u vruce dodajemo sirni namaz. Ako je potrebno dodamo malo vode koja je ostala od kuhanja tikvice da kasica postane rijedja posto palenta upije dosta vode. Na kraju dodamo zlicicu maslinovog ulja.

Spinat sa ricotta sirom

2 dcl kuhanog i miksanog spinata

2 jusne zlice ricotta sira

cajna zlicica maslinovog ulja

Spinat prokuhamo na pari te u vruce dodamo ricotta sir i maslinovo ulje.

Batat (slatki krompir) sa palentom

Batat kuhamo dok ne postane mekan. Palentu kuhamo prema uputama. Kada je gotovo pomjesamo i izmiksamo stapnim te dodajemo maslinovo ulje.

Jabuka i zobene pahuljice uz dodatak jogurta

Zobene pahuljice ostavimo u nekoliko zlica rizinog mlijeka da nabubre. Za to vrijeme skuhamo jabuku na pari i izgnjecimo. Kada je kuhana pomjesamo sa zobenima  i dodamo zlicu jogurta.

Nekoliko ideja uz dodatak zobenih pahuljica :

  • Jabuka, kruska, sljiva + zobene
  • Banana, sljive + zobene
  • Kruska + banana + zobene
  • Jogurt + zobene

Povrtna krem juha + korica kruha

saka graska

1 mrkvica

1 tikvica

kriska bundeve

manji krompir

malo veci komad brokule

komad karfiola

Povrce ogulimo  i operemo te narezemo na manje komadice i kuhamo uz dodatak vode , poklopljeno. Kada je kuhano sve zajedno izmiksamo stapnim mikserom i dodamo zlicicu maslinovog ulja. U tanjur nakidamo koricu kruha na male komadice i prelijemo vrucom juhicom. Serviramo mlako.foto

Za sada toliko…Ovo je bilo nekoliko njih iz rukava koje stalno vrtim i kao sto sam napisala, dodajem , oduzimam, mjenjam. I nije neka kemija i nauka miksati kasice dok u frizideru ima svjezeg voca i povrca . Uz dodatak instant rizinih pahuljica, prosa , tapioce itd. moze se pripremiti zaista hrpa finih obroka i kasice postaju prave kremaste carolije.

Smotuljak nekako vise voli povrce od voca , iako jede oboje. Sigurna sam da kad bi on morao birati izmedju ove dvije vrste on bi svakako izabrao mamino mlijeko ❤

Mi papamo

foto-2Vec je dobro poznato da je majcino mlijeko najbolja hrana za bebe, tako da na stranicama za mame i bebe svako malo mozete naletjeti na natpis da je iskljucivo dojenje preporuceno do 6 mjeseci bebinog zivota, nakon cega se ubacuje dohrana, ali majcino mlijeko ostaje i dalje osnovna hrana sve do godinu bebina zivota. Preporucuje se dojenje do druge godine , pa cak i duze, ali o tome naravno odlucuju mama i beba.

Iskljucivo dojenje prakticirali smo do 5 mjeseci i 2 tjedna, nakon cega smo na preporuku pedijatra poceli sa uvodjenjem mlijecje kasice radi bljuckanja koje nam se javljalo nakon svakog obroka. Doslovno bi izbacivao potoke mlijeka od obroka do obroka, a kako je pedijatar iskljucio bilo kakvi oblik refluksa, preporucio nam je nekoliko zlicica neceg “gusceg”  sa zakljuckom da mu toliko”vodenastih” stavri u trbuhu smeta i ne moze to zadrzati u zelucu.

Tako sam se ja ko neka budala nasla u ljekarni ispred police na kojoj se nalazi iskljucivo hrana za bebe. Kutije plave, zelene, narancaste, sa /bez mlijeka, sa vodom, bez glutina, sa dodatkom vanilije, bez vanilije, od 4+,6+… Doslovno planina kutija,a ja totalno izgubljena praveci se da znam sto trazim dok me ljubazna prodavacica upitala trebam li pomoc. Nakon 10 min proucavanja, szurfanja po internetu kriomice u nadi da ce mi google pomoci da nadjem ono sto trazim, sramezljivo sam se obratila teti prodavacici nakon cega mi je ljubazno odgovorila “Pa trebali ste odmah reci”

“Koliko ima kila, mjeseci, koliko pojede…”resetala je jedno pitanje za drugim , a ja sam imala osjecaj da pricamo o susjedinom djetetu jer na neke stvari nisam znala dati odgovor.

“Koliko pojede?” Neznam. Pojede onoliko koliko mu je dovoljno.

“Manje -vise?” dodala je ponovo.

Zaista glupo pitanje. Ja nigdje na svojoj ciki nisam vidjela mjerilo niti se Smotuljku na celu nakon obroka pojavi koliko je pojeo.

Zbunjena, totalno zbunjena….

Kupila sam narancastu kutiju , Milupa – sto god znacilo.

Dotrckala sam kuci sa kutijom, malog posjela u lezaljku, pripremila tu ljigavu kasicu, pogrijala, uzela zlicicu i krenula prema smotuljku.

Reakcija je bilo totalno gadjenje, neka vrste tresavice/groznice dok je istovremeno plazio jezik van, spreman da povrati. Bio je totalan sok za mene, pa jel to normalno? Na kutiji nije pisalo da je moguca takva reakcija :D…ali prezivjeli smo.

Od tod dana nam je nestalo i bljuckanje i bio je to pravi uspjeh.

Nakon te kasice, vjerno se vracao dojenju i za njega je to bio i ostao najbolji obrok i sada nakon skoro 2 mjeseca dohrane.

Jednom me zaista zaboljelo srce kada sam ga ko i svaki pt gladnog posjela, i krenula sa zlicicom prema njemu. On je u tom trenutku gladi vjerojatno pozelio mlijeko dok sam mu ja na njegov prvi “kme” u usta uvalila hladnu zlicicu sa pahuljicama i kruskom. Tatalno razocaranje, sok i nevjerica u njegovim ocima :” Mama pa kako si mi to mogla uciniti ?” Suza u oku, ali je svejedno otvarao usta.

I tako smo polako smanjivali kolicinu pahuljica i povecavali kolicinu voca, povrca, povracali, bljuckali, bacali okolo, bacali tanjure, zlice, plakali. Ja sam ko prava mama koja drzi sve pod kontrolom mjerila koliko pojede po obroku i za sad mogu reci da je u samo tri navrata pojeo nesto vise od 70 ml. Inace nam se brojka vrti oko 30-40-60 ml , ovisno o tome sto se nudi.

Voce i nije bas omiljeno, on je vise do povrca, puno mrkvice i tikvica pomjesano sa kremom od rize i na sveopce veselje pojede zavidnu kolicinu.

Prije bi nakon kasice trazio i mlijeko, a sad smo potpuno izbacili mlijeko nakon obroka i to je nekako pravo olaksanje za mene. Radi toga ga mogu bez probema i ostaviti po nekoliko sati bez da se brinem jeli  mu obrok bio dovoljan.

Ovih cemo dana poceti i sa drugim obrokom, svaki dan govorim: Sutra cemo, sutra cemo…ali uvijek se nesto poremeti pa nikako. Vjerojatno jos ni ja nisam spremna, a mislim da isto tako nije ni on pa se necu ni forsirati.

O dohrani sam svasta procitala ali osobno mogu reci da je ovo za mene jedan lijep period. Volim kuhinju, povrce, voce i ovo pripremanje, kuhanje, dodavanje , oduzimanje je za mene pravo veselje. Malo manje sam vesela kad nakon svog ulozenog truda u kasicu okrene glavu na drugu stranu i vraca je sa gadjenjem, ali uvijek se nadam da ce biti bolje…jednog dana.

Mame lazu…

..il zaborave koliko je zapravo tezak period na pocetku, koliko su suza prolile na kucnom pragu kada su po prvi put u kucu usli u troje, koliko je prva noc bila losa, puna suza, koliko je smotuljak plakao dok su one bespomocno trazile nacin da ga smire , a i sebe.

Puno stvari mame ne kazu. Kazu da porod boli, kazu da dijete mijenja zivot, neke dodaju da je dojenje strasno, neke se sa jezom prisjecaju neprospavanih noci.Rijetko koja dobaci nesto lijepo i vecinom razgovor zavrsava sa recenicom: “Aaaaa..vidjet ces…”

Sto cu vidjeti?

Razmisljala sam o svemu zadnjih tjedana trudnoce,  isplakala more suza, plakala nad sladoledom koji se otopio, nad Ronaldom kad bi promijenio frizuru na poluvremenu, kad bi bilo prevruce, zima, kisa, prljav auto, vrhnje koje nece postati slag, prepecen biskvit, macka koji prede… Nisu zapravo suze izlazile radi toga, izlazile su radi onog svega sto se u  meni dogadjalo, i kako se dan D priblizavao suze su bile sve teze i uvijek bi mi se pojavila neka knedla u grlu kada bi zamislila sto me ceka.

Biti u troje promijenit ce mnogo toga, mislila sam u sebi, na bolje il na gore , neznam, al znam da ce nam se zivot promijeniti.

I kao sto to uvijek bude, zivot se promijenio.

Prvi mjesec

U jednom trenu nakon tjedan dana od poroda, nasla sam se sama sa smotuljkom kako gledam Dobro Jutro Hrvatska i smisljam plan kako obaviti tusiranje , kako popiti kavu, kako izaci. Izlazak iz kuce je bio vec teza kategorija na koju jos nisam bila spremna.

Ok, ajmo pod tus. Moje tusiranje bi u normalnom stanju trajalo 10 min , sa pranjem kose nesto vise, al uglavnom najbolji pocetak dana je topli tus -bio i ostao.

U ovom novom stanju, na  prvi ulazak u kadu cula bi “kmee” i izasla, provjerila sto radi, ubacila dudu i vratila se u kupaonu. Ista scena bi se ponovila oko 5 puta, a zatim bi cvrsto odlucila da sad idem “pa nek place” .Nasla sam se x puta kako bez rucnika trcim u sobu dok voda curi za mnom samo da ga smirim. Tusiranje + pranje kose je bila nezamislivo i moram priznati da sam danas ujutro po prvi puta to obavila,  a smotuljak ima 3 i pol mjeseca.

Plan je bio jednostavan. Viper, igracke , duda,smjestila sam ga tako da me gleda dok sam se ja tusirala i pjevala mu. Osusila sam i kosu dok me ona sa polusnenim ocima gledao i davao mi do znanja da ga je fen za kosu omamio i da bi on odspavao malo.

Isto tako, ni jedna mama mi nije rekla da se kod frizera ide 2 puta u mjesecu. Jednom ides na farbanje, drugi put na sisanje jer obaviti obje stvari od jednom je nemoguca misija pogotovo ako je dijete sisavac i ovisi o tebi, sto znaci da imas 2 sata na raspolaganju.

Nakon mjesec dana od poroda odlucila sam obnoviti pramenove. Sva sretna sto cu imati 2 sata za sebe  i sto ce tata biti sa malim, otisla sam do frizerke…Hvala Bogu preko puta kuce. U jednom trenutku dok mi je frizerka susila kosu, nazvao me M da mali urla nakon cega sam sa polumokrom kosom trcala kuci . Shvatila sam tad da bebe imaju senzore kada odlucis vrijeme posvetiti sebi. Iako je do tog trena sisao svaka 2 sata, dan kad odlucite da je vrijeme za vas – ono ce smisliti nesto i sjetiti se jesti nakon sat vremena kao sto je to ucinio moj.

Depilaciju sam po prvi puta obavila prosli mjesec…Plan jednostavan, dati ciku prije izlaska iz kuce, smjestiti malog u kolicima kraj tete kozmeticarke kojoj treba oko 20 min da mi sredi noge  i gotovo…Ostane mi jos oko sat vremena do sljedeceg hranjenja sto znaci da mogu jos uletiti u knjiznicu, popiti toplu cokoladu…

Plan je poceo dobro, a zavrsio tako da sam malog drzala u narucju i dojila dok je ona sa zadovoljstvom razmazivala vruci vosak i smjeskala se!  Horor film!

Nekako sam zivot zamisljala jednostavnijim u jednostavnim situacijam, a dogodilo se da su zapravo neke jednostavne stvari, sitnice postale nemoguce i neizvedive – lakiranje noktiju recimo. Pa lakiranje noktiju mi je jedan od vecih uspjeha. Jedan dan skidam preostali lak, drugi turpijam dok on spava onih 20 min, a treci dan lakiram. I nekad cak ne uspijek obaviti u roku od 3 dana za redom vec izmedju ta tri koraka prodje i po 3 dana, taman kad skratim nokte i spremni su za lakiranje, kad dodje taj dan vec su opet dugi 😀

U trudnoci smo puno setali, sto zajedno sto sama i na svakom uglu bi se pjavila neka mama sa kolicima, sredjena tip top, nalakirani nokti, torbica, sjajilo na mjestu, beba koja se smije  i zamisljala sam tako i sebe.

Nakon sto sam rodila , a tjedni prolazili, ja sam i dalje hodala rascupana, sa svezanom kosom u neki brzinski rep, sa otkopcanim grudnjakom za dojenje, sa bljucnutim mlijekom na ramenu, sa podocnjacima, groznim noktima i pitala se kada ce doci vrijeme da imam i ja malo vremena za sebe…Nisam imala vremena za nista, bas za nista, dan bi se svodio na cica-podrigivanje-spavanje 20 min-cica…Ajmo izacccccc -cica, ajmo u shoppin…-kmeeee…

Odlazak u H&m u kupnju nekih par stvarcica za sebe,  a da nisu premaman je isto tako veliki uspjeh. Napravimo krug po trgovini dok se on vecinom smjeska i zabavlja svijetlima na plafonu, ja u medjuvremenu pjevam, pricam, radim grimase – bas me briga sto misle drugi  i ko na maratonu skupljam stvarice za isprobavanje. “Parkiram” malog ispred vratiju od kabine-vecinom biram zadnju kabinu jer presvlacenje obavljam otvorenih vratiju da ga imam na oku, odnosno on me. Skidam hlace, navlacim nove koje su premale i prevelike, znojim se, njemu pada duda, kmeci, savija se jer zeli van iz kolica… Ok, navlacim natrag svoje hlace, guram dudu, smirujem ga sa onako poluotvorenim hlacama dok me cura iz suprotne kabine gleda rasirenih ociju dok za sobom vuce hrpu stvari broj 34 i majice velicine xxs o kojima mogu samo sanjati od kad su moje dvije sise postale “hranilice”.

Mali se smiruje, stavljam ga u kolica, smije se , smijem se i ja njemu, ajmo dalje. Svlacim majicu i tu cinim gresku dana. On vidi sise i veselo pocne mlatariti rukicama uz zvukove tipa”jejea” “uuu” “gggg” pljuje dudu opet, izvodi neko kvazi kasljanje koje radi samo kada hoce sisati i posto vidi da ja ne reagiram pocne urlikati.

Vecinim iz trgovine izlazim praznih ruku uz rijeci “Evo sad ce, evo sad cemo papati!”

Nastavlja se….