14087694_10210740422485827_1805897315_oLjeto nam polako prolazi sto znaci da se polako brizi kraj bezbriznim i suncanim danima . Sve je to polako iza nas i ljeto je kao i uvijek proslo je prebrzo. Ni ne trepnes vec mu je kraj,  a zima cini se traje godinama jer pocne sa prvim kisama i tmurnim danima , a zavrsi cini se, svake godine sve kasnije.
Ovo je ljeto bilo nekako drugacije, ljepse i opustenije. Po prvi smo puta proveli ljetovanje opusteni , zabava je bila drugacija, dani ispunjeniji , totalno razliciti, igra je bila glavni zadatak, a smijeh glavni cilj. Ne kazem da sa devetim mjesecom i pocetkom skolske godine igra zavrsava, ali nazalost igra postaje ozbilnija jer vise nema spavanja do kasno i odlazaka na spavanje kada se vec trebalo spavati 3 sata ;), nema suncanja i brckanaj u bazenu, zujanja ko muhe bez glave, parkova u bilo koje doba dana.
Ove godine, igra postaj ozbiljnija jer nas malisan starta sa drugom godinom vrtica , drugom godinom koja je obavezna i “forsira” vrtic kao skolu, odnosno malisani su obavezni pohadjati vrtic svakodnevno od 9 – 15:30, a meni kao mami je to jako puno pogotovo jer on ima tek cetiri godine i forsirati ih i nabacivati im obaveze vec u tim godinama mi je previse. Imaju cijeli zivot ispred sebe da se brinu i da “moraju” raditi ono sto drugi zele, imaju cijeli zivot za skolovanje, posao i vjerujem da su ove njezne godine namjenjene igri i bezbriznosti .
Tako da se mi vec sad polako pripremamo sa time da se uskoro u vrticu ostaje cijeli dan, da tamo treba i spavati jer on jos i spava popodne svaki dan i sve se nekako nadam da ce proci sve laganini, bez suza .
A onda imam tu i manjeg koji ce mi sigurna sam biti u krizi non stop radi toga jer ne vidi brata. Vec smo ionako cijeli peti i sesti mjesec plakali i ronoli suze za njim svaki puta kada bi ga morali ostaviti. Ovo ljeto imali su “samo” jedno drugo i dijelili su sve medjusobno, voljeli se i tukli i mali je puno toga naucio od velikoga i jednako tako su puno toga naucili u zajednickoj igri i njihov odnos je poprimio jednu prekrasnu nijansu koju do nedavno nisam primjetila.

Ovo smo ljeto takodjer pokusali skinuti i pelenu, i jesmo na dva tjedna, a onda se gospodin mali predomislio i odlucio da je ipak bolje kada se za “pipi” ne mora moliti mami ili tatu da te odvedu, nego je ljepse samo rasiriti noge i obaviti to bilo gdje. Nikako ne mogu shvatiti zasto i zasto i ne mogu nista drugo napraviti osim hodati za njih i cistiti. Osjecaj je kao da imam malog psica u fazi odvikavanja od zapisavanja po stanu i moram vam reci da uopce nije ugodno pogotovo jer smo tu fazu davno prosli i jer sam je prekrizila vec , a sad se ponovo vracamo na isto i jos je gore. Strpljen – spasen ,kazu… Imamo jos mjesec dana kratkih hlacica pa se nadam da cemo to uspjeti rijesiti jer odvikavanje u hladnijim danima je puno teze nego u ljeti, ali naravno ne i nemoguce.

Znaci, klinci su narasli, stvari su jednostavnije, psihicki je teze jer se svakdonevno natjecu koji je jaci, bolji, koji jace gurne, pocupa za kosu i tako to, ali je ipak fizicki lakse i vjerojatno to i pokazujem pa me mozda zato uporno ispituju “Kad ce trece?” Moja faca nakon tog pitanja poprimi zelenu boju i mislim da je svima jasno ono sto mislim. Nisam rekla nikada “ne” za trece dijete ali odlucno kazem “Ne sada” jer dragi moji, imati dva hahara koji su totalno okrenuli tvoj zivot naglavacke, od kojeg jedan ni nakon skoro 3 godine ne spava , i misliti uz sve to na trece dijete, bilo bi zaista za medalju. Divim se mamama koje to mogu, ali je ne mogu, ne sada… Fizicki sam koliko toliko bolje jer nema nanasanja i nunanja i moja kicma koja je ionako “gdje je -tu je” zahvaljuje, spavam ako bude sve po planu 6-7 sati uz neka 2-3 budjenja i to je super za razliku od onoga sto smo prolazili. Psihicki je teze i u totalnom sam kolapsu jer znamo dobro koliko ljubavi, koliko strpljenja i stiskanja zubi je potrebno u zivotu jedne mame, pogotovo gdje su djeca toliko blizu sto se godina tice.

Jednostavno mi treba jedan period gdje cu se napokon moci posvetiti sebi, imati koji sat za sebe bez da se stavljam na zadnje mjesto jer su prioritet uvijek oni i mi kao obitelj. Jer ipak ja ipak sebi zelim jednako toliko dobro kao i njima, u teoriji je to jednostavno, u praksi puno teze.
Zanima me kakav ce mi zivot biti kada obojica krenu u vrtic/skolu, hoce li mi ovaj cijeli ritam faliti ili cu ga sa zadovoljstvom prekriziti sa spoznajom da sam u prve cetiri godine dala za njih najvise od sebe, trudila se iz dana u dan i svaki dan legla sa zadovoljstvom jer je dan bio ispunjen. Vjerujem da necu imati za nicim zaliti jer se trudim za njih vec od prve minute cim se dignem na noge i zavrsavam tek kad se navecer zatvore vrata njihovih soba. Razmisljam polako o poslu, o novim navikama, ljudima… Za koju godinu svatko od nas ce imati svoj novi put, put gdje vise necemo biti zajedno 24/24 i gdje ce mama nece vise biti najbolji prijatelj kada se ludira sa njima i ujedno i neprijatelj kada kori, odgojiteljica, kuharica, spremacica , ljubiti oguljena koljena i modrice na glavi… Oni ce biti veci, zreliji, ja i dalje njihova mama koja ih gleda kao male pilice, a oni puno veci, sa vecim krilima i zeljom za otkriti svijet..Pitam se jesam li spremna pustiti ih i kako cu se naviknuti na to. Pitajte me za koju godinu zelim li trece 😉

Terrible two

terrible-twosNeznam tocno jeli bila subota ili nedjelja, dan kada se nas mali plavooki djecacic pretvorio u vragolastog Denisa i tog smo dana duboko zakoracili u fazu “Terrible Two”. Pa eto , imamo i mi UZASNOG DVOGODISNJAKA! Nisam vjerovala da ce me vise psihicki i fizicki iscrpiti on vec beba od 5 mjeseci. Kad spojim to dvoje , zapocnem i zavrsim dan sa njih dvoje bez da sam se i 5 min odljepila od jednog ili od drugog, doslovno hodam na sve cetiri od umora. Vise onog psihickog umora vec fizickog.

Od faze dobrica koja bude gdje ga stavis pretovrio se u cendravo deriste koje voli svoje neke navike koje nikako ne treba “dirati”, kojemu vec dan zapocne lose ako vidi brata na “njegovom” djelu trosjeda gdje on pije mlijeko kad se probudi, tako da manjeg na prvi urlik iz sobe i znaka da je nas “napaceni” budan i da dolazi medju nas, brze bolje micem sa trosjeda…i do 2 metra dalje nebi li zaradio koji namjerno slucajni udarac u glavu . Popije se tako to famozno mlijeko uz crtice i to je nekih 5-7 minuta tisine , a ona zapocinje nas dan . Dan koji se sastoji od plakanja, vristanja, cendranja, lupanja glavom o zid, stol, glava o glavu moju ili tatinu, grebanje, udaranje,  bacanje igracki , bacanje sa trosjeda, stolice, famozne rijeci NE, nemoj mu se obracati, nemoj slucajno promijeniti pelenu pogotov ako je ukakan, nemoj slucajno da proba nesto novo… Jos uvijek se sjecam one scene sa njegovog rodjendana kada smo svi pjevali NJEMU i cekali da puhne svijecicu , a on je tati opalio samar , a onda je pokusao i meni sto se sve jasno vidi na videu.  Neznam kako smo se uspjeli nastaviti smijati nakon toga i kako mu glava nije zavrsila u onoj torti 😀 Moja samokontrola da se smirim i ne dozivljavam ga te mu pokusam skrenuti pozornost rijetko kada upali jer on svojim postupcima zna izvuci i onaj najdeblji zivac i tad slijedi moje urlikanje na koje se ne ponosim ali jednostavno bude jace od mene.

Neki dan je i uslijedila kazna po vrtickom sistemu. U “cosak” na onoliko minuta koliko imas godina. Tako da je brzinom munje nekon jedne od scena letio u krevetic i gle cuda, smirio se nakon 2 minute. Duze ga nebi ni ostavila ali barem je shvatio da je pretjerao…ili barem ja tako mislim. Vecinom nakon tih scena osjecam griznju savjest, nekad u ogromnim kolicinama i jako tesko se borim sa time. Najintenzivniji su vikendi. Tada prisutnost tate kojeg ostalim danima nema na “raspolaganju ” cijeli dan , pogorsa ionaku tesko situaciju. Tada je plac dupli, jadanje trostruko, zivci tanji da tanji ne mogu biti i moj jedini izlaz je ponedjeljak. Danas je ponedjeljak i vikend nema nikakve veze sa njime. Kada stavim na vagu, nas “Denis” je vise bolji nego los, vise dobrica nego zlocko i mozda sam samo ja odabrala krivi dan da krenem pisati post. Da sam pisala srijedom vjerujem da bi napisala puno ljepsih stvari i ovaj pocetni tekst uopce nebi bio u ovome postu, ali sta cu kad mi je vikend jos tako svjezi u memoriji 😛 No, nije sad da ga mislim hvaliti, ja sam odlucila da ga ne hvalim vise i ipak na kraju krajeva , kada smo sami nas troje uspijemo izaci na kraj nekako i kao sto bi moja mama rekla za mladjeg brata koji izvodi jednu za drugom ” Pa dobar je on…”

Kada smo sami zna da je mama uvijek u pravu, bas kao jutros kada je slomio nocnu lampicu, kada se zalijao sokom, srusio na sebe papire i napravio jos hrpu glupostu. Tada shvati da bi bilo bolje da je mamu slusao , ali shvati to prekasno… Nekada popustim i ja, moram jer inace igra nebi bila zanimljiva. Ne mogu uvijek biti “azdaja” i ona koja se dere, tjera u kut i daje po guzici prema zaslugama. Vise puta sam ona koja se pravi da ne vidi, koja sama sebe tjesi da ce proci i to, koja umjesto u njega kada pravi neku ludariju gleda u onaj mali petomjesecni smotuljak u svome krilu i pusta da stariji napravi nesto sto ce ga tog trena usreciti. Ja cu ionako pocistiti, pospremiti, bas kao i uvijek. Tome sluzi mama…

Iako je pravi pravcati nepodnosljivi dvogodisnjak , ja u ovome trenutku osjecam kako mi vrijeme leti pred ocima i kako on vise nije beba, vise ne mogu manipulirti njime kako ja zelim , poljubiti ga i stisnuti sebi kada mi se prohtje…a tako bi nekad htjela i ne mogu se pomiriti da on zapravo odrasta. Ali zato onog mladjeg medvjedica izgnjavim, izljubim i svasta nesto prije nego mi i on u potpunosti zabrani da mu se priblizavam osim ako mu necu pomoci da smislu jos jednu od ludarija koje je naumio.

Eh da…samo faza…kazu…