Mjesovita vrticka skupina

asilo-nido1Ja sam bila sigurna da ce nasa djeca pohadjati one standardne vrtice, bas kao i mi nekada, no neugodno sam se iznenadila kada sam na upisu saznala da se radi o mjesovitoj grupi i da ce nas stariji sin biti najmladje dijete, dok ce najstarije dijete imati 6 godina.

Nikako to nisam mogla “probaviti” kako god sam se uvjeravala da ce sve to biti super i da nece biti nikakvih problema.

Vrtic zavrsava za tri tjedna i mogu vam reci da nekih velikih problema nije bilo, ali kada bi mogla birati da li da svoje dijete saljem u mjesovitu grupu ili u grupu gdje su djeca jednake dobi, sigurna sam da bi izabrala ovo drugo. Kako god to zvucalo pomalo sebicno, monotno i zaostalo jer znamo da je pravi hit ova mjesovita grupa i da se djeca puno bolje razvijaju uz pomoc odraslije djece. Sve to stoji ali…

Istina je da ima zasigurno puno vise pozitivnih stvari nego negativnih, to osobno mogu potvrditi, ali istina je i da su te neke negativne stvari kako god ih je bilo malo ostavile duboki trag na svima nama.

Radi se o tome da su se u grupi od dvadesetero djece nasli djecaci kojima je vrtic odavno postao dosadan, koji su tu jer moraju biti tu i zadnja im je godina i  jedina fora je bila zezati one manje od sebe. I medju tim manjima nasao se i nas sin i digla se tu velika buka jer se cini da se dugo vremena sve to kuhalo i vidjeli smo da nesto ne stima, a nismo znali u cemu je problem.

On se nikada nije bunio kada bi trebalo ici u vrtic, nikada nije plakao, protestirao i sve tu bili signali da stvari funkcioniraju vrlo dobro, sto mi je svakodnevno potvrdjivala i odgojiteljica, a vidjela sam i svojim ocima da zapravo ta grupa i nije toliko losa kako sam ja to sebi umisljala. Radi o timskom radu gdje svatko ima svoj zadatk , gdje se medjusobno pomaze i nema razlike izmedju malih i velikih osim u tome da veliki pomazu manjima oko oblacenja, cipela , igre itd.

Negdje prije 3 mjeseca poceli su neki sitni problemi koji su mi poceli ukazivati da nesto ne ide kako treba. Pocelo ja sa kidanjem noktica do krvi, odjednom bi njegov rucak slucajno zavrsio na njegovoj glavi jer je nekome slucajno pao tanjur njemu na glavu…hm…odjednom je poceo u noci mokriti u krevet sto se nikada nije dogodilo i od 7 noci jedva bi 3 prosle bez mokrenja, nakon cega bi uslijedio dolazak u nas krevet , ruzni snovi, nesanica ,strah, nervoza, a onda i prve prave suze prilikom odlaska u vrtic.

Nekoliko sam puta sudjelovala u konfliktu izmedju malih i velikih gdje bi veliki prijetili manjima da puste odredjenu igracku inace ce biti problema, gdje bi dolazilo do guranja i ruznih rijeci i kako god nemam nikakvo pravo da se mijesam u te stvari jer bi odgojiteljica trebala biti ta koja rijesava te probleme, odlucila sam reagirati i odgovoriti u ime ne samo svog sina nego i ostale manje djece.

Tjedni su prolazili , a situacija se nije mijenjala na bolje ali zato na gore i te kako. Kada bih ga upitala da li se sta dogadja, jasno bi mi dao do znanja da nema nikakvih problema i da ga ne tuce odredjeni djecak…hm..i to mi je bas bilo sumnjivo. Jer radi se o najgorem djecaku u grupi, ujedno i najstarijem i sa njim imaju groznih problema od kada pohadja vrtic.

Jednom sam se pred vrticem pojavila dobrih 20 minuta prije i gledala njihovu igru. Vidim svog sina kako se igra na klackalici, nakon cega odlazi u kucicu i za njim ulazi vec spomenuti djecak govoreci mu da mu je rekao vec sto puta da on tu ne smije uci , nakon cega slijedi udarac u ledja nogom i on je doslovno izletio iz kucice. Sok i nevjerica…

U tom sam trenutku postala divlja zvijer i malog bi kako god je necije dijete i kako god je samo dijete, doslovno katapultirala na mjesec tim istim udarcem i tom istom snagom kojom je on udario mog sina.

Pokusavala sam se pribrati i ostati na mjestu, nakon cega sam sve ispircala odgojiteljici koja naravno scenu nije vidjela, ali mi je potvrdila da se nazalost dogadja cesto. Kako reagirati u toj situaciji? Zadaviti nju? Jer njoj je to normalno, ona to radi i gleda godinama, a meni je ovo prvi puta i situacija nije bila ni malo ugodna.

Kasnije sam odlucila testirati svog sina i na pitanje da li ga netko , bilo tko danas udario odgovoarao bi : “Ne, nije me tukao …. (ime)”.

Tko zna cega sve ima tu i cega je sve bilo, ne zelim ni znati ali sam odlucila da je ovo zadnji put da se na moje dijete dize ruka. Pricekala sam da prodje vikend i u ponedjeljak sam ga ciste glave pozvala na stranu nakon sto sam dobila potvrdu da smijem to napraviti i odlucila popricati sa njime. On je samo dijete, vjerojatno dijete kojemu je dosadno, koje i kod kuce ima zasigurno problema jer situacija nije idilicna, to sam uspjela shvatiti i sama ali sam mu zeljela dati do znanja da se na mojem djetetu nema pravo izivljavati. Ja sam svjesna da necu moci cijeli zivot stititi svoju djecu, ali sada kada ima samo tri godine, imam potpuno pravo na to i tu mi nitko ne moze zamjeriti. Nisam se spustala na njegov nivo i ulazila mu u glavu uzimajuci u obzir da je on samo dijete, nisam jer on je otisao puno dalje i puno je napredniji za svoje godine i ako je sposoban korisititi neke rijeci i ima mozga za dijela koja radi , onda je sposoban razmijeti ono o cemu mu zelim pricati.  Bila sam jasna, glasna i odlucna. Kao sto se on prijetio njemu, prijetila sam se i ja , on mi se cerekao u facu , a ja se smirivala da ce vrijeme pokazati tko je pobijedio i bio bolji u prijetnjama.

Naravno da sam pobijedila ja i nisam nesto ponosna i sretna jer ljepse bi bilo da do toga nije moralo doci. Vjerojatno da nije bilo tog neugodnog perioda, nase bi iskustvo bilo sigurno puno ljepse i ugodnije iako kako god okrenete ta mala djecica se cijelo vrijeme osjecaju kao izgubljeni pilici u tim mjesovitim grupama sa vecom djecom. Neka se priviknu, kao sto se priviknuo moj i sretna sam , ali ima djece koja i dan danas placu i ne svidja im se sve to skupa jer nitko im ne posvecuje dovoljno paznje vec ih jednostavno sve strpaju u istu vrecu i mali iako nisu spremni za sve to -moraju, moraju raditi kao grupa, raditi sve sto rade veliki.

Moj sin je uvijek bio miran i smiren, nazalost sa djecom koja su 3 godine starija od njega naucio je toliko gluposti i bedastoca da nekad ne mogu vjerovati da je to moguce , pa se samo cudim i pitam se gdje je kraj. Ali sta je tu je, kao sto sam rekla , nije sve tako negativno, ima i lijepih stvari…

No da mi izvinete  ja sam ipak sretna sto je kraj svemu ovome za tri tjedna…

 

 

Oglasi

Vrtic

infanzia1Obecala sam povratak blogu od rujna, pa evo me…

Rujan je meni najdrazi mjesec. Volim jesen, lisce, vjetric, sunce sto grije njezno… U rujnu 2008 godine sam okrenula stranicu u svom zivotu i dosla u inozemstvo, u rujnu 2009 godine smo se vjencali…Vjerojatno  mi je jos sve svijeze i mirisi mi na uspomene iako je proslo puno godina.

Ovogodisnji rujan ce takodjer ostati urezan u sjecanje. Danas je nas maleni veliki djecak krenuo u vrtic. 3 godine i 2 mjeseca, 99 centimetara i nesto vise od 14 kila , plava kosica i plave oci koji se me bojazljivo gledale dok sam mu u autu objasnjavala gdje ga vozim iako vec danima pricamo o vrticu, novim prijateljima, novim igrackama… Koliko sam se veselila, toliko sam se i bojala koliko njegove toliko i svoje reakcije.

Parkirali smo auto i rukom u ruci krenuli prema vrticu, u tisini… Nije puno ispitivao, nisam ni ja , samo sam gutala knedle koje su se gomilale u grlu i fokusirala se na to da zadrizim suze.

Znam, znam, nije vrtic nista strasno i dobro im dodje, dobro ce doci i meni da se malo odvojimo, da barem 2 sata na dan mogu posvetiti samo malenome… Pokusavala sam drzati sve pod kontrolom i vodila ga uz smijesak ohrabrujuci ga i pokazivajuci mu ogromne prozore kroz koje su virile radoznale djecje glavice. Pozvonili smo na vrata iza kojih se cuo djecji smijeh, a onda su svi nahrlili da vide novog prijatelja koji je sa strahom provirivao iza mojih nogu. A onda je u jednom trenu digao rukicu i nasmijao se i cim su se otvorila vrata krenuo zajedno sa njima prema sobi sa igrackama, dok sam ja ostala paralizirana u mjestu i kiselo se smijala. Bas sam se osjecala visak na onim stepenica, tako da sam odlozila njegove stvari, neprimjetno mu ukrala poljubac i dala do znanja da se brzo vracam.

Bila sam spremna za plac naravno ali nisam se dala. Hrabro sam udahnula nekoliko puta i otisla po auto.

Da je odvajanje tesko, tesko je… Cijelo vrijeme sam razmisljala sto radi, dali je gladan, zedan, jel se pita gdje smo, gdje mu je brat, gdje je on sad, hoce li se mama vratiti? Sigurna sam da on ni na sekunde nije pomislio na nas i ako jest, sigurno mu je neki novia utic ili neki novi prijatelj skrenuo pozornost.

Ta tri sata cinila su se duga. Tek sam sad nakon skoro 2 godine shvatila koliko se zapravo lako brinuti o samo jednom djetetu. 😀  To je ono , “kao da ga nemas”.  🙂 Nije bilo dreke, suza, natezanja oki igracki, guranja, zatvaranja vrata… Mir i tisina.  Maleni je imao sve igracke za sebe, mirno je sjedio na tepihu sa svojim komadom peciva i zabavljao se. Imao je i mamu cijelu za sebe i mislim da je to jako dobro shvatio.

Cijelo vrijeme me pogledavao prema vratima od sobe i zbunjeno me gledao kada bi usao , a u njoj nije bilo brata . Sigurno je i on shvatio da se nesto dogadja.

Maleni i ja smo bili medju prvima koji se dosli pokupiti naseg “skolarca”. On se bezbrizno igrao sa loptom sa ostalom djecom i smijao. Primjetila sam da ima hlacice koje sam jutros donijela u slucaju “nezgode” . I da, bila sam u pravu…Uz svu igru zaboravio je da mora ici na wc tako da se nas heroj prvi dan popisao u hlacice, ali Boze moj… Ima i gorih stvari 🙂

Cim nas je ugledao, odmah je doletio sa jos vecim smijehom i krenuo sa nama. Vidno umoram i iscrpljen jedva je docekao da dodjemo kuci, da prigli svog “zeca i psa” i da legne u svoj kreveti.

Nije puno pricao, on je inace tip djeteta iz kojeg moras rijeci izvlaciti tako da se sve svelo na to da je pojeo jabuku, popisao se i trazio vodu za piti, a onda je otisao na spavanje….i probudio se totalno razocaran . Kada sam ga pitala u cemu je problem, odgovorio mi je da on zeli sad u vrtic… 🙂

Drugi dan

Danas smo ga probudili nesto ranije da u miru moze popiti svoje mlijeko i da ga obucem bez stresiranja…Na kraju smo opet dosli na isto jer smo se u roku od 20 minuta nakon budjenja vec nasli u autu jer je gospodin mali zelio krenuti u vrtic jos u pidzami. 🙂

Tako smo i jutros krenuli sami nas dvoje, ovoga puta sa smijeskom i nesto opustenijim izrazima lica…

On vec zna put do vrtica tako da je on pokazivao kuda moram ici, a kada sam se u jednom trenutku okrenula sa autom jer nisam mogla naci parking , on je zabrinjavucaje zajaukao “oooo mammmaaa , ne idemo valjda kuci sad?!” 😛

Kao i jucer, cim su se vrata otvorila, odjurio je brzinom munje. Sustigla sam ga samo da mu papucice stavim na brzinu i pitam dali mora u wc 😛 i to je to. Nije me ni pogledao vec se bacio u istrazivanje sa svojim novim prijateljima.

Maleni i ja smo si priustili jedno relax jutro , kavica i fina peciva, mali shopping i topli rucak koji smo ponijeli kuci za sve nas kada pokupimo brata.

Sretan je bio i danas…ali umooooran. Toliko umoran da nije vise mogao stajati.

I danas sam izvlacila rijeci iz njega. Kaze da je opet jeo jabuku, da je drugi djecak jeo kekse, na moje pitanje zasto i on nije jeo keks, odgovrio je da nije htio. Sam je priznao da je napravio malo haosa i da ga je odgojiteljica zamolila da pospremi , sto je on slusao i pospremio. Kao prava mama, morala sam pitati dali se derala na njega ili je bila ljuta. Odlucno je odgovorio da nije , nego da mu je samo rekla da sredi malo 😛

Sretno nam bilo u ovoj novoj avanturi ❤

Subota kod frizera

Nas zene zaista nekad treba razumijeti, pogotovo one u trudnoci, one zasluzuju posebnu titulu.:tru E tu se desi kolaps totalni da ni same ne mozemo vjerovati da smo pomisljale na neke stvari za koje treba puno hrabrosti. Ali trudnoca i hormoni izazivaju promjene, vuku nas na nesto novo, volja za “biti na miru” je ravna nuli. Barem sa ja takva, pa se onda iskaljujem na premjestanju stvari, bacanju istih, praznjenju ormara radeci “space clearing” i kad ostanem bez inspiracije – okrenem mlin na kosu  :pilaE sta je ta jadna kosa prozivjela sve u ove moje dvije trudnoce, svaki put kad zavrsim na frizerskoj stolici zapitam se jeli moguce da nakon svega i dalje imam toliko kose.

Najbolje sam se osjecala sa pramenovima. Dok nisam imala ni bebe ni trbuha, mogla sam si priustiti pramenove svakih 6-7 tjedana i provesti sate i sate na stolici uz neku dobru knjigu dok frizerer radi svoj posao, a onda sam sa rodjenjem malenoga odustala od svega. Ono malo vremena sto bi nasla nisam zeljela provesti kod frizera vec na neki bolji nacin tako da je frizer postao samo “nuzno zlo” ako bi trebalo malo srediti vrhove , a boju sam radila kod kuce i to direkt iz plave u smedju. Vukla sam se sad tako zadnjih godinu dana i usprkos komociji sto boju nasenem, isperem, osusim u vlastitom domu u roku od sat vremena dok maleni spava, meni je falilo nesto vise i falilo mi je svijetla i licu i kosi pogotvo sad kroz zimu kada postanem blijeda ko zid, a smedja kosa to jos vise naglasava.

I tako sam u petak nazvala frizera nakon sto sam se probudila i kako vec dugo razmisljam da svoj bob skratim na neku djecacku modernu frizuricu, objasnila sam curi koja radi sa njim sto zelim nakon cega mi je potvrdila sisanje i farbanje i neka racunam sve zajedno oko 3 sata. Sisanje na kratko i plavi platinasti pramenovi. :zub

Ideju sam promijenila vec nakon pola sata pa sam se jucer pred frizerom morala iscudjivati kako smo se sigurno krivo jucer razumjele njegova pomocnica i ja jer sam ja htjela samo malo poraviti svoj bob i napraviti “ombre”  sto mi uopce nije bilo na pameti do dan prije . Jednostavno nisam mogla biti iskrena i reci da sam se predomislila :lol A istina je da sam tek nakon sto sam spustila slusalicu shvatila da mi pramenovi znacili zacarni krug koji me opet vodi svaki mjesec kod frizera na nekoliko sati radi izrasta, a kratka kosa i nije napametnija odluka sad kad sam u fazi nakupljanja kila.  Ni jedno ni drugo nece biti idealno rijesenje sa dvoje male djece, tako da sam odlucila ne eksperimentirati previse vec napraviti pramenove “sa izrastom” koji su ove godine u modi, samo malo skratiti duzinu i nabaciti svoje omiljenje super kratke siskice koje oduvijek volim, a ne nosim ih vec dugo.

Sa slikama koje sam nasla na internetu stvar je bila jos brza i bez previse kompliciranja i obasnjavanja nasla sam se u rukama svog frizera.  Slikice koje sam nosila sa sobom , boja i efekt koji sam zeljela :cascetto-con-con-shatush

olivia-wilde-shatush

2012 Palm Springs International Film Festival Awards Gala - Arrivals

Siskice :

come-scegliere-la-frangia-in-base-al-viso_f8eec86bde055350b64c16e40b8c27f5

Poceli smo ovako:

993794_10202621165469476_1746877974_n1453503_10202621165829485_433278262_n 1460286_10202621165189469_645037124_n1452052_10202613394635210_241929327_n

Carapice

…sarene, malene, sa auticima, na prugice, zvijezdice, sunce i mjesec, 10 para carapica za sitne pare, ali…nemaju gumene cepice ispod protiv klizanja. Odustajem i bas sam ljuta! Pa zasto ne postoji nesto da se moze staviti na carapice , a da mogu ja kod kuce napraviti…. I tako sam izasla iz trgovine ljuta i razocarana i bez carapica.

Slucajno sam zalutala nedavno u jednu trgovinu sa opremom za rucni rad i oko mi zapne bas za tu bijelu tubicu sa slikom carapicama i rijeci STOP! Pun pogodak – to je to sto trazim!  Ljepilo za izradu neklizajucih carapica 😀

Ma nisam ni zamisljala da postoji zaista nesto takvim. Ispred mojih ociju hrpa sarenih bocica , pa cak i boju mogu birati!!! U prvi mah htjela sam pokupiti sve, a onda se ipak sabrala i odlucila se za najjednostavniju prljavo bijelu boju koja ide uz sve.

Posto sam imala hrpu zimskih carapica i vecinom su sve neklizajuci, cekala sam ljepse vrijeme pa da se prebacimo na tanje carapice pa da se krenem zabavljati.

I tako smo Smotuljak i ja danas bili u trgovini i eto opet svakakvih carapica i bez razmisljanja sam uzela paket od 5 komada i jedva cekala da se bacim na posao.

Dok on spava, ja sam pripremila “teritorij” i krenula u izradu. Zavrsila sam u 10 minuta i rezultat mi je sasvim zadovoljavajuci za prvi puta.

Ljepilo je jako jednostavno za koristiti jer je dovoljno tekuce tako da je lako formirati kapljice/kruzice , a opet nije previse rijetko pa se ne cijedi vec stoji na mjestu.

Ja sam za sad napravila kruzice, a sljedeci put cu probati sa necim drugim. Zelim prvo zavrsiti sa ovom turom , oprati ih, probati kako drze pa cu se  baciti ponovo na “proizvodnju”…industrijsku poznavajuci se 🙂

Za sada cekam da se ljepilo osusi na zraku par sati, pa cu ponoviti postupak jos jednom kako je navedeno u uputama, i tada definitivno ostaviti da se osusi oko 10-12 sati.

Rezultat cu javiti, a za sada vam ostavljam slike koje sam napravila u toku izrade 🙂

Cijena ovog ljepila je oko 10 eura 🙂

 

fotofoto