Pufies Art & Dry pelene

O pelenama sam vec pisala i moram priznati da ni dan danas nakon cetiri godine i dvoje djece  ne mogu reci da sam nasla one koje su nam odgovarale 100% i koje bih mogla preporuciti bez da izostavim neki negativan detalj koji je meni zasmetao.

Nikada ali nikada nisam nasla pelene koje bi bile “pun pogodak” pa da sam jednostvno odlucila koristiti samo njih. Smetao bi mi cicak, rub koji se zareze u nogicu, miris, pretvrd materijal, propustanje, pogotovo u noci… U jednom sam trenutku imala nekih 5 vrsta pelena u ormaricu i svaka je bila namjenjena odredjenoj situaciji. Tako su na primjer postojale pelene samo za izlazak, za popodnevno  spavanje, za nocno spavanje , za “po doma” 😀 …

Nazalost mladji je sin sklon iritacijama i od prvog dana je imao problema sa pelenskim osipom i  upaljenom guzicom . I dan danas iako ima dvije godine, muku mucimo sa kremama i pelenama i mijenjanjem nakon svakog mokrenja da se ne upali jer vecinom te iritacije traju i po tjedan dana i to bude pravo mucenje za sve nas.

A zaista na trzistu nema pelena koje nisam probala , cak smo i jedno vrijeme hodali u Itaiju iskljucivo po Pampers koje su bi bile pod istim imenom kao i ove nase koje smo kupovali kod nas, ali se ipak radilo o ogromnoj razlici. Bile su mekanije, njeznije, upijale su bolje i na neko smo vrijeme zaboravili na crvenu guzu.

A onda sam prije nekoliko tjedana dobila upit da li bih zeljela probati Pufies Art & Dry pelene za koje sam ruku na srce gledajuci reklama mislila da se radi samo o lijepom dizajnu i nicem vise. Pa zasto ne, ionako nemam sto izubiti, ako bas nece odgovarati uvijek ima netko kome trebaju pelene i mogu ih pokloniti kao sto sam to radila do sada kada nam neke nebi odgovarale.

Nakon sto se paket stigao na vrata , brze bolje sam se bacila na otvaranje i vec u prvom trenutku ostala ugodno iznenadjena jer pelene su bile sasvim drugacije – jednostavne , lijepe i mekane…

Dok su djecica spavala ja sam se bacila na citanje recenzija, foruma i ostala iznenadjena jer osim da se radi o prekrasnom dizajnu , radi se i o kvaliteti sto je ipak ono najbitnije jer sumnjam da ce netko koristiti pelene samo zato jer lijepo izledaju izvana. Naisla sam na postove koje su pisale zadovoljne mame i samo nadala se da ce Pufies odgovarati i nama. 

I tako smo mi dan za danom polako poceli testirati nas novi paket pelena i svaki novi dan bi zapravo donio niz novih pluseva i u moru pozitivnih iskustava naslo se i nase iskustvo.

Ono sto mi se najvise svidja je mekoca i sto izledaju jako udobne za nosenje. Ne klizu zahvaljujuci cicku koji se dovoljno rastezljiv, a mekoca materijala od koje su napravljene garantira samo najbolje za djecju guzu.

Nekako se prvih dana nisam usudila staviti ih za nocno spavanje nego sam ostala vjerna onima koje sam prije koristila za noc i odlucila da cu probati Pufies tek kad zavrsim paket “nocnih”. I tako smo nedavno  probali Pufies za nocno spavanje i kao sto sam vec i znala, nije bio propustanja i tako su prosla 2 puna tjedna od kada koristimo iskljucivo Pufies dan i noc i moje odusevljenje je veliko ko kuca 😀 Jedino sto me brine je to da ce se moje muke po pelenama uskoro nastaviti jer zavrsavamo zalihe , a ovdje kod nas nazalost Pufies nisu u prodaji sto me bas rastuzilo 😦 

Kao sto sam napisala, radi se o pelenama koje su udobne i mekane, koje savrseno upijaju i guza nikada nije vlazna kako god pelena bila puna i to je vjerojatno dovelo nasu crvenu i upaljenu guzicu do toga da se smiri i pozdravi sa iritacijama. Nema grubih rubova koji ostavljaju tragove.

Pufies pelene neutraliziraju miris mokrace, garantiraju suhocu i mekocu poput pamuka.

Ako i dalje niste zadovoljni pelenama koje koristite , trk u trgovinu po paket Pufies Art&Dry pelena i uvjerite se sami da se ne radi samo o prekrasnim sarenim pelenama vec i o kvalitetnom proizvodu o kojem vrijedi pricati i siriti glas tako da svaka mama moze odabrati samo najbolje za svoju bebu.

 

 

Godina nova…

Jos jedna nova godina je tu i ovo je najbolje vrijeme za osvjezenje i za donosenje nekih novih odluka.
Nekako mi je drago da je 2016-a zavrsila i da je pred nama jos jedan pocetak, nove sanse za ostvarivanje planova, iako je zapravo godina kao i svaka druga, a i dan kao i svaki drug, ali svejedno nekako sa lakocom mijenjamo stvari na pocetku godine i lakse je donositi odluke koje naravno treba postivati i ispuniti u odredjenom roku. A imamo punih 12 mjeseci…
Meni je osobno najbolji period bas taj nakon Bozica i Nove godine, kada se okrene nova stranica, a najgori onaj od rujna do prosinca. Ljeto je iza nas, dani su kraci, umorniji smo, zeljni hrane, trosenja..Ajme kolaps zivi.:D

Mi smo ovu novu godinu bas kao i svaku drugu zapoceli sa “od sutra vjezba i zdrava hrana” i moram priznati da nam je ovo treca godina kako se drzimo toga. Krenemo u petoj brzini pa onda ruku na srce polako splasne ta zelja i volja, ali se nekako drzimo i griznja savjest nas gura da ne odustanemo i tako doguramo do ljeta.
Tesko se organizirati sa dvoje djece i tesko je vjezbati svaki dan 6 dana u tjednu ali definitivno se moze i ja sam sam primjer jer radi se o pola sata dnevno.
Tezi je onaj dio koji govori o prehrani , jer tu ima svega i dogodi se svasta 😀
Ali , kao sto sam rekla, nova godina je pred nama, pravo je vrijeme za odluke, za ustrajnost i cvrsto vjerujem da cemo dostici nas cilj.

Osim vjezbanja i bolje prehrane nisam znala koju si drugi cilj zadati. Ne zelim nista posebno i nista novo, nekako volim ovu nasu svakodnevicu. Ako bas moram birati izabrala bih da muz manje radi i zaradjuje vise i da vise vremena provodimo zajedno 😀 , a ne samo vikende koju prodju u tren oka i od toliko “slobodnog” vremena zavrsi tako da zelimo napraviti sto vise stvari, cesto se na kraju i posvadjamo u svoj toj zbrci i onda se grizemo jer nije fer da se natezemo u to malo vremena sto mozemo provesti zajedno.

Obecala sam sama sebi da cu biti jos strpljivija sa djecom nego do sad i sigurna sam da mogu bolje ovoga sto dajem trenutno. Zeljela bih manje deranja i izderavanje, manje “NE” i “NEMOJTE SE TUCI”, ali vidim da se ovo zadnje sa vremenom samo pogorsava tako da se polako psihicki pripremam. 😀
Na svemu ostalome sto zelim promijeniti na sebi i u sebi se mora raditi i kao i svi ostali ucim iz dana u dan i presretna sam sto imam priliku biti ovdje,uciti, mijenjati stvari, grijesiti, ispravljati, sto imam obitelj, zivot, sto sam supruga, majka i zena. Neka je samo zdravlja i srece, za ostalo cemo lako.

Sretno svima u ovoj novoj godini 🙂

Flaster u spreju

Sigurna sam da mnoge od vas vec poznaju ovaj proizvod, no meni se cini da sam otkrila toplu vodu. Ne radi se o prozvodu kojeg su nedavno lansirali na trziste vec postoji godinama, cak oko deset godina koliko sam uspjela otkriti, no meni je ovo potpuna novost i bas mi je drago da sam imala priliku isporbati ovaj prozvod.

Moja djeca ne vole flastere, nikako i nikakve, a probali sam svasta. I Malce i sa ribama i autima, i one sto svijetle po mraku itd. Ne pali jednostavno nista. Maleni je zakon kada idemo na vadjenje krvi , a on misic ni ne pisne, ali kada vidi da stize flaster pocne plakati za svo ono vrijeme sto je sutio, tako da ga vec poznaju po tome i sestre kod pedijatra vise uopce ni ne pokazuju flaster nego se snalazimo kako znamo 🙂

A zapravo mrzim ih i ja. Ima li ista gore od rane koja pece i boli , na koju moras zalijepiti flaster, pogotov kada se namoci. Neznam sta mi je gore, kada ga nosim ili kada ga skinem pa rana postane jos osjetljivija, cak i koza oko rane. Jos ako mi ona ljepljiva strana zahvati dio rane sto mi se gotovo uvijek dogodi, to je onda pravo veselje tokom skidanja.

Zapravo nikada nisam razmisljala postoji li koja druga opcija osim obicnog flastera.
I tako sam danas naletjela na ovaj proizvod i ussne su mi se razvukle u ogroman osmijeh. 😀

Kroz zimu imam grozne probleme sa zanokticama na palcevima i muku mucim vec dva mjeseca . Koza puca non stop ijos pogotovo jer su mi ruke uvijek u vodi i koza se nikako ne moze oporaviti unatoc svim kremama, nocnim tretmanima itd. Tako da nekada kada je stanje kriticno kao ovih dana , zalijepim flastere ali stvar se duplo pogorsa kada ih skinem jer ipak unutra ostane vlage kako god pazim . Probala sam i vodootporne flastere i djeluju sve do treceg stavljanja ruku pod vodu, tada se pocne odljepljivati i gotova prica.

Flater u spreju se koristi tako da se nanese na cistu i suhu kozu/ranicu na udaljenosti od 5-15 cm.
Susi se u nekoliko sekundi i jedino sto je bitno je to da ostavite da se osusi dobro jednu minutu i da bas u toj minuti ne dirate vodu. Nakon toga mozete raditi sto god zelite, flaster se nece skinuti. Bila sam sigurna da se mora nanositi nekoliko puta na dan no prevarila sam se jer flaster drzi do nekoliko dana i polako se skine sam i s toga ga nije potrebno stavljati vise puta na dan jer je vodootporan.
Flaster je proziran i nevidljiv, nazovimo ga tako. Osjeti se samo tanki, glatki film kada prodjete prstom po ranici.

Iako je vodooporam, dopusta rani da dise no ne dozvoljava da udje vlaga.

Cim sam dosla kuci, odmah sam ga testirala na palcu i moram vam priznati da je proizvod fantastican i mogla bih ga istog trena prozvati najboljim proizvodom koji sam testirala u 2016-oj godinu.:)

Rana me napokon ne pece, flaster je tu i ne vidim ga niti osjetim. Osjecaj je taj kao da imam na rani nesto sto smiruje i ublazava bol.

Zanimalo me kako djeluje na svjezoj ranici i iako nisam imala namjeru samoozljedivati se da testiram proizvod 😀 uspio me maleni zaderati nokticem bas na pregibu, opet na placu da bude jos ljepse, tako da sam pricekala nekoliko trenutaka dok se nije zaustavila krv, dezinficirala ranicu i spricnula flaster. Peckanje je nestalo istog trena, krvarenje takdojer. Ne osjecam nikakvu neugodnost iako je ranica na pregibu. Ne osjecam peckanje ni kada prelazim prstom direkt po njoj.
Ovaj proizvod je cista petica i sigurna sam da vise necu strepiti kada se netko od klinaca ozlijedi i potrebno je zalijepiti flaster koji toliko mrze.

Jedino upozorenje koje stoji na pakovanjju je to da se ne koristi za duboke i upaljene rane sto je sasvim normalno. No za ranice koje nastaju kada se porezete noze, skarama, prilikom pada, grebanja i slicno nema nikakvih problema. Vise mozete procitati ovdje.

Ovaj koji sam ja kupila je jedna najobicnija marka koja se nalazi kod nas u ljekarni , cijena od 5 eura mi je bila zanimljiva pa kako ja kazem “bilo mi je zao ostaviti” 😀

Marka Hansaplast ima svoj flaster u spreju i cijena je oko 55.00 kuna i jedna je bocica dovoljna za oko 50 primjena.

…

Ljeto nam polako prolazi sto znaci da se polako brizi kraj bezbriznim i suncanim danima . Sve je to polako iza nas i ljeto je kao i uvijek proslo je prebrzo. Ni ne trepnes vec mu je kraj,  a zima cini se traje godinama jer pocne sa prvim kisama i tmurnim danima , a zavrsi cini se, svake godine sve kasnije.
Ovo je ljeto bilo nekako drugacije, ljepse i opustenije. Po prvi smo puta proveli ljetovanje opusteni , zabava je bila drugacija, dani ispunjeniji , totalno razliciti, igra je bila glavni zadatak, a smijeh glavni cilj. Ne kazem da sa devetim mjesecom i pocetkom skolske godine igra zavrsava, ali nazalost igra postaje ozbilnija jer vise nema spavanja do kasno i odlazaka na spavanje kada se vec trebalo spavati 3 sata ;), nema suncanja i brckanaj u bazenu, zujanja ko muhe bez glave, parkova u bilo koje doba dana.
Ove godine, igra postaj ozbiljnija jer nas malisan starta sa drugom godinom vrtica , drugom godinom koja je obavezna i “forsira” vrtic kao skolu, odnosno malisani su obavezni pohadjati vrtic svakodnevno od 9 – 15:30, a meni kao mami je to jako puno pogotovo jer on ima tek cetiri godine i forsirati ih i nabacivati im obaveze vec u tim godinama mi je previse. Imaju cijeli zivot ispred sebe da se brinu i da “moraju” raditi ono sto drugi zele, imaju cijeli zivot za skolovanje, posao i vjerujem da su ove njezne godine namjenjene igri i bezbriznosti .
Tako da se mi vec sad polako pripremamo sa time da se uskoro u vrticu ostaje cijeli dan, da tamo treba i spavati jer on jos i spava popodne svaki dan i sve se nekako nadam da ce proci sve laganini, bez suza .
A onda imam tu i manjeg koji ce mi sigurna sam biti u krizi non stop radi toga jer ne vidi brata. Vec smo ionako cijeli peti i sesti mjesec plakali i ronoli suze za njim svaki puta kada bi ga morali ostaviti. Ovo ljeto imali su “samo” jedno drugo i dijelili su sve medjusobno, voljeli se i tukli i mali je puno toga naucio od velikoga i jednako tako su puno toga naucili u zajednickoj igri i njihov odnos je poprimio jednu prekrasnu nijansu koju do nedavno nisam primjetila.

Ovo smo ljeto takodjer pokusali skinuti i pelenu, i jesmo na dva tjedna, a onda se gospodin mali predomislio i odlucio da je ipak bolje kada se za “pipi” ne mora moliti mami ili tatu da te odvedu, nego je ljepse samo rasiriti noge i obaviti to bilo gdje. Nikako ne mogu shvatiti zasto i zasto i ne mogu nista drugo napraviti osim hodati za njih i cistiti. Osjecaj je kao da imam malog psica u fazi odvikavanja od zapisavanja po stanu i moram vam reci da uopce nije ugodno pogotovo jer smo tu fazu davno prosli i jer sam je prekrizila vec , a sad se ponovo vracamo na isto i jos je gore. Strpljen – spasen ,kazu… Imamo jos mjesec dana kratkih hlacica pa se nadam da cemo to uspjeti rijesiti jer odvikavanje u hladnijim danima je puno teze nego u ljeti, ali naravno ne i nemoguce.

Znaci, klinci su narasli, stvari su jednostavnije, psihicki je teze jer se svakdonevno natjecu koji je jaci, bolji, koji jace gurne, pocupa za kosu i tako to, ali je ipak fizicki lakse i vjerojatno to i pokazujem pa me mozda zato uporno ispituju “Kad ce trece?” Moja faca nakon tog pitanja poprimi zelenu boju i mislim da je svima jasno ono sto mislim. Nisam rekla nikada “ne” za trece dijete ali odlucno kazem “Ne sada” jer dragi moji, imati dva hahara koji su totalno okrenuli tvoj zivot naglavacke, od kojeg jedan ni nakon skoro 3 godine ne spava , i misliti uz sve to na trece dijete, bilo bi zaista za medalju. Divim se mamama koje to mogu, ali je ne mogu, ne sada… Fizicki sam koliko toliko bolje jer nema nanasanja i nunanja i moja kicma koja je ionako “gdje je -tu je” zahvaljuje, spavam ako bude sve po planu 6-7 sati uz neka 2-3 budjenja i to je super za razliku od onoga sto smo prolazili. Psihicki je teze i u totalnom sam kolapsu jer znamo dobro koliko ljubavi, koliko strpljenja i stiskanja zubi je potrebno u zivotu jedne mame, pogotovo gdje su djeca toliko blizu sto se godina tice.

Jednostavno mi treba jedan period gdje cu se napokon moci posvetiti sebi, imati koji sat za sebe bez da se stavljam na zadnje mjesto jer su prioritet uvijek oni i mi kao obitelj. Jer ipak ja ipak sebi zelim jednako toliko dobro kao i njima, u teoriji je to jednostavno, u praksi puno teze.
Zanima me kakav ce mi zivot biti kada obojica krenu u vrtic/skolu, hoce li mi ovaj cijeli ritam faliti ili cu ga sa zadovoljstvom prekriziti sa spoznajom da sam u prve cetiri godine dala za njih najvise od sebe, trudila se iz dana u dan i svaki dan legla sa zadovoljstvom jer je dan bio ispunjen. Vjerujem da necu imati za nicim zaliti jer se trudim za njih vec od prve minute cim se dignem na noge i zavrsavam tek kad se navecer zatvore vrata njihovih soba. Razmisljam polako o poslu, o novim navikama, ljudima… Za koju godinu svatko od nas ce imati svoj novi put, put gdje vise necemo biti zajedno 24/24 i gdje ce mama nece vise biti najbolji prijatelj kada se ludira sa njima i ujedno i neprijatelj kada kori, odgojiteljica, kuharica, spremacica , ljubiti oguljena koljena i modrice na glavi… Oni ce biti veci, zreliji, ja i dalje njihova mama koja ih gleda kao male pilice, a oni puno veci, sa vecim krilima i zeljom za otkriti svijet..Pitam se jesam li spremna pustiti ih i kako cu se naviknuti na to. Pitajte me za koju godinu zelim li trece 😉

Mjesovita vrticka skupina

Ja sam bila sigurna da ce nasa djeca pohadjati one standardne vrtice, bas kao i mi nekada, no neugodno sam se iznenadila kada sam na upisu saznala da se radi o mjesovitoj grupi i da ce nas stariji sin biti najmladje dijete, dok ce najstarije dijete imati 6 godina.

Nikako to nisam mogla “probaviti” kako god sam se uvjeravala da ce sve to biti super i da nece biti nikakvih problema.

Vrtic zavrsava za tri tjedna i mogu vam reci da nekih velikih problema nije bilo, ali kada bi mogla birati da li da svoje dijete saljem u mjesovitu grupu ili u grupu gdje su djeca jednake dobi, sigurna sam da bi izabrala ovo drugo. Kako god to zvucalo pomalo sebicno, monotno i zaostalo jer znamo da je pravi hit ova mjesovita grupa i da se djeca puno bolje razvijaju uz pomoc odraslije djece. Sve to stoji ali…

Istina je da ima zasigurno puno vise pozitivnih stvari nego negativnih, to osobno mogu potvrditi, ali istina je i da su te neke negativne stvari kako god ih je bilo malo ostavile duboki trag na svima nama.

Radi se o tome da su se u grupi od dvadesetero djece nasli djecaci kojima je vrtic odavno postao dosadan, koji su tu jer moraju biti tu i zadnja im je godina i  jedina fora je bila zezati one manje od sebe. I medju tim manjima nasao se i nas sin i digla se tu velika buka jer se cini da se dugo vremena sve to kuhalo i vidjeli smo da nesto ne stima, a nismo znali u cemu je problem.

On se nikada nije bunio kada bi trebalo ici u vrtic, nikada nije plakao, protestirao i sve tu bili signali da stvari funkcioniraju vrlo dobro, sto mi je svakodnevno potvrdjivala i odgojiteljica, a vidjela sam i svojim ocima da zapravo ta grupa i nije toliko losa kako sam ja to sebi umisljala. Radi o timskom radu gdje svatko ima svoj zadatk , gdje se medjusobno pomaze i nema razlike izmedju malih i velikih osim u tome da veliki pomazu manjima oko oblacenja, cipela , igre itd.

Negdje prije 3 mjeseca poceli su neki sitni problemi koji su mi poceli ukazivati da nesto ne ide kako treba. Pocelo ja sa kidanjem noktica do krvi, odjednom bi njegov rucak slucajno zavrsio na njegovoj glavi jer je nekome slucajno pao tanjur njemu na glavu…hm…odjednom je poceo u noci mokriti u krevet sto se nikada nije dogodilo i od 7 noci jedva bi 3 prosle bez mokrenja, nakon cega bi uslijedio dolazak u nas krevet , ruzni snovi, nesanica ,strah, nervoza, a onda i prve prave suze prilikom odlaska u vrtic.

Nekoliko sam puta sudjelovala u konfliktu izmedju malih i velikih gdje bi veliki prijetili manjima da puste odredjenu igracku inace ce biti problema, gdje bi dolazilo do guranja i ruznih rijeci i kako god nemam nikakvo pravo da se mijesam u te stvari jer bi odgojiteljica trebala biti ta koja rijesava te probleme, odlucila sam reagirati i odgovoriti u ime ne samo svog sina nego i ostale manje djece.

Tjedni su prolazili , a situacija se nije mijenjala na bolje ali zato na gore i te kako. Kada bih ga upitala da li se sta dogadja, jasno bi mi dao do znanja da nema nikakvih problema i da ga ne tuce odredjeni djecak…hm..i to mi je bas bilo sumnjivo. Jer radi se o najgorem djecaku u grupi, ujedno i najstarijem i sa njim imaju groznih problema od kada pohadja vrtic.

Jednom sam se pred vrticem pojavila dobrih 20 minuta prije i gledala njihovu igru. Vidim svog sina kako se igra na klackalici, nakon cega odlazi u kucicu i za njim ulazi vec spomenuti djecak govoreci mu da mu je rekao vec sto puta da on tu ne smije uci , nakon cega slijedi udarac u ledja nogom i on je doslovno izletio iz kucice. Sok i nevjerica…

U tom sam trenutku postala divlja zvijer i malog bi kako god je necije dijete i kako god je samo dijete, doslovno katapultirala na mjesec tim istim udarcem i tom istom snagom kojom je on udario mog sina.

Pokusavala sam se pribrati i ostati na mjestu, nakon cega sam sve ispircala odgojiteljici koja naravno scenu nije vidjela, ali mi je potvrdila da se nazalost dogadja cesto. Kako reagirati u toj situaciji? Zadaviti nju? Jer njoj je to normalno, ona to radi i gleda godinama, a meni je ovo prvi puta i situacija nije bila ni malo ugodna.

Kasnije sam odlucila testirati svog sina i na pitanje da li ga netko , bilo tko danas udario odgovoarao bi : “Ne, nije me tukao …. (ime)”.

Tko zna cega sve ima tu i cega je sve bilo, ne zelim ni znati ali sam odlucila da je ovo zadnji put da se na moje dijete dize ruka. Pricekala sam da prodje vikend i u ponedjeljak sam ga ciste glave pozvala na stranu nakon sto sam dobila potvrdu da smijem to napraviti i odlucila popricati sa njime. On je samo dijete, vjerojatno dijete kojemu je dosadno, koje i kod kuce ima zasigurno problema jer situacija nije idilicna, to sam uspjela shvatiti i sama ali sam mu zeljela dati do znanja da se na mojem djetetu nema pravo izivljavati. Ja sam svjesna da necu moci cijeli zivot stititi svoju djecu, ali sada kada ima samo tri godine, imam potpuno pravo na to i tu mi nitko ne moze zamjeriti. Nisam se spustala na njegov nivo i ulazila mu u glavu uzimajuci u obzir da je on samo dijete, nisam jer on je otisao puno dalje i puno je napredniji za svoje godine i ako je sposoban korisititi neke rijeci i ima mozga za dijela koja radi , onda je sposoban razmijeti ono o cemu mu zelim pricati.  Bila sam jasna, glasna i odlucna. Kao sto se on prijetio njemu, prijetila sam se i ja , on mi se cerekao u facu , a ja se smirivala da ce vrijeme pokazati tko je pobijedio i bio bolji u prijetnjama.

Naravno da sam pobijedila ja i nisam nesto ponosna i sretna jer ljepse bi bilo da do toga nije moralo doci. Vjerojatno da nije bilo tog neugodnog perioda, nase bi iskustvo bilo sigurno puno ljepse i ugodnije iako kako god okrenete ta mala djecica se cijelo vrijeme osjecaju kao izgubljeni pilici u tim mjesovitim grupama sa vecom djecom. Neka se priviknu, kao sto se priviknuo moj i sretna sam , ali ima djece koja i dan danas placu i ne svidja im se sve to skupa jer nitko im ne posvecuje dovoljno paznje vec ih jednostavno sve strpaju u istu vrecu i mali iako nisu spremni za sve to -moraju, moraju raditi kao grupa, raditi sve sto rade veliki.

Moj sin je uvijek bio miran i smiren, nazalost sa djecom koja su 3 godine starija od njega naucio je toliko gluposti i bedastoca da nekad ne mogu vjerovati da je to moguce , pa se samo cudim i pitam se gdje je kraj. Ali sta je tu je, kao sto sam rekla , nije sve tako negativno, ima i lijepih stvari…

No da mi izvinete  ja sam ipak sretna sto je kraj svemu ovome za tri tjedna…

 

 

Apple Watch

Ovo definitivno nema veze sa djecom, ali zasto nebi mogli nekad skrenuti sa teme sa nekim postom koji zapravo nema nikakve veze sa kasicama, pelenama, crvneom guzom i nosicima koji cure.

Pa eto, na ruci mi sat… 😛 Kratko i jasno Apple Watch , jer vise ni sat nije kao sto je nekad bio. Ova ce nas tehnologija dokrajciti, a ja zapravo neznam reci ne ovim prekrasnim stvarcima koje nam na sve moguce nacine pokusavaju olaksati zivot.

Da se rado o obicnom crnom satu kakav je bio Apple Watch na pocetku, sigurno ga nebi ni pogledala , iako mi se ideja takvog sata svidjala,  ali su osmislili kako privuci i nas zene , pa su predivnim remenicima dodali pastelne boje, dodali dizajn leptira i cvijetova i to je to. I tako sam pala i ja.

Nasla sam se sa tim satom na ruci i zapravo nisam znala sto raditi sa njim. Citala sam recenzije, gledala filmice na Youtube i sve vise mi je licilo da imam onog malog “Tamagocija” iz 90-ih 😀 Prati te, mozes pricati sa njim, odgovara ti na pitanja…

Iako mi se na pocetku taj sat cinio jedan suludi poklon i prvih dana sam razmisljala da mi zapravo nije trebao i da ga imam vise radi prekrasnog dizajna nego radi toga da mi olaksa neke stvari , sa vremenom sam promijenila misljenje.

Radi se o tome da ne morate traziti mobitel za svaki “drin” koji vam dopire iz torbe dok se na primjer vozite ili trcite, dok obavljate kupovinu ili ste jednostavno na trosjedu pred tv-om. Vas sat zvoni kada zvoni i vas telefon i samo jednim pokretom mozete odgovoriti na telefon bez da ga morate traziti, jer zapravo pricate na sat. 😉

Osim toga, mozete slati poruke bez da ih tipkate na telefon. Dovoljno je “pozvati “ Siri koja ce vas upitati sto vam treba , a vi joj jednostavno izdiktirate da posalje poruku mami “Mami” u kojoj stoji da za veceru zelite lasagnje sa povrcem 😉 Poruku mozete poslati kao tekst ili kao glasovnu poruku. Ja vecinom saljem kao glasovnu jer sam tako sigurna da ce osoba koja treba primiti poruku dobiti sve tocno od rijeci do rijeci , umjesto da rijec “lasagnje” zamijeni za rijec “lignje” pa da se ne nadjete sa neugodnim iznenadjenjima 😀

Osim poruka, istu opciju mozete koristiti i za e -mailove, Siri vam cita e mailove na koje isto tako mozete odgovarati bez da se koristite telefonom, sto takodjer vrijedi i za pozive. Sat vam sam zove kontakt koji ste odabrali.

Ono sto ja najvise volim je aplikacija za kupovinu, tako da preko mobitela napravim listu namirnica koja se automatski sinkronizira sa satom i sve namirnice mi se prikazu na satu, bez da trazim papirice ili nespretno listam po mobitelu gdje mi je automatski i jedna ruka zauzeta. Ja sam onaj tip osobe koja napravi detaljnu listu namirnica i onda se sjeti u trgovini da je papiric ostao na stolu , tako da je ovo za mene pun pogodak.

Odlicna stvar i vjerojatno ona koju najvise korstim je pedometar i cjelokupna aplikacija za kretanje koja biljezi svaki korak, kalorije, kilometre, dnevnu aktivnost ,mjeri otkucaje srca  potice te da ustanes ako primjeti da sjedis dugo te jednom tjedno daje detaljan izvjestaj o tome kakvo je bilo tvoje kretanje kroz tjedan .

Ako vozite kucni bicikl ili prakticirate bilo koji sport ili neku drugu aktivnost, sto kod kuce, sto u teretani mozete odabrati sport te ce sat brojati vase aktualne kalorije i vrijeme trajanja aktivnosti koju ste odabrali , koje ce zatim memorizirati i prikazati je u vasem kalendaru da vam olaksa evidenciju dana u kojima ste radili aktivnosti.

Tko moze i voli spavati sa satom, odlicna aplikacija je i Sleep++ koja registrira koliko ste spavali, budne intervale, REM fazu i ostale faze sna tako da ujutro uz kavicu mozete prekontrolirati kakva je bila vasa noc . Meni je ova takodjer super ali nazalost ne mogu spavati sa satom.

MM korsiti tihi alarm posto on spava sa satom tako da mu umjesto iritantne budilice koja me uvijek probudi, vibrira samo sat kad je u fazi najlakseg sna i tako je budjenje puno lakse sto za njega, sto za mene… koja nastavi spavati 😀

I tako, ima tu jos puno aplikacija koje su zaista korisne i zanimljive. Ja nisam neki fanatik koji skida 100 aplikacija dnevno , tako da mi je ovo sto imam sasvim dovoljno i previse .

To sto imam sat ne znaci da ne koristim vise mobitel, koristim ga i te kako ali napokon sam na miru jer znam da ako me netko zove da cu cuti jer smo ja i mobitel prije bili nebo i zemlja. Na pozive nikad nisam odgovarala jer bi radi djece i njihovog spavanca imala ugasene tonove i to ne samo tokom spavanca nego bi tako bilo kroz cijeli dan . Tako dam sam preskocila puno poziva, sto hitnih i bitnih pa kasnije zvala i ispricavala se, pa sam tako postala jedna od onih sa etiketom “ta ionako nikad ne odgovara na pozive”, tako da mi je ovo veliki plus i popravljam se 😀 Sat mi je takodjer sa ugasenim tonovima jer me dreka na ruci da ustanem jer predugo sjedim ili da popijem vode jer dugo ne pijem , iritira, ali svejedno osjetim lagano vibriranje za novosti, pozive, poruke ili bilo koju drugu akciju koja se odvija na mom mobitelu 😉

Moj sat se nalazi pod imenom Gold Rose , Sport Band. Remencic se moze zamijeniti bilo kojom drugom bojom…ima ih preko dvadeset 😉

Jedna velika petica za ovaj mali izum  ❤

 

sReTnA vAm NoVa!!

…ali onako od srca! Neka vam je puno srece, zdravlja i veselja, puno djecice oko vas, puno smijeha, a malo suza, neka vas ova godina donese sve ono sto vec dugo zelite i da ispunite sve ciljeve koje zelite dostici.

Hvala takodjer svima vama koji me pratite, pisete, komentirate  dijelite stranicu i dajete lajkove, puno vas i lijepo bi bilo zahvaliti svakome posebno, ali vas je previse i nije da mi smeta ❤

Mi smo u ovu godinu usli pomalo bolesni, bas kao i svaku. Kod nas je to standard od kada imam djecu. Svaki je Bozic popracen odlascima na Hitnu, pa Ventolin, kasalj, temperatura, inhaliranje… Ali sta je tu je, ima i gorih stvari osim prehlada i prolaznih bolesti, zar ne?

Za mene je 2015 godina bila jako teska, zaista teska. Sto psihicki to fizicki. Izgubila sam puno zivaca, puno energije koju cu vjerojatno tek u ovoj nadoknaditi ako ce sve biti ok. Nije lud onaj koji je rekao da je prva godina kod tako male razlike kao sto je kod nasih jako teska i jako zahtjevna. Pogotovo kada uz to i ne spavas. Ja sam po danu uvijek bila aktivna i nas dan proleti u tren oka jer smo uvijek negje, uvijek se necim zabavljamo i u tren oka je vrijme za pidzamice, a onda…Onda je vrijeme za odmor za sve samo ne za mene jer nas najmladji clan jos ne spava kako treba. Skoro 2 godine mucenja, suza, jaukanja, prica, sirupa, kapi , tra la la, i on i dalje ne spava kako treba. Odspavane noci mogu izbrojati na prste , a moj san nikada nije trajao duze od 3 sata u komadu.

U kakvim sam se stanjima znala naci ujutro, sama sebi sam se cudila kako uopce imam snage disati, kamo li zivjeti i trcati za njima cijeli dan. Prosli su mjeseci, evo i skoro 2 godine, a situacija se nesto mrvu popravila pa tako na 5-6 noci sa 467 budjenja dobimo jednu gdje odspava malo vise pa smo svi van sebe od toliko sna. Uz to naravno ne pomazu ni zubi koji se pripremaju vec mjesecima , pa nikako da izladju, kao da iz pete izlaze, pa su sad i popodnevni spavanci jako kratki i vecinom popraceni urlikanjem i nervozom. Sve u svemu, godina za zaboraviti i u ovoj se nekako nadam da ce se nasa situacija popraviti ili potpuno rijesiti i da cemo napokon prestati ustajati u 3-4 ujutro cekajuci svitanje. Mislim da sam do sad propustila mozda 5-6 jutra gdje nisam vidjela izlazak sunca. Onda znate u koliko sati se budimo….

Tako da, ako mi zelite uzvratiti cestitkama , molim vas nemojte ciljati da mi ova godina donese  srecu, zdravlje, uspjeh vec – SPAVANJE . Jer naspavana mama je sretna, zdrava i uspjesna mama 😀 Hvala ❤

 

Jos jedna tocka na “i”…

Uz svoju sam djecicu naucila sto je bezgranicna ljubav, da je davati za djecu , a pritom oduzimati sebi prekrasan osjecaj, da je imati djecu, zdravu, prava privilegija.

Naucila sam da je uzvracanje ljubavi upakirano u dva samara koja ti dolete onako bezveze dok se ti topis poput maslaca pred njegovim plavim okicama, da je upravo iscupan pramen kose neizreceno “volim te puno”, da je jutarnja prolivena kava po trosjedu znak da vise nikad neces biti sam/a.

Sa djecom naucis gledati stvari sa druge perspektive , sa one perspektive sa koje nismo znali prije gledati. I poludis naravno na razlijanu kavu i tisucu smokija po tepihu i dok ti to skupljas on je vec cetkom za WC ocistio ves masinu i plocice usput. I zaurlas kada ti otvori lak za nokte, po mogucnosti onaj najdrazi se prelakira vrata ili udari cekicem u kuhinjski element i napravi rupu. I places ponekad u noci radi nespavanja, radi ustajanja, radi redovnog kmecanja cim sklopis oci i pitas se do kada… A onda svane jos jedno jutro i onako ga tolpog donese u krevet dok se on gura da ti bude sto blize, dok namjesta svoje nogice na tvoje jer voli spavati sa uzdignutim nogama, pomilujes ga po kosici i zahvalis nekome gore sto je tu i primjetis da raste jer mu u onom nasem krevetu treba sve vise mjesta, a mi se po rubovima madraca povjesali bas poput afingera samo da ne remetimo njegovu “komociju”.

Tu se do prije tjedan dana nasla i necija rukica koja bi svako jutro rastezala maminu majicu i trazila nesto svoje direkt iz ambalaze –  mamino mlijeko, uvijek savresn napitak, uvijek savrsene temperature , koje se nikad ne odbija.

To nam je mlijeko sluzilo kao utjeha, kao najbolji napitak za veselje, kao lijek za svaku bol… Prolazili smo bas ono sto sam prolazila sam starijim i jednako sam se veselila svakom mjesecu vise i nasem dojenackom stazu. Dogurali smo do brojkice 19. Tocno pola godine vise nego sto je to bilo sa starijim.

Prekid je uvijek tezak i ne sjeda nikako ni mami ni djetetu , ali nekako smo se bez previse rijeci, bez previse rastezanja odlucili na to….jer, nase su noci postale koma . 19 mjeseci ustajala svaku noc jer bi on uvijek nesto trazio i htio od mene, san nam je svima postao nedostizan luksuz. On se nikada nije uspavao sam, bez mene i bez dojenja i to je bio kljuc naseg problema kojeg ja nisam zeljela vidjeti jer nisam znala na koji nacin napraviti rez.

Nakon sto smo proveli mjesec iz pakla, nakon sto sam dala maximalno od sebe kao i svaki put, da mu ugodim, da se uspava na najljepsi moguci nacin i da trcim za svaki njegov “kme” u noci , odlucila sam napraviti rez jer smo poceli spavati jedva 7 sati sa 745268 budjenje,  donosenje u nas krevet vise nije bilo dovoljno i on bi jednostavno u 4 sata  ujutro odlucio ustati. Osim sto bi bio umoran, nervozan, dosadan sam sebi, ustao bi vidno umoran i kao da ga to mucilo. A mucilo je i nas…

I onda sam negdje proslog tjedna odlucila da je gotovo, onako egoisticno , sebicno, bas kao sto sam napravila to i sa prvim sinom kada sam shvatila da nam to dojenje remeti san svima i da je red da podvucemo crtu sad ili ce postati jos teze. Kap koja je prelila casu je bio i pregled kd pedijatra koji jako zagovara dojenje , ali mi je jasno dao do znanja da ako hocu spavati jer spavanje treba svima, prvenstveno nama, a onda njemu, da moram biti jasna i dosljedna u svojim ciljevima.

Pravila su bila jasna, nema vise uspavljivanja dojenjem, nema dojenje u noci i apravo je bilo lakse nego sto sam mislila.

Poceli smo tocno u petak , poceli smo sa dnevnim spavancem, a zavrsili sa vecernjim uspavljivanjem bez dojenja. Gledao me zbunjeno, tuzno i kao da mi je htio reci “Nemoj mi to raditi “, kada bi ga nakon 10 min sto mi je lezao u krilu poluuspavanog stavila u krevetic i izasla. Da je plakao pola sata sigurna sam da bi usla i vise nikada nebi ponovila to sto sam napravila, ali plac je trajao jedva 5 minuta, nakon cega je zaspao. Plakala sam i ja u dnevnoj sobi slusajuci njega jer sam znala koliko mu je to uspavljivanje drago i koliko mu znaci taj nas mali ritual, koji zaravo pokvari cijelu noc. Znala sam da je tosao “taj” trenutak i da kako god se osjecam lose, cinim dobru stvar za sve nas.

Danas je srijeda, znaci proslo je pet dana. Sa 5 minuta plakanja dosli smo na uspavljivanje bez plakanje. Vise bi ga nazvala protestiranjem kada ga stavim u krevetic. Spavanje se poboljsalo i vise nego sto sam ocekivala.

Prije bi legao oko 21- 21:30 i budjenje bi pocelo oko 23 i ja bi uvijek morala ulaziti u sobu, uzeti ga k nama i onda se tamo boriti s njim da se uspava. Spavanje do 5 ujutro bio bi pravi luksuz. Sada se na spavanje ide oko 20:30 i spava se cijelu noc. Trenutno je 7 sati, a on jos spava, a ja sam neznam nakon koliko mjeseci ustala prije njega, odmorena…. Probudi se nekoliko puta tokom noci, javi se ali se opet ponovo uspava bez da moram intervenirati.

Ono sto mi je najsmijesnije do sad je to da kad ga pitam hoce li mlijeko, okrene glavu na drugu stranu i sa namrgodjenom facom kaze “Neeee” Onako uvrijedjeno i ponosno. Nekad je jace od njega pa uzme, ali eto ima 2 dana kako nije sisao, vecinom uzme nakon budjenja ujutro. Uglavnom, odlucila sam dati mu ako zeli, ali samo po danu i samo kad je budan.

I tako mi zajednicki okrecemo jos jednu stranicu. Tko god je prestao dojiti, zna koliko je to tesko , mozda ne toliko za dijete koliko za mamu. I iako sam zapravo sretna jer napokon spavamo, negdje u dubini se osjeca lose radi svoje odluke, a onda se opet sjetim da sam bila 19 mjeseci na raspolaganju, da sam zrtvovala svoj san dok su druge mame iz parka nesmetano spavale i gledale me kao cudaka jer mi jos ne spavamo.

Nikada nisam rekla da je to radi dojenja, nekad bi slagala neku glupost, nisam zeljela da se drugi petljaju u nase stvari i da osudjuju jer ovdje jako malo mama doji, a jako puno ih na porodu odluci da ne zele dojiti bas zato da bi mogle spavati i jer je lakse gurnuti flasicu sa adaptiranim mlijekom.

Istina je da nas dojenje ne cini boljnim majkama, ali je takodjer istina da bas dojenje stvara jedan poseban odnos koji se sigurna sam pamti do kraja zivota. Moj plavi djecacic je sigurno vec zabravio za cim je plakao do prije par dana, ja cu tesko i polako… Moj plavi djecacic raste… Jos jedan…

Vrtic

Obecala sam povratak blogu od rujna, pa evo me…

Rujan je meni najdrazi mjesec. Volim jesen, lisce, vjetric, sunce sto grije njezno… U rujnu 2008 godine sam okrenula stranicu u svom zivotu i dosla u inozemstvo, u rujnu 2009 godine smo se vjencali…Vjerojatno  mi je jos sve svijeze i mirisi mi na uspomene iako je proslo puno godina.

Ovogodisnji rujan ce takodjer ostati urezan u sjecanje. Danas je nas maleni veliki djecak krenuo u vrtic. 3 godine i 2 mjeseca, 99 centimetara i nesto vise od 14 kila , plava kosica i plave oci koji se me bojazljivo gledale dok sam mu u autu objasnjavala gdje ga vozim iako vec danima pricamo o vrticu, novim prijateljima, novim igrackama… Koliko sam se veselila, toliko sam se i bojala koliko njegove toliko i svoje reakcije.

Parkirali smo auto i rukom u ruci krenuli prema vrticu, u tisini… Nije puno ispitivao, nisam ni ja , samo sam gutala knedle koje su se gomilale u grlu i fokusirala se na to da zadrizim suze.

Znam, znam, nije vrtic nista strasno i dobro im dodje, dobro ce doci i meni da se malo odvojimo, da barem 2 sata na dan mogu posvetiti samo malenome… Pokusavala sam drzati sve pod kontrolom i vodila ga uz smijesak ohrabrujuci ga i pokazivajuci mu ogromne prozore kroz koje su virile radoznale djecje glavice. Pozvonili smo na vrata iza kojih se cuo djecji smijeh, a onda su svi nahrlili da vide novog prijatelja koji je sa strahom provirivao iza mojih nogu. A onda je u jednom trenu digao rukicu i nasmijao se i cim su se otvorila vrata krenuo zajedno sa njima prema sobi sa igrackama, dok sam ja ostala paralizirana u mjestu i kiselo se smijala. Bas sam se osjecala visak na onim stepenica, tako da sam odlozila njegove stvari, neprimjetno mu ukrala poljubac i dala do znanja da se brzo vracam.

Bila sam spremna za plac naravno ali nisam se dala. Hrabro sam udahnula nekoliko puta i otisla po auto.

Da je odvajanje tesko, tesko je… Cijelo vrijeme sam razmisljala sto radi, dali je gladan, zedan, jel se pita gdje smo, gdje mu je brat, gdje je on sad, hoce li se mama vratiti? Sigurna sam da on ni na sekunde nije pomislio na nas i ako jest, sigurno mu je neki novia utic ili neki novi prijatelj skrenuo pozornost.

Ta tri sata cinila su se duga. Tek sam sad nakon skoro 2 godine shvatila koliko se zapravo lako brinuti o samo jednom djetetu. 😀  To je ono , “kao da ga nemas”.  🙂 Nije bilo dreke, suza, natezanja oki igracki, guranja, zatvaranja vrata… Mir i tisina.  Maleni je imao sve igracke za sebe, mirno je sjedio na tepihu sa svojim komadom peciva i zabavljao se. Imao je i mamu cijelu za sebe i mislim da je to jako dobro shvatio.

Cijelo vrijeme me pogledavao prema vratima od sobe i zbunjeno me gledao kada bi usao , a u njoj nije bilo brata . Sigurno je i on shvatio da se nesto dogadja.

Maleni i ja smo bili medju prvima koji se dosli pokupiti naseg “skolarca”. On se bezbrizno igrao sa loptom sa ostalom djecom i smijao. Primjetila sam da ima hlacice koje sam jutros donijela u slucaju “nezgode” . I da, bila sam u pravu…Uz svu igru zaboravio je da mora ici na wc tako da se nas heroj prvi dan popisao u hlacice, ali Boze moj… Ima i gorih stvari 🙂

Cim nas je ugledao, odmah je doletio sa jos vecim smijehom i krenuo sa nama. Vidno umoram i iscrpljen jedva je docekao da dodjemo kuci, da prigli svog “zeca i psa” i da legne u svoj kreveti.

Nije puno pricao, on je inace tip djeteta iz kojeg moras rijeci izvlaciti tako da se sve svelo na to da je pojeo jabuku, popisao se i trazio vodu za piti, a onda je otisao na spavanje….i probudio se totalno razocaran . Kada sam ga pitala u cemu je problem, odgovorio mi je da on zeli sad u vrtic… 🙂

Drugi dan

Danas smo ga probudili nesto ranije da u miru moze popiti svoje mlijeko i da ga obucem bez stresiranja…Na kraju smo opet dosli na isto jer smo se u roku od 20 minuta nakon budjenja vec nasli u autu jer je gospodin mali zelio krenuti u vrtic jos u pidzami. 🙂

Tako smo i jutros krenuli sami nas dvoje, ovoga puta sa smijeskom i nesto opustenijim izrazima lica…

On vec zna put do vrtica tako da je on pokazivao kuda moram ici, a kada sam se u jednom trenutku okrenula sa autom jer nisam mogla naci parking , on je zabrinjavucaje zajaukao “oooo mammmaaa , ne idemo valjda kuci sad?!” 😛

Kao i jucer, cim su se vrata otvorila, odjurio je brzinom munje. Sustigla sam ga samo da mu papucice stavim na brzinu i pitam dali mora u wc 😛 i to je to. Nije me ni pogledao vec se bacio u istrazivanje sa svojim novim prijateljima.

Maleni i ja smo si priustili jedno relax jutro , kavica i fina peciva, mali shopping i topli rucak koji smo ponijeli kuci za sve nas kada pokupimo brata.

Sretan je bio i danas…ali umooooran. Toliko umoran da nije vise mogao stajati.

I danas sam izvlacila rijeci iz njega. Kaze da je opet jeo jabuku, da je drugi djecak jeo kekse, na moje pitanje zasto i on nije jeo keks, odgovrio je da nije htio. Sam je priznao da je napravio malo haosa i da ga je odgojiteljica zamolila da pospremi , sto je on slusao i pospremio. Kao prava mama, morala sam pitati dali se derala na njega ili je bila ljuta. Odlucno je odgovorio da nije , nego da mu je samo rekla da sredi malo 😛

Sretno nam bilo u ovoj novoj avanturi ❤

Krpice tjesilice i plisanci za spavanje

Vjerojatno i vi imate uz sebe limace koji vuku za sobom svoje krpice, medvjedice, zeceve, lutke, za koje su vezani bas kao pupacnom vrpcom pa ih vode sa sobom i kad idu na wc, uredo rucaju sa vama za stolom, nekad ste im duzni natociti i sok i postaviti tanjur vise.

Sa prvim djetetom nismo jos poznavali te famozne krpice pa ih nismo ni kupovali niti koristili prva 3 mjeseca. Vecinom bi zaspao dirajuci nasu majicu. A onda su poceli nesto cesca nocna budjena pa sam u trazenju rjesenja naletjela na clanak u kojem je bilo navedeno da se bebi u krevetic stavi mamina majica ili neki predmet poput plisane igracke koja mirisi na mamu. I tako je jedna moja obicna majica postala njegov omiljen predmet za uspavljivanje, a posto mi naramenice na toj majici nisu davale neku sigurnost odlucili smo je zamijeniti jednom krpicom. On je bio premaleni da izabere pa smo to nedjeljno jutro to ucinili mi iizabrali tu famoznu krpicu -zeca. Taj mekani zeko je postao prava atrakcija. Nakon sto smo ga oprali, proveo je cijeli dan ispod moje majice kako bi dobio moj miris i od tad pa do prvog pranja je proslo punih 13 mjeseci. Zeko je bio uvijek sa nama i uvijek u njegovim rukicama. Pranje je bio pravi izazov i svaki puta kada bi ga odlucila staviti na pranje on bi imao histericne napadaje placa i ja bi ga morala vaditi iz masine. Za vrijeme spavanja takodjer nije bilo nemoguce oprati ga je spavao cvrsto priljubljen uz njega. A onda smo se nekako i priviknuli da zeko nije vise krem boje nego cokoladne, da vise nema lijep miris vec da zaudara, miris koji je njega smirivao i nekako nam je to postalo normalno.

A onda je jedno jutro potekla krv iz nosica i zeko je izgledao bas kao u nekom horor filmu i tu je pranje bilo potrebno jer vlazne maramice nisu mogle spasiti situaciju. Samo sto pranje nije imalo dobar kraj jer sam ga morala vaditi van prije centrifuge dok je on bespomocno urlao gledajuci u bubanj i onako mokrog ga ljubio, grlio i odnio na spavanje. Puno sam puta pozalila sto nismo odmah kupila dva, tako da uvijek imamo jedan u slucaju da se prvi zagubi, da se mora oprati…

Nakon ove situacije sa pranjem odlucila sam kupiti jos jednog zeca, istog u istoj trgovini no prodavac me samo milo pogledao i rekao “Zeko nazalost vise nije u prodaji , a ni ne proizvode ga vise…” OD SVIH ZIVOTINJA BAS ZECA!? Ok Keep Calm!

Pomirila sam se sa cinjenicom da repliku zeca vise nikad necemo imati , a onda sam u grupi u kojoj mi mame prodajemo i razmijenjujemo stvari od nase djece nasila na oglas gdje je jedna mama prodavala punu kutiju plisanaca i na dnu medju svim onim cupavim glavama koje su virile primjetila njega  – naseg zeca! Kontaktirala sam odmah mamu koja je stavila oglas i te iste veceri otisla po njega. Proslo je vise od godinu dana, on i dalje ceka svoj red u ladici, cist i mirisan…Nadam se da nam zamjena nikad nece zatrebati, ali neka se nadje 😉

A onda se pojavio PAS –  Ikein labrador kojeg smo kupili jer je bio lijep i sladak, no nas sincic dalje od zeca nije gledao. A onda ga jedne vecer zavolio i poceo mu je davati istu paznju kao i zecu i sada jedno bez drugog ne ide. Kud zec , tud i pas! Obavezno i njima moram davati sirupe, spremati merendu, posluziti sok, dati poljubac prije spavanja, kada su umorni i on ih stavi na spavanje, moramo ih pokriti, paziti da se ne sjedne na njih i prava je pobuna ako im se netko priblizi bez dozvole.

Sa mladjim sinom sam od prvog dana pokusavala sa krpicama, plisancima ali bez uspjeha, on to nije volio, ali je volio onu gazu koju bi ja prebacila preko ramena kada bi ga dojila i uvijek bi nasao ugao i vrpao bi po njemu palcem.

I tako je zavolio gazicu. Gazicu sa etiketom Aden+Anais koji ne obazava samo on vec i ja tako da imamo cijelu kolekciju malih , velikih, koristimo ih kao dekice, kao rucnike nakon kupanja, kao podloge kod presvlacenja kada smo van kuce, za prekrivanje kolica. Prekrasne velike i mekane gaze koje bi preporucila svakoj mami bez obzira ima li malu ili veliku djecicu.

Sada smo narucili i vrecu za spavanje od tog istog materijala koji njega smiruje i poludi od veselja doslovno kada ga osjeti pod prsticima. Preslatko mi je kada je vidi na podu pa se baci nja nju, veselo se smije i pokazuje svoje veselje sto je vidi. Gura nosic i lice u nju i trlja je po licu dok rukicama traze one vec istrosene i sazvakane etikete. Imamo ih barem 10 i njemu nije bitan koji je dizajn, dali su na gazici naslikane zirafe ili slonoci – bas je svejedno , bitno je da je tu etiketa za zvakanje, gnjecenje i smirivanje 😉
Tjesilice njima znace puno iako je za nas mozda samo jedan obican plisani medvjedic u pitanju. Njima taj medvjedic daje sigurnost, smiruje ih miris koji poznaju, pod prsticima osjete materijal koji im daje sigurnost.

Kada jos nisam bila mama, uvijek sam u cudu gledala u te poderane i prljave gazice na kojima bi obicno bila objesena duda, plisanci bez repa ili uha sa iskopanim okom i pitala se sto im roditelji ne kupe neku ljepsu krpicu ili novijeg medvjedica. Ali tek sada kao mama razumijem…  🙂

Svaka ta tjesilica ima svoju pricu, ima bezbroj poljubaca na njoj , zagraljala, samo ona ima privilegiju spavati pribljubljena da ni noc uz nasu djecicu i biti mazena i pazena , mjesecima, godinama… Citajuci razlicite clanke o slicnim temama naletjela sam na slike Katija Kemnitz koja je odlucila slikati medvjedice koji izgledaju iscrpljeno, tuzno i maltretirano, a zapravo su bili samo previse voljeni ❤