Znojimo se sa Kayla Itsines ;)

Nema me dugo, da je dan duzi vjerojatno bi stigla pohvatati sve, uraditi ono sto krenem, ocistiti kucu, objesiti ves, nahraniti djecu, pocistiti za njima… Nekada mi se cijeli dan vrti samo oko toga, a gdje je jos izlazak u park, bezene, u trgovinu…

Tako je je pisanje bloga postao pravi luksuz kojeg sam se htjela odreci tokom ljeta, ali eto, ne mogu, jace je od mene pa cu nastaviti koliko stignem sve do jeseni kada stize tmurnije vrijeme i dani nikako da prodju pa ce biti vremena i za cesce tipkanje.

Pa eto , u ovom bih vam postu zeljela objaviti  da sam kako god nemam vremena za puno stvari, nasla vremena za sebe. Trebala sam sa ovim poceti davno prije, tokom zime tako da se do ljeta dotjeram u formu, ali sta fali ako cu za Bozic imati plocice  i super guzu? 😛

Ja sam zapravo odlucila da je vrijem da se “sredim” –  polako ali sigurno, bez drasticnih dijeta, ludih programa gdje moras provoditi dane u teretani… Zapravo , odlucili smo zajedno MM i ja da cemo poduzeti nesto sto se tice naseg fizickog izgleda iako ruku na srce , nismo si nikad radili komplekse, ja pogotovo. Uvijek mi je u glavi bila ona “ipak sam ipak rodila dvoje djece i da moje tijelo ne moze biti kao prije trudnoce ..” , iako zapravo sama sebi nikad nisam bila dovoljno mrsava i ravna. Takve smo mi zene….

Nikada se nisam usporedjivala sa drugima, pogotovo nakon poroda. Ja sam svoje tijelo deformirala radi svoje dvoje djece , zapravo oni su ga deformirali, a ja sam sada nakon skoro godinu dana i pol od drugog poroda odlucila da je vrijeme da ga malo “sredim”.

Jos veci poticaj bio mi je MM kada smo se nasli prvi put plazi svi zajedno , a muz ce meni ” Super ti i izgledas s tim da jedes sve i ne vjezbas nist’ , a rodila si dva puta…” 😀 Meni je to bio ogroman kompliment ,pa sam shvatila da zaista potrebno malo da se vratim u formu i odlucila sam zagrsiti ovaj put.

Atkins, Un, Dukan….Nikakva dijeta nije dolazila u obzir jer ja jos dojim i kako god se radi o samo tri obroka zelim da moje dijete dobije i dalje kvalitetno mlijeko. Promijenila sam nacin prehrane , a to je da sam izbacila slatkise, cokoladice poslije svakog obroka i medju obrocima, teska jela i tipicno prezderavanje za stolom. Nista drasticno se zapravo nije promijenilo, osim sto sam pocela vjezbati. Pizze, tjestenina i kruh su i dalje dobro dosli, ne radim si probleme ako moram pojesti pizzu ili komad torte…

Uvela sam puno vise jogurta, povrca, voca , smoothie su postali odllican medjuobrok ili dorucak, bogate salate postale su savrseni rucak… Korak po korak kile su pocele silaziti. Krenula sam sa 67.5 kg , a sada sam na 64. Trebala su 3 mjeseca za tri kile s time da ni jednu kilu nisam izgubila od kada sam pocela sa intenzivnim vjezbanjem 3 x tjedno po programu famozne Kayla Itsines.

Nikada nisam bila za kucno vjezbanje, fitness kod kuce… Uvijek bi sreca trajala dva dana , a onda bi sve palo u vodu i moj cilj bi splasnuo. Ovoga puta je bilo drugacije.

Kayla je bila ta koja mi je dala motivaciju svojim slikama koje svakodnevno objavljuje na svojoj Facebook stranici i Instagram profilu i rezultati zena diljem svijeta su ocaravajuci. Odlucila sam da je to program koji meni treba i da jednog dana zelim i ja tijelo bas kao sto su na njezinom profilu.

Prvi korak je bio skidanje knjige koju sam citala bez treptanja i nisam cekala ponedjeljak kao uvijek nego sam krenula odmah. Bio je petak, stavila sam djecu na spavanje i krenula. Mislila sam doslovno da cu umrijeti. Lice bi je dobilo boju patlidjana dok su sa njega padale kapi znoja velicine graska. Ali nisam odustala, naprotiv…Sljedeci dan nisam mogla ustati iz kreveta, uzela sam paracetamol i odlucila da idem dalje. Bol u misicima bila je normalna i moje tijelo je reagiralo nakon godina stagnacije .

Prosla su puna cetiri tjedna i bol je i dalje tu jer vjezbe postaju sve intenzivnije i sve ih je vise dok je vremena sve manje….Ali guram dalje i rezultati se vide, i te kako.

Kile su znaci iste iz razloga sto misici teze vise od masti koja se topi tako da je logicno da su kile i dalje tu dok se tijelo mijenja i sve masne naslagice se pretvraju u misice.

Ono sto Kayla naglasava u svom programu od 12 tjedana je to da se vazemo, nego da to ucinimo samo ako smo znatizelne ali vecinom nas ta znatizelja baci u “bed” jer se kazaljka ne mice sa brojke od koje smo krenule. Porucuje da je najbolji prijatelj ogledalo i slika. Ogledalo nikada ne laze, slika jos manje. Prve rezultate vidjela sam nakon nekoliko dana, a ona je uslijedio skok od dva tjedna gdje su se “bubreznjaci” vecim dijelom otopili i ostalo je nesto malo sto ce sigurno otici u preostalih osam tjedana.

Na pocetku nisam mogla pohvatati kako funkcionira program, bilo je premalo informacija, a opet se cinilo da ih previse. Trebalo mi je dva dana da shvatim nacin na koji se vjezbe primjenjuju i od tada je sve krenulo glatko.

Vjezbe se izvode 3 dana u tjednu i radi se o vjezbama pod nazivom HIIT ili High Intensity Interval training. U knjizi se nalazi 8 vjezbi za svaki dan u tjednu podijeljenje u 2 grupe . Svaka od dvije grupe vjezbi mora se izvoditi zasebno i to 2 x u 7 minuta. Svaka vjezba kraj sebe ima broj koliko puta se mora ponoviti vjezba  tako je je princip vrlo jednostavan.  Ponedjeljkom vjezbamo ruke i trbusnjake, srijedom noge i cardio, petkom cijelo tijelo.

Ono sto vam treba je tepih za vjezbanje, timer koji je uvijek podesen na 7 minuta i mobitel ili iPad na koji mozete skinuti knjigu i gledati vjezbe tokom vjezbanja, a mozete ih i isprinati pa drzati kraj sebe.

Krene se sa laganim zagrijavanjem kao npr. trcanje u mjestu ili stepenice, a onda se krene sa programom. Napravi se prva grupa vjezbi, kada se zavrsi krene se opet od pocetka sa istom grupom. Jedino je bitno da se vjezbe uspiju izvesti dva puta u sedam minuta. Nakon cega slijedi odmor od maximalno 50 sekundi , a onda krece druga grupa vjezbi po istom principu. Nakon toga pauza 50 sekundi, pa opet prva grupa dva puta , pauza 50 sekundi pa ponovo druga grupa dva puta sto je na kraju 28 minuta vjezbanja 3 puta tjedno. Nedjeljom je vecinom dan odmora  ili se odabere dan koji nama vise odgovara, a ostalim danima se radi LIIS vjezbe.  Preporucuje se raditi brzo hodanje kombinirano sa sprintom od nekoliko sekundi, kucni bicikl, lagani jogging u trajanju od 30-40 minuta. Posto je meni tesko sa djecom organizirati bilo kakvo trcanje ili setnje od 40 min bez stajanja ja radim Indoor walking, na internetu ima hrpa filmica od pola sata tako da radim to u danima kada ne radim Kayla.

Ufff, nadam se da se nista izgubili u ovom mom objasnjavanju. Ako vas zanima, na njenom blogu mozete naci hrpu informacija. Postoji knjiga i o nacinu prehrane koji se moze primjenjivati uz vjezbe ali trenutno me to ne interesira.

Ono sto vam mogu reci je to da se osjecam potpuno drugacije. Ja da izaberem komad paprike umjesto kinder cokoladice, da jedem Smoothie za dorucak umjesta 2 snite kruha sa nutellom…Dogodio se nekakav sklop u glavi, cudan ali prekrasan koji me tjera dalje . Od kada sam na programu osjecam se bolje, snaznije, imam vise energije( iako sam nakon vjezbi jako umorna ali prodje nakon sat vremena) i ljepse. To potvrdjuju sve zene koje slijede program. Iako se mozda i ne vide rezultati njezine te slike tjeraju da ides dalje, dovoljno je samo zaviriti na njezin profil i moze se osjetiti enegija kojom zrace sve te zene koje su postigle svoje rezultate.

Svaka mama si moze priustiti tih 28 minuta, sigurna sam. Uvijek sam mislila da cu u teretanu krenuti kad ce djeca imati po 34 godine jer mi je izlazak iz kuce barem 3 puta tjedno u teretanu bila nemoguca misija uz njih dvoje.

Prije sam uvijek vjezbala bez volje, sa grcem u zelucu…Sada je to postao pravi mali ritual, izvucem se iz kreveta dok jos djeca spavaju, navucem svoju sportsku robu i “kricave”( tenisice za koje sam mislila da nikad necu staviti dok nisam pocela nju slijediti) i posvetim tih 28 minuta sebi i svom tijelu uzivajuci u svakoj kapi znoja i svakoj koscici koja zaboli dan kasnije.

Isplati se, zaista se isplati…

Eto vam nekoliko mojih slikica 😉

Ne trebaju vam utezi definitivno 😉 Sve sto vam treba imate kod kuce…ili u frizideru ili na vrtu 😛11667141_10207405246708517_1044646441_n                                                            Prvi dan i nakon 14 dana 11668083_10207405246868521_1888220627_n 11694188_10207405247148528_540366401_n 11696762_10207405247348533_938263191_n 11714428_10207405247428535_1453821602_n 11715995_10207405247388534_2044063251_n 11717086_10207405246788519_988807759_n 11717146_10207405246748518_1757116903_n 11720127_10207405246988524_704177126_n 11720558_10207405247068526_1145504046_n 11720713_10207405247308532_1718379863_n

Prvi dan i nakon 28 dana :11721214_10207405247268531_901683120_n

Krpice tjesilice i plisanci za spavanje

Vjerojatno i vi imate uz sebe limace koji vuku za sobom svoje krpice, medvjedice, zeceve, lutke, za koje su vezani bas kao pupacnom vrpcom pa ih vode sa sobom i kad idu na wc, uredo rucaju sa vama za stolom, nekad ste im duzni natociti i sok i postaviti tanjur vise.

Sa prvim djetetom nismo jos poznavali te famozne krpice pa ih nismo ni kupovali niti koristili prva 3 mjeseca. Vecinom bi zaspao dirajuci nasu majicu. A onda su poceli nesto cesca nocna budjena pa sam u trazenju rjesenja naletjela na clanak u kojem je bilo navedeno da se bebi u krevetic stavi mamina majica ili neki predmet poput plisane igracke koja mirisi na mamu. I tako je jedna moja obicna majica postala njegov omiljen predmet za uspavljivanje, a posto mi naramenice na toj majici nisu davale neku sigurnost odlucili smo je zamijeniti jednom krpicom. On je bio premaleni da izabere pa smo to nedjeljno jutro to ucinili mi iizabrali tu famoznu krpicu -zeca.11094218_10207067541586100_3919761161600501811_n Taj mekani zeko je postao prava atrakcija. Nakon sto smo ga oprali, proveo je cijeli dan ispod moje majice kako bi dobio moj miris i od tad pa do prvog pranja je proslo punih 13 mjeseci. Zeko je bio uvijek sa nama i uvijek u njegovim rukicama. Pranje je bio pravi izazov i svaki puta kada bi ga odlucila staviti na pranje on bi imao histericne napadaje placa i ja bi ga morala vaditi iz masine. Za vrijeme spavanja takodjer nije bilo nemoguce oprati ga je spavao cvrsto priljubljen uz njega. A onda smo se nekako i priviknuli da zeko nije vise krem boje nego cokoladne, da vise nema lijep miris vec da zaudara, miris koji je njega smirivao i nekako nam je to postalo normalno.

A onda je jedno jutro potekla krv iz nosica i zeko je izgledao bas kao u nekom horor filmu i tu je pranje bilo potrebno jer vlazne maramice nisu mogle spasiti situaciju. Samo sto pranje nije imalo dobar kraj jer sam ga morala vaditi van prije centrifuge dok je on bespomocno urlao gledajuci u bubanj i onako mokrog ga ljubio, grlio i odnio na spavanje. Puno sam puta pozalila sto nismo odmah kupila dva, tako da uvijek imamo jedan u slucaju da se prvi zagubi, da se mora oprati…

Nakon ove situacije sa pranjem odlucila sam kupiti jos jednog zeca, istog u istoj trgovini no prodavac me samo milo pogledao i rekao “Zeko nazalost vise nije u prodaji , a ni ne proizvode ga vise…” OD SVIH ZIVOTINJA BAS ZECA!? Ok Keep Calm!

Pomirila sam se sa cinjenicom da repliku zeca vise nikad necemo imati , a onda sam u grupi u kojoj mi mame prodajemo i razmijenjujemo stvari od nase djece nasila na oglas gdje je jedna mama prodavala punu kutiju plisanaca i na dnu medju svim onim cupavim glavama koje su virile primjetila njega  – naseg zeca! Kontaktirala sam odmah mamu koja je stavila oglas i te iste veceri otisla po njega. Proslo je vise od godinu dana, on i dalje ceka svoj red u ladici, cist i mirisan…Nadam se da nam zamjena nikad nece zatrebati, ali neka se nadje 😉

A onda se pojavio PAS –  Ikein labrador kojeg smo kupili jer je bio lijep i sladak, no nas sincic dalje od zeca nije gledao. A onda ga jedne vecer zavolio i poceo mu je davati istu paznju kao i zecu i sada jedno bez drugog ne ide. Kud zec , tud i pas! Obavezno i njima moram davati sirupe, spremati merendu, posluziti sok, dati poljubac prije spavanja, kada su umorni i on ih stavi na spavanje, moramo ih pokriti, paziti da se ne sjedne na njih i prava je pobuna ako im se netko priblizi bez dozvole.

11017666_10207067541546099_3862626426456876864_n Sa mladjim sinom sam od prvog dana pokusavala sa krpicama, plisancima ali bez uspjeha, on to nije volio, ali je volio onu gazu koju bi ja prebacila preko ramena kada bi ga dojila i uvijek bi nasao ugao i vrpao bi po njemu palcem.

I tako je zavolio gazicu. Gazicu sa etiketom Aden+Anais koji ne obazava samo on vec i ja tako da imamo cijelu kolekciju malih , velikih, koristimo ih kao dekice, kao rucnike nakon kupanja, kao podloge kod presvlacenja kada smo van kuce, za prekrivanje kolica. Prekrasne velike i mekane gaze koje bi preporucila svakoj mami bez obzira ima li malu ili veliku djecicu.

Sada smo narucili i vrecu za spavanje od tog istog materijala koji njega smiruje i poludi od veselja doslovno kada ga osjeti pod prsticima. Preslatko mi je kada je vidi na podu pa se baci nja nju, veselo se smije i pokazuje svoje veselje sto je vidi. Gura nosic i lice u nju i trlja je po licu dok rukicama traze one vec istrosene i sazvakane etikete. Imamo ih barem 10 i njemu nije bitan koji je dizajn, dali su na gazici naslikane zirafe ili slonoci – bas je svejedno , bitno je da je tu etiketa za zvakanje, gnjecenje i smirivanje 😉11167795_10207067541626101_8149110797334256262_n11334106_10207067619388045_4860543709385770139_o
Tjesilice njima znace puno iako je za nas mozda samo jedan obican plisani medvjedic u pitanju. Njima taj medvjedic daje sigurnost, smiruje ih miris koji poznaju, pod prsticima osjete materijal koji im daje sigurnost.

Kada jos nisam bila mama, uvijek sam u cudu gledala u te poderane i prljave gazice na kojima bi obicno bila objesena duda, plisanci bez repa ili uha sa iskopanim okom i pitala se sto im roditelji ne kupe neku ljepsu krpicu ili novijeg medvjedica. Ali tek sada kao mama razumijem…  🙂

Svaka ta tjesilica ima svoju pricu, ima bezbroj poljubaca na njoj , zagraljala, samo ona ima privilegiju spavati pribljubljena da ni noc uz nasu djecicu i biti mazena i pazena , mjesecima, godinama… Citajuci razlicite clanke o slicnim temama naletjela sam na slike Katija Kemnitz koja je odlucila slikati medvjedice koji izgledaju iscrpljeno, tuzno i maltretirano, a zapravo su bili samo previse voljeni ❤301da1f4-a30d-487d-a862-0e8c11fd8ec9-1020x763 954e3e70-7481-4e25-9251-1e40439de325-1020x763 f05eb661-9f8e-4c32-9b6e-5646281602a8-1020x760 old-plush-toys-before-after-katja-kemnitz-18 Too-much-love-Katja-Kemnitz-1 Too-much-love-Katja-Kemnitz-2 old-plush-toys-before-after-katja-kemnitz-15Too-much-love-Katja-Kemnitz-6

Mama X 2

happyCesto gledam mame oko sebe sa jednim djetetom i jednostavno zaboravim da sam i ja “jednom” imala” samo jedno dijete. Meni se rijetko dogodi da izadjem samo sa jednim od njih i osjecam se bas cudno, ne moram vam pisati kako se osjecam kad izadjem sama, vecinom je to samo do poste ili ljekarne ali i to se broji.

Mame sa dvoje male djece i one sa vecom razilkom su dva razlicita svijeta. Cesto gledam i mame koje imaju vec vecu djecicu gdje starije dijete ima nekih 5-6 godina, a manje tek rodjeno pa se pitam kome je gore ili bolje!

Sve ima svoje prednosti i mane, sa dvoje manje djece si uvijek “u tome svemu” i jednom kad izadjes – gotovo je. Gotovo je sa zubima, pelenama, neprospavanim nocima i definitivno sam sigirna da je teze poceti sve iz pocetka nakon nekoliko godina  iako su mame koje su odlucile napraviti pauzu sigurno odmornije od mene, ali se tjesim da kad zavrsi sve ovo – da cu poceti i ja…spavati…

Mama koja ima dvoje male djece je sigurno jako snazna zena, govorim iz iskustva . 😀

Ja sam zapravo naucila puno toga vec u drugoj trudnoci, a pogotovo od kada sam “bis” mama . Puno toga se promijenilo oko mene, u meni, u onome kako gledam na svijet i kako se brinem o vlastitoj djeci. Sa prvim sam uvijek bila u nekom grcu, ako ne jede ili jede previse, ako ne spava ili spava koji sat vise, ako padne, ako ne puza, ako ne hoda, ako zabacuje nogicu, ne okrece se na trbuh, ne raste mu kosa, zub, lista mu se noktic…Sve sam to proucavala pod povecalom i punila si glavu glupostima. Bilo je tu i briga da sam tad mirne noci gdje bi on spavao razmisljala o tim njegovim “problemima”, dala se malo smesti od okoline i evo tragedije.

Sa drugim je sve drugacije i to je najljepse od svega. Nekako se opusteno ide iz mjeseca u mjesec, faza sa fazom, vec znam sto slijedi, sto treba raditi, ssto bi moglo biti, ne opterecujem se sitnicama vec uzivam u drugim stvarima. U noci definitivno ne razmisljam zasto je popodne kakao zuto zeleno i zasto si ceska kosicu samo sa desne strane 😀

Govorili su mi svi da ce biti tesko i naporno, nisam znala sto ce to znaciti sve dok nisam probala i moram priznati da je biti mama dvoje male djece pravi bitka za opstanak izmedju igracki, hrane po podu, pelena, popisanih kreveta, razlijanih sokova, urlikanja, dreke, opominjanja, guranja, padova sto slucajnih sto namjernih…

– moras se pomiriti sa sudbinom da ces uvijek imati kucu  u neredu, igracki svugdje , lego kockice uvijek pod nogama , uvijek ces ih sklanjati , a nakon pola sata sve ce se vratiti na staro

– vecera i rucak ce biti test zivaca ;opominjanje tipa “sjedni, jedi, nemoj bacati , uzmi mrkvu, nemoj si gurati vilicu u oko…”, bit ce i suza, bacanja sa stolice, trenutaka gdje si cijelu zdjelu salate zelis izvrnuti na glavu i ostati tako barem tjedan dana

– ves maina i susilica radit ce non stop

– kad legnes popodne ako imas srece da obojica zaspe (sanse su 1:1000000) uvijek ce se netko probuditi, vrijedi i kad ti se na trosjedu navecer muz priblizi

– na wc vise nikad neces sama – ako si sa prvim uspjela

– kada ostanes samo sa jednim, shvatit ces koliko je zapravo lako brinuti se o samo jednom djetetu

– shvatit ces kakav je luksuz slobodno vrijeme  kada ti frizerka kaze da ako se zelis vratiti u boju kose kao sto si imala prije dvoje djece moras odsjediti barem tri sata kod nje, a ti odustanes

– u 10 minuta kada spavaju ako se probudis prije njih uspjet ces napraviti ono za sto ti je prije trebao cijeli dan

– postat ces maher u organizaciji pa ces se pitati kako ti je prije za izalazak trebalo duplo vise vremena nego sada kada se spremate u troje i pod obavezno netko napuni pelenu prije izlaska kada ste vec u jaknama, bacis smece, zaustavis se u posti i jos stignes tocno ili prije vremena na odredjeno mjesto

– mame koje imaju jedno dijete smatrat ce te svojim idolom

– imat ces kucu punu ljubavi

– leci ces sigurno mrtva umorna ali sam osmijehom na licu i jedva ces cekati jutro da ih opet vidis iako ce se manji sigurno druziti sa tobom cijelu noc

– shvatit ces kako se ljubav ne dijeli vec mnozi i da svakog od njih volis na drugaciji i poseban nacin

– razmisljat ces sigurno o trecem djetetu i to je najljepse od svega

Izmedju svega toga u danu najvise koristim rijec “Ne!” “Nemoj ga” “Srusit ces ga ” Tri famozne faze koje svaka mama ponavlja bezbroj puta na dan pogotovo kada kraj sebe ima povampirenog dvo i pol godisnjaka i gegavog patka koji je tek prohodao.

Jedan nas dan je prava aventura i nekad se sama sebi divim kako uspijevam, a uspijevam jos i uz njih dvoje i svoj hobby pretovriti u koji novcic i na kraju krajeva mogu reci da sam vrlo zadovoljna mama dvoje malisana.

Co- sleeping ? Bed sharing?

co-sleepingVjerojatno ste culi svi za ove izraze i sigurna sam da medju vama ima onih koji se protive tome iz nekih osobnoh razloga ali sam sigurna da ime vise onih koji zagovaraju zajednicko spavanje sa bebom i sami mogu reci da je to jedno predivno iskustvo koje prije ili poslije zavrsi, jer ruku na srce , nisam upoznala nikoga da ima 18 godina i da spava sa roditeljima. 😀 Na internetu ima prekrasnih tekstova o zajednickom spavanju sa djecom, o tome kako zajednicko spavanje utjece na bebe, mame, pomaze kod dojenja…

Ne mora uvijek roditelj biti onaj koji ne zeli svoj krevet dijeliti sa bebom , nego beba moze sama odluciti da nece spavati sa vama. Ja sam sa prvim sinom ostala sokirana kada mi je jasno davao do znanja da on zeli svoj krevetic, tad je imao tri mjeseca i uzivao je spavajuci sam iako sam ja zeljela da ostane u krevetu radi nocnih podoja. On zapravo nikada nije volio biti ni na rukama, na rukama bi plakao i bunio se te bi zadovoljsvo tek pokazao kad bi ga pustili na pod da se igra ili k’o bebicu na trosjed da lezi i gleda svoj svijet. Bio je uzasno nemiran u krevetu, mlatario bi skroz rukama, nogama, budio se stalno , a kada bi ga odnijela u krevetic – mir i tisina. Tako sam ja sa njegova 3 mjeseca odlucila da je vrijeme da ga premjestimo u njegovu sobicu i to mi je jako tesko palo. Po noci bi ustajala samo da ga nahranim ili ga u polusnu donijela u krevet i dala da sisa nekon cega bi gospodin jasno protestirao da zeli tamo odakale sam ga i donijela. Danas imamo vragolastog dvo i pol godisnjaka koji spava sam u svom kreveticu cijelu noc, nekada i po 15 satim u prosjeku 12 sati. Uspava se sam bez problema te za nocna budjenja neznamo hvala Bogu.

Moram priznati da sam nekako sa strahom prvih mjeseci govorila da spava sa nama, jer ljudi vole jako pametovati i osudjivati pa sam se naslusala toga kako cu se kajati jer nece nikad htjeti spavati sam i ostalih dusebriznih savjeta koji su me tada kao novopecenu mamu jako zbunjivali ali sam kao i uvijek radila ono sto mi govori srce te sam svoje malo cedo drzala uz sebe dok god je on to htio. Bitno je bilo da spavamo, nije bitno kako i gdje, mi smo uvijek spavali po noci i nakon dvoje djece i mjeseci grceva, zubica i onoga sto stize u paketu mi na prste jedne ruke mozemo izbrojiti koliko smo noci proveli budni. Vecinom bi im bila dovoljna moja ruka da se smire i da svi utonemo u san.

Manji je mazen i pazen , u njemu uzivam toliko da je to rijecima tesko opisati, a uziva i on , vecinom ga ljubakam non stop i tako mi je mali iako cemo sljedeci mjesec puhati prvu svijecicu. Sa drugim djetetom je hrpa stvari laksa, bas uzivam uz dana u dan gledajuci ga kako raste i vec znam sto stize nakon nekog novog koraka te nema nekih pitanja u glavi, jeli dobro da radi ovo sta radi, mozda nije dobro sto ne radi ono sto drugi rade… Odavno sam stala na kraj usporedjivanjima, glupim pitanjima, trazenju odgovora na Googlu 😀 Jednostavno uzivamo u njemu…

A on je zapravo maza, od rodjenja, volio je uvijek kontakt, mir, ruke, pjevanje….Pa ja mu i dan danas pjevam prije uspavljivanja dok mi kicma ostaje na parketu od njegove tezine, ali svaki novi dan je bolji i svaki novi dan smo blizi nekom mom cilju, On se za razliku od brata ne zna uspavati sam, zaspi ili sisajuci ili na rukama. Znaci uz” Zeko i potocic” napravim dva , tri kruga po sobi i on “kapne”. Po danu spava tri puta i sva tri puta u svom kreveticu . Cetvrti spavanac je definitivan i tad slijedi nas mali ritual pred spavanje i krevetic. Odspava sam do jedan ili dva u noci, nekada i ranije ovisi kakav je dan bio i muci li ga sto , a onda ga nakon prvog budjenja selim sebi u krevet. Moram priznati da nekad cekam hoce li se probuditi i sve se nesto namjestam kao kokos na jajima jer meni je zapravo tesko zaspati bez njega.

Jasno sam govorila o tome da ne moze, nezna i ne zeli zaspati bez mene, prakticirala savjete, ostavljala ga plakati u mraku, uz lampicu, uz muziku, uz moju majicu , a srce mi se cijepalo na dva dijela dok mi gledala televizor  i pravila se kao da se tamo u sobi  nista ne dogadja. Krivila sam sama sebe da sam ga ja tako naucila jer sa prvim nisam imala tih problema. A onda sam jednostavno sa njegovih 7 mjeseci digla ruke, digla ruke i odlucila da ce njegovo mjesto za spavanje postati i ostati tamo gdje spava najbolje, a to je uz mene….  Tamo gdje je spavao od pocetka.

Sa njim je nestao strah od recenice “spava sa nama” jer jeto bilo toliko prirodno i spontano da me vise tudji komentari nisu ni zanimali i ne zanimaju me. On nije ni jednom odspavao cijelu noc u komadu, a ni jednu cijelu noc u kreveticu, ni jednom nije zaspao sam i vjerojatno ni nece uskoro i ne brinem se oko toga. Nije prosla ni jedna noc, a da se ne budi radi sisanja iako to nije potreba za hranom nego samo da se uvjeri da sam tu. Radim ono sto mi se cini da je ok i ne zalim za nicim. Oni rastu, a ja bi se za koju godinu mogla pojesti od tuge sto nisam uzivala u djeci dok sam mogla nego sam ih pomocu raznih metoda “ucila kako se spava”.

Nema mi ljepseg nego kad se po noci stisne meni u krilo, iako spavam jasno mogu osjetiti miris njegove mekane kosice uz koji zaboravis na sve, miris djeteta, smijeha i mira, tad onako u polusnu stisnem njegovu nozicu broj 20 i zaspim u sekundi.

Budim se sa podocnjacima, sa iskrivljenom kicmom i zalezanom rukom, spavam samo na jednoj strani da bi on imao sto vise mjesta, muz spava na trosjedu u zadnje vrijeme… Co sleeping donosi puno toga lijepoga , ali i nekih negativnih stvari koje na srecu prodju kroz koji mjesec , godinu, dvije? Neznam zaista ali znam da je co sleeping faza koja ce sigurno proci brzo i da ce nas krevet biti mjesto gdje cu vjerojatno uvijek otvorenih ruku docekati necije nozice sto tapkaju u noci trazeci sigurnost i mir, bas tamo gdje su bili mazeni i pazeni prvih dana svog zivota , gdje je mama osluskivala svaki udisaj izdisaj, drzala njihove sitne prstice u svojoj ruci uvjeravajuci se da sve ovo nije san…

Mama stvara :D

Eto, sjela sam…Djeca su zaspala pa sam se zatvorila u “radnu” sobu, odnosno onu u koju se sve gura,tj. pegla , daska za peglanje, kutije, kutijice, u koju samo guramo “ono sto je viska”, mislila sam da je sredim malo.Pa nikako da sredim tu sobu, uvijek sve iznova, iz supljeg u prazno…Tu sam sobu zamisljala ko u onim katalozima o dizajnu i namjestanju stanova, svijetla, prostrana, velika, minimalisticka, sa komjutorom na radnom stolu, bijelom orhidejom , mirisnom svijecom , sa bijelim zavjesama… Ta soba je izgledala tako samo onaj dan kada smo dosli vidjeti stan i kad niceg nije bilo unutra, a mi smo od nje napravili pravi “svasteraj”. Pa se onda tjesim da svatko od nas ima takvu sobu i da je bas ta soba “viska” svakome potrebna da se u nju nagura pa zatvore vrata. Uglavnom, ima sve od igle pa do slona, imamo i dvosjed na razvlacanje , a sad sam jos dovukla unutra i policu za cvijece da je iskoristim za sitnice, kutije i kutijice…Kao da police nisu ionako dosta pretrpane.

No uglavnom, nije sad bitno…Bitno je da u toj sobi ja nadjem svoj mir za svojom sivacom masinom, kada svakodnevno guram nos u one krpice ispod stola , sanjam i stvaram…Vise sanjam nego stvaram jer uz dvoje klinaca jedva da stignem otici na wc , ali se uz malo truda  moze, pogotov ako oni zaspe nekako istovremeno pa onda znam da imam 45 min dok se manji ne probudi i gotovo uvijek uspijem smisliti nesto.

Pa tako sam ovih dana napravila par sitnica dok su decki spavali i bas mi je zao sto sam krpice za bacanje iskoristila za nesto, a mozda ideje mogu posluziti i vama, pogotovo ova za fotoaparat kada djeca navale od jutra “Maaaama , a sto cemo danas raditi?”

Ova krpica za grickanje nastala je od jedne obicne isprane i zaflekane majcice . Ljepsi dio sam iskoristila. Od preostalih krpica u kutiji napravila sam etikete za grickanje koje sam stavila izmedju 2 krpice i sve prosla sa masinom za sivanje. Na prednju sam stranu stavila ovu slikicu, takodjer jedan komad stare majcice sa ovcom. 🙂
10715913_10205088447389982_354698461_n

10707881_10205088447429983_1486397855_n

10711618_10205088447549986_804074569_n

Fotoaparat od tetrapaka

Nas stariji fotomodel obozava slikati (ali ne i biti slikan 😛 ) , pa smo tako jucerasnje tmurno popodne dok je baby spavao iskoristili za izradu super brzog aparata za slikanje od tetrapaka.

Potreban vam je tetrapak od vrhnja za kuhanje ( ja sam imala samo onaj od pola litre, iako mislim da je bolje uzeti onaj od 2,5 dcl jer je spretniji za male djecje rucice ), zatim vruce ljepilo, nekoliko gumbica ( sa gumbicima budite oprezni ako vas klinac ima naviku gurati sve u usta;na svu srecu nas malisan to ne radi tako da sam nas fotoapart ukrasila bez straha) , komad tkanine da napravite trakicu koju ce staviti oko vrata, ukrasni selotejp ili washi tapas trakice, obicna bijela traka za zastitu kod krecenja, cep od mlijeka u boci, komad filza ili neke cvrste tkanine.

10695328_10205088374108150_794996311_n

Tetrapak operite i osusite te ga omotajte bijelom trakom za krecenje. Ovo je idealna podloga i za bojanje pa vasem malom umjetniku mozete dati u ruke tempere ili vodene boje da ga ukrasi kako on zeli. Ja sam isla na brzu varijantu i cistiju 😀 pa smo nas tetrapak obukli u sareni selotejp. Od filca napravite krug nesto veci od cepa te ga zalijepite na mjesto gdje cete staviti cep, nakon cega na filz zalijepite cep te drzite nekoliko minuta da dobro uhvati. Od neke stare majice napravite trakicu za oko vrata koju takodjer pricvrstite vrucim lijepili sa lijeve i desne strane tetrapaka te ukrasite gumbicima. Mozete iskoristiti i neku traku za poklone, bit ce sasvim ok 😉

Mali prozorcic za gledanje napravila sam od gume jednog autica 😀 i to je zapravo najzanimljiviji detalj na cijelom fotoaparatu tako da bi bilo idealno kada bi ga mogli napraviti . Ponavljam, ako vase dijete ima naviku gurati sve u usta, mozda je bolje da preskocite i taj dio.

Po njemu mozete naljepiti sarene naljepnice, slicice, ukrasiti ga kako vase dijete zeli! Dajte masti na volju i pripremite sa za prvi pravi “fotosesn”! ❤10708465_10205088374068149_1856658187_n

10518946_10205088373948146_266421419_n

10714679_10205088373908145_1330256203_n

10716120_10205088373988147_1253024482_n

 

Terrible two

terrible-twosNeznam tocno jeli bila subota ili nedjelja, dan kada se nas mali plavooki djecacic pretvorio u vragolastog Denisa i tog smo dana duboko zakoracili u fazu “Terrible Two”. Pa eto , imamo i mi UZASNOG DVOGODISNJAKA! Nisam vjerovala da ce me vise psihicki i fizicki iscrpiti on vec beba od 5 mjeseci. Kad spojim to dvoje , zapocnem i zavrsim dan sa njih dvoje bez da sam se i 5 min odljepila od jednog ili od drugog, doslovno hodam na sve cetiri od umora. Vise onog psihickog umora vec fizickog.

Od faze dobrica koja bude gdje ga stavis pretovrio se u cendravo deriste koje voli svoje neke navike koje nikako ne treba “dirati”, kojemu vec dan zapocne lose ako vidi brata na “njegovom” djelu trosjeda gdje on pije mlijeko kad se probudi, tako da manjeg na prvi urlik iz sobe i znaka da je nas “napaceni” budan i da dolazi medju nas, brze bolje micem sa trosjeda…i do 2 metra dalje nebi li zaradio koji namjerno slucajni udarac u glavu . Popije se tako to famozno mlijeko uz crtice i to je nekih 5-7 minuta tisine , a ona zapocinje nas dan . Dan koji se sastoji od plakanja, vristanja, cendranja, lupanja glavom o zid, stol, glava o glavu moju ili tatinu, grebanje, udaranje,  bacanje igracki , bacanje sa trosjeda, stolice, famozne rijeci NE, nemoj mu se obracati, nemoj slucajno promijeniti pelenu pogotov ako je ukakan, nemoj slucajno da proba nesto novo… Jos uvijek se sjecam one scene sa njegovog rodjendana kada smo svi pjevali NJEMU i cekali da puhne svijecicu , a on je tati opalio samar , a onda je pokusao i meni sto se sve jasno vidi na videu.  Neznam kako smo se uspjeli nastaviti smijati nakon toga i kako mu glava nije zavrsila u onoj torti 😀 Moja samokontrola da se smirim i ne dozivljavam ga te mu pokusam skrenuti pozornost rijetko kada upali jer on svojim postupcima zna izvuci i onaj najdeblji zivac i tad slijedi moje urlikanje na koje se ne ponosim ali jednostavno bude jace od mene.

Neki dan je i uslijedila kazna po vrtickom sistemu. U “cosak” na onoliko minuta koliko imas godina. Tako da je brzinom munje nekon jedne od scena letio u krevetic i gle cuda, smirio se nakon 2 minute. Duze ga nebi ni ostavila ali barem je shvatio da je pretjerao…ili barem ja tako mislim. Vecinom nakon tih scena osjecam griznju savjest, nekad u ogromnim kolicinama i jako tesko se borim sa time. Najintenzivniji su vikendi. Tada prisutnost tate kojeg ostalim danima nema na “raspolaganju ” cijeli dan , pogorsa ionaku tesko situaciju. Tada je plac dupli, jadanje trostruko, zivci tanji da tanji ne mogu biti i moj jedini izlaz je ponedjeljak. Danas je ponedjeljak i vikend nema nikakve veze sa njime. Kada stavim na vagu, nas “Denis” je vise bolji nego los, vise dobrica nego zlocko i mozda sam samo ja odabrala krivi dan da krenem pisati post. Da sam pisala srijedom vjerujem da bi napisala puno ljepsih stvari i ovaj pocetni tekst uopce nebi bio u ovome postu, ali sta cu kad mi je vikend jos tako svjezi u memoriji 😛 No, nije sad da ga mislim hvaliti, ja sam odlucila da ga ne hvalim vise i ipak na kraju krajeva , kada smo sami nas troje uspijemo izaci na kraj nekako i kao sto bi moja mama rekla za mladjeg brata koji izvodi jednu za drugom ” Pa dobar je on…”

Kada smo sami zna da je mama uvijek u pravu, bas kao jutros kada je slomio nocnu lampicu, kada se zalijao sokom, srusio na sebe papire i napravio jos hrpu glupostu. Tada shvati da bi bilo bolje da je mamu slusao , ali shvati to prekasno… Nekada popustim i ja, moram jer inace igra nebi bila zanimljiva. Ne mogu uvijek biti “azdaja” i ona koja se dere, tjera u kut i daje po guzici prema zaslugama. Vise puta sam ona koja se pravi da ne vidi, koja sama sebe tjesi da ce proci i to, koja umjesto u njega kada pravi neku ludariju gleda u onaj mali petomjesecni smotuljak u svome krilu i pusta da stariji napravi nesto sto ce ga tog trena usreciti. Ja cu ionako pocistiti, pospremiti, bas kao i uvijek. Tome sluzi mama…

Iako je pravi pravcati nepodnosljivi dvogodisnjak , ja u ovome trenutku osjecam kako mi vrijeme leti pred ocima i kako on vise nije beba, vise ne mogu manipulirti njime kako ja zelim , poljubiti ga i stisnuti sebi kada mi se prohtje…a tako bi nekad htjela i ne mogu se pomiriti da on zapravo odrasta. Ali zato onog mladjeg medvjedica izgnjavim, izljubim i svasta nesto prije nego mi i on u potpunosti zabrani da mu se priblizavam osim ako mu necu pomoci da smislu jos jednu od ludarija koje je naumio.

Eh da…samo faza…kazu…

Upoznajte zirafu Sophie

sophie_stickerZirafu Sophi sam “upoznala” preko interneta  i odmah se zaljubila u njene osobine 😀

Ne radi se o plisanoj igracki vec o obicnoj gumenoj zirafici , bas onoj sa kojom sam se ja igrala prije 20 i nesto godina , a sigurno i mnogi od vas i nisam ni znala da ce mi na istu tu “ispasti” oci nakon toliko godina kada je ugledam na internetu.   Radi se zapravo o svjetsko poznatoj igrackici i bas mi je drago sto smo od danas i mi vlasnici jedne zirafice Sophie.

Sophie je rodjena 25.5.1961. (Dan Sv. Sofije) u Francuskoj , tocnije u Parizu gdje je gospodin Rompeau napravio je tako prvu zirafu od prirodne gume , odnosno kaucka i tako je Sophie postala prva igracka svakome djetetu jos od rodjenja. Njezin oblik i nacin izrade nije se nikada promijenio te je isti od prvog dana. 10592412_10204661916046965_664508216_n

Sophie svojim izgledom, mirisom i zvukom potice sva djetetova osjetila.

SLUH: Sophie zabavlja dijete i potice njegov sluh. Kada je dijete stisne zirafa proizvede smijesan i prepoznatljiv zvuk sto mu kasnije pomaze razumijeti vezu izmedju uzroka i ucinka.

VID: kontrastne mrlje sirom tijela zirafe Sophie pruzaju vizualnu stimulaciju prepoznatljivu bebu te ona samim time postaje poznat i ohrabrujuci objekat.

OKUS: Sophie je veoma fleksibilna i puna dijelova za zvakanje (usi, rogovi, noge, vrat) te je savrsena za bolne desni kod izbijanja zubica te je potpuno bezopasna. Napravljena je od 100% prirodnog kaucka i prehrambene boje.

DODIR: Oblik i velicina 18 cm. Savrseno je napravljena za male ruke djeteta , svojom lakocom, dugim nogama i vratom lako omogucava bebi da je drzi u saci bez ispadanja. Vrlo je mekana na dodir  te time oponasa kozu majke sto potice umirujuce fizioloske i emocinalne rekacije.

NJUH: Jedinstveni miris kaucuka cini da Sophie za vasu bebu bude posebna igracka prepoznatljivog mirisa

Zirafa dolazi u poklon pakiranju uz jos jednu “zgodnu” grickalicu za desni , takodjer napravljena od kaucuka.

Od danas smo i mi vlasnici male Sophie i bila je gnjecena i zvakana dobrih pola sata. 🙂 Tolp vam je preporucamo i upoznajte i druge mame i bebe ovom tako starom , a posebnom igrackom.10569186_10204661916086966_1385725645_n

10592229_10204661916126967_1058693391_n