Evo nas

….citam stare postove i pitam se zasto sam u jednom djelu trudnoce prestala pisati. Sjecam se samo da me trudnoca pred kraj umarala previse i jedino sto sam voljela je bilo lezati i ne raditi jednostavno nista…

I evo me sada, nakon nekoliko mjeseci puna ideja za pisanje jer ima se o cemu…

Danas drzim svoj mirisni paketic medju rukama, dok mi bljucka po ramenu i pitam se kada je proletjelo ovo svo vrijeme.

Dogodilo se zasita mnogo toga, previse strahova, briga, suza, srece, hormona ludih :D…dogodio se stomak do zuba, plakanje jer vise dalje nisam mogla, dogodio se i prvi trud, i drugi, i dan kada smo postali troje…

Prekrasni su dani iza nas, ali isto tako i hrpa losih i teskih, ali nekako se uvijek ide dalje. Vjerojatno ti to malo bice radi kojeg se brines i koji je zapravo razlog svih tvojih strahova , briga, neprospavanih sati daje snagu da ides dalje i docekas jos jedan dan i nadas se da ce ovaj biti bolji od onog jucer. I zaista, uvijek bude tako…dan pocinje uz njegov osmijeh,a vecinom zavrsi suzama dok ga na izmaku snaga pokusavas uspavati i nadas se mirnoj noci.

Pa iako noc bude mirna, spavas samo na jedno uho, jer na drugo cujes svaki pokret, svaki pomak i shvatis da si majka i da je ovo sve sasvim normalno. Tko bi rekao da je normalno spavati 4 sata rascjepkanih u 235 budjenja i da ujutro krenes dalje bez prigovaranje uz prvu jutarnju kavu i kazes “Prosla je i ova…da budio se, ne , nisam spavala, al dobro je..”…usput bacis pogled na njegov smijesak, celulitasto tjelesce, te prekrasne oci i zubno meso 😀 i shvatis da bi ovako mogla cijeli zivot…

 

Od srca zahvaljujem svom M sto je bio uz mene kada sam bila povampirena, sto me tjesio kad je bilo najteze, sto je i dalje jedan i jedini oslonac u mom zivotu…

Hvala i curama sa Facebooka,mamama koje znaju tjesiti kada treba i koliko treba, koje znaju reci pravu rijec kad najvise ocekujes, utjesiti te i u pola noci jer uvijek je netko na strazi…Pitas se koliko ti mogu znaciti osobe koje nikada nisi upoznao i vjerojatno nikad neces…jako puno vjerujte mi!

Imati bebu znači biti mama. Imati bebu znači mijenjati prioritete, mijenjati svijet, biti uvijek tu, biti čuvar

od tog dana kada ste saznali da u sebi nosite život, ili od dana kada ste primili svoju bebu u naručje.
Stanete li, mame, ikada, onako na tren, između svih tih obveza, i pomislite da ste čuvarice?
Da čuvate najveće blago koje postoji? Ne samo da ga čuvate, već ste mu i vodič, učitelj, majstor, sensei, hranitelj, mudrac u njihovim malim očima, prijatelj… Velika je odgovornosti biti čuvar.
Imati bebu, daleko je više od neprospavanih noći, od mijenjanja pelena, hranjenja…

“Stanete li i pomislite, zašto je baš vas to čisto, predivno i van ovog svijeta čudo odabralo za svog čuvara.
Jeste li uopće dostojne toga da ih učite? Jeste li spremne pustiti ih, jednog dana, u vjeri da ste ih dobro pripremili na ono što će im na putu dolaziti? Jeste li razmišljale o iskustvima koja će ih krojiti?
Jeste li, mame, stale i razmislile, barem na tren, kada će doći to vrijeme kada više nećete biti čuvari?
Imati bebu, daleko je više od neprospavanih noći, gdje se pravimo da ih nismo prospavale jer je beba bila nemirna, jer je muče grčići ili je stalno gladna.
Neprospavane su noći zato što čuvari ne spavaju.
Zato što, koliko god im tijelo govorilo da odmore, njihova duša ne spava jer čuva blago. Imati bebu više je od mijenjanja pelena, hranjenja, šetnja, biranja odjeće, najbolje hrane, promatranja kako napreduju, rasčupane kose i udobnog outfita.
Nitko ne vidi, niti zna, kad legnete i zatvorite oči, da su one i dalje širom otvorene i uperene u to divno, čisto biće, da ruke, i kada su slobodne, i dalje grle to isto biće, da kada ste i samo metrima daleko, cijeli duh vas vuče da ga protektirate.
Proći će godine, stoljeća čak, proći će životi, teške, lijepe i nezaboravne uspomene, istinite priče postati će mitovi, ljubavi će se presijavati preko iskustava, i svemir će se promijeniti, neke nove supernove stvoriti će nove galaksije, doći će neki novi ljudi, ali nikada, nikada neće biti ničega bez čuvara.
Imati bebu, znači biti čuvar.
Imati bebu, znači pripremati je za novog čuvara.
Imati bebu znači biti mama.
Volimo vas mame, i sve do jedne, predivni ste čuvari.
Najbolji čuvari u svemiru.”

Carobni stapic

Ponedjeljak je dan kada je najidealnije zapoceti dijetu, subota kada ju je najlakse upropastiti.. Prvog sijecnja se vecinom  donose nove odluke pa zasto i ja sa prvim danom proljece nebi pocela sa pisanjem bloga?

Ufff, ma ja blogam od uvijek..od kad znam za sebe uvijek sam jurcala okolo sa olovkama i dnevnicima, kasnije sam se prebacila virtualne dnevnike , pa blogove – pisane, brisane… Vecinom bi sa svakim novim poglavljem u zivotu otvorila po jedan blog i pisala, pisala i ko i uvijek, zatvorila ga, izbrisala iz nekih glupih razloga  i kasnije se pokajala.

Jedan od ljepsih je bio onaj kada smo se MM i ja upoznali. Pisala bi satima bez stajanja u neko gluho doba noci, a sljedeci dan se divila samoj  sebi. 🙂

Kasnije se tu nasao blog o vjencanjima, pa o kuhanju, pa o sminkanju…i eto me sada gdje opet tapkam po tipkovnici sa glavom punom ideja i rijeci koje zelim prenijeti bas ovdje jer se nalazim u najljepsem periodu svog zivota – postajem mama

Nisam se nikad mogla zamisliti kao roditelj jer sam uvijek bila previse djetinjasta, i sad sam ali se pokusavam kontrolitati. 😉 Nisam se nikad  mogla zamisliti u ulozi mame kojoj je zadaca mjenjanje pelena, guranje kolica, dojenje, budjenje u gluho doba noci u narucju sa tim malim smotuljkom koje je totalno ovisno bas o meni.  Zeljela sam da to sve priceka jos jedno vrijeme, bar jos par godina iako nisam imala pojma sto bi se promjenilo sa vremenom jer zapravo mislim da nikad nisi spreman postati roditelj i nikad nije pravo vrijeme za bebu. I da je palniras, svejedno se nadjes zatecen onog trena kad saznas da postajes bas mama…tata…

I tako sam se prosle godine nasla sa testom u ruci. Nije mi trebao test da mi otkrije da sam trudna, osjecala sam vec par dana to. Nekakav cudan osjecaj koji mi je izazovao stezanje stomaka , a u istom trenu donosio i osmijeh na lice. Budila bi se po noci sa rukama na trbuhu,  nekako su se cesto tamo znale naci i ruke od MM ali sam bila uvjerena da opet umisljam. Nocno budjnje sa punim mjehurom postao je glavni hit u zadnjih par dana…sanjala sam djecu, puno djece, bebe…slatke i mirisne…vodu… Voda me je zabrinjavala toliko da sam kupila sanjaricu koja je potvrdila moje sumnje. Voda je otkrivala novi pocetak, novi zivot, majcinstvo…

Mislim da sam nakon toga bila sigurna da u meni raste novi zivot.

I kao sto sam rekla, tog sam se kisnog dana nasla sa testom u ruci -zapravo na rubu kade iako ovo prvo zvuci ljepse. 🙂 Nisam ga gledala nekoliko sekundi vec sam oprala ruke, namjestila rucnik, kosu…pogledala test koji je bas tog trena pokazivao i drugu crticu, onako smireno se pogledala se jos jednom u ogledalo –  trudna sam.

Neznam dali sam se smijala ili plakala ali znam da je taj plasticni stapic izazvao previse emocija u meni. Plakala sam i smijala se istovremeno drzeci taj test u rukama ko zadnje blago i gledala ga svake sekunde uvjeravajuci se da ne sanjam.

I MM je plakao, bas kao i ja… Za sebe sam znala da placem od srece al sam tog trena mislila da on nije sretan vec da place iz nekog drugog razloga. Mozda jer ni on nije spreman, mozda jer zna da ce u narednih 9 mjeseci kraj sebe imati nervoznu zenu koja dane provodi gledajuci meksicke sapunice sa kutijom maramica i davi se u Nutelli .  Ma ne, ne, ne… Nije plakao radi toga  -znam jer mi je rekao…plakao je jer ce postati tata i sigurna sam da ce biti najbolji tata na svijetu nasem djetetu.

Tu noc nisam spavala jer me taj dan zaista promjenio..kako god bilo – tog sam dana shvatila koliko sam zapravo zeljela to malo bice i koliko sam zapravo sretna sto cemo postati roditelji. I nisam mogla vjerovati da se to dogodilo meni  koja se nikako nije mogla zamisliti u ulozi mame…

A evo me sad, na pragu 25-og tjedna u stadiju “stvaranja gnijezda” za mladunce, potpuno sprema za nove izazove cak malo i nostalgicna jer vrijeme prolazi prebrzo.

Od dana kada smo ludjacki plakali and “carobnim stapicem ” proslo je zaista dosta tjedana i svaki tjedan donio je nesto novo. Nekad lijepo, nekad ruzno…nekad bi se nasla opet u lokvi suza, sama i neshvacena, a nekad bi bio dovoljan samo jedan udarac bica u meni da sve bude savrseno.  Prosli smo fazu sutnje na pocetku i ne pricanja o trudnoci, pa prvi pregled, drugi, nanizalo ih se dosta…sad vec svi znaju da ocekujemo bebu – musku bebu, koja ima i ime…bebu koja radi piruete, koja udara nogicama , za koju sam sigurna da sam je jucer napipala preko koze trbuha i pronasla se opet u valu emocija… Bebu koja reagira kad  tata stavi dlan na trbuh i za koju sam sigurna da ce biti jedno divno stvorenje koje ce rasti uz nas korak po korak…