Proljece nam je na vratima ili mozda ne

Proljece je osim jeseni moje omiljeno godisnje doba. Kada se nakon teske osjece i zimskih jakna ubacimo u nesto laganije, sarenije tada nam se cijeli svijet cini ljepsi.

Ove godine mi proljece kasni…jako… Skoro je polovica cetvrtog mjeseca, a izna nas je brdo kisnih dana, a ni prognoza za sljedecih par dana ne donosi nista ljepse. Kako kaze? Strpljen – spasen.

Proljetno ciscenje ove godine i nije nesto jer uz Smotuljka ne stignem napraviti puno toga. Osim sto ga moram uvijek pratiti u stopu ili on mene, pocetak necega i zavrsetak istoga u jednom danu je gotovo nemoguca misija tako da nam je glavna zanimacija igranje na podu uz hrpu igracki i smijeha. Pa post ne mogu zavrsiti u jednom mahu, kamo li oprati, opeglati, spremiti oramre, pobacati ono sto je za baciti…

Jutros sam ga odvela kod bake tako da barem u miru jedan dio mogu napraviti. Polovicu toga sam napravila kroz vikend dok bi on spavao, tako da mi je za danas ostalo ono najgrublje, usisavanje, praznjenje elemenata, bacanje stvari koje su istekle prije godinu dana…Da, i toga se naslo.

Koliko gluposti covjek moze nakupovati kada u trgovinu uleti ko muha bez glave , a zatim te iste stvari gurne na kraj elementa i zaboravi na to. Eh da… Neki dan sam gledala jednu emisiju na tv-u u kojoj su pricali kako potrositi manje u trgovini . Neka od zlatnih pravila su : nikad ne ici u trgovinu sa praznim zelucem jer gladne oci vide svasta, a kasnije vas udari po novcaniku :D, uvijek doci sa listom onog sto nam treba jer se puno puta dogodi da kupimo ostalih stvari sto nam ne trebaju, a ono sto treba zaboravimo(ZIVA ISTINA!!), nikad ne uzimati kolica jer nas vuku da ih napunimo vec se posluziti kosaricom. Moram priznati da sam isprobala ovo jucer i zaista potosila puno manje nego inace 😉

Taman kad sam sjela nakon 3 sata zujanja po kuci i odlucila napraviti sebi cappuccino i popiti ga u miru Bozjem, posaljem onako usput poruku baki da cujem kako je, nakon cega mi uzvraca poruku da nista nije spavao i malo je kenjav. Znam koliko je sati, ostavljam cappuccino ne za kasnije, vec za neki drugi dan, hvatam torbu, navlacim Crocsice i jos sva onako prljava sjedam u auto i odlazim po njega.

Eno ga spava snom pravednika kako kazu, a ja imam napokon malo vremena za sebe. I ja sam umorna i mislim da sam trebala leci sa njim jer je ova noc bila prava nocna mora ;budjenje svaki sat, jaukanje, namjestanje, plac…u pola pet sam se napokon izvukla iz kreveta , otisla do kuhinje i vratila se sa paracetamolom nakon cega je napokon zaspao i odvalio do osam. Vidim ga kako si palcem tiska mjesto gdje izbija zubic i vjerojatno ga to ometalo  jako jer jer zubic ovih dana probija meso. A bilo je jako lijepo ovih dana bez ikakvih smetnji, no sto je lijepo kratko traje.

Kao sto sam napisala, iako se sunce nekako neda van vec nam je pred ocima stalno sivilo i kisa, ja sam nasu terasu odlucila pripremiti za ljepse dane. Pa eto mozda privucem sunce svojim sarenim svjecnjacima koje sam iskoristila od kasica za bebe. Zao mi je tolikog stakla, prvo ga kupiti, pa onda baciti, pa eto uz malo boje, sarenih kamencica i malo maste nastali su oni.

foto

fotofoto

Evo nas

….citam stare postove i pitam se zasto sam u jednom djelu trudnoce prestala pisati. Sjecam se samo da me trudnoca pred kraj umarala previse i jedino sto sam voljela je bilo lezati i ne raditi jednostavno nista…

I evo me sada, nakon nekoliko mjeseci puna ideja za pisanje jer ima se o cemu…

Danas drzim svoj mirisni paketic medju rukama, dok mi bljucka po ramenu i pitam se kada je proletjelo ovo svo vrijeme.

Dogodilo se zasita mnogo toga, previse strahova, briga, suza, srece, hormona ludih :D…dogodio se stomak do zuba, plakanje jer vise dalje nisam mogla, dogodio se i prvi trud, i drugi, i dan kada smo postali troje…

Prekrasni su dani iza nas, ali isto tako i hrpa losih i teskih, ali nekako se uvijek ide dalje. Vjerojatno ti to malo bice radi kojeg se brines i koji je zapravo razlog svih tvojih strahova , briga, neprospavanih sati daje snagu da ides dalje i docekas jos jedan dan i nadas se da ce ovaj biti bolji od onog jucer. I zaista, uvijek bude tako…dan pocinje uz njegov osmijeh,a vecinom zavrsi suzama dok ga na izmaku snaga pokusavas uspavati i nadas se mirnoj noci.

Pa iako noc bude mirna, spavas samo na jedno uho, jer na drugo cujes svaki pokret, svaki pomak i shvatis da si majka i da je ovo sve sasvim normalno. Tko bi rekao da je normalno spavati 4 sata rascjepkanih u 235 budjenja i da ujutro krenes dalje bez prigovaranje uz prvu jutarnju kavu i kazes “Prosla je i ova…da budio se, ne , nisam spavala, al dobro je..”…usput bacis pogled na njegov smijesak, celulitasto tjelesce, te prekrasne oci i zubno meso 😀 i shvatis da bi ovako mogla cijeli zivot…

 

Od srca zahvaljujem svom M sto je bio uz mene kada sam bila povampirena, sto me tjesio kad je bilo najteze, sto je i dalje jedan i jedini oslonac u mom zivotu…

Hvala i curama sa Facebooka,mamama koje znaju tjesiti kada treba i koliko treba, koje znaju reci pravu rijec kad najvise ocekujes, utjesiti te i u pola noci jer uvijek je netko na strazi…Pitas se koliko ti mogu znaciti osobe koje nikada nisi upoznao i vjerojatno nikad neces…jako puno vjerujte mi!

Imati bebu znači biti mama. Imati bebu znači mijenjati prioritete, mijenjati svijet, biti uvijek tu, biti čuvar

od tog dana kada ste saznali da u sebi nosite život, ili od dana kada ste primili svoju bebu u naručje.
Stanete li, mame, ikada, onako na tren, između svih tih obveza, i pomislite da ste čuvarice?
Da čuvate najveće blago koje postoji? Ne samo da ga čuvate, već ste mu i vodič, učitelj, majstor, sensei, hranitelj, mudrac u njihovim malim očima, prijatelj… Velika je odgovornosti biti čuvar.
Imati bebu, daleko je više od neprospavanih noći, od mijenjanja pelena, hranjenja…

“Stanete li i pomislite, zašto je baš vas to čisto, predivno i van ovog svijeta čudo odabralo za svog čuvara.
Jeste li uopće dostojne toga da ih učite? Jeste li spremne pustiti ih, jednog dana, u vjeri da ste ih dobro pripremili na ono što će im na putu dolaziti? Jeste li razmišljale o iskustvima koja će ih krojiti?
Jeste li, mame, stale i razmislile, barem na tren, kada će doći to vrijeme kada više nećete biti čuvari?
Imati bebu, daleko je više od neprospavanih noći, gdje se pravimo da ih nismo prospavale jer je beba bila nemirna, jer je muče grčići ili je stalno gladna.
Neprospavane su noći zato što čuvari ne spavaju.
Zato što, koliko god im tijelo govorilo da odmore, njihova duša ne spava jer čuva blago. Imati bebu više je od mijenjanja pelena, hranjenja, šetnja, biranja odjeće, najbolje hrane, promatranja kako napreduju, rasčupane kose i udobnog outfita.
Nitko ne vidi, niti zna, kad legnete i zatvorite oči, da su one i dalje širom otvorene i uperene u to divno, čisto biće, da ruke, i kada su slobodne, i dalje grle to isto biće, da kada ste i samo metrima daleko, cijeli duh vas vuče da ga protektirate.
Proći će godine, stoljeća čak, proći će životi, teške, lijepe i nezaboravne uspomene, istinite priče postati će mitovi, ljubavi će se presijavati preko iskustava, i svemir će se promijeniti, neke nove supernove stvoriti će nove galaksije, doći će neki novi ljudi, ali nikada, nikada neće biti ničega bez čuvara.
Imati bebu, znači biti čuvar.
Imati bebu, znači pripremati je za novog čuvara.
Imati bebu znači biti mama.
Volimo vas mame, i sve do jedne, predivni ste čuvari.
Najbolji čuvari u svemiru.”