Cokoladni peeling za cijelu obitelj!!

Volim sve sto je  prirodno i domace, pa tako je nastao i ovaj pelling… od  jedne obicne reklame o cokoladi…

Potrebno:

• staklena ili plasticna zdjelica koja se moze hermeticki zatvoriti
•  350 gbijelog ili smedjeg secera
•  3 velike zlice kakao praha
  
•  300 mlulja po zelji (ja sam koristila 200 ml maslinovog, 80 ml bademovog i 20 ml arganovog ulja

Dobro operite i osusite zdjelicu u kojoj namjeravate drzati peeling.

U posebnu zdjelicu stavite secer i kakao prah te dobro promjesajte.

U casi pomjesajte ulja te ih  lagano dadavajte u secer mjesajuci dok ne dobijete jednolicnu smjesu.

Sve zajedno ulijte posudu sa poklopcem te cuvajte  na zatamljenom mjestu.

Ova kolicina bit ce vam dovoljna za nekoliko mjeseci “tjednog peelingiranja”.

Stavite peeling na mokru kozi te lagano trljajte kruznim pokretima.

Nakon ovog bogatog pellinga, krema za tijelo nece vam biti potrebna…a ni parfem jer ce vas miris cokolade pratiti cijeli dan..mmmm…ma ko bi mu odolio?!

Podijelite peeling sa cijelom obitelji, nemojte ga ljubomorno cuvati samo za sebe 😀

15.svibanj – Medjunarodni Dan Obitelji

Obitelj je… (izvor : skola hodosan )

Obitelj je kad imaš sestru i brata
I svaki dan te grle mama i tata.
Obitelj je djed i baka,
jer njihova je ljubav velika i jaka.
Obitelj je kad se svi u kući slože,
Tad se sve na svijetu može.
Obitelj nije batina, psovka i galama,
Niti u kutu zaplakana mama.
Obitelj je kad nitko na tebe ne diže ruku,
Obitelj je kad se s osmijehom svi u kući tuku. 

Medunarodni dan obitelji – 15. svibnja proglasili su Ujedinjeni narodi svojom rezolucijom 1993. godine. Prvi put se taj dan obiljezio 15. svibnja 1994. godine pod sloganom “Da obiteljski dan ne cine stvari nego srdacni odnosi roditelja i djece”.

Ni jedna obitelj nije savrsena, onako kao na slikama uz topli smijesak na licu i glavom medju oblacima, ali je bas ta slika nekad snaga i zelja da se ide dalje, da te gura i neda ti da te slomi ono ispred cega se nalazis, da prekoracis jos jedan zid u nizu i dignes glavu. Obitelj je snaga! Nazalost sa godinama i vremenom , slika obitelji se iskrivila i vise ne stoji ona “Ako neces vjerovati svojoj krvi, kome ces?” Sve vise je tuznih naslova po novinama o nasilju od strane obitelji, sve vise tuznih prica o odbacenosti, razocaranju… Pogotovo nekako zareze u srce kada se radi o nemocnoj djeci koje su zrtve svojih obitelji, koja ne mogu i neznaju traziti pomoc, a dobro znamo da roditelje nitko ne bira.

Na svu srecu ima lijepih i sretnijih prica gdje je dijete na prvom mjestu, zasticeno od strane svoje obitelji i obiteljska cetiri zida, gdje je odnos roditelja i djece na prvom mjestu i gdje su ostale nametnute ideje udju na jedan prozor , a izadju na drugi. Obitelj bi trebala biti zajednica gdje se stvari rade onako kako je obitelj misli da je u redu, a ne kako to radi tetka, susjed, kolegica s posla…

U obitelji se rodis, dodjes na ovaj svijet i dobijes vec obitelj u celofanu zavezanom sa sarenom masnom i sa vremenom otvaras taj paket i prihvacas sve iako ti se neke stvari ne svidjau, neke stvari prezvaces, zvaces godinama i sutis jer ipak je to tvoja obitelj, govoris da neke stvari neces ponavljati kada ces ti jednog dana imati obitelj, jer na greskama il svojim il tudjim se uci…

A onda slijedi dan kada srcem izaberes osobu sa kojom ces podijeliti zivot jer ti je bas ta osoba idealna i prava da sa njom ostvaris obitelj onakvu kakvu zelis, i gle cuda, obitelj se radja korak po korak, u dvoje , a onda kako to vec ide stize i treci clan i obitelj se postaje bas tog trena…Kada nakon 9 mjeseci u ruke primis to stvorenje, plod ljubavi izmedju dvoje ljudi koji su zeljeli napraviti nesto svoje, nesto posebno i lijepo, koji su zeljeli postati obitelj i obitelj se rodi. Bas kao sto odrasta to malo bice, raste i obitelj, svakim danom… Pogotov raste kada se nadjes u poteskocama i sve ti se cini samo ruzan san, tad ti je jedna SMS poruka sa samo tri rijeci dovoljna da se dignes i nastavis jer imas za koga – “Imas nas dvoje…”

Nebo je granica

Skoro 10 punih mjeseci je iza nas od kada smo u tren oka postali roditelji i napokon upoznali to malo sicusno bice koje smo cekali punih 9 mjeseci. Toliko emocija, straha, ljubavi, suza i jedan topli osjecaj oko srca, topliji nego ikada do tad. Prosli smo kroz puno toga i ja uvijek kazem da je porod bio macji kasalj za razliku od onoga sto dolazi kasnije.

Ovih smo dana nekako ponovo bili okruzeni bebicama, trudnicama, cak je i jednom prinovom u obitelji i sve je tako nekako cudno gledati sa strane i pitati se “Pa kako smo mi to uspjeli proci?” Gledam na sve to ociju mame lavice koja je glavom kroz zid slijedila svoje instinkte i borila se da dokaze da je ono sto mislim tocno i da tog trena Smotuljak bas to treba. Kako bi inace naucila hrpu toga? I grijesili smo oboje, i ispravljali se, a vrijeme je napokon pokazalo da sve ono sto smo radili je bilo dobro jer sada kraj sebe imamo jedno prekrasno bice kojemu vise od nasih ruku, korice kruha i smijeska ne treba. 🙂 Toliko je poseban u toj svojoj jednostavnosti da se nekad pitam cime smo GA zasluzili?

Proplakala sam puno noci u tisini sobe osluskujuci njegovo disanje i dan danas se pitam radi cega. Glupi hormoni, sreca, tuga, nostalgija? Neznam, ali znam da bi me pogled na njega usnulog smirio i vratio mi neku harmoniju koju bi u tim nocima izgubila. Nesto neopisivo i toliko tesko za opisati ali svaka mjaka ce znati o cemu pisem.

On raste, a sa njim i nasa ljubav i pitam se puno puta ima li granica roditeljskoj ljubavi? Za sve postoje limiti ali mislim da kad se voli vlastito dijete da je samo nebo granica. Negdje tamo daleko gdje nema niceg osim ciste srece, smijeha i ljubavi, gdje su tople rucice snaga za ici dalje i pogled je dovoljan da se zaboravi na sve.

Nedavno sam gledala emisiju posvecnu ostavljenim bebama. Bebama koje su rodjene ali su vjerojatno iz straha ili neceg treceg ostavljene na hladnim klupama, u kontejnerima, na cesti, ispod sjedala u autu… Toliko tuge u tih 40 minuta dok mi se srce paralo na dijelove. Zanima me kakav je osjecaj ostaviti nesto svoje, sto je raslo u tebi 9 mjeseci sto te grijalo ispod srca i disalo zajedno sa tobom. Ostaviti to jadno malo bice golo i na hladnom , a potrebno mu je tako malo , samo majcinska ljubav i topla ruka da ga stiti. Vjerojatno tog trena nisu ni svijesne sto rade i zasto su se dovele u tu situaciju da se ipak odluce iznijeti trudnocu do kraja , a onda se u nekom hladnom i mracnom wc-u poroditi i odbaciti dijete kao da nikad nije bilo njihovo. To je isto kao da si odsjeces ruku i nogu i krenes tako dalje. Samo sto ta bol nestane i sa vremenom se priviknes na to da si invalid, a odbaciti tek rodjeno dijete je nesto sto ce boljeti cijeli zivot, i fizicki i psihicki.  Podnijela bi hrpu neporspavane noci radi grceva, zubica, temperature , ali nikad nebi bila u kozi one majke koja godinama ne spava pitajuci se u sitne sate  gdje je i kako zavrsilo njeno dijete ostavljeno na klupi.  Tuzno, zaista tuzno….