Imamo Manduca nosiljku!!!

I napokon, stigla je jucer. Cekala sam ko i uvijek doslovno na prozoru da ne propustim postarev dolazak i napokon je stigao, a sa njim i moj paketic. 😉

U eouforiji sam otvarala kutiju, doslovno kidala da se sto prije docepam nosiljke. Moram priznati da sam se zaista odusevila na prvi pogled. Ocekivala sam neki umjetni i sinteticki materijal iako sam znala da je radjena od 100 %-otnog pamuka. Mekoca i njeznost pod prstima su me zaista iznenadili. Jedan ogroman plus istog trena.

Navlacim je brze bolje na sebe, uzimam mjere, stezem naramenice , slikam, vrtim po rukama, otvaram sve te tajanstvene dzepice zahvaljujuci kojima se Manduca transformira bas po mjeri i potrebama djeteta od samog rodjenja. U samo jednom potezu otvaranje zip zatvaraca podize se naslon za glavicu koji sluzi kada je beba malena , otvaranjem jos jednog sakrivenog pretinaca na sunce izlazi komad tkanine koji sluzi za pokrivanje glavice ako beba zaspi i za diskretno dojenje.

U unutrasnjosti se nalazi umetak “gacice” koji sluzi za jako male bebice kako bi bile na mjestu tokom nosenja i kako bi zadrzale poziciju “zabice” sa prirodnim polozajem nogu tokom nosenja.

Maleni se budi i odmah ga stavljam unutra, pljescemo rukama i veselimo se zajedno 😀 Svidja se i njemu , a osjecaj je prekrasan jer tezina se ne svaljuje na ramena, trbuh ili prednji dio tijela vec na kukove i donji dio tijela i zaista je pravo savrsenstvo ne osjetiti tezinu naprijed. Iako sam zakoracila u 23.tjedan trudnoce, trbuscic nije ni malo smetao iako ce nase nosenje kada zatreba biti la ledjima. Nisam od onih koju djecu drze zaljepljene za sebe u nosiljkama i maramama cijeli dan ali maleni nekad postane zaista nepodnosljiv kad nesto radim po kuhinji i gurao bi nos svugdje pa tako trazi da ga drzim u rukama jer mi u protivnom skida doslovno hlace vjesajuci se po meni. Jucer je tako u jednoj minuti zavrsio na mojim ledjima sav sretan dok sam ja bez brige kuhala rucak, a on imao sve na oku 😉 Sa nestrpljenjem cekam proljece da vidim kako ce to izledati sa bebicom. 🙂 Ova nosiljka je zaista pun pogodak i vrijedi svakog novcica!

 

 

 

Dan kad smo se ponovo rodili…

Vec dugo razmisljam podijeliti pricu sa poroda ali nikako da nadjem dovoljno vremena da napisem sve to i nekako skratim u sto manje recenica one sve osjecaje, emocije, strah, ljubav… Tesko je bilo i stvari se zaborave, tako kazu…ali neznam zasto se ja onda sjecam svakog detalje i svake sekunde i pamtim taj dan ne samo kako rodjenje nase bebe, vec i ponovo rodjenje nas dvoje… Dan kad smo se ponovo rodili, netko po prvi puta, a nas dvoje po drugi puta 🙂

Pa eto pricice, kopirane, napisane tek tjedan dana od poroda, kada je sve bilo jos svjeze sa slikama pred ocima, suzom u oku…

“Bojala sam se trudnoce…nekad…i poroda..nekad…A onda je dosao on, to malo zrno graska isprintan na crno bijelom papiru i spoznaja da cu postati mama, i tog trena je svaki strah nestao.…9 predivnih mjeseci, moja ruka na trbuhu, necija nemirna guzica pod njom  

Stize nam i sedmi mjesec i fali malo do poroda. Sada vise nisam spremna, bojim se, panika me hvata al znam da ja to mogu. Ne bojim se onoga kasnije kad se jednom rodi, bojim se poroda toliko da mi izaziva mucninu i zato ne razmisljam puno o tome ali i dalje uredno citam “price sa poroda” i cmoljim svaki put kada jedna zavrsi i pitam se kakva ce biti moja…

Termin se opasno priblizavao i svaka nova bol u tijelu bila bi signal da je dosao taj dan… A onda je zaista dosao, tri dana prije termina. Cudni bolovi, nervoza, plac…neki novi signali koje do sad nisam primjecivala. Uredno sam prekontrolirala jos jednom torbu, duboko udahnula, okinula zadnju sliku trbuha  i uvjerila sama sebe da ja to mogu. 
Nakon 2 dana uzastopnih trudova javljam se ginkologinji dan prije termina. Dolazim sa trudovima na pet minuta koji me motaju u dva dijela i svaki je sve bolniji.

Sjecam se jos uvijek lica prolaznika kada sam izasla iz auta ispred bolnice dok je mm parkirao auto i tog trena sam se nasla u trudu. Bez oslonca, sa torbom u ruci, pred hrpom ljudi koji su me gledali jer je bilo ocigledno sto prozivljavam… Muko moja prijedi na drugoga!!

Ginekologinja me doceukuje sa osmijehom koji bi joj jednim samarom skinula sa lica, ali nije zena kriva, ali zasto se smije, a zna kako mi je?  Docekuje me “predivna” vijest  : Otvorena samo centimentar-dva i sigurna sam da je taj “dva” rekla tek toliko da se bolje osjecam. Jedino sto se piitam tog trena je – koliko boli kada dodje do 10 i sad sam sigurna da ja to necu moci. 
I prva suza je pala . Shrvana bolom , nervozna, nespremna i totalno iscrpljena radi prethodna dva dana  urlicem u liftu na putu do bolnice i mrzim cijeli svijet.
Salju me na CTG , opet sa podsmijehom  i ostavljaju tako u sobi sat vremena nakon cega u jednom trenutku slijedi panika. Jedna od babica primjecuje da sam doslovno “pozelenila” i da se gubim ! Ajd hvala Bogu da je netko primjetio da cu riknuti uskoro prikopcana na te sprave.  Trudovi me sibaju svaku minutu i ja vise niceg nisam svijesna, pregledavaju me i odjednom ctg stane , pisti, crveno svijetlo gori, hrpa ljudi oko mene, osjecam bol u ruci i hladnu tekucinu kako prolazi, trazim muzeve oci i vidim ih….uplasene. Nesto ne stima, bebino srce je palo na 60 otkucaja, mjenjaju mi poziciju, stavljaju narukvicu na ruku i daju do znanja da ja ovdje ostajem. Aleluja!!
Daju mi nesto protiv bolova, al vise nista ne funkcionira..cak vise nije ni bitno, zelim samo cuti da je ON dobro.
Slijedi jos jedan pegled- sada smo na 4 cm. Sitno al bitno! Dovoze krevet i cujem da me salju u radjaonu.

Osjecam se ko u onim filmovima gdje medicinske sestre sibaju sa krevetom po hodnicima. Te scene mi se nikad nisu svidjale ,a sada ih dozivljavam na svojoj kozi. Dere me jos jedan trud te se pokrivam po glavi da ne zaurlicem pred ljudima koji cekaju pred liftom.Zamisli ti to…Ja u trudovima, mislim da cu umrijeti, a bojim se raditi scene pred svijetom koji ceka pred liftom.  

I eto nas..radjaona.Tu smo u toj famoznoj sobi na tom krevetu koji mi se nikad nije svidjao. Prikljucuju mi svakakve cijevcice, osjecam samo bockanje po rukama, pucanje vena, cujem rijec drip i epiduralna, anesteziolog koji ce doci za pola sata. Ok , mogu ja to, mogu ja to… Muz prodisava trudove zajedno sa mnom i da nema njega neznam kako bi. Koliko god je tesko i boli on je tu i izmedju svih ljudi sto su oko mene vidim i trazim samo njegove oci, uplasene ali hrabre i tog trena sam  i ja hrabrija i jaca iako sam potrosila zadnji atom energije.

Zove se Orlando i kaze da je on taj koji ce mi dati epiduralnu…Orlando ne prica previse , ne objasnjava sto ce raditi,, kaze mi samo neka se ne bojim i neka se probam opustiti. Opustiti? Hm….Definitivno sam skuzila da je Orlando jako spor te nikako da docekam da ta bol prestane. Radi covjek svoj posao sa mirom..pa sta!

I napokon gle cuda,  bol prestaje, osjecam nesto sitno, neko stezanje, pritisak dok su trudovi na maximumu. Ja sad volim Orlanda  

Slijedi pregled, totalno bezbolan i kazu da sam na 6 cm i da cekaju da pukne vodenjak…Nije stigla zavrsiti ni rijec “vodenjak ”  kad ono “pljas” . Pukao je! 

Lezim tako jos sat vremena, ne pricam puno al uporno svaku sestru ispitujem hoce li ovaj divan osjecaj prestati uskoro dok me oni uvjeravaju da mi epi nece skinuti do kraja pa me to tjesi.  Pokusavam skupiti malo snage, daju mi neke secere u usta od kojih mi se okrece zeludac, ali kazu da mi treba jer inace necu izdrzati. Mogu ja to, mogu…Jos jedan pregled dok jedem kinder buono i pricam sestri kako mislim da bi ja mogla tisakti nakon cega slijedi sok : Otvorena 9 cm i uskoro ce i deseti. MM je na hodniku negdje, trazi mneralnu vodu po koju sam ga poslala i sve se bojim da cu se poroditi do ce on ubacivati kovanice u automat, ali evo ga na vratima. U isti glas mu vicemo da “cemo roditi sad” . Sad je zeleni on, ja poprimam bolju boju 😀 Sestra nam kaze da se pripremimo na divan susret jer nam nasa srecica stize. 
Zovu moju gin i cujem kako joj kaze da smo spremni i da ide obuci zeleno  Sada sam potpuno sigurna da ja to mogu. Trudove sad osjecam ali ne kao nagon i postaju totalno bezbolni dok trazim da ih otjeram disanjem.
Sad vec polako urlicem da zbilja vise ne mogu jer sam 100 posto sigurna da ce “tamo dolje” nesto ispasti  nakon cega mi kazu neka probam . Jednom, dva put, trazim poziciju i tiskam kada se meni da, a ne kada mi babice kazu. 
MM mi se vjesa oko vrata i tiska glavu prema naprijed dok mi jedna od njih gura masku sa kisikom . Pitam se kako izgledam tog trena i sto ce mm misliti ako me sad gleda  

Osjecam uzasan nagon i kazem im ” Evo sad cu”  Bacaju se oko mene  ko oko Brad Pitta, a ja tiskam ko ludjakinja dok me oni svi ohrabruju. Bole me zubi od tog tiskanja, drzim i cvrsto zatvorene oci da mi kapilarice ne ispucaju  sto ti znaci citati forume i skupljati savjete  

Cetvrti trud i eto ga, svi se vesele jer su vidjeli kosicu. O Boze tek kosa, a gdje je jos sve ostalo , mislim u sebi.  Peti trud i evo ga…tu je..ON! 
Muz place, one se smiju, ja se smijem , bojim se gledati kakav je, muz reze pupcanu, ja i dalje ne gledam , a onda cujem najljepsi plac dok mi ga onako toplog stavljaju u ruke i pokrivaju nas. Predivan je, gleda me, ljubav na prvi pogled. Pa ja sam mama, a ovaj divan covjek kraj mene je njegov tata…mi smo obitelj. 

Dalje od ovoga se ne sjecam, znam samo da je gin dosla i cudila se kad sam vec uspjela roditi, a onda pocinju problemi. Otkucaji, tlak, nesto ne stima ali ne reagiram. Opet igle, uzbuna , panika…oduzimaju mi malog i dalju ga mm ,  gledam ih onako u polusnu totalno prazna tog trena jer se opet gubim, ali puna ljubavi i snage. 

Al znam da ce biti dobro, mora biti dobro…nakon ovog svega uspjeli smo. SItuacija se smiruje tek nakon 2 sata . 
Nasa prica je zavrsava sa mojim odlaskom iz radjaone – sobe u kojoj smo dobili najljepsi poklon ikad, rodili se ponovo, dokazala sama sebi koliko sam jaka, postala zena i  najsretnija mamu na svijetu… A ovo sto dolazi sada je sasvim neka nova prica, ne prica o porodu vec prica o zivotu koju jos moramo prozivjeti da bi se pisalo o njoj. 
Idemo dalje korak po korak..nas troje  “

Mame lazu…

..il zaborave koliko je zapravo tezak period na pocetku, koliko su suza prolile na kucnom pragu kada su po prvi put u kucu usli u troje, koliko je prva noc bila losa, puna suza, koliko je smotuljak plakao dok su one bespomocno trazile nacin da ga smire , a i sebe.

Puno stvari mame ne kazu. Kazu da porod boli, kazu da dijete mijenja zivot, neke dodaju da je dojenje strasno, neke se sa jezom prisjecaju neprospavanih noci.Rijetko koja dobaci nesto lijepo i vecinom razgovor zavrsava sa recenicom: “Aaaaa..vidjet ces…”

Sto cu vidjeti?

Razmisljala sam o svemu zadnjih tjedana trudnoce,  isplakala more suza, plakala nad sladoledom koji se otopio, nad Ronaldom kad bi promijenio frizuru na poluvremenu, kad bi bilo prevruce, zima, kisa, prljav auto, vrhnje koje nece postati slag, prepecen biskvit, macka koji prede… Nisu zapravo suze izlazile radi toga, izlazile su radi onog svega sto se u  meni dogadjalo, i kako se dan D priblizavao suze su bile sve teze i uvijek bi mi se pojavila neka knedla u grlu kada bi zamislila sto me ceka.

Biti u troje promijenit ce mnogo toga, mislila sam u sebi, na bolje il na gore , neznam, al znam da ce nam se zivot promijeniti.

I kao sto to uvijek bude, zivot se promijenio.

Prvi mjesec

U jednom trenu nakon tjedan dana od poroda, nasla sam se sama sa smotuljkom kako gledam Dobro Jutro Hrvatska i smisljam plan kako obaviti tusiranje , kako popiti kavu, kako izaci. Izlazak iz kuce je bio vec teza kategorija na koju jos nisam bila spremna.

Ok, ajmo pod tus. Moje tusiranje bi u normalnom stanju trajalo 10 min , sa pranjem kose nesto vise, al uglavnom najbolji pocetak dana je topli tus -bio i ostao.

U ovom novom stanju, na  prvi ulazak u kadu cula bi “kmee” i izasla, provjerila sto radi, ubacila dudu i vratila se u kupaonu. Ista scena bi se ponovila oko 5 puta, a zatim bi cvrsto odlucila da sad idem “pa nek place” .Nasla sam se x puta kako bez rucnika trcim u sobu dok voda curi za mnom samo da ga smirim. Tusiranje + pranje kose je bila nezamislivo i moram priznati da sam danas ujutro po prvi puta to obavila,  a smotuljak ima 3 i pol mjeseca.

Plan je bio jednostavan. Viper, igracke , duda,smjestila sam ga tako da me gleda dok sam se ja tusirala i pjevala mu. Osusila sam i kosu dok me ona sa polusnenim ocima gledao i davao mi do znanja da ga je fen za kosu omamio i da bi on odspavao malo.

Isto tako, ni jedna mama mi nije rekla da se kod frizera ide 2 puta u mjesecu. Jednom ides na farbanje, drugi put na sisanje jer obaviti obje stvari od jednom je nemoguca misija pogotovo ako je dijete sisavac i ovisi o tebi, sto znaci da imas 2 sata na raspolaganju.

Nakon mjesec dana od poroda odlucila sam obnoviti pramenove. Sva sretna sto cu imati 2 sata za sebe  i sto ce tata biti sa malim, otisla sam do frizerke…Hvala Bogu preko puta kuce. U jednom trenutku dok mi je frizerka susila kosu, nazvao me M da mali urla nakon cega sam sa polumokrom kosom trcala kuci . Shvatila sam tad da bebe imaju senzore kada odlucis vrijeme posvetiti sebi. Iako je do tog trena sisao svaka 2 sata, dan kad odlucite da je vrijeme za vas – ono ce smisliti nesto i sjetiti se jesti nakon sat vremena kao sto je to ucinio moj.

Depilaciju sam po prvi puta obavila prosli mjesec…Plan jednostavan, dati ciku prije izlaska iz kuce, smjestiti malog u kolicima kraj tete kozmeticarke kojoj treba oko 20 min da mi sredi noge  i gotovo…Ostane mi jos oko sat vremena do sljedeceg hranjenja sto znaci da mogu jos uletiti u knjiznicu, popiti toplu cokoladu…

Plan je poceo dobro, a zavrsio tako da sam malog drzala u narucju i dojila dok je ona sa zadovoljstvom razmazivala vruci vosak i smjeskala se!  Horor film!

Nekako sam zivot zamisljala jednostavnijim u jednostavnim situacijam, a dogodilo se da su zapravo neke jednostavne stvari, sitnice postale nemoguce i neizvedive – lakiranje noktiju recimo. Pa lakiranje noktiju mi je jedan od vecih uspjeha. Jedan dan skidam preostali lak, drugi turpijam dok on spava onih 20 min, a treci dan lakiram. I nekad cak ne uspijek obaviti u roku od 3 dana za redom vec izmedju ta tri koraka prodje i po 3 dana, taman kad skratim nokte i spremni su za lakiranje, kad dodje taj dan vec su opet dugi 😀

U trudnoci smo puno setali, sto zajedno sto sama i na svakom uglu bi se pjavila neka mama sa kolicima, sredjena tip top, nalakirani nokti, torbica, sjajilo na mjestu, beba koja se smije  i zamisljala sam tako i sebe.

Nakon sto sam rodila , a tjedni prolazili, ja sam i dalje hodala rascupana, sa svezanom kosom u neki brzinski rep, sa otkopcanim grudnjakom za dojenje, sa bljucnutim mlijekom na ramenu, sa podocnjacima, groznim noktima i pitala se kada ce doci vrijeme da imam i ja malo vremena za sebe…Nisam imala vremena za nista, bas za nista, dan bi se svodio na cica-podrigivanje-spavanje 20 min-cica…Ajmo izacccccc -cica, ajmo u shoppin…-kmeeee…

Odlazak u H&m u kupnju nekih par stvarcica za sebe,  a da nisu premaman je isto tako veliki uspjeh. Napravimo krug po trgovini dok se on vecinom smjeska i zabavlja svijetlima na plafonu, ja u medjuvremenu pjevam, pricam, radim grimase – bas me briga sto misle drugi  i ko na maratonu skupljam stvarice za isprobavanje. “Parkiram” malog ispred vratiju od kabine-vecinom biram zadnju kabinu jer presvlacenje obavljam otvorenih vratiju da ga imam na oku, odnosno on me. Skidam hlace, navlacim nove koje su premale i prevelike, znojim se, njemu pada duda, kmeci, savija se jer zeli van iz kolica… Ok, navlacim natrag svoje hlace, guram dudu, smirujem ga sa onako poluotvorenim hlacama dok me cura iz suprotne kabine gleda rasirenih ociju dok za sobom vuce hrpu stvari broj 34 i majice velicine xxs o kojima mogu samo sanjati od kad su moje dvije sise postale “hranilice”.

Mali se smiruje, stavljam ga u kolica, smije se , smijem se i ja njemu, ajmo dalje. Svlacim majicu i tu cinim gresku dana. On vidi sise i veselo pocne mlatariti rukicama uz zvukove tipa”jejea” “uuu” “gggg” pljuje dudu opet, izvodi neko kvazi kasljanje koje radi samo kada hoce sisati i posto vidi da ja ne reagiram pocne urlikati.

Vecinim iz trgovine izlazim praznih ruku uz rijeci “Evo sad ce, evo sad cemo papati!”

Nastavlja se….

 

Evo nas

….citam stare postove i pitam se zasto sam u jednom djelu trudnoce prestala pisati. Sjecam se samo da me trudnoca pred kraj umarala previse i jedino sto sam voljela je bilo lezati i ne raditi jednostavno nista…

I evo me sada, nakon nekoliko mjeseci puna ideja za pisanje jer ima se o cemu…

Danas drzim svoj mirisni paketic medju rukama, dok mi bljucka po ramenu i pitam se kada je proletjelo ovo svo vrijeme.

Dogodilo se zasita mnogo toga, previse strahova, briga, suza, srece, hormona ludih :D…dogodio se stomak do zuba, plakanje jer vise dalje nisam mogla, dogodio se i prvi trud, i drugi, i dan kada smo postali troje…

Prekrasni su dani iza nas, ali isto tako i hrpa losih i teskih, ali nekako se uvijek ide dalje. Vjerojatno ti to malo bice radi kojeg se brines i koji je zapravo razlog svih tvojih strahova , briga, neprospavanih sati daje snagu da ides dalje i docekas jos jedan dan i nadas se da ce ovaj biti bolji od onog jucer. I zaista, uvijek bude tako…dan pocinje uz njegov osmijeh,a vecinom zavrsi suzama dok ga na izmaku snaga pokusavas uspavati i nadas se mirnoj noci.

Pa iako noc bude mirna, spavas samo na jedno uho, jer na drugo cujes svaki pokret, svaki pomak i shvatis da si majka i da je ovo sve sasvim normalno. Tko bi rekao da je normalno spavati 4 sata rascjepkanih u 235 budjenja i da ujutro krenes dalje bez prigovaranje uz prvu jutarnju kavu i kazes “Prosla je i ova…da budio se, ne , nisam spavala, al dobro je..”…usput bacis pogled na njegov smijesak, celulitasto tjelesce, te prekrasne oci i zubno meso 😀 i shvatis da bi ovako mogla cijeli zivot…

 

Od srca zahvaljujem svom M sto je bio uz mene kada sam bila povampirena, sto me tjesio kad je bilo najteze, sto je i dalje jedan i jedini oslonac u mom zivotu…

Hvala i curama sa Facebooka,mamama koje znaju tjesiti kada treba i koliko treba, koje znaju reci pravu rijec kad najvise ocekujes, utjesiti te i u pola noci jer uvijek je netko na strazi…Pitas se koliko ti mogu znaciti osobe koje nikada nisi upoznao i vjerojatno nikad neces…jako puno vjerujte mi!

Imati bebu znači biti mama. Imati bebu znači mijenjati prioritete, mijenjati svijet, biti uvijek tu, biti čuvar

od tog dana kada ste saznali da u sebi nosite život, ili od dana kada ste primili svoju bebu u naručje.
Stanete li, mame, ikada, onako na tren, između svih tih obveza, i pomislite da ste čuvarice?
Da čuvate najveće blago koje postoji? Ne samo da ga čuvate, već ste mu i vodič, učitelj, majstor, sensei, hranitelj, mudrac u njihovim malim očima, prijatelj… Velika je odgovornosti biti čuvar.
Imati bebu, daleko je više od neprospavanih noći, od mijenjanja pelena, hranjenja…

“Stanete li i pomislite, zašto je baš vas to čisto, predivno i van ovog svijeta čudo odabralo za svog čuvara.
Jeste li uopće dostojne toga da ih učite? Jeste li spremne pustiti ih, jednog dana, u vjeri da ste ih dobro pripremili na ono što će im na putu dolaziti? Jeste li razmišljale o iskustvima koja će ih krojiti?
Jeste li, mame, stale i razmislile, barem na tren, kada će doći to vrijeme kada više nećete biti čuvari?
Imati bebu, daleko je više od neprospavanih noći, gdje se pravimo da ih nismo prospavale jer je beba bila nemirna, jer je muče grčići ili je stalno gladna.
Neprospavane su noći zato što čuvari ne spavaju.
Zato što, koliko god im tijelo govorilo da odmore, njihova duša ne spava jer čuva blago. Imati bebu više je od mijenjanja pelena, hranjenja, šetnja, biranja odjeće, najbolje hrane, promatranja kako napreduju, rasčupane kose i udobnog outfita.
Nitko ne vidi, niti zna, kad legnete i zatvorite oči, da su one i dalje širom otvorene i uperene u to divno, čisto biće, da ruke, i kada su slobodne, i dalje grle to isto biće, da kada ste i samo metrima daleko, cijeli duh vas vuče da ga protektirate.
Proći će godine, stoljeća čak, proći će životi, teške, lijepe i nezaboravne uspomene, istinite priče postati će mitovi, ljubavi će se presijavati preko iskustava, i svemir će se promijeniti, neke nove supernove stvoriti će nove galaksije, doći će neki novi ljudi, ali nikada, nikada neće biti ničega bez čuvara.
Imati bebu, znači biti čuvar.
Imati bebu, znači pripremati je za novog čuvara.
Imati bebu znači biti mama.
Volimo vas mame, i sve do jedne, predivni ste čuvari.
Najbolji čuvari u svemiru.”