Vrtic

infanzia1Obecala sam povratak blogu od rujna, pa evo me…

Rujan je meni najdrazi mjesec. Volim jesen, lisce, vjetric, sunce sto grije njezno… U rujnu 2008 godine sam okrenula stranicu u svom zivotu i dosla u inozemstvo, u rujnu 2009 godine smo se vjencali…Vjerojatno  mi je jos sve svijeze i mirisi mi na uspomene iako je proslo puno godina.

Ovogodisnji rujan ce takodjer ostati urezan u sjecanje. Danas je nas maleni veliki djecak krenuo u vrtic. 3 godine i 2 mjeseca, 99 centimetara i nesto vise od 14 kila , plava kosica i plave oci koji se me bojazljivo gledale dok sam mu u autu objasnjavala gdje ga vozim iako vec danima pricamo o vrticu, novim prijateljima, novim igrackama… Koliko sam se veselila, toliko sam se i bojala koliko njegove toliko i svoje reakcije.

Parkirali smo auto i rukom u ruci krenuli prema vrticu, u tisini… Nije puno ispitivao, nisam ni ja , samo sam gutala knedle koje su se gomilale u grlu i fokusirala se na to da zadrizim suze.

Znam, znam, nije vrtic nista strasno i dobro im dodje, dobro ce doci i meni da se malo odvojimo, da barem 2 sata na dan mogu posvetiti samo malenome… Pokusavala sam drzati sve pod kontrolom i vodila ga uz smijesak ohrabrujuci ga i pokazivajuci mu ogromne prozore kroz koje su virile radoznale djecje glavice. Pozvonili smo na vrata iza kojih se cuo djecji smijeh, a onda su svi nahrlili da vide novog prijatelja koji je sa strahom provirivao iza mojih nogu. A onda je u jednom trenu digao rukicu i nasmijao se i cim su se otvorila vrata krenuo zajedno sa njima prema sobi sa igrackama, dok sam ja ostala paralizirana u mjestu i kiselo se smijala. Bas sam se osjecala visak na onim stepenica, tako da sam odlozila njegove stvari, neprimjetno mu ukrala poljubac i dala do znanja da se brzo vracam.

Bila sam spremna za plac naravno ali nisam se dala. Hrabro sam udahnula nekoliko puta i otisla po auto.

Da je odvajanje tesko, tesko je… Cijelo vrijeme sam razmisljala sto radi, dali je gladan, zedan, jel se pita gdje smo, gdje mu je brat, gdje je on sad, hoce li se mama vratiti? Sigurna sam da on ni na sekunde nije pomislio na nas i ako jest, sigurno mu je neki novia utic ili neki novi prijatelj skrenuo pozornost.

Ta tri sata cinila su se duga. Tek sam sad nakon skoro 2 godine shvatila koliko se zapravo lako brinuti o samo jednom djetetu. 😀  To je ono , “kao da ga nemas”.  🙂 Nije bilo dreke, suza, natezanja oki igracki, guranja, zatvaranja vrata… Mir i tisina.  Maleni je imao sve igracke za sebe, mirno je sjedio na tepihu sa svojim komadom peciva i zabavljao se. Imao je i mamu cijelu za sebe i mislim da je to jako dobro shvatio.

Cijelo vrijeme me pogledavao prema vratima od sobe i zbunjeno me gledao kada bi usao , a u njoj nije bilo brata . Sigurno je i on shvatio da se nesto dogadja.

Maleni i ja smo bili medju prvima koji se dosli pokupiti naseg “skolarca”. On se bezbrizno igrao sa loptom sa ostalom djecom i smijao. Primjetila sam da ima hlacice koje sam jutros donijela u slucaju “nezgode” . I da, bila sam u pravu…Uz svu igru zaboravio je da mora ici na wc tako da se nas heroj prvi dan popisao u hlacice, ali Boze moj… Ima i gorih stvari 🙂

Cim nas je ugledao, odmah je doletio sa jos vecim smijehom i krenuo sa nama. Vidno umoram i iscrpljen jedva je docekao da dodjemo kuci, da prigli svog “zeca i psa” i da legne u svoj kreveti.

Nije puno pricao, on je inace tip djeteta iz kojeg moras rijeci izvlaciti tako da se sve svelo na to da je pojeo jabuku, popisao se i trazio vodu za piti, a onda je otisao na spavanje….i probudio se totalno razocaran . Kada sam ga pitala u cemu je problem, odgovorio mi je da on zeli sad u vrtic… 🙂

Drugi dan

Danas smo ga probudili nesto ranije da u miru moze popiti svoje mlijeko i da ga obucem bez stresiranja…Na kraju smo opet dosli na isto jer smo se u roku od 20 minuta nakon budjenja vec nasli u autu jer je gospodin mali zelio krenuti u vrtic jos u pidzami. 🙂

Tako smo i jutros krenuli sami nas dvoje, ovoga puta sa smijeskom i nesto opustenijim izrazima lica…

On vec zna put do vrtica tako da je on pokazivao kuda moram ici, a kada sam se u jednom trenutku okrenula sa autom jer nisam mogla naci parking , on je zabrinjavucaje zajaukao “oooo mammmaaa , ne idemo valjda kuci sad?!” 😛

Kao i jucer, cim su se vrata otvorila, odjurio je brzinom munje. Sustigla sam ga samo da mu papucice stavim na brzinu i pitam dali mora u wc 😛 i to je to. Nije me ni pogledao vec se bacio u istrazivanje sa svojim novim prijateljima.

Maleni i ja smo si priustili jedno relax jutro , kavica i fina peciva, mali shopping i topli rucak koji smo ponijeli kuci za sve nas kada pokupimo brata.

Sretan je bio i danas…ali umooooran. Toliko umoran da nije vise mogao stajati.

I danas sam izvlacila rijeci iz njega. Kaze da je opet jeo jabuku, da je drugi djecak jeo kekse, na moje pitanje zasto i on nije jeo keks, odgovrio je da nije htio. Sam je priznao da je napravio malo haosa i da ga je odgojiteljica zamolila da pospremi , sto je on slusao i pospremio. Kao prava mama, morala sam pitati dali se derala na njega ili je bila ljuta. Odlucno je odgovorio da nije , nego da mu je samo rekla da sredi malo 😛

Sretno nam bilo u ovoj novoj avanturi ❤

Oglasi

Ta da da daaaaa…..

full24848405

I napokon, nakon gotovo 8 mjeseci nasa mala obitelj vraca se u bazu 🙂

Stan je nadjen i ja sam opet kao i prvi puta odabrala samo onako preko slika, dajuci potpuno povjerenje MM koji se dolovno zaljubio u taj nas buduci kutak. I to je to! Kutije su polako pocele zauzimati svaki ugao u ovom nasem stanu, a ja samo promatram sto bi mogla jos ubaciti da ne ceka svE zadnji dan pa onda brze bolje pakiraj. Popakirali smo puno toga i za kraj cu ostaviti samo kuhinju.

Ako tako nastavimo bit cemo pravi maheri sto se selidbe tice… 10 dana do selidbe, a mi bezbrizno kratimo vrijeme na trosjedu gledajuci TV 😀

Toliko sam zeljna mira , tisine, i sunca…Tesko je to opisati. Mjesecima zivimo u magli, na bausteli okruzeni bagerima, kamionima, zvuk ptica odavno ne cujem , prozore i ne otvaram i to nece biti moguce jos nekoliko godina. Nekad mi se cini da zivimo negdje u Pekingu 😀 Uzalud mi balkon velik kao jedan dnevni boravak kada samo brzinski izletim van baciti prazne boce i brze bolje zatvaraj jer je zvuk svih tih strojeva nemoguc. Ima dana kada buka prelazi i 80 decibela i takav dan vecinom zavrsi u suzama jer su djeca nervozna od nespavanja, ja umorna sa glavoboljom… Da je ljepse vrijeme izasla bi sa njima da parka, u setnju, ali temperatura ne prelazi +1 stupanj i tako smo mjesecima priseljeni provoditi dane u kuci. Kazu – naviknes se i na to! Da, naviknes ase ali kakav je to zivot kada mir moras traziti van svoja cetiri zida?

Vjerujem da je ovo zadnji post ovdje, u ovome stanu, uz ove zvukove koji nas okruzuju…Nas novi stan je cista milina i veselim mu se bas kao sto sam se veselila jer zaista sam bila sretna radi svega ovoga sto nas je cekalo. Nova sredina , novo mjesto, zelenilo, kravice ispred prozora…San snova koji je postao prava nocna mora u smao dva mjeseca.

Ali eto, sve ima svoj kraj i toliko sam jedva cekala da dodje kraj svemu ovome da samo sanjam dan kada cemo zatvoriti vrata, sjesti u auto i ostaviti sve ovo za sobom. Kada smo ostavljali onaj nas stari stan prije ovoga , kako god sam se veselila svemu izasla sam sa knedlom u grlu i suzom u oku jer u ona cetiri zida je ostalo puno toga lijepoga sto nazalost nisam mogla popakirati u kutije. Osjecaji, mirisi, toplina…Toplina doma koju u oovme stanu nikada nisam osjetila jer smo od pocetka znali da nece sve ovo drugo trajati.

Zanima me kako ce djecica prihvatiti promjenu. Prvi puta smo imali zaista srece, stariji je prihvatio sve super, bez ikakvih problema, scena  i nikada nije pitao ili spomenuo “da se vratimo kuci”. Bojala sam se da ce traziti da idemo kuci, kucu koju on poznaje ali srecom nikakvih problema nije bilo, pa se nadam da ce tako biti i sada.

Neka nam je sa srecom!

15.svibanj – Medjunarodni Dan Obitelji

Family_Law_kids_pic-manja

Obitelj je… (izvor : skola hodosan )

Obitelj je kad imaš sestru i brata
I svaki dan te grle mama i tata.
Obitelj je djed i baka,
jer njihova je ljubav velika i jaka.
Obitelj je kad se svi u kući slože,
Tad se sve na svijetu može.
Obitelj nije batina, psovka i galama,
Niti u kutu zaplakana mama.
Obitelj je kad nitko na tebe ne diže ruku,
Obitelj je kad se s osmijehom svi u kući tuku. 

Medunarodni dan obitelji – 15. svibnja proglasili su Ujedinjeni narodi svojom rezolucijom 1993. godine. Prvi put se taj dan obiljezio 15. svibnja 1994. godine pod sloganom “Da obiteljski dan ne cine stvari nego srdacni odnosi roditelja i djece”.

Ni jedna obitelj nije savrsena, onako kao na slikama uz topli smijesak na licu i glavom medju oblacima, ali je bas ta slika nekad snaga i zelja da se ide dalje, da te gura i neda ti da te slomi ono ispred cega se nalazis, da prekoracis jos jedan zid u nizu i dignes glavu. Obitelj je snaga! Nazalost sa godinama i vremenom , slika obitelji se iskrivila i vise ne stoji ona “Ako neces vjerovati svojoj krvi, kome ces?” Sve vise je tuznih naslova po novinama o nasilju od strane obitelji, sve vise tuznih prica o odbacenosti, razocaranju… Pogotovo nekako zareze u srce kada se radi o nemocnoj djeci koje su zrtve svojih obitelji, koja ne mogu i neznaju traziti pomoc, a dobro znamo da roditelje nitko ne bira.

Na svu srecu ima lijepih i sretnijih prica gdje je dijete na prvom mjestu, zasticeno od strane svoje obitelji i obiteljska cetiri zida, gdje je odnos roditelja i djece na prvom mjestu i gdje su ostale nametnute ideje udju na jedan prozor , a izadju na drugi. Obitelj bi trebala biti zajednica gdje se stvari rade onako kako je obitelj misli da je u redu, a ne kako to radi tetka, susjed, kolegica s posla…

U obitelji se rodis, dodjes na ovaj svijet i dobijes vec obitelj u celofanu zavezanom sa sarenom masnom i sa vremenom otvaras taj paket i prihvacas sve iako ti se neke stvari ne svidjau, neke stvari prezvaces, zvaces godinama i sutis jer ipak je to tvoja obitelj, govoris da neke stvari neces ponavljati kada ces ti jednog dana imati obitelj, jer na greskama il svojim il tudjim se uci…

fotoA onda slijedi dan kada srcem izaberes osobu sa kojom ces podijeliti zivot jer ti je bas ta osoba idealna i prava da sa njom ostvaris obitelj onakvu kakvu zelis, i gle cuda, obitelj se radja korak po korak, u dvoje , a onda kako to vec ide stize i treci clan i obitelj se postaje bas tog trena…Kada nakon 9 mjeseci u ruke primis to stvorenje, plod ljubavi izmedju dvoje ljudi koji su zeljeli napraviti nesto svoje, nesto posebno i lijepo, koji su zeljeli postati obitelj i obitelj se rodi. Bas kao sto odrasta to malo bice, raste i obitelj, svakim danom… Pogotov raste kada se nadjes u poteskocama i sve ti se cini samo ruzan san, tad ti je jedna SMS poruka sa samo tri rijeci dovoljna da se dignes i nastavis jer imas za koga – “Imas nas dvoje…”

Carobni stapic

Ponedjeljak je dan kada je najidealnije zapoceti dijetu, subota kada ju je najlakse upropastiti.. Prvog sijecnja se vecinom  donose nove odluke pa zasto i ja sa prvim danom proljece nebi pocela sa pisanjem bloga?

Ufff, ma ja blogam od uvijek..od kad znam za sebe uvijek sam jurcala okolo sa olovkama i dnevnicima, kasnije sam se prebacila virtualne dnevnike , pa blogove – pisane, brisane… Vecinom bi sa svakim novim poglavljem u zivotu otvorila po jedan blog i pisala, pisala i ko i uvijek, zatvorila ga, izbrisala iz nekih glupih razloga  i kasnije se pokajala.

Jedan od ljepsih je bio onaj kada smo se MM i ja upoznali. Pisala bi satima bez stajanja u neko gluho doba noci, a sljedeci dan se divila samoj  sebi. 🙂

Kasnije se tu nasao blog o vjencanjima, pa o kuhanju, pa o sminkanju…i eto me sada gdje opet tapkam po tipkovnici sa glavom punom ideja i rijeci koje zelim prenijeti bas ovdje jer se nalazim u najljepsem periodu svog zivota – postajem mama

Nisam se nikad mogla zamisliti kao roditelj jer sam uvijek bila previse djetinjasta, i sad sam ali se pokusavam kontrolitati. 😉 Nisam se nikad  mogla zamisliti u ulozi mame kojoj je zadaca mjenjanje pelena, guranje kolica, dojenje, budjenje u gluho doba noci u narucju sa tim malim smotuljkom koje je totalno ovisno bas o meni.  Zeljela sam da to sve priceka jos jedno vrijeme, bar jos par godina iako nisam imala pojma sto bi se promjenilo sa vremenom jer zapravo mislim da nikad nisi spreman postati roditelj i nikad nije pravo vrijeme za bebu. I da je palniras, svejedno se nadjes zatecen onog trena kad saznas da postajes bas mama…tata…

I tako sam se prosle godine nasla sa testom u ruci. Nije mi trebao test da mi otkrije da sam trudna, osjecala sam vec par dana to. Nekakav cudan osjecaj koji mi je izazovao stezanje stomaka , a u istom trenu donosio i osmijeh na lice. Budila bi se po noci sa rukama na trbuhu,  nekako su se cesto tamo znale naci i ruke od MM ali sam bila uvjerena da opet umisljam. Nocno budjnje sa punim mjehurom postao je glavni hit u zadnjih par dana…sanjala sam djecu, puno djece, bebe…slatke i mirisne…vodu… Voda me je zabrinjavala toliko da sam kupila sanjaricu koja je potvrdila moje sumnje. Voda je otkrivala novi pocetak, novi zivot, majcinstvo…

Mislim da sam nakon toga bila sigurna da u meni raste novi zivot.

I kao sto sam rekla, tog sam se kisnog dana nasla sa testom u ruci -zapravo na rubu kade iako ovo prvo zvuci ljepse. 🙂 Nisam ga gledala nekoliko sekundi vec sam oprala ruke, namjestila rucnik, kosu…pogledala test koji je bas tog trena pokazivao i drugu crticu, onako smireno se pogledala se jos jednom u ogledalo –  trudna sam.

Neznam dali sam se smijala ili plakala ali znam da je taj plasticni stapic izazvao previse emocija u meni. Plakala sam i smijala se istovremeno drzeci taj test u rukama ko zadnje blago i gledala ga svake sekunde uvjeravajuci se da ne sanjam.

I MM je plakao, bas kao i ja… Za sebe sam znala da placem od srece al sam tog trena mislila da on nije sretan vec da place iz nekog drugog razloga. Mozda jer ni on nije spreman, mozda jer zna da ce u narednih 9 mjeseci kraj sebe imati nervoznu zenu koja dane provodi gledajuci meksicke sapunice sa kutijom maramica i davi se u Nutelli .  Ma ne, ne, ne… Nije plakao radi toga  -znam jer mi je rekao…plakao je jer ce postati tata i sigurna sam da ce biti najbolji tata na svijetu nasem djetetu.

Tu noc nisam spavala jer me taj dan zaista promjenio..kako god bilo – tog sam dana shvatila koliko sam zapravo zeljela to malo bice i koliko sam zapravo sretna sto cemo postati roditelji. I nisam mogla vjerovati da se to dogodilo meni  koja se nikako nije mogla zamisliti u ulozi mame…

A evo me sad, na pragu 25-og tjedna u stadiju “stvaranja gnijezda” za mladunce, potpuno sprema za nove izazove cak malo i nostalgicna jer vrijeme prolazi prebrzo.

Od dana kada smo ludjacki plakali and “carobnim stapicem ” proslo je zaista dosta tjedana i svaki tjedan donio je nesto novo. Nekad lijepo, nekad ruzno…nekad bi se nasla opet u lokvi suza, sama i neshvacena, a nekad bi bio dovoljan samo jedan udarac bica u meni da sve bude savrseno.  Prosli smo fazu sutnje na pocetku i ne pricanja o trudnoci, pa prvi pregled, drugi, nanizalo ih se dosta…sad vec svi znaju da ocekujemo bebu – musku bebu, koja ima i ime…bebu koja radi piruete, koja udara nogicama , za koju sam sigurna da sam je jucer napipala preko koze trbuha i pronasla se opet u valu emocija… Bebu koja reagira kad  tata stavi dlan na trbuh i za koju sam sigurna da ce biti jedno divno stvorenje koje ce rasti uz nas korak po korak…