Rastemo…

Kada sam vidjela u sto se pretvorilo ono malo zrno graska od prije 5 tjedana, zaista mogu reci da vjerujem u cuda!

Jucer navecer nisam mogla zaspati od uzbudnjena, pa sam vrtila filmice na youtube trazeci snimke ekografija od 13 tjedana . Kao da mi je prvi puta i kao da nisam sve to prolazila do prosle godine 🙂

Maleno tjelesce izvijalo se mlatarilo rukicama dok je dr. pokusavala izmjeriti rukice i nogice i napraviti mi koju lijepu slike…za tatu koji nazalost nije bio sama nama. U trenutku “klika” , cudo malo bi se pomaknulo i pokazalo nam ledja, pa guzu, pa rukice na guzi, glavica medju nogama, noge oko glave i tako u krug. Smijala sam se prisjecajuci se naseg plavog djecacica koji nam je isto to radio i zbog toga se doktorica nekad i mrstila i mi bili cesto tuzni jer spol nismo vidjeli jako dugo, a uzbudjenje kada je doslo vrijeme za 3D ultrazvuk je splasnulo onog trena kada nam je odlucio okrenuti ledja i ostao je tako u toj poziciji cijelo vrijeme. 🙂

Imam osjecaj da nas sve to ceka i u ovoj trudnoci iako je najbitnije da je bebica dobro. Jos cemo tako 2 mjeseca zivjeti u neizvjesnosti i neznam kako cu uspjeti. Preduga mi je to pauza i sigurna sam da cu smisliti neku “osmu bolest” samo da me uzme jos u listopadu 🙂

Usla sam zaista hrabra i odlucila sam da nema plakanja. I nisam sve do kad se na crno bijelom ekranu nije pojavio profil lica malog cuda i u njemu sam ugledala lice naseg malenog andjela, isti nosic, isto celo….

5 tjedana od zadnjeg pregleda zivjela sam zbunjeno, nisam bila sigurna sto osjecam prema malome cudu u sebi, neki mix ludih emocija, srece,  nostalgije, brige , osjecaja griznje savjesti prema malenome kraj sebe… Ali  moram priznati da se nakon te slike puno toga promijenilo i da je sa suzom koja je kliznula i izdala me dok je srce ludjacki zakucalo nesto puklo u meni i moram vam priznati da se ponovo zaljubljujem…. Mislila sam da nije moguce da se ponovi sve ono sto sam vec prozivjela, ali ponavlja se…. Dok su rukice veselo mlatile, nogice se rastezale , a glavica se veselo okretala osjetila sam da je ovo malo cudo nesto samo nase i bit ce to opet kao i prvi puta…ljubav na prvi pogled.

 

Nesto malo, okruglo sto nosi srecu

Kako kaze jedna meksicka legenda, tko nosi kuglicu “koja doziva andjele”, nosi srecu sa sobom, bas kao andjeo cuvar sto slijedi svaki trenutak trudnoce i svojim zvukom mazi i smiruje bebu u maminom trbuhu.

Prije kada mi trudnoca nije bila ni na pameti , sjecam se da sam vidjala te kuglice objesene vecinom oko vrata trudnica i nisam nikako mogla povezati znacenje pa sam se bacila u potragu i shvatila – da i ja to zelim, jer nije samo da nosi srecu u trudnoci vec je moze nositi bilo tko, kao privjesak na narukvici ili kao lancic. Donosi srecu, zeljenu trudnocu…hm…

I tako smo zavrsili na aerodromu u Barceloni cekajuci nas let i ja kao i uvijek – njuskalo,  zavirim na jedan standic i imam sta vidjeti. Kuglice u svim bojama , oslikane, jednostavne, sa cvjeticima, zvijezdicima… Zovem muza sve van sebe na sto on k`o i uvijek okrece ocima i kaze ” Ajde uzmi ako ti se bas tako svidja!” 😀 …biram najljepsu, bijelu, oslikanu srebrnim vijugama i tog trena nisam ni svijesna da ce me bas ta kuglica pratiti kroz moje dvije sljedece trudnoce. Vjesam je odmah oko vrata i ponosno pokazujem… Da nosi srecu i nesto sto sam od srca zeljela, definitivno nosi, ostajem trudna 5 mjeseci kasnije  i tada kuglica nije samo lijep privjesak vec zvuk koji smiruje, donosi nesto lijepo sa sobom i dobiva neko novo znacenje, koje prije nije imala.

Kuglica se moze staviti odmah nakon sto saznate da ste trudne ili mozete pricekati jos neko vrijeme. Ja sam i prvi i drugi puta pricekala 3 mjeseca, odnosno do 12-og tjedana , jer nakon sto ljudi vide objesenu kuglicu koja pada na visinu pupka odmah znaju o cemu se radi i krenu bombardiranja pitanjima. Kao da tom kuglicom zelis pokazati ostalima – MOJ TRBUH NIJE TU JER SAM DEBELA, VEC TRUDNA! 😀 

Beba u trbuhu moze prepoznati zvukove od 20-og tjedna trudnoce, pa bi je vec tad bilo idelano staviti. Osim sto njezan i nimalo iritantan zvuk zvoncica smiruje i opusta, bebi pomaze da vec u trbuhu moze raspoznati dan od noci sto puno pomaze nakon rodjenja.  Sjecam se da su me uvijek ispitivali dali maleni luduje po noci, gotovo sve sve trudnice bore sa time, ali ja nisam imala tih problema. Zadnji udarci culi bi se oko 22 sata nakon serije stucanja, a onda svi na spavanje. Mozda sam provela jednu noc ili dvije gledajuci u plafon jer se deckic odlucio malo nabacivati kada nije bilo vrijeme. Neznam dali je pomogla kuglica ili ne, ali zaista vjerujem da jest jer bi sa zvukom zapocinjao nas dan i njegovi udarci.

Osim sto smiruje i bebu i mamu, pomaze da se beba stavi u poziciju za porod slijedeci zvuk, zbog toga se kako trudnoca odmice lancic na kojoj se nalazi kuglica produzuje i spusta do ispod pupka kako bi se beba okrenula slijedeci poznati zvuk. Nakon poroda bilo bi dobro da se kuglica nastavi nositi kako bi beba osjetila vec poznati i familijarni zvuk koji je smiruje. Ja sam je nosila jos dobra dva mjeseca i nekako mi je bilo zao kada sam je skinula i odlucila da je vrijeme da i ona malo odmori…do sljedece trudnoce 🙂

Puno lijepih stvari se moze procitati o povezanosti kuglice i trudnoce , puno osobnih predivnih prica i pozitivnih iskustva.

Uz sve privjeske , ogrlice i  narukvice sto imam, ovo mi je najdrazi komad nakita koji uvijek budi neke njezne uspomene, obiljezen gotovo na svakoj slici sa trbuhom i definitivno ce ostati zauvijek uz mene, jer zaista ni za jedan komad nakita nisam dobila toliko lijepih rijeci kao za ovu kuglicu.

Jedno smo cekali na blagajni i vidjela sam kako me uporno gleda blagajnica i smjeska se. Kada je dosao red na nas, istresla je sve svoje komplimente hvaleci dizajn moje kuglice i kako je to lijepo za vidjeti. Bio je period kada sam gdje god bi se pojavila svi bili ocarani njome, a ja naravno cvala kao poriluk na mjesecini 😀

Jucer je novi komad spagice kupljen, kuglica je objesena i nasla se ponovo oko mojeg vrata dok je maleni sa smjeskom gledao sto to izvodim. Prepoznaje li zvuk ili ne, neznam, ali oci su govorile puno 🙂

 

 

 

Nebo je granica

Skoro 10 punih mjeseci je iza nas od kada smo u tren oka postali roditelji i napokon upoznali to malo sicusno bice koje smo cekali punih 9 mjeseci. Toliko emocija, straha, ljubavi, suza i jedan topli osjecaj oko srca, topliji nego ikada do tad. Prosli smo kroz puno toga i ja uvijek kazem da je porod bio macji kasalj za razliku od onoga sto dolazi kasnije.

Ovih smo dana nekako ponovo bili okruzeni bebicama, trudnicama, cak je i jednom prinovom u obitelji i sve je tako nekako cudno gledati sa strane i pitati se “Pa kako smo mi to uspjeli proci?” Gledam na sve to ociju mame lavice koja je glavom kroz zid slijedila svoje instinkte i borila se da dokaze da je ono sto mislim tocno i da tog trena Smotuljak bas to treba. Kako bi inace naucila hrpu toga? I grijesili smo oboje, i ispravljali se, a vrijeme je napokon pokazalo da sve ono sto smo radili je bilo dobro jer sada kraj sebe imamo jedno prekrasno bice kojemu vise od nasih ruku, korice kruha i smijeska ne treba. 🙂 Toliko je poseban u toj svojoj jednostavnosti da se nekad pitam cime smo GA zasluzili?

Proplakala sam puno noci u tisini sobe osluskujuci njegovo disanje i dan danas se pitam radi cega. Glupi hormoni, sreca, tuga, nostalgija? Neznam, ali znam da bi me pogled na njega usnulog smirio i vratio mi neku harmoniju koju bi u tim nocima izgubila. Nesto neopisivo i toliko tesko za opisati ali svaka mjaka ce znati o cemu pisem.

On raste, a sa njim i nasa ljubav i pitam se puno puta ima li granica roditeljskoj ljubavi? Za sve postoje limiti ali mislim da kad se voli vlastito dijete da je samo nebo granica. Negdje tamo daleko gdje nema niceg osim ciste srece, smijeha i ljubavi, gdje su tople rucice snaga za ici dalje i pogled je dovoljan da se zaboravi na sve.

Nedavno sam gledala emisiju posvecnu ostavljenim bebama. Bebama koje su rodjene ali su vjerojatno iz straha ili neceg treceg ostavljene na hladnim klupama, u kontejnerima, na cesti, ispod sjedala u autu… Toliko tuge u tih 40 minuta dok mi se srce paralo na dijelove. Zanima me kakav je osjecaj ostaviti nesto svoje, sto je raslo u tebi 9 mjeseci sto te grijalo ispod srca i disalo zajedno sa tobom. Ostaviti to jadno malo bice golo i na hladnom , a potrebno mu je tako malo , samo majcinska ljubav i topla ruka da ga stiti. Vjerojatno tog trena nisu ni svijesne sto rade i zasto su se dovele u tu situaciju da se ipak odluce iznijeti trudnocu do kraja , a onda se u nekom hladnom i mracnom wc-u poroditi i odbaciti dijete kao da nikad nije bilo njihovo. To je isto kao da si odsjeces ruku i nogu i krenes tako dalje. Samo sto ta bol nestane i sa vremenom se priviknes na to da si invalid, a odbaciti tek rodjeno dijete je nesto sto ce boljeti cijeli zivot, i fizicki i psihicki.  Podnijela bi hrpu neporspavane noci radi grceva, zubica, temperature , ali nikad nebi bila u kozi one majke koja godinama ne spava pitajuci se u sitne sate  gdje je i kako zavrsilo njeno dijete ostavljeno na klupi.  Tuzno, zaista tuzno….