Muke po vrticu

U zadnje mi vrijeme sve cesce pisete privatne poruke i to me jako veseli. Dajete mi komplimente , kritizirate me jer slabo pisem , a vama je drago citati blog, ali pokusajte razumijeti da nije bas lako naci vremena za blog izmedju dvoje djece i ostalih obaveza koje dolaze u drugi plan . Ja sam negdje na zadnjem mjestu i moje dragocjeno slobodno vrijeme ako nemama potrebe za odmor i ako sam sve napravila sto sam mislila iskoristim na pisanje i na hobby koji me veseli i uz koji zaradim neki novcic, tako da se zaista ne radi o tome da mi se neda pisati. A pisala bih ja vama o svemu i svacemu…U mojoj glavi se nalaze deseci postova koje mislim “natipkati”, samo da imam mrvu vremena.
Pa eto, danas bih vam htjela napisati o tome kako je zavrsilo nase pred vrticko iskustvo. Totalni kolaps!

Znaci, vec prosle godine u petom/sestom mjesecu pocelo se dogadjeti do da je maleni sve cesce plakao za bratom i sve vise pokazivao interes za vrticem, za djecom, za necim novim i prava bi tragedija bila kad bi doslo vrijeme odlaska nakon sto bi se stariji prikljucio grupi. Tako da sam kroz ljeto malo razmisljala i zakljucola da bi najbolje bilo da ga upisemo u pred vrtic. Kontaktirala sam jednu tetu koja ima svoj privatni vrtic i ona mi je ponudila dva jutra za naseg malisana, utorak i petk. Idealno… To bi znacilo da ostavim maloga , zatim velikoga i da imam 3 sata samo za sebe. Za manjeg smo odlucili da dolazi u 9 i ostaje do 12 i ide kuci na rucak.

Bilo je vise nego idealno, krenuo je u punom sjaju, presretan, zadovoljan, ja smirena i sretna jer sam znala da dva jutra na tjedan imam za sebe i za svoje stvari i da on radi nesto sto ga veseli i ispunjava. U vrticu je imao malu grupu prijatelja, tek troje i teta se mogla svakome posebno posvetiti, nije bilo hrpe djece , dreke, galame, nije bilo pasticnih igracka nego vise stil Montessori, bio je tu i pas kojeg je obozavao, i kornjace i dvoriste i prekrasne setnje u koje su odlazili.

A onda se nesto pocelo dogadjati. Neznam kada je sve krenulo ali iako je i dalje bio presretan radi odlaska i iako je stalno pricao o teti i Zenu i prijateljima, dogodilo bi se da bi nakon sat vremena poceo plakati i traziti mamu sto nikada do sada nije, cak ni prvih dana kada jos nije nikoga poznavao.
Moje slobodno vrijeme pocelo se pretvarati u stres i vrijeme bih provodila gledajuci u telefon i kada bi se na ekranu pojavilo tetino ime u 20 milisekundi bi bila pred vratima. Nikada ga nije uspjela smiriti iako se trudila jer za njega nema nijansa sive bolje, ili je crno ili bijelo, izmedju ne postoji.

Sto se zapravo dogodilo, neznam i vjerojatno nikada necu znati. Ono sto ja mislim da je razlog je to da se on poceo dosadjivati jer on je previse stimuliran drugim nacinom igre da bi ga taj stil Montessori zanimao na duze vrijeme.  Jer tamo nije bilo autica, vlakica, lego kockica, kuhinje i ostalih prekrasnih igracki kao u vrticu kod brata.To je samo moje misljenje.
Da je zavrsilo na tome, nebi mi bilo zao, ioanko sam krenula sa idejom da cemo probati pa vidjeti kako ce ici, bez forsiranja. Dogodilo se to da je poceo imati problema sa kakanjem i trenutno smo u fazi gdje ne zeli ici na wc, ni na koji nacin, cak ni u pelenu iako je vec ne koristi vise od mjesec dana za kakanje.

On koji je isao na wc svaki dan jer je dijete koje zaista jede puno i fino , sada ide na wc jedva 3 puta tjedno uz urlanje i suze i po sat vremena.

Jucer sam kontaktirala pedijatra jer mislim da je situacija otisla van kontrole i njegovo “Ne zelim kakati” me pocelo brinuti jer neznam odakle dolazi problem ali definitivno je u glavici i vjerojatno ima neku blokadu.

Istina je da je zadnja 3 puta isao u vrtic bas kada je trebao kakati, a nije htio naravno i vjerojatno ga tamo to mucilo i najlakse je bilo baciti se u plac i zvati mamu.

Uglavno, ova situacija ni malo nije ugodna. Pogotovo jer je i teta zabrinuta i njegovo urlanje dovodi do toga da i druga djeca placu i nastane zivi kolaps.
Nasa vrticka prica je zatvorena bas iz tog razloga. Trajala je gotovo dva mjeseca i bilo je i vise nego savrseno do prije par tjedana kada je pocela cijela prica.
Da li je samo faza koja pgoodi svakog dvogodisnjaka, da li je zaista nesto bilo u njegovoj glavici, da li je vrtic polako pridonio tome i odvajanje od mene da se to dogodi, neznam. Znam samo da nije bio nikada sretniji kao u danima kada bi isao u vrtici i do zadnjega se veselio , a onda bi nakon sat vremena trazio da ide kuci.

Mozda sam pogrijesila sto nisam nastavila i sto ga nisam imala dovoljno hrabrosti da ga ostavim plakti satima tamo, ali nisam taj tip osobe bas zato jer nije obavezan biti tamo, jer smo htjeli probati i udovoljiti mu zelju da ima svoj krug prijatelja i da ide u vrtic. Vjerojatno smo ga upisali u krivi tip vrtica. To cemo otkriti tek na jesen sljedece godine, a za to vrijeme se druziti po parkovima sa djecicom kao i do prije par mjeseci i pokusati zalijeciti nasu traumu.

Ako imate bilo kakav savjet, dobro dosao je! ❤

Oglasi

Trik sa naljepnicama ;)

Nas stariji sin je jako brzoplet i iako zna sve, cak i previse za svoje cetiri godine, neke banalne stvari mu zadaju pravi izazov, kao na primjer – pogoditi koja je cipela lijeva, a koja desna. Mucimo se sa tim oduvijek i svako jutro je glavno pitanje : “Jel’ ova?” , nakon cega ja samo okrenem ocima i on zna da je pogrijesio. :nemajka 😀
Manji mu se tu smijulji i ispravlja ga , dok mu ovaj veci ne vjeruje vec mora pitati mene. Mladji stavlja cipele bez problema, odmah pogodi koja je koja i tako vec skoro godinu dana.

Toliko o tome koliko su djeca razlicita i koliko je pogresno usporedjivati vlastitu dijete sa na primjer susjedovim djetetom itd. Znci moji su braca, iste su krvi , a totalno su razliciti, zasto bi onda morao imati iste vjestine kao i susjedov mali i zasto si mi mame nkead radimo probleme i paranoje jer mislimo da nam dijete nije dovljno sposobno, dobro, vjesto, brzo, napredno ? Svako dijete ima svoje vrijeme i svako ali bas svako prije ili poslije savlada prepreke na svome putu.

Kada sam ja tu da ga opomenem i pokazem da je pogrijesio cipelu, nije nikakav problem, problem je kada je u vrticu i mijenjaju cipele i papucice po tri puta na dan, e onda je “dar mar” jer mu nitko ne kaze da je pogrijesio, cak ni teta, i nisam ga jednom zatekla da ima krivo stavljene cipele i tako provede sate i sate na nogama, hodajuci i trceci i to me bas mucilo. Malo me rastuzilo sto ne moze sam skuziti da nije ok, malo to sto teta ne pogleda u kakvom su stanju djeca kada su vani. Znam da ima puno djece i kad bi svakog kontrolirala mislim da bi poludjela, ali ne vjerujem da kada sjedi i gleda kako se igraju ne primjeti da dijete ima krivo stavljene cipele. Ali dobro, mi smo nasli rijesenje i drage cu ga volje podijeliti sa vama, mozete probati, nece vam odmoci, naprotiv. Od kada koristimo ovaj sistem, nema vise ispitivanja i dilema i cipele su svako jutro bas onako kako trebaju biti na nogama.

Potreban vam je jedna veca naljepnica, skare i cipelice.
Naljepnicu prepolovite na pola (ja uvijek obratim paznju da jedno oko bude na lijevoj strani, jedno na desnoj) i zalijepite u cipele. Gotova prica 😀 Stavite cipelice pred dijete i vidjet cete da funkcionira.
Ja sam prvi eksperiment radila sa njim, dala sam mu da on sam izabere naljepnicu, pokazala mu kakva je prije rezanja itd. i jednom kad smo ih stavili u cipele nije vise bilo problema.

14643077_10211270244891056_408906190_n

14686527_10211270244571048_528499587_n
14686197_10211270244771053_1608331691_n

14087694_10210740422485827_1805897315_oLjeto nam polako prolazi sto znaci da se polako brizi kraj bezbriznim i suncanim danima . Sve je to polako iza nas i ljeto je kao i uvijek proslo je prebrzo. Ni ne trepnes vec mu je kraj,  a zima cini se traje godinama jer pocne sa prvim kisama i tmurnim danima , a zavrsi cini se, svake godine sve kasnije.
Ovo je ljeto bilo nekako drugacije, ljepse i opustenije. Po prvi smo puta proveli ljetovanje opusteni , zabava je bila drugacija, dani ispunjeniji , totalno razliciti, igra je bila glavni zadatak, a smijeh glavni cilj. Ne kazem da sa devetim mjesecom i pocetkom skolske godine igra zavrsava, ali nazalost igra postaje ozbilnija jer vise nema spavanja do kasno i odlazaka na spavanje kada se vec trebalo spavati 3 sata ;), nema suncanja i brckanaj u bazenu, zujanja ko muhe bez glave, parkova u bilo koje doba dana.
Ove godine, igra postaj ozbiljnija jer nas malisan starta sa drugom godinom vrtica , drugom godinom koja je obavezna i “forsira” vrtic kao skolu, odnosno malisani su obavezni pohadjati vrtic svakodnevno od 9 – 15:30, a meni kao mami je to jako puno pogotovo jer on ima tek cetiri godine i forsirati ih i nabacivati im obaveze vec u tim godinama mi je previse. Imaju cijeli zivot ispred sebe da se brinu i da “moraju” raditi ono sto drugi zele, imaju cijeli zivot za skolovanje, posao i vjerujem da su ove njezne godine namjenjene igri i bezbriznosti .
Tako da se mi vec sad polako pripremamo sa time da se uskoro u vrticu ostaje cijeli dan, da tamo treba i spavati jer on jos i spava popodne svaki dan i sve se nekako nadam da ce proci sve laganini, bez suza .
A onda imam tu i manjeg koji ce mi sigurna sam biti u krizi non stop radi toga jer ne vidi brata. Vec smo ionako cijeli peti i sesti mjesec plakali i ronoli suze za njim svaki puta kada bi ga morali ostaviti. Ovo ljeto imali su “samo” jedno drugo i dijelili su sve medjusobno, voljeli se i tukli i mali je puno toga naucio od velikoga i jednako tako su puno toga naucili u zajednickoj igri i njihov odnos je poprimio jednu prekrasnu nijansu koju do nedavno nisam primjetila.

Ovo smo ljeto takodjer pokusali skinuti i pelenu, i jesmo na dva tjedna, a onda se gospodin mali predomislio i odlucio da je ipak bolje kada se za “pipi” ne mora moliti mami ili tatu da te odvedu, nego je ljepse samo rasiriti noge i obaviti to bilo gdje. Nikako ne mogu shvatiti zasto i zasto i ne mogu nista drugo napraviti osim hodati za njih i cistiti. Osjecaj je kao da imam malog psica u fazi odvikavanja od zapisavanja po stanu i moram vam reci da uopce nije ugodno pogotovo jer smo tu fazu davno prosli i jer sam je prekrizila vec , a sad se ponovo vracamo na isto i jos je gore. Strpljen – spasen ,kazu… Imamo jos mjesec dana kratkih hlacica pa se nadam da cemo to uspjeti rijesiti jer odvikavanje u hladnijim danima je puno teze nego u ljeti, ali naravno ne i nemoguce.

Znaci, klinci su narasli, stvari su jednostavnije, psihicki je teze jer se svakdonevno natjecu koji je jaci, bolji, koji jace gurne, pocupa za kosu i tako to, ali je ipak fizicki lakse i vjerojatno to i pokazujem pa me mozda zato uporno ispituju “Kad ce trece?” Moja faca nakon tog pitanja poprimi zelenu boju i mislim da je svima jasno ono sto mislim. Nisam rekla nikada “ne” za trece dijete ali odlucno kazem “Ne sada” jer dragi moji, imati dva hahara koji su totalno okrenuli tvoj zivot naglavacke, od kojeg jedan ni nakon skoro 3 godine ne spava , i misliti uz sve to na trece dijete, bilo bi zaista za medalju. Divim se mamama koje to mogu, ali je ne mogu, ne sada… Fizicki sam koliko toliko bolje jer nema nanasanja i nunanja i moja kicma koja je ionako “gdje je -tu je” zahvaljuje, spavam ako bude sve po planu 6-7 sati uz neka 2-3 budjenja i to je super za razliku od onoga sto smo prolazili. Psihicki je teze i u totalnom sam kolapsu jer znamo dobro koliko ljubavi, koliko strpljenja i stiskanja zubi je potrebno u zivotu jedne mame, pogotovo gdje su djeca toliko blizu sto se godina tice.

Jednostavno mi treba jedan period gdje cu se napokon moci posvetiti sebi, imati koji sat za sebe bez da se stavljam na zadnje mjesto jer su prioritet uvijek oni i mi kao obitelj. Jer ipak ja ipak sebi zelim jednako toliko dobro kao i njima, u teoriji je to jednostavno, u praksi puno teze.
Zanima me kakav ce mi zivot biti kada obojica krenu u vrtic/skolu, hoce li mi ovaj cijeli ritam faliti ili cu ga sa zadovoljstvom prekriziti sa spoznajom da sam u prve cetiri godine dala za njih najvise od sebe, trudila se iz dana u dan i svaki dan legla sa zadovoljstvom jer je dan bio ispunjen. Vjerujem da necu imati za nicim zaliti jer se trudim za njih vec od prve minute cim se dignem na noge i zavrsavam tek kad se navecer zatvore vrata njihovih soba. Razmisljam polako o poslu, o novim navikama, ljudima… Za koju godinu svatko od nas ce imati svoj novi put, put gdje vise necemo biti zajedno 24/24 i gdje ce mama nece vise biti najbolji prijatelj kada se ludira sa njima i ujedno i neprijatelj kada kori, odgojiteljica, kuharica, spremacica , ljubiti oguljena koljena i modrice na glavi… Oni ce biti veci, zreliji, ja i dalje njihova mama koja ih gleda kao male pilice, a oni puno veci, sa vecim krilima i zeljom za otkriti svijet..Pitam se jesam li spremna pustiti ih i kako cu se naviknuti na to. Pitajte me za koju godinu zelim li trece 😉

Mjesovita vrticka skupina

asilo-nido1Ja sam bila sigurna da ce nasa djeca pohadjati one standardne vrtice, bas kao i mi nekada, no neugodno sam se iznenadila kada sam na upisu saznala da se radi o mjesovitoj grupi i da ce nas stariji sin biti najmladje dijete, dok ce najstarije dijete imati 6 godina.

Nikako to nisam mogla “probaviti” kako god sam se uvjeravala da ce sve to biti super i da nece biti nikakvih problema.

Vrtic zavrsava za tri tjedna i mogu vam reci da nekih velikih problema nije bilo, ali kada bi mogla birati da li da svoje dijete saljem u mjesovitu grupu ili u grupu gdje su djeca jednake dobi, sigurna sam da bi izabrala ovo drugo. Kako god to zvucalo pomalo sebicno, monotno i zaostalo jer znamo da je pravi hit ova mjesovita grupa i da se djeca puno bolje razvijaju uz pomoc odraslije djece. Sve to stoji ali…

Istina je da ima zasigurno puno vise pozitivnih stvari nego negativnih, to osobno mogu potvrditi, ali istina je i da su te neke negativne stvari kako god ih je bilo malo ostavile duboki trag na svima nama.

Radi se o tome da su se u grupi od dvadesetero djece nasli djecaci kojima je vrtic odavno postao dosadan, koji su tu jer moraju biti tu i zadnja im je godina i  jedina fora je bila zezati one manje od sebe. I medju tim manjima nasao se i nas sin i digla se tu velika buka jer se cini da se dugo vremena sve to kuhalo i vidjeli smo da nesto ne stima, a nismo znali u cemu je problem.

On se nikada nije bunio kada bi trebalo ici u vrtic, nikada nije plakao, protestirao i sve tu bili signali da stvari funkcioniraju vrlo dobro, sto mi je svakodnevno potvrdjivala i odgojiteljica, a vidjela sam i svojim ocima da zapravo ta grupa i nije toliko losa kako sam ja to sebi umisljala. Radi o timskom radu gdje svatko ima svoj zadatk , gdje se medjusobno pomaze i nema razlike izmedju malih i velikih osim u tome da veliki pomazu manjima oko oblacenja, cipela , igre itd.

Negdje prije 3 mjeseca poceli su neki sitni problemi koji su mi poceli ukazivati da nesto ne ide kako treba. Pocelo ja sa kidanjem noktica do krvi, odjednom bi njegov rucak slucajno zavrsio na njegovoj glavi jer je nekome slucajno pao tanjur njemu na glavu…hm…odjednom je poceo u noci mokriti u krevet sto se nikada nije dogodilo i od 7 noci jedva bi 3 prosle bez mokrenja, nakon cega bi uslijedio dolazak u nas krevet , ruzni snovi, nesanica ,strah, nervoza, a onda i prve prave suze prilikom odlaska u vrtic.

Nekoliko sam puta sudjelovala u konfliktu izmedju malih i velikih gdje bi veliki prijetili manjima da puste odredjenu igracku inace ce biti problema, gdje bi dolazilo do guranja i ruznih rijeci i kako god nemam nikakvo pravo da se mijesam u te stvari jer bi odgojiteljica trebala biti ta koja rijesava te probleme, odlucila sam reagirati i odgovoriti u ime ne samo svog sina nego i ostale manje djece.

Tjedni su prolazili , a situacija se nije mijenjala na bolje ali zato na gore i te kako. Kada bih ga upitala da li se sta dogadja, jasno bi mi dao do znanja da nema nikakvih problema i da ga ne tuce odredjeni djecak…hm..i to mi je bas bilo sumnjivo. Jer radi se o najgorem djecaku u grupi, ujedno i najstarijem i sa njim imaju groznih problema od kada pohadja vrtic.

Jednom sam se pred vrticem pojavila dobrih 20 minuta prije i gledala njihovu igru. Vidim svog sina kako se igra na klackalici, nakon cega odlazi u kucicu i za njim ulazi vec spomenuti djecak govoreci mu da mu je rekao vec sto puta da on tu ne smije uci , nakon cega slijedi udarac u ledja nogom i on je doslovno izletio iz kucice. Sok i nevjerica…

U tom sam trenutku postala divlja zvijer i malog bi kako god je necije dijete i kako god je samo dijete, doslovno katapultirala na mjesec tim istim udarcem i tom istom snagom kojom je on udario mog sina.

Pokusavala sam se pribrati i ostati na mjestu, nakon cega sam sve ispircala odgojiteljici koja naravno scenu nije vidjela, ali mi je potvrdila da se nazalost dogadja cesto. Kako reagirati u toj situaciji? Zadaviti nju? Jer njoj je to normalno, ona to radi i gleda godinama, a meni je ovo prvi puta i situacija nije bila ni malo ugodna.

Kasnije sam odlucila testirati svog sina i na pitanje da li ga netko , bilo tko danas udario odgovoarao bi : “Ne, nije me tukao …. (ime)”.

Tko zna cega sve ima tu i cega je sve bilo, ne zelim ni znati ali sam odlucila da je ovo zadnji put da se na moje dijete dize ruka. Pricekala sam da prodje vikend i u ponedjeljak sam ga ciste glave pozvala na stranu nakon sto sam dobila potvrdu da smijem to napraviti i odlucila popricati sa njime. On je samo dijete, vjerojatno dijete kojemu je dosadno, koje i kod kuce ima zasigurno problema jer situacija nije idilicna, to sam uspjela shvatiti i sama ali sam mu zeljela dati do znanja da se na mojem djetetu nema pravo izivljavati. Ja sam svjesna da necu moci cijeli zivot stititi svoju djecu, ali sada kada ima samo tri godine, imam potpuno pravo na to i tu mi nitko ne moze zamjeriti. Nisam se spustala na njegov nivo i ulazila mu u glavu uzimajuci u obzir da je on samo dijete, nisam jer on je otisao puno dalje i puno je napredniji za svoje godine i ako je sposoban korisititi neke rijeci i ima mozga za dijela koja radi , onda je sposoban razmijeti ono o cemu mu zelim pricati.  Bila sam jasna, glasna i odlucna. Kao sto se on prijetio njemu, prijetila sam se i ja , on mi se cerekao u facu , a ja se smirivala da ce vrijeme pokazati tko je pobijedio i bio bolji u prijetnjama.

Naravno da sam pobijedila ja i nisam nesto ponosna i sretna jer ljepse bi bilo da do toga nije moralo doci. Vjerojatno da nije bilo tog neugodnog perioda, nase bi iskustvo bilo sigurno puno ljepse i ugodnije iako kako god okrenete ta mala djecica se cijelo vrijeme osjecaju kao izgubljeni pilici u tim mjesovitim grupama sa vecom djecom. Neka se priviknu, kao sto se priviknuo moj i sretna sam , ali ima djece koja i dan danas placu i ne svidja im se sve to skupa jer nitko im ne posvecuje dovoljno paznje vec ih jednostavno sve strpaju u istu vrecu i mali iako nisu spremni za sve to -moraju, moraju raditi kao grupa, raditi sve sto rade veliki.

Moj sin je uvijek bio miran i smiren, nazalost sa djecom koja su 3 godine starija od njega naucio je toliko gluposti i bedastoca da nekad ne mogu vjerovati da je to moguce , pa se samo cudim i pitam se gdje je kraj. Ali sta je tu je, kao sto sam rekla , nije sve tako negativno, ima i lijepih stvari…

No da mi izvinete  ja sam ipak sretna sto je kraj svemu ovome za tri tjedna…

 

 

Vrtic

infanzia1Obecala sam povratak blogu od rujna, pa evo me…

Rujan je meni najdrazi mjesec. Volim jesen, lisce, vjetric, sunce sto grije njezno… U rujnu 2008 godine sam okrenula stranicu u svom zivotu i dosla u inozemstvo, u rujnu 2009 godine smo se vjencali…Vjerojatno  mi je jos sve svijeze i mirisi mi na uspomene iako je proslo puno godina.

Ovogodisnji rujan ce takodjer ostati urezan u sjecanje. Danas je nas maleni veliki djecak krenuo u vrtic. 3 godine i 2 mjeseca, 99 centimetara i nesto vise od 14 kila , plava kosica i plave oci koji se me bojazljivo gledale dok sam mu u autu objasnjavala gdje ga vozim iako vec danima pricamo o vrticu, novim prijateljima, novim igrackama… Koliko sam se veselila, toliko sam se i bojala koliko njegove toliko i svoje reakcije.

Parkirali smo auto i rukom u ruci krenuli prema vrticu, u tisini… Nije puno ispitivao, nisam ni ja , samo sam gutala knedle koje su se gomilale u grlu i fokusirala se na to da zadrizim suze.

Znam, znam, nije vrtic nista strasno i dobro im dodje, dobro ce doci i meni da se malo odvojimo, da barem 2 sata na dan mogu posvetiti samo malenome… Pokusavala sam drzati sve pod kontrolom i vodila ga uz smijesak ohrabrujuci ga i pokazivajuci mu ogromne prozore kroz koje su virile radoznale djecje glavice. Pozvonili smo na vrata iza kojih se cuo djecji smijeh, a onda su svi nahrlili da vide novog prijatelja koji je sa strahom provirivao iza mojih nogu. A onda je u jednom trenu digao rukicu i nasmijao se i cim su se otvorila vrata krenuo zajedno sa njima prema sobi sa igrackama, dok sam ja ostala paralizirana u mjestu i kiselo se smijala. Bas sam se osjecala visak na onim stepenica, tako da sam odlozila njegove stvari, neprimjetno mu ukrala poljubac i dala do znanja da se brzo vracam.

Bila sam spremna za plac naravno ali nisam se dala. Hrabro sam udahnula nekoliko puta i otisla po auto.

Da je odvajanje tesko, tesko je… Cijelo vrijeme sam razmisljala sto radi, dali je gladan, zedan, jel se pita gdje smo, gdje mu je brat, gdje je on sad, hoce li se mama vratiti? Sigurna sam da on ni na sekunde nije pomislio na nas i ako jest, sigurno mu je neki novia utic ili neki novi prijatelj skrenuo pozornost.

Ta tri sata cinila su se duga. Tek sam sad nakon skoro 2 godine shvatila koliko se zapravo lako brinuti o samo jednom djetetu. 😀  To je ono , “kao da ga nemas”.  🙂 Nije bilo dreke, suza, natezanja oki igracki, guranja, zatvaranja vrata… Mir i tisina.  Maleni je imao sve igracke za sebe, mirno je sjedio na tepihu sa svojim komadom peciva i zabavljao se. Imao je i mamu cijelu za sebe i mislim da je to jako dobro shvatio.

Cijelo vrijeme me pogledavao prema vratima od sobe i zbunjeno me gledao kada bi usao , a u njoj nije bilo brata . Sigurno je i on shvatio da se nesto dogadja.

Maleni i ja smo bili medju prvima koji se dosli pokupiti naseg “skolarca”. On se bezbrizno igrao sa loptom sa ostalom djecom i smijao. Primjetila sam da ima hlacice koje sam jutros donijela u slucaju “nezgode” . I da, bila sam u pravu…Uz svu igru zaboravio je da mora ici na wc tako da se nas heroj prvi dan popisao u hlacice, ali Boze moj… Ima i gorih stvari 🙂

Cim nas je ugledao, odmah je doletio sa jos vecim smijehom i krenuo sa nama. Vidno umoram i iscrpljen jedva je docekao da dodjemo kuci, da prigli svog “zeca i psa” i da legne u svoj kreveti.

Nije puno pricao, on je inace tip djeteta iz kojeg moras rijeci izvlaciti tako da se sve svelo na to da je pojeo jabuku, popisao se i trazio vodu za piti, a onda je otisao na spavanje….i probudio se totalno razocaran . Kada sam ga pitala u cemu je problem, odgovorio mi je da on zeli sad u vrtic… 🙂

Drugi dan

Danas smo ga probudili nesto ranije da u miru moze popiti svoje mlijeko i da ga obucem bez stresiranja…Na kraju smo opet dosli na isto jer smo se u roku od 20 minuta nakon budjenja vec nasli u autu jer je gospodin mali zelio krenuti u vrtic jos u pidzami. 🙂

Tako smo i jutros krenuli sami nas dvoje, ovoga puta sa smijeskom i nesto opustenijim izrazima lica…

On vec zna put do vrtica tako da je on pokazivao kuda moram ici, a kada sam se u jednom trenutku okrenula sa autom jer nisam mogla naci parking , on je zabrinjavucaje zajaukao “oooo mammmaaa , ne idemo valjda kuci sad?!” 😛

Kao i jucer, cim su se vrata otvorila, odjurio je brzinom munje. Sustigla sam ga samo da mu papucice stavim na brzinu i pitam dali mora u wc 😛 i to je to. Nije me ni pogledao vec se bacio u istrazivanje sa svojim novim prijateljima.

Maleni i ja smo si priustili jedno relax jutro , kavica i fina peciva, mali shopping i topli rucak koji smo ponijeli kuci za sve nas kada pokupimo brata.

Sretan je bio i danas…ali umooooran. Toliko umoran da nije vise mogao stajati.

I danas sam izvlacila rijeci iz njega. Kaze da je opet jeo jabuku, da je drugi djecak jeo kekse, na moje pitanje zasto i on nije jeo keks, odgovrio je da nije htio. Sam je priznao da je napravio malo haosa i da ga je odgojiteljica zamolila da pospremi , sto je on slusao i pospremio. Kao prava mama, morala sam pitati dali se derala na njega ili je bila ljuta. Odlucno je odgovorio da nije , nego da mu je samo rekla da sredi malo 😛

Sretno nam bilo u ovoj novoj avanturi ❤