…kuc, kuc…

20638683_10214483114650792_9041188838339604342_n…kuc, kuc… Ja sam…

Ovo je vjerojatno bila naduza pauza bez pisanja do sada . Blog je i dalje bio uvijek u glavi no problem je kao i uvijek vrijeme i volja, ili bi imala jedno ili drugo, nikako zajedno.

Moram priznati da je svemu tome odmoglo i opce nezadovoljstvo sa vremenom i mjestom u kojem sam se nalazila. Dogodilo se puno stvari koje su negativno utjecale na mene i moje psihicko stanje i tek sada kada smo se rijesili svega vidim koliko sam zapravo bila nezadovljna u protekle dvije godine, a vrijeme od pocetka 2017. do sada je bilo zaista svakodnevni samar u facu i totalna depresija negdje duboko, duboko koja je pocela izlaziti van i vise je nisam mogla zataskati nikako.

Vrijeme je donijelo svoje i opce nezadovoljstvo koje nas je mucilo sto pojedinacno , sto kao cjelokupnu obitelj je postao pravi problem kojemu smo srecom nasli rijesenje iako je bilo dugo i iscrpno , no na kraju se sve se odigralo jako brzo , situacija se rijesila i kao sto sam napisala, tek sada zapravo vidim koliko sam bila nesretna.

Radi se o tome da smo napokon u kuci, u kuci u kojoj ne zivi nitko ispod ili iznad nas, nitko nas ne budi galamom ili koracima, nitko da nam budi djecu lupanjem u sitne nocne sate… Sve su to sitnice koje su se nakupile u starome stanu koji od staroga nije imao nista, naprotiv, ali se ocito stedjelo na materijalu pa bi svako susjedovo  da izvinete pisanje dolazilo do naseg stana iako smo zivjeli na zadnjem katu. I tako uz dana u dan, osjecaj kao da imas svog susjeda u stanu i osjecaj da ne zivis sam vec si bombardiran svakodnevno njeovim navikama, zaista jedna neuodna situacija za sve nas.

Koliko takve stvari mogu biti naporne i isrpljujuce zna samo onaj tko je probao i nama su dvije godine u takvoj sitaciji bile sasvim dovoljne.

San da napokon zivimo sami, san da imamo kucu je postajao sve jasniji i shvatili smo da je to nas sljedeci korak. Zapravo smo to trazili sve ove godine no nazalost nikada ga nismo mogli ostvariti iako je puno puta bilo jako blizu, a razocaranje nakon neuspjeha svaki puta sve vece.

Srecom, u najvecoj toj nekoj stisci, kada nismo vidjeli drugi izlaz osim cekati , pojavila se kucica koja je vec na samoj slici izgledala kao san ,no ja sam se bojala otici pogledati je jer sam tip osobe koja si napravi sto filmova u glavi i vec na pragu kuce vidi nas unutra i bojala sam se razocaranja da iskreno kazem i osjecaja koji sam prosla kada bi nam bas poput dima sva mastanja netko otpuhao u tren oka. Bojala sam se da ce za tu kucu izabrati neku drugu obitelj, a mi cemo i dalje, cekati, razocarani i u nezavidnoj situaciji.

A  dogodilo se zapravo sasvim suprotno na opce odusevljenje i ronila sam suze ionako kada su nam rekli da je nasa.

Znaci , jos jedna selidba sa dvoje djece, pakiraj, spremaj, koliko sam bila sretna toliko me je i izjedala nervoza i pitanja cinimo li dobru stvar. Pa glatko je nekako sve to proslo, mozda nesto ne valja, mozda cemo vidjeti tek kasnije, mozda nam skrivaju nesto…. Naravno da je sve to bilo u mojoj glavi i ovo je bio plod svih prethodnih negativnih iskustva. Sjecate se stana koji je nakon 2 mjeseca postao gradjevinska zona? 😦

Moj san da imamo kucicu, vrt i dvoriste se ostvario prije nesto od manje mjesec dana. Jos sam sva u euforiji no rotkvice rastu, mrkva izbija iz zemlje, salata je taman izasl! 😀

Isplanirala sam svaki metar ove kuce i polako je uredjujemo , sa puno ljubavi ovaj puta.

Prijasnje namjestanje stanova je bilo nekako povrsinski, bez emocija, radis to jer moras, ali ovaj puta je drugacije. Ovaj puta osjecam da je to to, ljubav na prvi pogled iako ova kuca nema nikakve veze sa prijasnjim super modernim stanom gdje je bilo sve novo, kuhinja opremljena kao da ce unutra snimati Master Chef… Ova kuca nema ni klimu, ni pec na paru, ni super frizider i zamrzivac, nema prostrane kuhinjske elemente i ladice ali ima ono nesto sto se meni svidja, ja osjecam da je ovo DOM. Osjecam toplinu, osjecam se sigurno i zasticeno, osjecam se kao da sam ovdje vec godinama. Doslovno smo se preporodili i osjecaj je neopisiv.

Tisucu sam puta zamisljala kako bi bilo lijepo da sa vama mogu podijeliti ove stvari, no vremena je uvijek bilo premalo, a volje za zivotom, kamo li pisanjem jos manje.

Priznajem da sam izbjegavala citati i kometare i poruke koje ste mi slali jer sam jednostavno zeljela otkaciti od svega, ionako sam znala da ce ovaj dan jednom doci, dan kada cu odluciti da je vrijeme za povratak i nastaviti gdje sam stala .

Jucer , nakon sto sam stavila klince na spavanje, osjetila da je to to, i da bi se moglo poceti sa pisanjem , no nisam otvorila laptop nego sam nastavila blejiti u televizor. A onda mi je zasvijetlio mobitel koji mi je davao notifikaciju da mama blogerica ima 20 osoba vise koje je slijede , unatoc ne pisanju i zapostavljanju bloga i hvala vam. 🙂

Mogla bih vam ispricati hrpu toga , o tome koliko sam novih stvari i proizvoda otkrila, o tome da je stigla hrpa hrvatskih proizvoda na testiranje tokom ovih mjeseci , no mozda je bolje da se zasutavim sada i da ovaj post bude samo objasnjenje zasto nisam pisala, a sa narednim cu postom krenuti kao da se nista nije dogodilo .

I zato vas molim komentare podrske u inbox i koju lijepu rijec za ovu mamu koja je napokon nasla mir 😉 ❤

 

 

Oglasi

One Reply to “…kuc, kuc…”

  1. Dobrodosli kuci!
    Drago mi je sto pocinjete novo poglavlje: salate i ljubimci, brckanje u dvoristu i istrazivanja po dvoristu gde niko ne mora da leluja oko dece. Kuca je blagoslov za dusu, i pored toga sto uvek ima nesto da se radi.
    Nadam se da cete dugo i puno uzivati u njoj!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s