…

Ljeto nam polako prolazi sto znaci da se polako brizi kraj bezbriznim i suncanim danima . Sve je to polako iza nas i ljeto je kao i uvijek proslo je prebrzo. Ni ne trepnes vec mu je kraj,  a zima cini se traje godinama jer pocne sa prvim kisama i tmurnim danima , a zavrsi cini se, svake godine sve kasnije.
Ovo je ljeto bilo nekako drugacije, ljepse i opustenije. Po prvi smo puta proveli ljetovanje opusteni , zabava je bila drugacija, dani ispunjeniji , totalno razliciti, igra je bila glavni zadatak, a smijeh glavni cilj. Ne kazem da sa devetim mjesecom i pocetkom skolske godine igra zavrsava, ali nazalost igra postaje ozbilnija jer vise nema spavanja do kasno i odlazaka na spavanje kada se vec trebalo spavati 3 sata ;), nema suncanja i brckanaj u bazenu, zujanja ko muhe bez glave, parkova u bilo koje doba dana.
Ove godine, igra postaj ozbiljnija jer nas malisan starta sa drugom godinom vrtica , drugom godinom koja je obavezna i “forsira” vrtic kao skolu, odnosno malisani su obavezni pohadjati vrtic svakodnevno od 9 – 15:30, a meni kao mami je to jako puno pogotovo jer on ima tek cetiri godine i forsirati ih i nabacivati im obaveze vec u tim godinama mi je previse. Imaju cijeli zivot ispred sebe da se brinu i da “moraju” raditi ono sto drugi zele, imaju cijeli zivot za skolovanje, posao i vjerujem da su ove njezne godine namjenjene igri i bezbriznosti .
Tako da se mi vec sad polako pripremamo sa time da se uskoro u vrticu ostaje cijeli dan, da tamo treba i spavati jer on jos i spava popodne svaki dan i sve se nekako nadam da ce proci sve laganini, bez suza .
A onda imam tu i manjeg koji ce mi sigurna sam biti u krizi non stop radi toga jer ne vidi brata. Vec smo ionako cijeli peti i sesti mjesec plakali i ronoli suze za njim svaki puta kada bi ga morali ostaviti. Ovo ljeto imali su “samo” jedno drugo i dijelili su sve medjusobno, voljeli se i tukli i mali je puno toga naucio od velikoga i jednako tako su puno toga naucili u zajednickoj igri i njihov odnos je poprimio jednu prekrasnu nijansu koju do nedavno nisam primjetila.

Ovo smo ljeto takodjer pokusali skinuti i pelenu, i jesmo na dva tjedna, a onda se gospodin mali predomislio i odlucio da je ipak bolje kada se za “pipi” ne mora moliti mami ili tatu da te odvedu, nego je ljepse samo rasiriti noge i obaviti to bilo gdje. Nikako ne mogu shvatiti zasto i zasto i ne mogu nista drugo napraviti osim hodati za njih i cistiti. Osjecaj je kao da imam malog psica u fazi odvikavanja od zapisavanja po stanu i moram vam reci da uopce nije ugodno pogotovo jer smo tu fazu davno prosli i jer sam je prekrizila vec , a sad se ponovo vracamo na isto i jos je gore. Strpljen – spasen ,kazu… Imamo jos mjesec dana kratkih hlacica pa se nadam da cemo to uspjeti rijesiti jer odvikavanje u hladnijim danima je puno teze nego u ljeti, ali naravno ne i nemoguce.

Znaci, klinci su narasli, stvari su jednostavnije, psihicki je teze jer se svakdonevno natjecu koji je jaci, bolji, koji jace gurne, pocupa za kosu i tako to, ali je ipak fizicki lakse i vjerojatno to i pokazujem pa me mozda zato uporno ispituju “Kad ce trece?” Moja faca nakon tog pitanja poprimi zelenu boju i mislim da je svima jasno ono sto mislim. Nisam rekla nikada “ne” za trece dijete ali odlucno kazem “Ne sada” jer dragi moji, imati dva hahara koji su totalno okrenuli tvoj zivot naglavacke, od kojeg jedan ni nakon skoro 3 godine ne spava , i misliti uz sve to na trece dijete, bilo bi zaista za medalju. Divim se mamama koje to mogu, ali je ne mogu, ne sada… Fizicki sam koliko toliko bolje jer nema nanasanja i nunanja i moja kicma koja je ionako “gdje je -tu je” zahvaljuje, spavam ako bude sve po planu 6-7 sati uz neka 2-3 budjenja i to je super za razliku od onoga sto smo prolazili. Psihicki je teze i u totalnom sam kolapsu jer znamo dobro koliko ljubavi, koliko strpljenja i stiskanja zubi je potrebno u zivotu jedne mame, pogotovo gdje su djeca toliko blizu sto se godina tice.

Jednostavno mi treba jedan period gdje cu se napokon moci posvetiti sebi, imati koji sat za sebe bez da se stavljam na zadnje mjesto jer su prioritet uvijek oni i mi kao obitelj. Jer ipak ja ipak sebi zelim jednako toliko dobro kao i njima, u teoriji je to jednostavno, u praksi puno teze.
Zanima me kakav ce mi zivot biti kada obojica krenu u vrtic/skolu, hoce li mi ovaj cijeli ritam faliti ili cu ga sa zadovoljstvom prekriziti sa spoznajom da sam u prve cetiri godine dala za njih najvise od sebe, trudila se iz dana u dan i svaki dan legla sa zadovoljstvom jer je dan bio ispunjen. Vjerujem da necu imati za nicim zaliti jer se trudim za njih vec od prve minute cim se dignem na noge i zavrsavam tek kad se navecer zatvore vrata njihovih soba. Razmisljam polako o poslu, o novim navikama, ljudima… Za koju godinu svatko od nas ce imati svoj novi put, put gdje vise necemo biti zajedno 24/24 i gdje ce mama nece vise biti najbolji prijatelj kada se ludira sa njima i ujedno i neprijatelj kada kori, odgojiteljica, kuharica, spremacica , ljubiti oguljena koljena i modrice na glavi… Oni ce biti veci, zreliji, ja i dalje njihova mama koja ih gleda kao male pilice, a oni puno veci, sa vecim krilima i zeljom za otkriti svijet..Pitam se jesam li spremna pustiti ih i kako cu se naviknuti na to. Pitajte me za koju godinu zelim li trece 😉

Mjesovita vrticka skupina

Ja sam bila sigurna da ce nasa djeca pohadjati one standardne vrtice, bas kao i mi nekada, no neugodno sam se iznenadila kada sam na upisu saznala da se radi o mjesovitoj grupi i da ce nas stariji sin biti najmladje dijete, dok ce najstarije dijete imati 6 godina.

Nikako to nisam mogla “probaviti” kako god sam se uvjeravala da ce sve to biti super i da nece biti nikakvih problema.

Vrtic zavrsava za tri tjedna i mogu vam reci da nekih velikih problema nije bilo, ali kada bi mogla birati da li da svoje dijete saljem u mjesovitu grupu ili u grupu gdje su djeca jednake dobi, sigurna sam da bi izabrala ovo drugo. Kako god to zvucalo pomalo sebicno, monotno i zaostalo jer znamo da je pravi hit ova mjesovita grupa i da se djeca puno bolje razvijaju uz pomoc odraslije djece. Sve to stoji ali…

Istina je da ima zasigurno puno vise pozitivnih stvari nego negativnih, to osobno mogu potvrditi, ali istina je i da su te neke negativne stvari kako god ih je bilo malo ostavile duboki trag na svima nama.

Radi se o tome da su se u grupi od dvadesetero djece nasli djecaci kojima je vrtic odavno postao dosadan, koji su tu jer moraju biti tu i zadnja im je godina i  jedina fora je bila zezati one manje od sebe. I medju tim manjima nasao se i nas sin i digla se tu velika buka jer se cini da se dugo vremena sve to kuhalo i vidjeli smo da nesto ne stima, a nismo znali u cemu je problem.

On se nikada nije bunio kada bi trebalo ici u vrtic, nikada nije plakao, protestirao i sve tu bili signali da stvari funkcioniraju vrlo dobro, sto mi je svakodnevno potvrdjivala i odgojiteljica, a vidjela sam i svojim ocima da zapravo ta grupa i nije toliko losa kako sam ja to sebi umisljala. Radi o timskom radu gdje svatko ima svoj zadatk , gdje se medjusobno pomaze i nema razlike izmedju malih i velikih osim u tome da veliki pomazu manjima oko oblacenja, cipela , igre itd.

Negdje prije 3 mjeseca poceli su neki sitni problemi koji su mi poceli ukazivati da nesto ne ide kako treba. Pocelo ja sa kidanjem noktica do krvi, odjednom bi njegov rucak slucajno zavrsio na njegovoj glavi jer je nekome slucajno pao tanjur njemu na glavu…hm…odjednom je poceo u noci mokriti u krevet sto se nikada nije dogodilo i od 7 noci jedva bi 3 prosle bez mokrenja, nakon cega bi uslijedio dolazak u nas krevet , ruzni snovi, nesanica ,strah, nervoza, a onda i prve prave suze prilikom odlaska u vrtic.

Nekoliko sam puta sudjelovala u konfliktu izmedju malih i velikih gdje bi veliki prijetili manjima da puste odredjenu igracku inace ce biti problema, gdje bi dolazilo do guranja i ruznih rijeci i kako god nemam nikakvo pravo da se mijesam u te stvari jer bi odgojiteljica trebala biti ta koja rijesava te probleme, odlucila sam reagirati i odgovoriti u ime ne samo svog sina nego i ostale manje djece.

Tjedni su prolazili , a situacija se nije mijenjala na bolje ali zato na gore i te kako. Kada bih ga upitala da li se sta dogadja, jasno bi mi dao do znanja da nema nikakvih problema i da ga ne tuce odredjeni djecak…hm..i to mi je bas bilo sumnjivo. Jer radi se o najgorem djecaku u grupi, ujedno i najstarijem i sa njim imaju groznih problema od kada pohadja vrtic.

Jednom sam se pred vrticem pojavila dobrih 20 minuta prije i gledala njihovu igru. Vidim svog sina kako se igra na klackalici, nakon cega odlazi u kucicu i za njim ulazi vec spomenuti djecak govoreci mu da mu je rekao vec sto puta da on tu ne smije uci , nakon cega slijedi udarac u ledja nogom i on je doslovno izletio iz kucice. Sok i nevjerica…

U tom sam trenutku postala divlja zvijer i malog bi kako god je necije dijete i kako god je samo dijete, doslovno katapultirala na mjesec tim istim udarcem i tom istom snagom kojom je on udario mog sina.

Pokusavala sam se pribrati i ostati na mjestu, nakon cega sam sve ispircala odgojiteljici koja naravno scenu nije vidjela, ali mi je potvrdila da se nazalost dogadja cesto. Kako reagirati u toj situaciji? Zadaviti nju? Jer njoj je to normalno, ona to radi i gleda godinama, a meni je ovo prvi puta i situacija nije bila ni malo ugodna.

Kasnije sam odlucila testirati svog sina i na pitanje da li ga netko , bilo tko danas udario odgovoarao bi : “Ne, nije me tukao …. (ime)”.

Tko zna cega sve ima tu i cega je sve bilo, ne zelim ni znati ali sam odlucila da je ovo zadnji put da se na moje dijete dize ruka. Pricekala sam da prodje vikend i u ponedjeljak sam ga ciste glave pozvala na stranu nakon sto sam dobila potvrdu da smijem to napraviti i odlucila popricati sa njime. On je samo dijete, vjerojatno dijete kojemu je dosadno, koje i kod kuce ima zasigurno problema jer situacija nije idilicna, to sam uspjela shvatiti i sama ali sam mu zeljela dati do znanja da se na mojem djetetu nema pravo izivljavati. Ja sam svjesna da necu moci cijeli zivot stititi svoju djecu, ali sada kada ima samo tri godine, imam potpuno pravo na to i tu mi nitko ne moze zamjeriti. Nisam se spustala na njegov nivo i ulazila mu u glavu uzimajuci u obzir da je on samo dijete, nisam jer on je otisao puno dalje i puno je napredniji za svoje godine i ako je sposoban korisititi neke rijeci i ima mozga za dijela koja radi , onda je sposoban razmijeti ono o cemu mu zelim pricati.  Bila sam jasna, glasna i odlucna. Kao sto se on prijetio njemu, prijetila sam se i ja , on mi se cerekao u facu , a ja se smirivala da ce vrijeme pokazati tko je pobijedio i bio bolji u prijetnjama.

Naravno da sam pobijedila ja i nisam nesto ponosna i sretna jer ljepse bi bilo da do toga nije moralo doci. Vjerojatno da nije bilo tog neugodnog perioda, nase bi iskustvo bilo sigurno puno ljepse i ugodnije iako kako god okrenete ta mala djecica se cijelo vrijeme osjecaju kao izgubljeni pilici u tim mjesovitim grupama sa vecom djecom. Neka se priviknu, kao sto se priviknuo moj i sretna sam , ali ima djece koja i dan danas placu i ne svidja im se sve to skupa jer nitko im ne posvecuje dovoljno paznje vec ih jednostavno sve strpaju u istu vrecu i mali iako nisu spremni za sve to -moraju, moraju raditi kao grupa, raditi sve sto rade veliki.

Moj sin je uvijek bio miran i smiren, nazalost sa djecom koja su 3 godine starija od njega naucio je toliko gluposti i bedastoca da nekad ne mogu vjerovati da je to moguce , pa se samo cudim i pitam se gdje je kraj. Ali sta je tu je, kao sto sam rekla , nije sve tako negativno, ima i lijepih stvari…

No da mi izvinete  ja sam ipak sretna sto je kraj svemu ovome za tri tjedna…

 

 

Dvogodisnjak na vidiku!!

Imati dvogodisnjaka u kuci je isto kao i miksati frape bez poklopca! Bas me lijepo nasmijala ova fraza  i definitivno je potpisujem od A-Z. Jos kad mu potpora bude i trogodisnjak koji hoda u vrtic pa tamo nauci sve moguce gluposti onda je to pun pogodak i spremanje, ciscenje i vileda u ruci od jutra do navecer je vasa sudbina, bas kao i moja 😉

Ali navikla sam se vec pa samo mrmljam sebi u bradu, proci ce…Proci ce i falit ce nam sve to.

Pa sam tako razmisljala kako se spasiti za party koji sam mislila prirediti kod kuce. Nista extra, u planu je bilo nekoliko prijatelja bake , tete, kumovi….i iiiii sestero djece. Najezila mi se kosa od same pomisli pa samo ipak rodjendan odlucili proslaviti van kuce, negdje gdje necu morati biti zandar i trcati za svima, izvlaciti ih iz skoljki ili vesmasine dok ostali nazdravljaju omeksivacem, gdje necu strepiti za svaki skok i dali ce nekome vaza sa granjem i povjesanim jajima pasti na glavu,  nego negdje gdje cu grickati cips sa Coca colom u casi kao i svi ostali dok se djeca zabavljaju.

I tako smo odlucili da nasa kuca ostane cista i netaknuta i da ce jedini nered biti kutije od poklona 😉

I iako zapravo zivimo i igrackama koje vrve na sve strane, opet se pitam i pitaju me , sto pokloniti dvogodisnjaku?

A tu je odgovor komplicirani jer imati dvogodisnjaka jedinca je sasvim razlicito od imati dvogodisnjaka koji ima starijeg brata. Jer dvogodisnjaci jedinci vole sve igracke, igraju se dan i noc, oni, igracka i samo oni. Dvogodisnjaci sa starijim bratom su sasvim drugacija “rasa” djeca jer oni jadni su nauceni da nista nije njihovo, cak ni igracke koje dobe nisu njihove i cesto se dogodi da oni moraju upitati starije da li se smiju igrati sa svojim igrackama. Ta se djeca zaigraju bas kao djeca prije 60 godina, sa jednim saraficem koji su nasli ispod trosjeda,sa komadicem tjestenine koji je pao na pod dok ste vecer prije pripremali veceru, sa slamcicom , komadicem kruha, naljepnicom koja je ostala na tepihu i vise se ne lijepi ali njima je zanimljiva i cesto im i to bude oduzeto iz ruke dok oni bez previse protestiranja nastavljaju svoju potragu za igrackama kojie su sve osim igracki. Kljucevi, odvijaci, stari lokot, kuhace, tave, zdjelice, torbice… I zapravo su te igracke one koje i ja najvise volim kad mu ih vidim u rukama. Jer svojim gestama imitira ono sto vidi oko sebe, imitira kako mama kuha, radi smoothie, pegla, imtira tatu kako prica na telefon, stavlja torbu i odlazi na posao… To su igracke koje jos vise poticu rad njihovih bistrih glavica.

I tako da mi je tesko odgovoriti sto da mu se donese za rodjendan , jer on je fazu beba- toodler sto se tice igracki preskocio jer se uvijek igrao sa igrackama od starijeg brat i uvijek je u koraku sa njim. Dok je stariji Ikeinu kuhinju dobio sa godinu i pol i tek tada poceo “kuhati”, mladji je to promatrao jos kad je puzao i cim se stavio na noge uhvatio se za nju i vise je nije pustao i dan danas je to najomiljenija igra.

Stvari koje svijetle , sviraju ga ne zanimaju previse. To je igra koja traje 5 minuta , a onda on krene po starome pa trazi olovke, listove, torbice za staviti na rame, baby phone koji koristi kao mobitel, tave da sprema tjesteninu kao sto to on kaze.

Moji zapravo imaju svega i kuca nam je puna igracki jer jedva smo se rijesili Bozica i bozicnih poklona i eto ti vec rodjendana, pa ce uskoro i drugi , tako da smo non stop u zacaranom krugu.

A ako i vi trazite nesto zanimljivo, a da nije tek plasticna igracka koja svijetli i koja ce nakon 2-3 dana zavrsiti u kutu, eto vam nekoliko ideja sto je kod nas trenutno u “modi” i sto je atrakcija svaki dan iako su igracke u kuci mjesecima.

Brio set , pruga i vlakovi

Ovo je meni jedan od najdrazih poklona, bozicni  poklon koji smo zapravo odlucili napraviti za obojicu.  Svatko od obitelji i prijatelja koji se ponudio da donese nesto djeci za Bozic je dobio sliku sa komadom koji nam fali da upotpunimo nasu prugu. Tako da su se kupovale rampe, kranovi, mostovi, lokomotive  i na Badnju smo noc nakon sto smo prikupili sve poklone, njih stavili na spavanje, a mi smo krenuli u izradu nase pruge. Na plocu od  1×1 metar smo zalijepili sve dijelove tako da ih ne mogu slomiti jer znamo dobro kolilko je njima zadovoljstvo unistiti nesto sto je trudom napravljeno 😀 Tako da smo na kraju sve to zapakirali i stavili pod bor i otvorili im na sam Bozic nakon sto su ustali. Bili su presretni i odusevljeni i ova pruga je i dan danas glavna atrakcija. Drzimo je na tepihu gdje je njihov kutak za igru, tako da je uvijek na vidljivom mjesti i uvijek spremna za igru…bas kao i kuhinja Ikea. 🙂

“Micro” romobil koji se moze koristiti vec od godinu dana u poziciji da dijete sijedi , a kasnije se pretvori u pravi romobil. Moji ih jednostavno obozavaju i to su pokloni koji zaista traju i mogu se korsiti godinama.Unatoc ovoj prekransoj ploci koji smo dobili za Bozic , mojima je i dalje zanimljivije crtati po zidovima iako bi ja rekla da je pun pogodak kao poklon za djecu od 2-3 godine pogotovo jer se na jednoj strani moze crtati kredama, a na drugoj flomasterima te lijepoti magneti.

Biciklic za ravnotezu marka “Puky” koji raste sa djetetom i koristi se do trece godine zivota. Imamo ga i ne koristimo 😀 Nas malisan ipak i dalje preferira kolica ili ruke , tako da ce biciklic pricekati ljeto kada ce napokon osvanuti nadamo se 😉

Pjescanik za koji ne trebate imati vrt nego ga komotno mozete smjestiti na balkon 😉

I jos nekoliko ideja 😉 Necete sigurno pogrijesiti sa auticima na guranje, pistama, satorima i lijepim sarenim knjigama 🙂

Jos jedna tocka na “i”…

Uz svoju sam djecicu naucila sto je bezgranicna ljubav, da je davati za djecu , a pritom oduzimati sebi prekrasan osjecaj, da je imati djecu, zdravu, prava privilegija.

Naucila sam da je uzvracanje ljubavi upakirano u dva samara koja ti dolete onako bezveze dok se ti topis poput maslaca pred njegovim plavim okicama, da je upravo iscupan pramen kose neizreceno “volim te puno”, da je jutarnja prolivena kava po trosjedu znak da vise nikad neces biti sam/a.

Sa djecom naucis gledati stvari sa druge perspektive , sa one perspektive sa koje nismo znali prije gledati. I poludis naravno na razlijanu kavu i tisucu smokija po tepihu i dok ti to skupljas on je vec cetkom za WC ocistio ves masinu i plocice usput. I zaurlas kada ti otvori lak za nokte, po mogucnosti onaj najdrazi se prelakira vrata ili udari cekicem u kuhinjski element i napravi rupu. I places ponekad u noci radi nespavanja, radi ustajanja, radi redovnog kmecanja cim sklopis oci i pitas se do kada… A onda svane jos jedno jutro i onako ga tolpog donese u krevet dok se on gura da ti bude sto blize, dok namjesta svoje nogice na tvoje jer voli spavati sa uzdignutim nogama, pomilujes ga po kosici i zahvalis nekome gore sto je tu i primjetis da raste jer mu u onom nasem krevetu treba sve vise mjesta, a mi se po rubovima madraca povjesali bas poput afingera samo da ne remetimo njegovu “komociju”.

Tu se do prije tjedan dana nasla i necija rukica koja bi svako jutro rastezala maminu majicu i trazila nesto svoje direkt iz ambalaze –  mamino mlijeko, uvijek savresn napitak, uvijek savrsene temperature , koje se nikad ne odbija.

To nam je mlijeko sluzilo kao utjeha, kao najbolji napitak za veselje, kao lijek za svaku bol… Prolazili smo bas ono sto sam prolazila sam starijim i jednako sam se veselila svakom mjesecu vise i nasem dojenackom stazu. Dogurali smo do brojkice 19. Tocno pola godine vise nego sto je to bilo sa starijim.

Prekid je uvijek tezak i ne sjeda nikako ni mami ni djetetu , ali nekako smo se bez previse rijeci, bez previse rastezanja odlucili na to….jer, nase su noci postale koma . 19 mjeseci ustajala svaku noc jer bi on uvijek nesto trazio i htio od mene, san nam je svima postao nedostizan luksuz. On se nikada nije uspavao sam, bez mene i bez dojenja i to je bio kljuc naseg problema kojeg ja nisam zeljela vidjeti jer nisam znala na koji nacin napraviti rez.

Nakon sto smo proveli mjesec iz pakla, nakon sto sam dala maximalno od sebe kao i svaki put, da mu ugodim, da se uspava na najljepsi moguci nacin i da trcim za svaki njegov “kme” u noci , odlucila sam napraviti rez jer smo poceli spavati jedva 7 sati sa 745268 budjenje,  donosenje u nas krevet vise nije bilo dovoljno i on bi jednostavno u 4 sata  ujutro odlucio ustati. Osim sto bi bio umoran, nervozan, dosadan sam sebi, ustao bi vidno umoran i kao da ga to mucilo. A mucilo je i nas…

I onda sam negdje proslog tjedna odlucila da je gotovo, onako egoisticno , sebicno, bas kao sto sam napravila to i sa prvim sinom kada sam shvatila da nam to dojenje remeti san svima i da je red da podvucemo crtu sad ili ce postati jos teze. Kap koja je prelila casu je bio i pregled kd pedijatra koji jako zagovara dojenje , ali mi je jasno dao do znanja da ako hocu spavati jer spavanje treba svima, prvenstveno nama, a onda njemu, da moram biti jasna i dosljedna u svojim ciljevima.

Pravila su bila jasna, nema vise uspavljivanja dojenjem, nema dojenje u noci i apravo je bilo lakse nego sto sam mislila.

Poceli smo tocno u petak , poceli smo sa dnevnim spavancem, a zavrsili sa vecernjim uspavljivanjem bez dojenja. Gledao me zbunjeno, tuzno i kao da mi je htio reci “Nemoj mi to raditi “, kada bi ga nakon 10 min sto mi je lezao u krilu poluuspavanog stavila u krevetic i izasla. Da je plakao pola sata sigurna sam da bi usla i vise nikada nebi ponovila to sto sam napravila, ali plac je trajao jedva 5 minuta, nakon cega je zaspao. Plakala sam i ja u dnevnoj sobi slusajuci njega jer sam znala koliko mu je to uspavljivanje drago i koliko mu znaci taj nas mali ritual, koji zaravo pokvari cijelu noc. Znala sam da je tosao “taj” trenutak i da kako god se osjecam lose, cinim dobru stvar za sve nas.

Danas je srijeda, znaci proslo je pet dana. Sa 5 minuta plakanja dosli smo na uspavljivanje bez plakanje. Vise bi ga nazvala protestiranjem kada ga stavim u krevetic. Spavanje se poboljsalo i vise nego sto sam ocekivala.

Prije bi legao oko 21- 21:30 i budjenje bi pocelo oko 23 i ja bi uvijek morala ulaziti u sobu, uzeti ga k nama i onda se tamo boriti s njim da se uspava. Spavanje do 5 ujutro bio bi pravi luksuz. Sada se na spavanje ide oko 20:30 i spava se cijelu noc. Trenutno je 7 sati, a on jos spava, a ja sam neznam nakon koliko mjeseci ustala prije njega, odmorena…. Probudi se nekoliko puta tokom noci, javi se ali se opet ponovo uspava bez da moram intervenirati.

Ono sto mi je najsmijesnije do sad je to da kad ga pitam hoce li mlijeko, okrene glavu na drugu stranu i sa namrgodjenom facom kaze “Neeee” Onako uvrijedjeno i ponosno. Nekad je jace od njega pa uzme, ali eto ima 2 dana kako nije sisao, vecinom uzme nakon budjenja ujutro. Uglavnom, odlucila sam dati mu ako zeli, ali samo po danu i samo kad je budan.

I tako mi zajednicki okrecemo jos jednu stranicu. Tko god je prestao dojiti, zna koliko je to tesko , mozda ne toliko za dijete koliko za mamu. I iako sam zapravo sretna jer napokon spavamo, negdje u dubini se osjeca lose radi svoje odluke, a onda se opet sjetim da sam bila 19 mjeseci na raspolaganju, da sam zrtvovala svoj san dok su druge mame iz parka nesmetano spavale i gledale me kao cudaka jer mi jos ne spavamo.

Nikada nisam rekla da je to radi dojenja, nekad bi slagala neku glupost, nisam zeljela da se drugi petljaju u nase stvari i da osudjuju jer ovdje jako malo mama doji, a jako puno ih na porodu odluci da ne zele dojiti bas zato da bi mogle spavati i jer je lakse gurnuti flasicu sa adaptiranim mlijekom.

Istina je da nas dojenje ne cini boljnim majkama, ali je takodjer istina da bas dojenje stvara jedan poseban odnos koji se sigurna sam pamti do kraja zivota. Moj plavi djecacic je sigurno vec zabravio za cim je plakao do prije par dana, ja cu tesko i polako… Moj plavi djecacic raste… Jos jedan…

Krpice tjesilice i plisanci za spavanje

Vjerojatno i vi imate uz sebe limace koji vuku za sobom svoje krpice, medvjedice, zeceve, lutke, za koje su vezani bas kao pupacnom vrpcom pa ih vode sa sobom i kad idu na wc, uredo rucaju sa vama za stolom, nekad ste im duzni natociti i sok i postaviti tanjur vise.

Sa prvim djetetom nismo jos poznavali te famozne krpice pa ih nismo ni kupovali niti koristili prva 3 mjeseca. Vecinom bi zaspao dirajuci nasu majicu. A onda su poceli nesto cesca nocna budjena pa sam u trazenju rjesenja naletjela na clanak u kojem je bilo navedeno da se bebi u krevetic stavi mamina majica ili neki predmet poput plisane igracke koja mirisi na mamu. I tako je jedna moja obicna majica postala njegov omiljen predmet za uspavljivanje, a posto mi naramenice na toj majici nisu davale neku sigurnost odlucili smo je zamijeniti jednom krpicom. On je bio premaleni da izabere pa smo to nedjeljno jutro to ucinili mi iizabrali tu famoznu krpicu -zeca. Taj mekani zeko je postao prava atrakcija. Nakon sto smo ga oprali, proveo je cijeli dan ispod moje majice kako bi dobio moj miris i od tad pa do prvog pranja je proslo punih 13 mjeseci. Zeko je bio uvijek sa nama i uvijek u njegovim rukicama. Pranje je bio pravi izazov i svaki puta kada bi ga odlucila staviti na pranje on bi imao histericne napadaje placa i ja bi ga morala vaditi iz masine. Za vrijeme spavanja takodjer nije bilo nemoguce oprati ga je spavao cvrsto priljubljen uz njega. A onda smo se nekako i priviknuli da zeko nije vise krem boje nego cokoladne, da vise nema lijep miris vec da zaudara, miris koji je njega smirivao i nekako nam je to postalo normalno.

A onda je jedno jutro potekla krv iz nosica i zeko je izgledao bas kao u nekom horor filmu i tu je pranje bilo potrebno jer vlazne maramice nisu mogle spasiti situaciju. Samo sto pranje nije imalo dobar kraj jer sam ga morala vaditi van prije centrifuge dok je on bespomocno urlao gledajuci u bubanj i onako mokrog ga ljubio, grlio i odnio na spavanje. Puno sam puta pozalila sto nismo odmah kupila dva, tako da uvijek imamo jedan u slucaju da se prvi zagubi, da se mora oprati…

Nakon ove situacije sa pranjem odlucila sam kupiti jos jednog zeca, istog u istoj trgovini no prodavac me samo milo pogledao i rekao “Zeko nazalost vise nije u prodaji , a ni ne proizvode ga vise…” OD SVIH ZIVOTINJA BAS ZECA!? Ok Keep Calm!

Pomirila sam se sa cinjenicom da repliku zeca vise nikad necemo imati , a onda sam u grupi u kojoj mi mame prodajemo i razmijenjujemo stvari od nase djece nasila na oglas gdje je jedna mama prodavala punu kutiju plisanaca i na dnu medju svim onim cupavim glavama koje su virile primjetila njega  – naseg zeca! Kontaktirala sam odmah mamu koja je stavila oglas i te iste veceri otisla po njega. Proslo je vise od godinu dana, on i dalje ceka svoj red u ladici, cist i mirisan…Nadam se da nam zamjena nikad nece zatrebati, ali neka se nadje 😉

A onda se pojavio PAS –  Ikein labrador kojeg smo kupili jer je bio lijep i sladak, no nas sincic dalje od zeca nije gledao. A onda ga jedne vecer zavolio i poceo mu je davati istu paznju kao i zecu i sada jedno bez drugog ne ide. Kud zec , tud i pas! Obavezno i njima moram davati sirupe, spremati merendu, posluziti sok, dati poljubac prije spavanja, kada su umorni i on ih stavi na spavanje, moramo ih pokriti, paziti da se ne sjedne na njih i prava je pobuna ako im se netko priblizi bez dozvole.

Sa mladjim sinom sam od prvog dana pokusavala sa krpicama, plisancima ali bez uspjeha, on to nije volio, ali je volio onu gazu koju bi ja prebacila preko ramena kada bi ga dojila i uvijek bi nasao ugao i vrpao bi po njemu palcem.

I tako je zavolio gazicu. Gazicu sa etiketom Aden+Anais koji ne obazava samo on vec i ja tako da imamo cijelu kolekciju malih , velikih, koristimo ih kao dekice, kao rucnike nakon kupanja, kao podloge kod presvlacenja kada smo van kuce, za prekrivanje kolica. Prekrasne velike i mekane gaze koje bi preporucila svakoj mami bez obzira ima li malu ili veliku djecicu.

Sada smo narucili i vrecu za spavanje od tog istog materijala koji njega smiruje i poludi od veselja doslovno kada ga osjeti pod prsticima. Preslatko mi je kada je vidi na podu pa se baci nja nju, veselo se smije i pokazuje svoje veselje sto je vidi. Gura nosic i lice u nju i trlja je po licu dok rukicama traze one vec istrosene i sazvakane etikete. Imamo ih barem 10 i njemu nije bitan koji je dizajn, dali su na gazici naslikane zirafe ili slonoci – bas je svejedno , bitno je da je tu etiketa za zvakanje, gnjecenje i smirivanje 😉
Tjesilice njima znace puno iako je za nas mozda samo jedan obican plisani medvjedic u pitanju. Njima taj medvjedic daje sigurnost, smiruje ih miris koji poznaju, pod prsticima osjete materijal koji im daje sigurnost.

Kada jos nisam bila mama, uvijek sam u cudu gledala u te poderane i prljave gazice na kojima bi obicno bila objesena duda, plisanci bez repa ili uha sa iskopanim okom i pitala se sto im roditelji ne kupe neku ljepsu krpicu ili novijeg medvjedica. Ali tek sada kao mama razumijem…  🙂

Svaka ta tjesilica ima svoju pricu, ima bezbroj poljubaca na njoj , zagraljala, samo ona ima privilegiju spavati pribljubljena da ni noc uz nasu djecicu i biti mazena i pazena , mjesecima, godinama… Citajuci razlicite clanke o slicnim temama naletjela sam na slike Katija Kemnitz koja je odlucila slikati medvjedice koji izgledaju iscrpljeno, tuzno i maltretirano, a zapravo su bili samo previse voljeni ❤

Co- sleeping ? Bed sharing?

Vjerojatno ste culi svi za ove izraze i sigurna sam da medju vama ima onih koji se protive tome iz nekih osobnoh razloga ali sam sigurna da ime vise onih koji zagovaraju zajednicko spavanje sa bebom i sami mogu reci da je to jedno predivno iskustvo koje prije ili poslije zavrsi, jer ruku na srce , nisam upoznala nikoga da ima 18 godina i da spava sa roditeljima. 😀 Na internetu ima prekrasnih tekstova o zajednickom spavanju sa djecom, o tome kako zajednicko spavanje utjece na bebe, mame, pomaze kod dojenja…

Ne mora uvijek roditelj biti onaj koji ne zeli svoj krevet dijeliti sa bebom , nego beba moze sama odluciti da nece spavati sa vama. Ja sam sa prvim sinom ostala sokirana kada mi je jasno davao do znanja da on zeli svoj krevetic, tad je imao tri mjeseca i uzivao je spavajuci sam iako sam ja zeljela da ostane u krevetu radi nocnih podoja. On zapravo nikada nije volio biti ni na rukama, na rukama bi plakao i bunio se te bi zadovoljsvo tek pokazao kad bi ga pustili na pod da se igra ili k’o bebicu na trosjed da lezi i gleda svoj svijet. Bio je uzasno nemiran u krevetu, mlatario bi skroz rukama, nogama, budio se stalno , a kada bi ga odnijela u krevetic – mir i tisina. Tako sam ja sa njegova 3 mjeseca odlucila da je vrijeme da ga premjestimo u njegovu sobicu i to mi je jako tesko palo. Po noci bi ustajala samo da ga nahranim ili ga u polusnu donijela u krevet i dala da sisa nekon cega bi gospodin jasno protestirao da zeli tamo odakale sam ga i donijela. Danas imamo vragolastog dvo i pol godisnjaka koji spava sam u svom kreveticu cijelu noc, nekada i po 15 satim u prosjeku 12 sati. Uspava se sam bez problema te za nocna budjenja neznamo hvala Bogu.

Moram priznati da sam nekako sa strahom prvih mjeseci govorila da spava sa nama, jer ljudi vole jako pametovati i osudjivati pa sam se naslusala toga kako cu se kajati jer nece nikad htjeti spavati sam i ostalih dusebriznih savjeta koji su me tada kao novopecenu mamu jako zbunjivali ali sam kao i uvijek radila ono sto mi govori srce te sam svoje malo cedo drzala uz sebe dok god je on to htio. Bitno je bilo da spavamo, nije bitno kako i gdje, mi smo uvijek spavali po noci i nakon dvoje djece i mjeseci grceva, zubica i onoga sto stize u paketu mi na prste jedne ruke mozemo izbrojiti koliko smo noci proveli budni. Vecinom bi im bila dovoljna moja ruka da se smire i da svi utonemo u san.

Manji je mazen i pazen , u njemu uzivam toliko da je to rijecima tesko opisati, a uziva i on , vecinom ga ljubakam non stop i tako mi je mali iako cemo sljedeci mjesec puhati prvu svijecicu. Sa drugim djetetom je hrpa stvari laksa, bas uzivam uz dana u dan gledajuci ga kako raste i vec znam sto stize nakon nekog novog koraka te nema nekih pitanja u glavi, jeli dobro da radi ovo sta radi, mozda nije dobro sto ne radi ono sto drugi rade… Odavno sam stala na kraj usporedjivanjima, glupim pitanjima, trazenju odgovora na Googlu 😀 Jednostavno uzivamo u njemu…

A on je zapravo maza, od rodjenja, volio je uvijek kontakt, mir, ruke, pjevanje….Pa ja mu i dan danas pjevam prije uspavljivanja dok mi kicma ostaje na parketu od njegove tezine, ali svaki novi dan je bolji i svaki novi dan smo blizi nekom mom cilju, On se za razliku od brata ne zna uspavati sam, zaspi ili sisajuci ili na rukama. Znaci uz” Zeko i potocic” napravim dva , tri kruga po sobi i on “kapne”. Po danu spava tri puta i sva tri puta u svom kreveticu . Cetvrti spavanac je definitivan i tad slijedi nas mali ritual pred spavanje i krevetic. Odspava sam do jedan ili dva u noci, nekada i ranije ovisi kakav je dan bio i muci li ga sto , a onda ga nakon prvog budjenja selim sebi u krevet. Moram priznati da nekad cekam hoce li se probuditi i sve se nesto namjestam kao kokos na jajima jer meni je zapravo tesko zaspati bez njega.

Jasno sam govorila o tome da ne moze, nezna i ne zeli zaspati bez mene, prakticirala savjete, ostavljala ga plakati u mraku, uz lampicu, uz muziku, uz moju majicu , a srce mi se cijepalo na dva dijela dok mi gledala televizor  i pravila se kao da se tamo u sobi  nista ne dogadja. Krivila sam sama sebe da sam ga ja tako naucila jer sa prvim nisam imala tih problema. A onda sam jednostavno sa njegovih 7 mjeseci digla ruke, digla ruke i odlucila da ce njegovo mjesto za spavanje postati i ostati tamo gdje spava najbolje, a to je uz mene….  Tamo gdje je spavao od pocetka.

Sa njim je nestao strah od recenice “spava sa nama” jer jeto bilo toliko prirodno i spontano da me vise tudji komentari nisu ni zanimali i ne zanimaju me. On nije ni jednom odspavao cijelu noc u komadu, a ni jednu cijelu noc u kreveticu, ni jednom nije zaspao sam i vjerojatno ni nece uskoro i ne brinem se oko toga. Nije prosla ni jedna noc, a da se ne budi radi sisanja iako to nije potreba za hranom nego samo da se uvjeri da sam tu. Radim ono sto mi se cini da je ok i ne zalim za nicim. Oni rastu, a ja bi se za koju godinu mogla pojesti od tuge sto nisam uzivala u djeci dok sam mogla nego sam ih pomocu raznih metoda “ucila kako se spava”.

Nema mi ljepseg nego kad se po noci stisne meni u krilo, iako spavam jasno mogu osjetiti miris njegove mekane kosice uz koji zaboravis na sve, miris djeteta, smijeha i mira, tad onako u polusnu stisnem njegovu nozicu broj 20 i zaspim u sekundi.

Budim se sa podocnjacima, sa iskrivljenom kicmom i zalezanom rukom, spavam samo na jednoj strani da bi on imao sto vise mjesta, muz spava na trosjedu u zadnje vrijeme… Co sleeping donosi puno toga lijepoga , ali i nekih negativnih stvari koje na srecu prodju kroz koji mjesec , godinu, dvije? Neznam zaista ali znam da je co sleeping faza koja ce sigurno proci brzo i da ce nas krevet biti mjesto gdje cu vjerojatno uvijek otvorenih ruku docekati necije nozice sto tapkaju u noci trazeci sigurnost i mir, bas tamo gdje su bili mazeni i pazeni prvih dana svog zivota , gdje je mama osluskivala svaki udisaj izdisaj, drzala njihove sitne prstice u svojoj ruci uvjeravajuci se da sve ovo nije san…

Terrible two

Neznam tocno jeli bila subota ili nedjelja, dan kada se nas mali plavooki djecacic pretvorio u vragolastog Denisa i tog smo dana duboko zakoracili u fazu “Terrible Two”. Pa eto , imamo i mi UZASNOG DVOGODISNJAKA! Nisam vjerovala da ce me vise psihicki i fizicki iscrpiti on vec beba od 5 mjeseci. Kad spojim to dvoje , zapocnem i zavrsim dan sa njih dvoje bez da sam se i 5 min odljepila od jednog ili od drugog, doslovno hodam na sve cetiri od umora. Vise onog psihickog umora vec fizickog.

Od faze dobrica koja bude gdje ga stavis pretovrio se u cendravo deriste koje voli svoje neke navike koje nikako ne treba “dirati”, kojemu vec dan zapocne lose ako vidi brata na “njegovom” djelu trosjeda gdje on pije mlijeko kad se probudi, tako da manjeg na prvi urlik iz sobe i znaka da je nas “napaceni” budan i da dolazi medju nas, brze bolje micem sa trosjeda…i do 2 metra dalje nebi li zaradio koji namjerno slucajni udarac u glavu . Popije se tako to famozno mlijeko uz crtice i to je nekih 5-7 minuta tisine , a ona zapocinje nas dan . Dan koji se sastoji od plakanja, vristanja, cendranja, lupanja glavom o zid, stol, glava o glavu moju ili tatinu, grebanje, udaranje,  bacanje igracki , bacanje sa trosjeda, stolice, famozne rijeci NE, nemoj mu se obracati, nemoj slucajno promijeniti pelenu pogotov ako je ukakan, nemoj slucajno da proba nesto novo… Jos uvijek se sjecam one scene sa njegovog rodjendana kada smo svi pjevali NJEMU i cekali da puhne svijecicu , a on je tati opalio samar , a onda je pokusao i meni sto se sve jasno vidi na videu.  Neznam kako smo se uspjeli nastaviti smijati nakon toga i kako mu glava nije zavrsila u onoj torti 😀 Moja samokontrola da se smirim i ne dozivljavam ga te mu pokusam skrenuti pozornost rijetko kada upali jer on svojim postupcima zna izvuci i onaj najdeblji zivac i tad slijedi moje urlikanje na koje se ne ponosim ali jednostavno bude jace od mene.

Neki dan je i uslijedila kazna po vrtickom sistemu. U “cosak” na onoliko minuta koliko imas godina. Tako da je brzinom munje nekon jedne od scena letio u krevetic i gle cuda, smirio se nakon 2 minute. Duze ga nebi ni ostavila ali barem je shvatio da je pretjerao…ili barem ja tako mislim. Vecinom nakon tih scena osjecam griznju savjest, nekad u ogromnim kolicinama i jako tesko se borim sa time. Najintenzivniji su vikendi. Tada prisutnost tate kojeg ostalim danima nema na “raspolaganju ” cijeli dan , pogorsa ionaku tesko situaciju. Tada je plac dupli, jadanje trostruko, zivci tanji da tanji ne mogu biti i moj jedini izlaz je ponedjeljak. Danas je ponedjeljak i vikend nema nikakve veze sa njime. Kada stavim na vagu, nas “Denis” je vise bolji nego los, vise dobrica nego zlocko i mozda sam samo ja odabrala krivi dan da krenem pisati post. Da sam pisala srijedom vjerujem da bi napisala puno ljepsih stvari i ovaj pocetni tekst uopce nebi bio u ovome postu, ali sta cu kad mi je vikend jos tako svjezi u memoriji 😛 No, nije sad da ga mislim hvaliti, ja sam odlucila da ga ne hvalim vise i ipak na kraju krajeva , kada smo sami nas troje uspijemo izaci na kraj nekako i kao sto bi moja mama rekla za mladjeg brata koji izvodi jednu za drugom ” Pa dobar je on…”

Kada smo sami zna da je mama uvijek u pravu, bas kao jutros kada je slomio nocnu lampicu, kada se zalijao sokom, srusio na sebe papire i napravio jos hrpu glupostu. Tada shvati da bi bilo bolje da je mamu slusao , ali shvati to prekasno… Nekada popustim i ja, moram jer inace igra nebi bila zanimljiva. Ne mogu uvijek biti “azdaja” i ona koja se dere, tjera u kut i daje po guzici prema zaslugama. Vise puta sam ona koja se pravi da ne vidi, koja sama sebe tjesi da ce proci i to, koja umjesto u njega kada pravi neku ludariju gleda u onaj mali petomjesecni smotuljak u svome krilu i pusta da stariji napravi nesto sto ce ga tog trena usreciti. Ja cu ionako pocistiti, pospremiti, bas kao i uvijek. Tome sluzi mama…

Iako je pravi pravcati nepodnosljivi dvogodisnjak , ja u ovome trenutku osjecam kako mi vrijeme leti pred ocima i kako on vise nije beba, vise ne mogu manipulirti njime kako ja zelim , poljubiti ga i stisnuti sebi kada mi se prohtje…a tako bi nekad htjela i ne mogu se pomiriti da on zapravo odrasta. Ali zato onog mladjeg medvjedica izgnjavim, izljubim i svasta nesto prije nego mi i on u potpunosti zabrani da mu se priblizavam osim ako mu necu pomoci da smislu jos jednu od ludarija koje je naumio.

Eh da…samo faza…kazu…

5 minuta za bebe

Upravo gledam Dobro jutro Hrvatska i bas mi je drago sto svako jutro posvete nekoliko minuta bebema i djeci. Tako su neki dan pricali o odvikavanju djece od pelena i iako sam mislila da sve znam o tome, cula sam jos puno korisnih  savjeta  koje cu sigurno primijeniti za koji mjesec 😉

Trenutno tema su grcevi  – jezim se od te rijeci i iskreno vise volim pojam “Vecernja nervoza”. Pricaju o onome sto smo vecinom svi prosli i cini mi se da je taj grozan period tik iza nas, a istovremeno i ispred nas jer nas uskoro ceka ponovo iako se od srca nadam da ce nas zaobici ovoga puta.

O grcevima sam vec pisala, ali ta tema je toliko trazena i izlizana da iskreno nikad nije na odmet napisati ponovo nekoliko rijeci. Pa tako trenutno pricaju o pozicijama nosenja beba za vrijeme grceva, odnosno drzanja bebe potrbuske na rukama sa rukom koja blago pritisce trbuscic te kontakt koza uz kozu da beba osjeti toplinu naseg tijela. Nasem pilicu je najlakse bilo kada bi mu skinuli pelenu, tad bi se smirio i veselo mlatio nogicama dok bi ga ja uz to pokusavala masirati i nekako isjtjerati taj zrak van. Osim toga pomaze i topli jastucic na trbuscicu , ali ipak ona najvaznije je mir mame i tate. Drzati se pod kontrolom i ne otici u paniku nakon sati plakanja je jako tesko. Ja se osobno sjecam da sam se jezila kada bi dolazilo 18 sati popodne jer bi tad poceo nas tulum i iako maleni nije imao nikakve pretjerane grceve jer nije plakao satima i satima, svejedno mi je tih sat-dva dnevno bilo dovoljno jer mi ga mucno bilo gledati u takvom stanju.

Upravo su spomenuli da buka koju proizvodi busilica na cesti za lomljene asfalta ima jacinu zvuka od 100 decibela, a bebin plac za vrijeme grceva dolazi cak do 106. Wow!

Ono sto nisu spomenuli i sto se rijetko gdje spominje je alternativna medicina, odnosno osteopatija i pranoterapija i odlucila sam da cu sa drugom bebicom poceti sa tretmani cim vidim da smo u fazi grceva. Dovoljna su 2-3 tretmana da bi se stanje smirilo i vratilo u normalu. Ono sto nisam znala , a saznala sam nedavno da je period grceva kljucni za daljnje spavanje po noci. Bebe koje nisu imale grceve bolje spavaju od onih koje su patile od njih.

Ako vas zanima, sutra se odrzava radionica za bebe sa grcevima u Zagrebu, detaljnije info mozete naci sigurno na Facebook stranici emisije 😉 Radionica je besplatna!

:)

Evo ponovo malo slika od proslog tjedna.

Prosli tjedan nije bio nista posebniji od svih ostalih, i osim sto sam svoju dijetu ugrozavala svakakvim delicijama i svako jutro stajala na vagu sa strahom, ipak sam uspjela odrzati kilazu koja je bila…taj dan kog gnekologinje kada mi je rekla da sam nakupila previse za svoje tjedne. Tako su se tjedan dane jele samo zelene stvari, a onda sam udarila po bureku sa sirom, nasla Riki cokoladu u trgovini pa je ubila pola, radila isti dan buhtle punjenje Nutellom, sljedeci dan Mc’Donalds…Koma ziva al izvukla sam zivu glavu 😀

Bozic nam je tu, a meni se nekako sve cini prerano, valjda se ne zelim priznati da vrijeme leti prebrzo. Ufff… Trgovine su vec u punom Bozicnom jeku, igracke u prvom planu, cendrajuca djeca sa mamama i tatamam ispred prekrasnih izloga koji mame da se kupi nesto i privlace zaljubljene djecje oci. No ipak, nasem pilicu su zanimljivija svijetla, lampice sto bljeste, mijenjaju boje…Jucer sam ga izvela u jedan trgovacki centra da vidim kako ce se ponasati sa bozicnim jelkama i na moje opce zadovoljstvo nije je ni pogledao, ali to ne znaci da ce nas bor biti isto netaknuti. 😀  Nekako imam osjecaj da ce taj isti bor biti vise u vodoravnom nego u okomitom polozaju 😀 Ali to me svejedno nece sprijeciti da ga ne stavimo i unesemo dasak svjetlosti u nas dom. Jedva cekam…Ja doslovno oboazavm Bozic na sve moguce nacine.

Pa tako smo poceli i sa prvim sitnicama. Pocnem uvijek od bozicnih salveta , a zavsim na kutijama za kekse i totalnom ludilu u pecenju, ukrasavanju, kao da radim u Bijeloj kuci. 😀 Ali to me veseli, sitnice su to koje se radje jednom u godini i rade sa sa posebnom ljubavi i uzitkom. I jedva cekam onaj dan kada cu sa svojom djecicom moci raditi te iste kekse i bit ce sigurno jos bolji i ukusniji, punjeni ljubavlju umjesto Nutelle 😀

 

 

 

 

Malo o proizvodima

Ovih smo dana malo “zujali” po trgovinama i kao i uvijek – maleni uvijek najbolje prodje . U H&M doslovno izgubim glavu, obozavam tu trgovinu i  djecji odjel mi je jedan od drazih od kad sam mama. Mogla bi satima gledati u one malene prekrasne krpice , a o kupovanju da ne govorim, pa da se uvijek moram strogo kontrolirati i dobro promisliti sto mu treba , a sto ne. 😀 Moram priznati da sam opasno pocela mjerkati i one mini krpice, velicine 50 i ne mogu vjerovati da cu za koji mjesec krenuti opet od 0. Nije doslovno od nule jer imam vec dobru bazu  i jos sam friska u svemu , ali svaki pocetak je drugaciji i poseban unatoc nasem iskustvu. Pa mi tako malo leptirici u trbuhu zatrepere svaki puta kada vidim one male kompletice, mekane carapice,  kapice i sve grizem nokte i razmisljam – uzeti ili ne? Jucer sam tako kupila dva para hlacica, nisam jednostavno mogla odoljeti. Cudno mi je kupovati nesto sto nije za veceg malisu, ali priviknut cu se uskoro 😀

Maleni je ovih dana dobio neki cudan osip po licu, vise kao veliki lisajevi po obrazima sto do sad nije imao. Kozda je na dodir hrapava i suha, a obrazi crveniji nego inace. Od hrane nismo uvodili nista novo, pa mi je na pamet palo da bi ta reakcija mogla biti od vjetra i hladnoce iako uvijek stavljamo Cold kremicu prije izlaska. Posto nisam mogla naci Bübchen Wind&Wetter kremicu koju uvijek koristimo , a zavrsili smo je ovih dana odlucila sam se za Weledinu od nevena koja stiti i hidratizira.

Nisam znala dali da uzmem tu zutu ili u verziji bez parfema koja je bila nesto skuplja, ipak sam se odlucila za tu zutu . Nije radi toga da ustedim, nego volim one baby mirise kremica i sampona. Nazalost , neugidno sam se razocarala kad sam je isprobavala jer imas bas jak i meni pomalo neugodan miris nevena. Srecom, miris se osjeti jako samo prvih nekoliko minuta, a kasnije nestane. Za sad mu je stavljam nekoliko puta na dan i moram priznati da se stanje malo popravilo iako ce trebati jos vremena, pogotov jer konstantno izlazimo, a hladnoca cini svoje, pogotovo njemu sto je osjetljiv oduvijek.

Sve u svemu, osim mirisa, nisam nasla nikakvih drugih negativnosti. Dovoljna je jako mala kolicina za cijelo bebino lice jer je dosta masna iako se upije nakon nekoliko minuta i srecom ne ostavlja mastan trag koji ostaje  jos satima kao sto mi se to dogodilo sa Nivea baby kremom . Nju cu definitivno iskoristiti za nesto drugo jer je previse teska i ljepljiva na licu sto mi se nikako ne svidja.

Trenutno sam zavrsila dva proizvoda. Prvi je Bübchen baby krema za lice koju sam gore spomenula i Oxyplastine krema za guzu.

Sa oba proizvoda sam totalno zadovoljna i od ocjene 1-5, oboje zasluzuju cistu peticu. 

Oxyplastine sam otkrila kada je maleni imao oko 6 mjeseci i “zaradio” grozan pelenski osip radi zubica i proljeva koji su se pojavili istovremeno. Do tad sam koristila Mustelinu kremicu koja je takdjer odlicna ali tada nije bila dovoljno jaka da zastiti ionaku nagrizlu kozu. Bio mi je to grozan period jer sam ga mijenjala svakih sat vremena, odnosno nakon svakog pisanja, ostavljala ga bez pelene da se koza prozraci, koristila baby pudere, potrosila novce na barem 5 vrsta razlicith krema ali nista. Cak sam narucila i Pavlovicevu iz Hrvatske koja nazalost nije pomogla.

A onda sam slucajno otkrila ovu kremu i bio je to pravi preporod za kozu. Zaista cudno ali nakon samo jednog nanosenja kreme, crvenilo je nestalo , a nakon 2 dana uopce ga nije bilo. Sve ranice koje su se pojavile i bile tu danima nestale su bez ikakvih problema i ostala je samo njezna i zdrava koza. I od tad je koristimo uvijek. Nekad se zadesi da tolkom dana stavim Mustellinu ako mi ova druga nije pri ruci i koza bude lijepa, ali cim primjetim prvo crvenilo odmah posezem za Oxy koja spasava stvar u tren oka. Obavezno je stavljam prije spavanja kada pelena ostaje cijelu noc i ujutro doslovno pliva u njoj, ali koza svejedno ostane suha 🙂

Osim sto stiti kozu i blokira prodiranje mokrace, pospjesuje zarastanje ranica i sprjecava crvenilo.

Dolazi u pakiranju od 75 grama ili 120 grama. Ja kupujem uvijek onu manju samo iz razloga sto krema zaista traje dugo (ona manja mi traje barem 3 mjeseca uz svakodnevnu primjenu barem 2 x na dan ) i posto je ambalaza metalna dosta se osteti i popuca nakon mjesec, dva pa krema izlazi na sve strane,  a onda kreme buda po svuda i gotovo ju je nemoguce skinuti.  Rijesenje bi bilo staviti je u neku teglicu , ali to mi bas i nije higijenski.  Toplo preporucujem!

(o proizvodima koje vidite gore na prvoj slici cu vam pisati ovih dana 😉 )