Rastemo…

Kada sam vidjela u sto se pretvorilo ono malo zrno graska od prije 5 tjedana, zaista mogu reci da vjerujem u cuda!

Jucer navecer nisam mogla zaspati od uzbudnjena, pa sam vrtila filmice na youtube trazeci snimke ekografija od 13 tjedana . Kao da mi je prvi puta i kao da nisam sve to prolazila do prosle godine 🙂

Maleno tjelesce izvijalo se mlatarilo rukicama dok je dr. pokusavala izmjeriti rukice i nogice i napraviti mi koju lijepu slike…za tatu koji nazalost nije bio sama nama. U trenutku “klika” , cudo malo bi se pomaknulo i pokazalo nam ledja, pa guzu, pa rukice na guzi, glavica medju nogama, noge oko glave i tako u krug. Smijala sam se prisjecajuci se naseg plavog djecacica koji nam je isto to radio i zbog toga se doktorica nekad i mrstila i mi bili cesto tuzni jer spol nismo vidjeli jako dugo, a uzbudjenje kada je doslo vrijeme za 3D ultrazvuk je splasnulo onog trena kada nam je odlucio okrenuti ledja i ostao je tako u toj poziciji cijelo vrijeme. 🙂

Imam osjecaj da nas sve to ceka i u ovoj trudnoci iako je najbitnije da je bebica dobro. Jos cemo tako 2 mjeseca zivjeti u neizvjesnosti i neznam kako cu uspjeti. Preduga mi je to pauza i sigurna sam da cu smisliti neku “osmu bolest” samo da me uzme jos u listopadu 🙂

Usla sam zaista hrabra i odlucila sam da nema plakanja. I nisam sve do kad se na crno bijelom ekranu nije pojavio profil lica malog cuda i u njemu sam ugledala lice naseg malenog andjela, isti nosic, isto celo….

5 tjedana od zadnjeg pregleda zivjela sam zbunjeno, nisam bila sigurna sto osjecam prema malome cudu u sebi, neki mix ludih emocija, srece,  nostalgije, brige , osjecaja griznje savjesti prema malenome kraj sebe… Ali  moram priznati da se nakon te slike puno toga promijenilo i da je sa suzom koja je kliznula i izdala me dok je srce ludjacki zakucalo nesto puklo u meni i moram vam priznati da se ponovo zaljubljujem…. Mislila sam da nije moguce da se ponovi sve ono sto sam vec prozivjela, ali ponavlja se…. Dok su rukice veselo mlatile, nogice se rastezale , a glavica se veselo okretala osjetila sam da je ovo malo cudo nesto samo nase i bit ce to opet kao i prvi puta…ljubav na prvi pogled.

 

…o jednom trbuhu

Sjecam se dobro prosle godine, vruchi ljetnih dana provedenih na trosjedu pred telvizorom, citanje knjiga o bebama, ruke na trbuhu ispod koje se iz dana u dan radjao novi zivot, a meni nije preostajalo nista drugo osim zamisljati te, traziti, mastati i sanjati kakav si. Zamisljala sam te bas onakvog kakav si sad, nebesko plave oci, maleni nosic, smijesak koji popravlja dane , ali toliko savrsenstva i toliko ljubavi nisam nikako mogla zamisliti, tako dugo dok te nisam uzela u svoje ruke.

Fali taj trbuh, fali onaj osjecaj u njemu kada su sebi nosis zivot, kada ti je najveca nagrada za “najam” namjestanje, udarci ili stucanje,toliko emocija i srece, a sada i tuge istovremeno jer to je vrijeme iza nas, neponovljivo, posebno i jedinstveno gdje se uz novi zivot  mjenjamo i mi, postajemo strasna straza koja cuva svoje,  opasne lavice njeznog dodira koje stite svoje mladunce u sebi, kada sa nestrpljenjem ocekujemo bol koja oduzima dah, kada ti se od straha tresu koljena, kada se pojavi bol da zelis vristati dok dajes zivot i kada ga onako iscrpljena i na rubu snaga gledas kako spava i bojis se zatvoriti oci jer bi mogla propustiti nesto, kao ces sa otvaranjem ociju shvatiti da je sve bio san, iz kojeg se ne zelis probuditi.

…ostalo je nesto viska koze, misici koji i dalje bole i nakon skoro godinu dana, pokoja strija i ruka koja se i dalje nadje na trbuhu dok silazim po stepenicama, onako iz navike, kako sam to radila 9 mjeseci, ali tebe vise nema unutra vec veselo trcis. Znam da ovo samo mame razumiju…

Dan kad smo se ponovo rodili…

Vec dugo razmisljam podijeliti pricu sa poroda ali nikako da nadjem dovoljno vremena da napisem sve to i nekako skratim u sto manje recenica one sve osjecaje, emocije, strah, ljubav… Tesko je bilo i stvari se zaborave, tako kazu…ali neznam zasto se ja onda sjecam svakog detalje i svake sekunde i pamtim taj dan ne samo kako rodjenje nase bebe, vec i ponovo rodjenje nas dvoje… Dan kad smo se ponovo rodili, netko po prvi puta, a nas dvoje po drugi puta 🙂

Pa eto pricice, kopirane, napisane tek tjedan dana od poroda, kada je sve bilo jos svjeze sa slikama pred ocima, suzom u oku…

“Bojala sam se trudnoce…nekad…i poroda..nekad…A onda je dosao on, to malo zrno graska isprintan na crno bijelom papiru i spoznaja da cu postati mama, i tog trena je svaki strah nestao.…9 predivnih mjeseci, moja ruka na trbuhu, necija nemirna guzica pod njom  

Stize nam i sedmi mjesec i fali malo do poroda. Sada vise nisam spremna, bojim se, panika me hvata al znam da ja to mogu. Ne bojim se onoga kasnije kad se jednom rodi, bojim se poroda toliko da mi izaziva mucninu i zato ne razmisljam puno o tome ali i dalje uredno citam “price sa poroda” i cmoljim svaki put kada jedna zavrsi i pitam se kakva ce biti moja…

Termin se opasno priblizavao i svaka nova bol u tijelu bila bi signal da je dosao taj dan… A onda je zaista dosao, tri dana prije termina. Cudni bolovi, nervoza, plac…neki novi signali koje do sad nisam primjecivala. Uredno sam prekontrolirala jos jednom torbu, duboko udahnula, okinula zadnju sliku trbuha  i uvjerila sama sebe da ja to mogu. 
Nakon 2 dana uzastopnih trudova javljam se ginkologinji dan prije termina. Dolazim sa trudovima na pet minuta koji me motaju u dva dijela i svaki je sve bolniji.

Sjecam se jos uvijek lica prolaznika kada sam izasla iz auta ispred bolnice dok je mm parkirao auto i tog trena sam se nasla u trudu. Bez oslonca, sa torbom u ruci, pred hrpom ljudi koji su me gledali jer je bilo ocigledno sto prozivljavam… Muko moja prijedi na drugoga!!

Ginekologinja me doceukuje sa osmijehom koji bi joj jednim samarom skinula sa lica, ali nije zena kriva, ali zasto se smije, a zna kako mi je?  Docekuje me “predivna” vijest  : Otvorena samo centimentar-dva i sigurna sam da je taj “dva” rekla tek toliko da se bolje osjecam. Jedino sto se piitam tog trena je – koliko boli kada dodje do 10 i sad sam sigurna da ja to necu moci. 
I prva suza je pala . Shrvana bolom , nervozna, nespremna i totalno iscrpljena radi prethodna dva dana  urlicem u liftu na putu do bolnice i mrzim cijeli svijet.
Salju me na CTG , opet sa podsmijehom  i ostavljaju tako u sobi sat vremena nakon cega u jednom trenutku slijedi panika. Jedna od babica primjecuje da sam doslovno “pozelenila” i da se gubim ! Ajd hvala Bogu da je netko primjetio da cu riknuti uskoro prikopcana na te sprave.  Trudovi me sibaju svaku minutu i ja vise niceg nisam svijesna, pregledavaju me i odjednom ctg stane , pisti, crveno svijetlo gori, hrpa ljudi oko mene, osjecam bol u ruci i hladnu tekucinu kako prolazi, trazim muzeve oci i vidim ih….uplasene. Nesto ne stima, bebino srce je palo na 60 otkucaja, mjenjaju mi poziciju, stavljaju narukvicu na ruku i daju do znanja da ja ovdje ostajem. Aleluja!!
Daju mi nesto protiv bolova, al vise nista ne funkcionira..cak vise nije ni bitno, zelim samo cuti da je ON dobro.
Slijedi jos jedan pegled- sada smo na 4 cm. Sitno al bitno! Dovoze krevet i cujem da me salju u radjaonu.

Osjecam se ko u onim filmovima gdje medicinske sestre sibaju sa krevetom po hodnicima. Te scene mi se nikad nisu svidjale ,a sada ih dozivljavam na svojoj kozi. Dere me jos jedan trud te se pokrivam po glavi da ne zaurlicem pred ljudima koji cekaju pred liftom.Zamisli ti to…Ja u trudovima, mislim da cu umrijeti, a bojim se raditi scene pred svijetom koji ceka pred liftom.  

I eto nas..radjaona.Tu smo u toj famoznoj sobi na tom krevetu koji mi se nikad nije svidjao. Prikljucuju mi svakakve cijevcice, osjecam samo bockanje po rukama, pucanje vena, cujem rijec drip i epiduralna, anesteziolog koji ce doci za pola sata. Ok , mogu ja to, mogu ja to… Muz prodisava trudove zajedno sa mnom i da nema njega neznam kako bi. Koliko god je tesko i boli on je tu i izmedju svih ljudi sto su oko mene vidim i trazim samo njegove oci, uplasene ali hrabre i tog trena sam  i ja hrabrija i jaca iako sam potrosila zadnji atom energije.

Zove se Orlando i kaze da je on taj koji ce mi dati epiduralnu…Orlando ne prica previse , ne objasnjava sto ce raditi,, kaze mi samo neka se ne bojim i neka se probam opustiti. Opustiti? Hm….Definitivno sam skuzila da je Orlando jako spor te nikako da docekam da ta bol prestane. Radi covjek svoj posao sa mirom..pa sta!

I napokon gle cuda,  bol prestaje, osjecam nesto sitno, neko stezanje, pritisak dok su trudovi na maximumu. Ja sad volim Orlanda  

Slijedi pregled, totalno bezbolan i kazu da sam na 6 cm i da cekaju da pukne vodenjak…Nije stigla zavrsiti ni rijec “vodenjak ”  kad ono “pljas” . Pukao je! 

Lezim tako jos sat vremena, ne pricam puno al uporno svaku sestru ispitujem hoce li ovaj divan osjecaj prestati uskoro dok me oni uvjeravaju da mi epi nece skinuti do kraja pa me to tjesi.  Pokusavam skupiti malo snage, daju mi neke secere u usta od kojih mi se okrece zeludac, ali kazu da mi treba jer inace necu izdrzati. Mogu ja to, mogu…Jos jedan pregled dok jedem kinder buono i pricam sestri kako mislim da bi ja mogla tisakti nakon cega slijedi sok : Otvorena 9 cm i uskoro ce i deseti. MM je na hodniku negdje, trazi mneralnu vodu po koju sam ga poslala i sve se bojim da cu se poroditi do ce on ubacivati kovanice u automat, ali evo ga na vratima. U isti glas mu vicemo da “cemo roditi sad” . Sad je zeleni on, ja poprimam bolju boju 😀 Sestra nam kaze da se pripremimo na divan susret jer nam nasa srecica stize. 
Zovu moju gin i cujem kako joj kaze da smo spremni i da ide obuci zeleno  Sada sam potpuno sigurna da ja to mogu. Trudove sad osjecam ali ne kao nagon i postaju totalno bezbolni dok trazim da ih otjeram disanjem.
Sad vec polako urlicem da zbilja vise ne mogu jer sam 100 posto sigurna da ce “tamo dolje” nesto ispasti  nakon cega mi kazu neka probam . Jednom, dva put, trazim poziciju i tiskam kada se meni da, a ne kada mi babice kazu. 
MM mi se vjesa oko vrata i tiska glavu prema naprijed dok mi jedna od njih gura masku sa kisikom . Pitam se kako izgledam tog trena i sto ce mm misliti ako me sad gleda  

Osjecam uzasan nagon i kazem im ” Evo sad cu”  Bacaju se oko mene  ko oko Brad Pitta, a ja tiskam ko ludjakinja dok me oni svi ohrabruju. Bole me zubi od tog tiskanja, drzim i cvrsto zatvorene oci da mi kapilarice ne ispucaju  sto ti znaci citati forume i skupljati savjete  

Cetvrti trud i eto ga, svi se vesele jer su vidjeli kosicu. O Boze tek kosa, a gdje je jos sve ostalo , mislim u sebi.  Peti trud i evo ga…tu je..ON! 
Muz place, one se smiju, ja se smijem , bojim se gledati kakav je, muz reze pupcanu, ja i dalje ne gledam , a onda cujem najljepsi plac dok mi ga onako toplog stavljaju u ruke i pokrivaju nas. Predivan je, gleda me, ljubav na prvi pogled. Pa ja sam mama, a ovaj divan covjek kraj mene je njegov tata…mi smo obitelj. 

Dalje od ovoga se ne sjecam, znam samo da je gin dosla i cudila se kad sam vec uspjela roditi, a onda pocinju problemi. Otkucaji, tlak, nesto ne stima ali ne reagiram. Opet igle, uzbuna , panika…oduzimaju mi malog i dalju ga mm ,  gledam ih onako u polusnu totalno prazna tog trena jer se opet gubim, ali puna ljubavi i snage. 

Al znam da ce biti dobro, mora biti dobro…nakon ovog svega uspjeli smo. SItuacija se smiruje tek nakon 2 sata . 
Nasa prica je zavrsava sa mojim odlaskom iz radjaone – sobe u kojoj smo dobili najljepsi poklon ikad, rodili se ponovo, dokazala sama sebi koliko sam jaka, postala zena i  najsretnija mamu na svijetu… A ovo sto dolazi sada je sasvim neka nova prica, ne prica o porodu vec prica o zivotu koju jos moramo prozivjeti da bi se pisalo o njoj. 
Idemo dalje korak po korak..nas troje  “

9 mjeseci…

Kazu da je bas toliko potrebno da se mama i beba naviknu jedno na drugo i da beba shvati da nije povezana sa mamom kao sto je to bilo u trbuhu vec shvaca da su zapravo to 2 razlicite osobe – svaka za sebe. Jako zanimljivo…

Tako smo danas imali pregled kod pedijatra nakon skoro 3 mjeseca pauze i bas me zanimalo sto ce reci kako napreduje(mo) ❤

Smotuljak je tezak 8,2 kg i dugacak 70 cm, motorika za “sjedi 5” ali i sam pedijatar nije mogao vjerovati koliko je napredan pa ga je cak nazvao “prenaprednim” za svoje mjesece. Ali sta cu ja ako je njemu sve zanimljivo i sam je odlucio i propuzati i staviti se na noge jako rano.

Vadjenje krvi proslo je sa malo manje odusevljenja, ali sam brzo zaboravila na sve nakon sto je rekao da je krvni nalaz takodjer odlican i da nema mjesta za brigu.  E pa nije nam preostajalo drugo nego otici sa smjeskom na licu 🙂

Pohvale je primila i mama za to sto ga jos doji i bas mi je srce zatitralo kada je rekao da jako malo mama odluci dojiti tako dugo,ne zato jer nemaju mlijeka, nego previse postuju onu granicu od 3 ili 6 mjeseci i vode se za tim da majcino mlijeko nakon toga vise nije dogovljno i da nema svrhe dojiti ga….a nije da se radi samo o mlijeku i samo o hranjenju, radi se o necem puno vecem i dubljem i to je zaista tesko opisati.

A ovako smo rasli:

• 12.7.2012 dan rodjenja, tezak 3500 g i dug 48 (mali al sirok <3)
• 15.7.2012 dan odlaska iz bolnice 3340 g
• 13.8.2012 prva kontrola 4620 g i 54 cm
• 10.9.2012 , 5640 g i 59 cm
• 7.11.2012 , 6930 g i 62.5 cm
• 7.1.2013 , 7800 g i 67.5 cm
• 10.4.2013 , 8200 g i 70 cm

Evo nas

….citam stare postove i pitam se zasto sam u jednom djelu trudnoce prestala pisati. Sjecam se samo da me trudnoca pred kraj umarala previse i jedino sto sam voljela je bilo lezati i ne raditi jednostavno nista…

I evo me sada, nakon nekoliko mjeseci puna ideja za pisanje jer ima se o cemu…

Danas drzim svoj mirisni paketic medju rukama, dok mi bljucka po ramenu i pitam se kada je proletjelo ovo svo vrijeme.

Dogodilo se zasita mnogo toga, previse strahova, briga, suza, srece, hormona ludih :D…dogodio se stomak do zuba, plakanje jer vise dalje nisam mogla, dogodio se i prvi trud, i drugi, i dan kada smo postali troje…

Prekrasni su dani iza nas, ali isto tako i hrpa losih i teskih, ali nekako se uvijek ide dalje. Vjerojatno ti to malo bice radi kojeg se brines i koji je zapravo razlog svih tvojih strahova , briga, neprospavanih sati daje snagu da ides dalje i docekas jos jedan dan i nadas se da ce ovaj biti bolji od onog jucer. I zaista, uvijek bude tako…dan pocinje uz njegov osmijeh,a vecinom zavrsi suzama dok ga na izmaku snaga pokusavas uspavati i nadas se mirnoj noci.

Pa iako noc bude mirna, spavas samo na jedno uho, jer na drugo cujes svaki pokret, svaki pomak i shvatis da si majka i da je ovo sve sasvim normalno. Tko bi rekao da je normalno spavati 4 sata rascjepkanih u 235 budjenja i da ujutro krenes dalje bez prigovaranje uz prvu jutarnju kavu i kazes “Prosla je i ova…da budio se, ne , nisam spavala, al dobro je..”…usput bacis pogled na njegov smijesak, celulitasto tjelesce, te prekrasne oci i zubno meso 😀 i shvatis da bi ovako mogla cijeli zivot…

 

Od srca zahvaljujem svom M sto je bio uz mene kada sam bila povampirena, sto me tjesio kad je bilo najteze, sto je i dalje jedan i jedini oslonac u mom zivotu…

Hvala i curama sa Facebooka,mamama koje znaju tjesiti kada treba i koliko treba, koje znaju reci pravu rijec kad najvise ocekujes, utjesiti te i u pola noci jer uvijek je netko na strazi…Pitas se koliko ti mogu znaciti osobe koje nikada nisi upoznao i vjerojatno nikad neces…jako puno vjerujte mi!

Imati bebu znači biti mama. Imati bebu znači mijenjati prioritete, mijenjati svijet, biti uvijek tu, biti čuvar

od tog dana kada ste saznali da u sebi nosite život, ili od dana kada ste primili svoju bebu u naručje.
Stanete li, mame, ikada, onako na tren, između svih tih obveza, i pomislite da ste čuvarice?
Da čuvate najveće blago koje postoji? Ne samo da ga čuvate, već ste mu i vodič, učitelj, majstor, sensei, hranitelj, mudrac u njihovim malim očima, prijatelj… Velika je odgovornosti biti čuvar.
Imati bebu, daleko je više od neprospavanih noći, od mijenjanja pelena, hranjenja…

“Stanete li i pomislite, zašto je baš vas to čisto, predivno i van ovog svijeta čudo odabralo za svog čuvara.
Jeste li uopće dostojne toga da ih učite? Jeste li spremne pustiti ih, jednog dana, u vjeri da ste ih dobro pripremili na ono što će im na putu dolaziti? Jeste li razmišljale o iskustvima koja će ih krojiti?
Jeste li, mame, stale i razmislile, barem na tren, kada će doći to vrijeme kada više nećete biti čuvari?
Imati bebu, daleko je više od neprospavanih noći, gdje se pravimo da ih nismo prospavale jer je beba bila nemirna, jer je muče grčići ili je stalno gladna.
Neprospavane su noći zato što čuvari ne spavaju.
Zato što, koliko god im tijelo govorilo da odmore, njihova duša ne spava jer čuva blago. Imati bebu više je od mijenjanja pelena, hranjenja, šetnja, biranja odjeće, najbolje hrane, promatranja kako napreduju, rasčupane kose i udobnog outfita.
Nitko ne vidi, niti zna, kad legnete i zatvorite oči, da su one i dalje širom otvorene i uperene u to divno, čisto biće, da ruke, i kada su slobodne, i dalje grle to isto biće, da kada ste i samo metrima daleko, cijeli duh vas vuče da ga protektirate.
Proći će godine, stoljeća čak, proći će životi, teške, lijepe i nezaboravne uspomene, istinite priče postati će mitovi, ljubavi će se presijavati preko iskustava, i svemir će se promijeniti, neke nove supernove stvoriti će nove galaksije, doći će neki novi ljudi, ali nikada, nikada neće biti ničega bez čuvara.
Imati bebu, znači biti čuvar.
Imati bebu, znači pripremati je za novog čuvara.
Imati bebu znači biti mama.
Volimo vas mame, i sve do jedne, predivni ste čuvari.
Najbolji čuvari u svemiru.”