Jos jedna tocka na “i”…

Uz svoju sam djecicu naucila sto je bezgranicna ljubav, da je davati za djecu , a pritom oduzimati sebi prekrasan osjecaj, da je imati djecu, zdravu, prava privilegija.

Naucila sam da je uzvracanje ljubavi upakirano u dva samara koja ti dolete onako bezveze dok se ti topis poput maslaca pred njegovim plavim okicama, da je upravo iscupan pramen kose neizreceno “volim te puno”, da je jutarnja prolivena kava po trosjedu znak da vise nikad neces biti sam/a.

Sa djecom naucis gledati stvari sa druge perspektive , sa one perspektive sa koje nismo znali prije gledati. I poludis naravno na razlijanu kavu i tisucu smokija po tepihu i dok ti to skupljas on je vec cetkom za WC ocistio ves masinu i plocice usput. I zaurlas kada ti otvori lak za nokte, po mogucnosti onaj najdrazi se prelakira vrata ili udari cekicem u kuhinjski element i napravi rupu. I places ponekad u noci radi nespavanja, radi ustajanja, radi redovnog kmecanja cim sklopis oci i pitas se do kada… A onda svane jos jedno jutro i onako ga tolpog donese u krevet dok se on gura da ti bude sto blize, dok namjesta svoje nogice na tvoje jer voli spavati sa uzdignutim nogama, pomilujes ga po kosici i zahvalis nekome gore sto je tu i primjetis da raste jer mu u onom nasem krevetu treba sve vise mjesta, a mi se po rubovima madraca povjesali bas poput afingera samo da ne remetimo njegovu “komociju”.

Tu se do prije tjedan dana nasla i necija rukica koja bi svako jutro rastezala maminu majicu i trazila nesto svoje direkt iz ambalaze –  mamino mlijeko, uvijek savresn napitak, uvijek savrsene temperature , koje se nikad ne odbija.

To nam je mlijeko sluzilo kao utjeha, kao najbolji napitak za veselje, kao lijek za svaku bol… Prolazili smo bas ono sto sam prolazila sam starijim i jednako sam se veselila svakom mjesecu vise i nasem dojenackom stazu. Dogurali smo do brojkice 19. Tocno pola godine vise nego sto je to bilo sa starijim.

Prekid je uvijek tezak i ne sjeda nikako ni mami ni djetetu , ali nekako smo se bez previse rijeci, bez previse rastezanja odlucili na to….jer, nase su noci postale koma . 19 mjeseci ustajala svaku noc jer bi on uvijek nesto trazio i htio od mene, san nam je svima postao nedostizan luksuz. On se nikada nije uspavao sam, bez mene i bez dojenja i to je bio kljuc naseg problema kojeg ja nisam zeljela vidjeti jer nisam znala na koji nacin napraviti rez.

Nakon sto smo proveli mjesec iz pakla, nakon sto sam dala maximalno od sebe kao i svaki put, da mu ugodim, da se uspava na najljepsi moguci nacin i da trcim za svaki njegov “kme” u noci , odlucila sam napraviti rez jer smo poceli spavati jedva 7 sati sa 745268 budjenje,  donosenje u nas krevet vise nije bilo dovoljno i on bi jednostavno u 4 sata  ujutro odlucio ustati. Osim sto bi bio umoran, nervozan, dosadan sam sebi, ustao bi vidno umoran i kao da ga to mucilo. A mucilo je i nas…

I onda sam negdje proslog tjedna odlucila da je gotovo, onako egoisticno , sebicno, bas kao sto sam napravila to i sa prvim sinom kada sam shvatila da nam to dojenje remeti san svima i da je red da podvucemo crtu sad ili ce postati jos teze. Kap koja je prelila casu je bio i pregled kd pedijatra koji jako zagovara dojenje , ali mi je jasno dao do znanja da ako hocu spavati jer spavanje treba svima, prvenstveno nama, a onda njemu, da moram biti jasna i dosljedna u svojim ciljevima.

Pravila su bila jasna, nema vise uspavljivanja dojenjem, nema dojenje u noci i apravo je bilo lakse nego sto sam mislila.

Poceli smo tocno u petak , poceli smo sa dnevnim spavancem, a zavrsili sa vecernjim uspavljivanjem bez dojenja. Gledao me zbunjeno, tuzno i kao da mi je htio reci “Nemoj mi to raditi “, kada bi ga nakon 10 min sto mi je lezao u krilu poluuspavanog stavila u krevetic i izasla. Da je plakao pola sata sigurna sam da bi usla i vise nikada nebi ponovila to sto sam napravila, ali plac je trajao jedva 5 minuta, nakon cega je zaspao. Plakala sam i ja u dnevnoj sobi slusajuci njega jer sam znala koliko mu je to uspavljivanje drago i koliko mu znaci taj nas mali ritual, koji zaravo pokvari cijelu noc. Znala sam da je tosao “taj” trenutak i da kako god se osjecam lose, cinim dobru stvar za sve nas.

Danas je srijeda, znaci proslo je pet dana. Sa 5 minuta plakanja dosli smo na uspavljivanje bez plakanje. Vise bi ga nazvala protestiranjem kada ga stavim u krevetic. Spavanje se poboljsalo i vise nego sto sam ocekivala.

Prije bi legao oko 21- 21:30 i budjenje bi pocelo oko 23 i ja bi uvijek morala ulaziti u sobu, uzeti ga k nama i onda se tamo boriti s njim da se uspava. Spavanje do 5 ujutro bio bi pravi luksuz. Sada se na spavanje ide oko 20:30 i spava se cijelu noc. Trenutno je 7 sati, a on jos spava, a ja sam neznam nakon koliko mjeseci ustala prije njega, odmorena…. Probudi se nekoliko puta tokom noci, javi se ali se opet ponovo uspava bez da moram intervenirati.

Ono sto mi je najsmijesnije do sad je to da kad ga pitam hoce li mlijeko, okrene glavu na drugu stranu i sa namrgodjenom facom kaze “Neeee” Onako uvrijedjeno i ponosno. Nekad je jace od njega pa uzme, ali eto ima 2 dana kako nije sisao, vecinom uzme nakon budjenja ujutro. Uglavnom, odlucila sam dati mu ako zeli, ali samo po danu i samo kad je budan.

I tako mi zajednicki okrecemo jos jednu stranicu. Tko god je prestao dojiti, zna koliko je to tesko , mozda ne toliko za dijete koliko za mamu. I iako sam zapravo sretna jer napokon spavamo, negdje u dubini se osjeca lose radi svoje odluke, a onda se opet sjetim da sam bila 19 mjeseci na raspolaganju, da sam zrtvovala svoj san dok su druge mame iz parka nesmetano spavale i gledale me kao cudaka jer mi jos ne spavamo.

Nikada nisam rekla da je to radi dojenja, nekad bi slagala neku glupost, nisam zeljela da se drugi petljaju u nase stvari i da osudjuju jer ovdje jako malo mama doji, a jako puno ih na porodu odluci da ne zele dojiti bas zato da bi mogle spavati i jer je lakse gurnuti flasicu sa adaptiranim mlijekom.

Istina je da nas dojenje ne cini boljnim majkama, ali je takodjer istina da bas dojenje stvara jedan poseban odnos koji se sigurna sam pamti do kraja zivota. Moj plavi djecacic je sigurno vec zabravio za cim je plakao do prije par dana, ja cu tesko i polako… Moj plavi djecacic raste… Jos jedan…

Lego Duplo

Ja ih osobno nisam voljela kao mala vjerojatno jer ih nikad nisam ni imala vec su mi Lego kocke bile slaganje figurica za Pez bombone i kolaci od blata  😀

MM se “pali” na te Lego od kad ga znam i to nikad nisam mogla shvatiti, a sad kad imamo mladjeg clana moram priznati da i ja drage volje zavirim na djecji odjel sa igrackama i gledam sve one kreacije koje nastanu od nekoliko stotina kockica i cudom se cudim.

Jucer sam se zatekla kako s nestrpljenjem otvaram onu Lego kutiju, vadim poster, rasipam kockice ispred sebe i brze bolje krecem u akciju da sklopim autic kao na slici  , dok me maleni uopce ne dozivljava vec i dalje juri kucom sa svojom praznom flasom od vode 

I sklopim ja tako autic, jedan , drugi, treci, sklapam , rasklapam, “brrrrndam” po kuci i shvatim kako je zapravo slaganje kockica opustajuce , pa cu od sad valjda uz jutarnju kavicu slagati kockice i autice i jurcati se po kuci. Sad si jos samo Lego  farmu moram nabaviti , toga jucer nije bilo  

Uglavnom, pratimo jedan baby program gdje je Lego reklama nesto sto se vrti svakih 15 minuta i bas ta Lego farma ocara naseg pilica i zacakle mu se oci svaki put kada mama u reklami sa kockicama napravi kravu i kaze “muuuuu”. Probala sam i ja tako ali me uopce ne gleda dok ja uporno mucem pa sam odustala.

Jucer smo se tako nasli na Lego odjelu u jednom trgovackom centru i iako izbor za malene od godinu i pol nije veliki jer je sve rasprodano, nasli smo jedan set Lego benzinske i autica po pristojnoj cijeni. Maleni je izvodio ocaravajuce face kada sam skinula zadnju kutiju sa police i gurnula mu je u ruke. Tu su padali krikovi, smijeh, uuuuuuu, aaaaaaa, sav sretan. Nase prve Lego stizu u nasu kucu.

Kutija u kojoj dolaze kockice je naravno prekrasna i sarena i pravo je zadovoljstvo otvoriti je. Set Duplo namjenjen je klincima od godinu i pol tako da puno setova za tako malene pilice sadrzi i malu knjigu sa pricom. Kockice su napravljene tako da se lako stavljaju i odvajaju jedna od druge, jednostavne su za rukovanje te dolaze u svijetlim i jarkim bojama te pomazu malenima da izraze svoju kreativnost.

Kod nas je za sada kreativno odvojiti sve ono sto smo slozili te ih bacati poput loptice dok “frkcu” u zrak ali sam sigurna da ce uskoro shvatiti koji je cilj kockica i kako se zabavljati njima.

I opet sve ispocetka, jos jedan ponedjeljak, jos jedan novi tjedan, nesto hladniji i svaki sve vise mirise na jesen. Osim mucnina, usta puna afti, nekih cudnih bolo

va u cijelom tijelu…drzim se! Najradije bi si stavila kutiju na glavu i ostala tako dok me ovaj glupi period ne prodje. Jedva cekam da napokon pocnem uzivati u trudnoci kako treba i da ovaj grozan okus u ustima i zelucu prodje.

U 12-om smo tjednu, odnosno zagazili u 13-i i danas je vrijeme za zadnji pregled u prvom tromjesecju. Bas sam uzbudjena i sretna. Imam nekako osjecaj da bi mozda mogli vec vidjeti jel nam stize pisulinac ili pisulinka iako nam se maleni u prosloj trudnoci skrivao sve do p

etog mjeseca trudnoca. Guzice i rebara smo se nagledali ko u prici, ali nikako da pokaze sto je izmedju nogica. Stidio se deckic, a takav je i ostao 🙂

Ovog puta mi je svejedno iako bi lagala kad bi rekla da ne prizeljkujem curicu. Vjerujem da je lijepo je imati i jedno i drugo ali ako nam je bas sudjeni jos jedan muskic, nema uopce problema. Kako kaze MM “Samo neka bude dobar na brata !” 🙂

 

 

 

Nesto malo, okruglo sto nosi srecu

Kako kaze jedna meksicka legenda, tko nosi kuglicu “koja doziva andjele”, nosi srecu sa sobom, bas kao andjeo cuvar sto slijedi svaki trenutak trudnoce i svojim zvukom mazi i smiruje bebu u maminom trbuhu.

Prije kada mi trudnoca nije bila ni na pameti , sjecam se da sam vidjala te kuglice objesene vecinom oko vrata trudnica i nisam nikako mogla povezati znacenje pa sam se bacila u potragu i shvatila – da i ja to zelim, jer nije samo da nosi srecu u trudnoci vec je moze nositi bilo tko, kao privjesak na narukvici ili kao lancic. Donosi srecu, zeljenu trudnocu…hm…

I tako smo zavrsili na aerodromu u Barceloni cekajuci nas let i ja kao i uvijek – njuskalo,  zavirim na jedan standic i imam sta vidjeti. Kuglice u svim bojama , oslikane, jednostavne, sa cvjeticima, zvijezdicima… Zovem muza sve van sebe na sto on k`o i uvijek okrece ocima i kaze ” Ajde uzmi ako ti se bas tako svidja!” 😀 …biram najljepsu, bijelu, oslikanu srebrnim vijugama i tog trena nisam ni svijesna da ce me bas ta kuglica pratiti kroz moje dvije sljedece trudnoce. Vjesam je odmah oko vrata i ponosno pokazujem… Da nosi srecu i nesto sto sam od srca zeljela, definitivno nosi, ostajem trudna 5 mjeseci kasnije  i tada kuglica nije samo lijep privjesak vec zvuk koji smiruje, donosi nesto lijepo sa sobom i dobiva neko novo znacenje, koje prije nije imala.

Kuglica se moze staviti odmah nakon sto saznate da ste trudne ili mozete pricekati jos neko vrijeme. Ja sam i prvi i drugi puta pricekala 3 mjeseca, odnosno do 12-og tjedana , jer nakon sto ljudi vide objesenu kuglicu koja pada na visinu pupka odmah znaju o cemu se radi i krenu bombardiranja pitanjima. Kao da tom kuglicom zelis pokazati ostalima – MOJ TRBUH NIJE TU JER SAM DEBELA, VEC TRUDNA! 😀 

Beba u trbuhu moze prepoznati zvukove od 20-og tjedna trudnoce, pa bi je vec tad bilo idelano staviti. Osim sto njezan i nimalo iritantan zvuk zvoncica smiruje i opusta, bebi pomaze da vec u trbuhu moze raspoznati dan od noci sto puno pomaze nakon rodjenja.  Sjecam se da su me uvijek ispitivali dali maleni luduje po noci, gotovo sve sve trudnice bore sa time, ali ja nisam imala tih problema. Zadnji udarci culi bi se oko 22 sata nakon serije stucanja, a onda svi na spavanje. Mozda sam provela jednu noc ili dvije gledajuci u plafon jer se deckic odlucio malo nabacivati kada nije bilo vrijeme. Neznam dali je pomogla kuglica ili ne, ali zaista vjerujem da jest jer bi sa zvukom zapocinjao nas dan i njegovi udarci.

Osim sto smiruje i bebu i mamu, pomaze da se beba stavi u poziciju za porod slijedeci zvuk, zbog toga se kako trudnoca odmice lancic na kojoj se nalazi kuglica produzuje i spusta do ispod pupka kako bi se beba okrenula slijedeci poznati zvuk. Nakon poroda bilo bi dobro da se kuglica nastavi nositi kako bi beba osjetila vec poznati i familijarni zvuk koji je smiruje. Ja sam je nosila jos dobra dva mjeseca i nekako mi je bilo zao kada sam je skinula i odlucila da je vrijeme da i ona malo odmori…do sljedece trudnoce 🙂

Puno lijepih stvari se moze procitati o povezanosti kuglice i trudnoce , puno osobnih predivnih prica i pozitivnih iskustva.

Uz sve privjeske , ogrlice i  narukvice sto imam, ovo mi je najdrazi komad nakita koji uvijek budi neke njezne uspomene, obiljezen gotovo na svakoj slici sa trbuhom i definitivno ce ostati zauvijek uz mene, jer zaista ni za jedan komad nakita nisam dobila toliko lijepih rijeci kao za ovu kuglicu.

Jedno smo cekali na blagajni i vidjela sam kako me uporno gleda blagajnica i smjeska se. Kada je dosao red na nas, istresla je sve svoje komplimente hvaleci dizajn moje kuglice i kako je to lijepo za vidjeti. Bio je period kada sam gdje god bi se pojavila svi bili ocarani njome, a ja naravno cvala kao poriluk na mjesecini 😀

Jucer je novi komad spagice kupljen, kuglica je objesena i nasla se ponovo oko mojeg vrata dok je maleni sa smjeskom gledao sto to izvodim. Prepoznaje li zvuk ili ne, neznam, ali oci su govorile puno 🙂

 

 

 

Mucnine

Osjecam se uzasno, neznam od kad vec ali vucem se ovako vec danima i nista drugo ne govorim osim da mi je muka. Na pitanje “Kako si?” odgovaram pogledom koji je dovoljan da me se nista drugo vise ni ne pita.

Rekla bi da su mucnine u ovoj trudnoci izrazenije, traju dan i noc bez prestanka. Ali posto su mucnine dobar znak, pokusavam se tjesiti time i gurati naprijed koliko god mogu.

Jos sam jucer totalno naivna i glupa pojela porciju one fine ljetne salate…sa lukom. Nocas sam doslovno umirala i mislim da slicnu glupost necu ponoviti tako brzo.

Nema sta nisam isprobala, bas kao i u prvoj trudnoci. Jesti i mirisati limu, piti limunadu, jesti stapice i bademe, sisati led…. Cak sam bila uvjerena da ce mi pomoci tablete za trudnice koje mi je ginekologinja prepisala, no nazalost one su cini mi se jos vise pogorsale stvar tako da sam prekjucer cijeli dan provela na trosjedu u mukama.

Brojim dane i tjedne i nadam se da ce sve ovo brzo proci jer iako je sama faza cini se kao da ce trajati vjecno , a svi me tjese da izdrzim jos samo mjesec – dva. Ista prica kao i sa grcevima i fazom zubica – izdrzi jos malo, proci ce i samo ces se jedno jutro probuditi i bit ce sve ok. Pa tako i ovo…nadam se od sveg srca da ce to jutro osvanuti cim prije.

 

 

Vikend

Tipicno.

Subota ujutro, mir i tisina u kuci, a ja ko vampir ustajem…zijevajuci. Nekako ne ide san na oci, zaspala sam i jucer tek oko jedan.

Maleni je kao sto sam vec napisala – naucio spavati ili jos bolje naucila sam ga spavati!! 😀 Ustanem eventualno jednom kao nocas da mu zamijenim flasice sa vodom i tu nastavlja do jutra. Pitam se do kad ce i on posto je jucer zaspao vec u osam sati. Totalno iscrpljen jadnicak mali nije radio nista drugo osim grlio svog zeca i jaukao pred stepenicama koje vode u njegovu sobu. 🙂

Jucer je u jednoj Facebook grupi o mamama i bebama izasla diskusija o tome koliko dobro ili lose namjerno ili nenamjerno cinimo za svoju djecu.

Naravno, jedan krivi komentar u kojem je doticna iskoristila rijec “glupi roditelji” koji navodno su po najvecem suncu setali sa tek rodjenom bebom….i gle cuda – nastao je pravi kokosinjac. Kao i uvijek, “sto zena, dvijesto sisa”  ali je zanimljivo kako su sve uvijek pametne i savrsene kada treba osudjivati. Cura se za svoju rijec ispircala barem 30 puta u postovima, ali nitko je nije dozivljavao, pa su slijedili komentari tipo “Ej cure, i ja sam glupa mama koja nosi svoje dijete…..” i tako to. A kako nazvati roditelje koji su izasli na plus 40 stupnjeva, bez sesirica za bebu i adekvatne zastite, koja je medju ostalim plakala jer je vjerojatno bila sita svega, a i po opisu nije bila ni dobro zavezana u toj marami. Sta reci takvim roditeljima? Ili o takvim roditeljima? Vjerojatno presutis, pregrmis ne obracajuci pozornost i jedino nad cim se sazalis je to malo stvorenje koje bi vjerojatno zeljelo samo malo mira.

Svi smo mi grijesili i grijesimo dan danas sa nasom djecom, svaki dan jedna nova greska , ali i nesto novo sto naucimo i vise ne ponavljamo, ali kad vidim mamu da daje djetetu od 4 mjeseca sladoled, instinktivno cu reci da je glupa jer nezam sta bi drugo rekla za nekog koji svom djetetu cini lose.

Vidjela sam X puta prizore gdje roditelji postupaju sa bebama kako mozda ja nikad nebi i uvijek se sazalim, a mozda se netko tako i sazali nad mojim kada vidi neke stvari za koje ja mislim da su sasvim ok dok netko tko gleda sa strane misli u sebi kako sam ja glupa. Svatko ima pravo na misljenje, ti nikome ne mozemo uskratiti, cak ce nas netko i ispraviti, pitanje je samo cinimo li neke stvari namjerno ili totalno nesvjesno

 

Napokon!

Prubudila sam se nesto prije cetiri, naspavana kao nikada. Odvalila sam svoja 4 sata u komadu i za mene je to bio pravi sok. Osluskujem, gledam, ustajem….on spava, sve je pod kontrolom.

Kao sto sam napisala u jucerasnjem postu, bili smo naruceni na tretman kod pranoterapiste i sve je proslo u najboljem redu. Osim sto smo dobili hrpu pohvala kako je maleni dobra i smirena bebica, odradili smo tretman bez imalo problema. Tretman je trajao oko pola sata, nista extra, radi se samo o polozaju ruka na prsnom kosu i ledjima dok se on za to vrijeme igrao i gugutao sa nama. Nakon prvih 15 minuta pokazao je prve znakove umora jer energija koja tece dosta iscrpi tako da samo svega dva ili tri puta prekinuli tretman na pet minuta pa ponovo nastavili.

Rezultat: prospavana noc sa jednim budjenjem gdje sam intervenirala jer mi je plac bio sumnjiv i imala sam pravo – bocica sa vodom bila je prazna tako da sam je samo zamijenila , polegla ga ponovo i pogladila po nogicama kako mi je pokazao pranoterpaista da radim. Radi se o vrlo jednostavnom dodiru koji jako umiruje bebe pogotovo kada se probude u noci. U ruke se uhvate oba stopala, po stopalo u svaku ruku, prstima pridrzavamo taban dok palcem njezno prolazimo povrsinu  nesto malo iznad bebinih prstiju. Tek toliko da nas palac dodiruje kozu, ne treba stiskati ni raditi pritisak, sasvim njezno i polako.

Nokon toga sam izasla po prvi puta, a da za mnom nije bila krikova i suza. Odspavao je ako do pola sedam gdje ga probudila glad, a onda je nastavio do pola 10.

Prezadovoljna sam i nadam se da ce noci nastaviti ovim tokom. Meni je ovo pravi uspjeh i da sam znala otisla bi vec davno, ali bila sam skepticna prema tome samo zato jer se radi o djeci , ali nakon sto sam cula hrpu pozitivnih iskustava od svojih poznanica koje imaju bebe, nisam vise previse razmisljala.

 

…pun kufer svega

Ne spavam vec godinu dana, to sam vec negdje napisala i ponavljat cu tako dugo dok napokon ovaj nas jednogodisnjak ne pocne spavati.

Dosla sam do limita neku vecer kada sam se od umora usred noci pocela tresti i zasluzeno zaradila temperaturu. Tako je valjda moje tijelo moralo reagirati na ove sve neprospavane noci, hodanje, nunanje, nosanje, mazenje, stavljanje u krevet pa nosenje u krevetic i tako svaku noc, svaki sat….

Pokusala sam sam sirupima za spavanje, sa premjestanjem obroka, birala pomno namirnice koje cu mu davati navecer jer sam mislila da mu tesko padaju za stomacic, izvodila cirkuse i izvodim mjesecima…uzalud!

Kao sto sam vec rekla, postao je gori od jednomjesecne bebe. Nikada takav nije bio i stvari su se uzasno pogorsale od ove crijevne viroze koje je pokupio. Vristao bi svakih sat vremena i jedini nacin da ga smirim bio je da ga izvadim iz krevetica, a kada bi osjetio da ga spustam ludjacki bi zaurlao. Mislila sam da se radi o zubicima, pa o grcevima radi viroze, pa sam to sve zajedno pripisivala strahu od odvajanja, nocnim morama, ruznim snovima, strahu od mraka…. Premjestila sam cak i krevetic na drugu stranu zida uvjerena da strana svijeta ne odgovara. Kada sam na rubu izvodim nemoguce stvari u nadi da pomognu, ali nije pomoglo nista. Ni upaljena lampica , ni nas krevet, nista… Voljela da bi odspava u krevetu sa nama, barem jednom –  dva puta na tjedan da se naspavam ali ne zeli. Mozda je i bolje ali toliko me muci sto neznam sta mu je da me sve ovo pomalo izludjuje. Pokusavam ostati smirena ali dotakla sam dno vec odavno ali nikad nisam imala snage povuci crtu i stati na kraj tome.  Pedijatar mi vec odavno rekao da ga ostavim plakati ali nije mi padalo na pamet ostavljati bebu od 5 mjeseci da place u mraku i rekla sam da tu tehniku necu primjenjivati tako dugo dok zaista ne vidim da me vuce za nos. Kao sto se to upravo dogadja.

Trazila sam greske u organiziranju dana, u jelu, popodnevnim spavancima, igri, ali nikako da nadjem u cemu grijesim i sto se to dogadja sa nasim djetetom nakon sto odspava ona famozna tri sata od 21 pa do pola noci, a onda se budi tocno svaki sat, trazi piti, trazi ruke, luduje po kreveticu, ispusta krokodilske suze….

Gladan nije, sigurna sam jer smo nocne podoje izbacili odavno, a da ga cika smiri i da nastavi spavati , ponudila bi je bez previse razmisljanja. Ali ne pomaze. Moze se napiti mlijeka da mu kroz usi izlazi ali i dalje ce jaukati za sat vremena.

Nakon showa od neke veceri kada sam se osejcala zaista lose i odlucila sam da je vrijeme za promjene , pokusala sam smisliti kako mu pomoc. Za pocetak sam uzela mobitel i javila se jednom gospodinu koji radi pranoterpaiju za bebe i odlucila uzeti termin kod njega. Nakon sto sam objasnila kakvo je ocajavajuce stanje , dao nam je termin odmah danas u 17 tako da se od srca nadamo da ce pomoci. Pranoterapia povoljno djeluje na bebe i njome se prenosi energija koju mogu osjetiti samo bebe i zivotinje. Ne radi se o crnoj magiji ni vracanju 😀 vec o jednostavnim masazama koje pomazu otkloniti traume , strahove i negativne energije iz naseg tijela.

Plan 2 , ono sto nikad nisam htjela i mogla – ostaviti ga da place. Ostavila sam oko 5-6 duda u kreveticu koje je uredno u napadajima ljutnje pobacao, flasicu punu vode da se posluzi ako je zedan, tako da si osiguram da me zaista ne treba, upaljeno svijetlo i upaljen babyphone. Prvo budjenje u pola jedan u noci. Plac – al onaj umjetni plac, kenjav i na silu tek toliko da mi da do znanja da je vrijeme da dodjem. Sjedila sam na krevetu i brojila minute. Prosle su tri  nakon cega je uslijedila tisina. Sljedece budjenje vec u dva. Tu odlazim kod njega da me vidi, baca mi se u ruke, polako ga spustam, dajem da pije, stavljam dudu , u rukicu njegovog zeca al on ispusta krikove kad me vidi da odlazim. Ok, uzimam ga  nosim u krevet. Namjesta se, baca, dize na noge i nakon pola sata natezanja nosim ga opet u krevetic i opet plac koji prestaje ubrzo. Cula sam ga jos oko 3 ako se ne varam ali sam se jednostavno pravila da ga ne cujem, a sigurno je i on skuzio da ne funkcionira nesto.

Na satu je 4:45 i cujem ga opet, odlazim da provjerim stanje, popio je svu vodu, pobacao dude, luduje ali ga ususkam i odlazim. Slijedi spavanac do 8:00 gdje odlucujem dati mlijeko , jede i nastavlja do pola 10.

Ove cu noci biti jos sigurnija u svoju odluku i jos cvrsca i nikakvo nosenje u krevet i natrag nece upaliti.

Shvatila sam da je opasno poceo igrati igru i da je vrijeme da ovo sve polako zavrsi. Neka sam stvari odavno trebala srezati ali kao sto sam rekla, nisam mogla jer je bio premali. Premali je i sada ali opet dovoljno pametan i lukav da shvatim da me vuce za nos.

 

…

Ovih smo dana bili dosta vani, kada nam vec vrijeme dopusta, zasto ne iskorititi to?

Plaza, setnje, smijeh i zabava, idealan nacin  za provodtiti dane , pogotovo od kada nase malo cudo hoda –  smijeh je garantiran. Tako smo se jucer smijali ne samo mi vec i svi oko nas na plazi kada je maleni osvajao i zavodio svojim gegavim hodanjem i  krezavim smijeskom. Nasli smo i curu, prekrasnu malu plavu koja ga je uporno zavodila, brala mu travu i davala u rukicu, dirala za nogice dok ju je on u cudu gledao i nije htio uzvratiti istom mjerom. 😀 Al ajde barem nije bjezao kao neki dan u parkicu nakon sto je djed uporno htio spojiti svoju unucicu sa nasim malenim, bezglavo je bjezao na rubu suza dok smo se mi valjali od smijeha.

Prekrasno ih je gledati tako malene, nevine i bezbrizne. Razumiju se ne neki svoj nacin cak i bez rijeci, vec pogledom i smijeskom ispricaju puno toga dok se mi mame i tate smijemo sa ponosom u srcu, mame i sa suzom u oku, ali tak valjda mora biti.

“Nema svijeta ni planete,gdje ne moze stici dijete,

jer sve djecje staze vode, od igre do slobode.

Cvijece je ukras baste, pcela je ukras cvijeta,

a djeca puna maste, djeca su ukras svijeta.

Lijepe rijeci, prve tajne, i sve zelje djecje sjajne,

neka planu, nek’ se rode, od igre do slobode.”

11 mjeseci

…a kao da sam jucer otvorila onaj rozi test za trudnocu iako uopce nije bilo potrebe jer sam osjecala da se u meni radja novi zivot, kao da sam do jucer gledala kako mi trbuh raste i njegovi otkucaji u njemu, kao da sam do jucer milovala neciju guzicu koja se uporno gurala i bila nemirna pod rukama, kao da sam ga jucer rodila i primila to toplo i nevino bice u ruke, kao da sam jucer postala drugacija osoba – mama, roditelji…

Svaki dan je bio novi izazov, svaka slika je sjecanje na njega… 11 predivnih mjeseci ljubavi, srece, odrastanja, dojenja…i jos puno toga lijepoga.

Vrijeme leti, pisem to cesto, toliko cesto se toga sjetim, kao da ni sama ne mogu vjerovati koliko brzo zapravo leti. Pocela sam napokon, nakon skoru godinu dana slagati prvi fotoalbum. Da sam pocela ranije, sve bi bilo lakse, ovako sam se nasla sa hrpom slika, jednom ljepsom od druge ,izmedju kojih moram birati teska srca, jer ja bi bas svaku zalijepila. Jer svaka je posebna za sebe, drugacija, prica svoju pricu, oci govore nesto novo…

Odlucila sam da album mora biti, barem do prve godine,  vjerojatno radi toga jer ja nemam ni jedan album, cak ni jednu sliku. Sjecam se kao kroz maglu slika koje su stajale u bakinom ormaru, s vremena na vrijeme smo ih izvlacili van i gledali. Sjecam se sebe male sa bijelom kosom , okruglih obraza sa smjeskom na licu i to je sve.

Sretnih nam 11 mjeseci 🙂